Zdravko Gavran: Tu je i Erdoğan!

Sve u svemu, osim Rusije i SAD-a, NATO-a i EU-a, Njemačke i drugih političkih aktera utjecajnih na tzv. Zapadnom Balkanu, nizom susreta i manje vidljivih poteza predsjednik Erdoğan pokazao je da je Turska i dalje, odnosno da je iznova, tu, prisutna i djelatna. To naoko iznenadno otkriće dodaje nedostajući ključić za razumijevanje događaja posljednjih tjedana, a osobito posljednjih dana, u kojima su se dogodili, odnosno tek će se dogoditi, veliki obrati. Mogu se Dodik i Vučić, Izetbegović i Džaferović, i mnogi drugi, ponekad i „zanijeti“ i „poletjeti uvis“ videći samo zvjezdice koje njima pred očima svjetlucaju. No zato su tu drugi, od Bidena i Escobara do Schmidta i Erdoğana, da ih „prizemlje“. A ni Putin nije nerazuman da bi ignorirao šire odnose, taktička savezništva i vlastite interese u danim okolnostima. Mali ponešto pokušaju, a veliki ih vrate na tračnice o kojima se suglase veliki. Svaki iz svojih razloga. U svijetu u kojemu ni najjači ne pokušavaju sve krojiti i prekrajati samo po svomu. O onomu pak što u ovom osvrtu nije rečeno, a što se možda (opet) iza brda valja, bit će tek govora kada za to dođe čas.

Na zbivanja u Bosni i Hercegovini, koja su posljednjih dana poprimila za mnoge neočekivan obrat, od rata k miru, od zveketanja oružjem k političkom pregovaranju, diplomatskom posredovanju i primirivanju najborbenijih, dodatno je i važno svjetlo bacio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On je prošli tjedan primio, čini se u privatni posjet, čelnika SDA-e g. Bakira, sina rahmetli Alije Izetbegovića, protagonista nastanka i opstanka suvremene Bosne i Hercegovine. Danas (u utorak) primio je čelnika trenutno vodeće stranke Srba u BiH odnosno u Republici Srpskoj, Milorada Dodika. Izrazio je spremnost primiti i druge, poimence Željka Komšića i Šefika Džaferovića. 

Prošli tjedan turski je Predsjednik primio i predstavnike bosanskih nevladinih organizacija u Turskoj. Njegovo duže obraćanje njima prikazalo je online izdanja turskog lista Hurriyet, a što je prenio sarajevski list i portal Dnevni avaz (Dnevni glas). 

U svakom razdoblju povijesti turski narod „stoji uz Bosnu i Hercegovinu i Bosance“

To što je turski predsjednik rekao turskim Bosancima iznimno je zanimljivo i sadržajno. Manje je važno, premda nije nevažno, to da im se obratio riječima „braćo moja i prijatelji koji predstavljate naše bosanskohercegovačke građane“. Za zapadne ateističke uši posve je neobično i praktički nezamislivo da je rekao i ovo: „Molim se svome Gospodinu da konzultacije koje ćemo obaviti budu od koristi za našu bosansku braću u Bosnu i Hercegovinu.“ Povijesno gledano, razumljivo je da nije propustio podsjetiti kako „posebno mjesto u srcima [turske] nacije ima Bosna i Hercegovina, s kojom su snažni odnosi održavani stoljećima“. Razumljivo je i da je podsjetio kako je Turska „tijekom posljednjih dvaju stoljeća primila milijune ljudi koji su migrirali iz različitih razloga“, dodavši da „danas imamo oko dva milijuna građana bosanskog porijekla u gotovo svakoj pokrajini naše zemlje“. „Ta braća“, nastavio je, „i dalje održavaju čvrste sveze sa svojom domovinom. Svaki negativan ili pozitivan razvoj događaja na Balkanu vi pomno pratite kao moja braća i sestre koju predstavljate.“ Dometnuo je kako „turski narod smatra svojom dužnošću da u svakom razdoblju povijesti stoji uz Bosnu i Hercegovinu i Bosance, bez obzira na okolnosti“.

Podsjetivši na nedavnu povijest, istaknuo je da je „Turska mobilizirala sve svoje resurse tijekom bosanskog rata, u kojem su se dogodili veliki masakri i zločini protiv čovječnosti“. Zatim se okrenuo prema budućnosti, najavivši: „Od sada ćemo nastaviti stajati uz našu bosansku braću na mnogo jači i drukčiji način. Uložili smo i ulažemo sve napore da mirno okruženje uspostavljeno nakon rata bude trajno. Bosna i Hercegovina jest multikulturalna i dali smo potporu bez ikakve diskriminacije očuvanju etničkog identiteta i njegovoj stabilizaciji…. Bošnjaci, Srbi i Hrvati također su imali koristi od ulaganja turskih kompanija.“

Protiv „mijenjanja granica na Balkanu“

Kao zajednički nazivnik pronašao je to da je Turska „zemljopisno balkanska zemlja, uz njezine ljudske i kulturne sveze“, a zatim upozorio kako je „nezamislivo da Turska zatvori oči pred pokušajima nekih zemalja da izravno interveniraju“ želeći „mijenjati granice na Balkanu“. Uostalom, važan stup ukupne turske politike jest borba protiv onih kurdskih snaga koje bi željele odcijepiti jugoistočni dio Turske i sjediniti ga sa željenom državom Kurda u koju bi, u maksimalističkoj varijanti, ušli i milijuni njihove subraće iz susjednih zemalja Sirije, Iraka i Irana. Skupa s teritorijima na kojima žive. E, ne! To Erdoğanova vlast nema namjeru ni u snu dopustiti. Naprotiv, pokušava sve snage koje se politički i oružano bore za ideju slobodnog „Kurdistana“ sasjeći u korijenu, potući ih do nogu.

Državnik kojeg neki na Zapadu podrugljivo nazivaju „sultanom“ došao je u nastavku svoga obraćanja ljudima porijeklom iz BiH postupno i na današnji teren. Njegovo upozorenje kako se protivi „mijenjanju granica na Balkanu“ odnosilo se je prije svega, kao što svi znaju, na određenu liniju srpske ili srbijanske, možda i (pro)ruske, a možda i koje druge politike. U tom trenutku posve je otvoreno kazao nešto što nijedan od međunarodnih dužnosnika, diplomata i predstavnika ne bi nikada izustio: „Mi to [stanje na „Balkanu“] vidimo kao naše unutarnje pitanje te poduzimamo i poduzimat ćemo nužne korake za rješavanje problema.“ Ako tko to nije uočio, stanje na „Balkanu“ one ne promatra kao vanjskopolitičko, nego kao unutarnjopolitičko pitanje. No ne treba ga hvatati za riječ, smisao riječi u prijevodima lako se izgubi ili iskrivi. U svakom slučaju, on zna kako „napori Turske da održi mir i stabilnost na tom zemljopisnom području uznemiruju neke krugove koji se hrane previranjima i kaosom“; no, unatoč tomu, „mi nastavljamo raditi u BiH i na cijelom Balkanu za dobrobit sviju“.

Turski predsjednik nije jednostran ni isključiv!

Već iz dosadašnjih njegovih riječi vidi se da turski predsjednik nije jednostran ni isključiv, a niti se pokazuje kao odviše pristran. Turska je baštinica povijesnoga osmanskog carstva, koje je široko sezalo, i dugo trajalo, pa se moglo imati i široke vidike i stjecati političku i imperijalnu mudrost. Upravo tako! Spomenuo je da Turska ima, i danas, „širok spektar prisutnosti“ na spomenutom području: od ulaganja turskih kompanija do aktivnosti institucija kao što su TIKA, Predsjedništvo za Turke u inozemstvu, Yunus Emre Institut, DEİK, od bankarskog sektora do sveučilišta. 

U suvremenom diplomatskom žargonu takav angažman u inozemstvu, ne snagom sile ili prijetnje, nego na kulturan i recimo dobronamjeran način, naziva se soft power (meka sila). A tu je i gospodarska suradnja. Izravna turska  ulaganja u BiH trenutno premašuju 250 milijuna dolara; cilj  mu je da se bilateralna trgovinska razmjena, koja je prošle godine iznosila solidnih 650 milijuna dolara, i to unatoč epidemiji, „za kratko vrijeme“ poveća na više od milijardu dolara. Skupa pak s „našim nevladinim organizacijama, ruka pomoći našeg naroda stići će do najudaljenijeg kutka Balkana“.

U tom dijelu izlaganja referirao se je na najveći projekt, koji je sa svojim srbijanskim pandanom Vučićem uglavio kao važnu i simboličku poveznicu Srbije s Bosnom, ili obrnuto, i koji se već ostvaruje „po planu“, a to je auto-cesta Beograd-Sarajevo. Njezina jedna trasa ide od Sarajeva prema sjeveroistočnoj Bosni i auto-cesti Zagreb – Beograd, s priključkom u onom dijelu Srijema  koji je u Vojvodini, a od Beograda će se drugom trasom, kroz Šumadiju, „vraćati“ prema Sarajevu. Po njegovu mišljenju, to „nije samo projekt puta, već i mirovni projekt u svim aspektima.“ 

Nadalje je spomenuo turski Generalni konzulat u Novom Pazaru (54.000 stanovnika), koji „smo nedavno otvorili“. Za one koji ne znaju, to je glavni grad bivše turske pokrajine zapamćene pod nazivom „Sandžak“, a čije je nekadašnje ozemlje pripalo većim dijelom Srbiji, a manjim Crnoj Gori. U tom području živi znatna, a i relativno većinska muslimansko-bošnjačka etnička zajednica (45%). U Srbiji udjel Bošnjaka na području bivšeg Sandžaka iznosi skupa s nešto etnički deklariranih Muslimana malo više od 60 posto, dok je na području dviju crnogorskih općina taj udjel oko 50 posto. Za sljedeću godinu Erdoğan je najavio puštanje u promet Tutinskog mosta, također u tom dijelu Srbije, te izrazio nadu u pospješivanje „naših projekata“ na svim područjima, „od zračnog prometa do trgovine, industrije i obrazovanja“.

Erdoğan ne blefira; poduzeo je diplomatsku inicijativu za BiH!

Turska je ozbiljna zemlja, i ima ozbiljna vladara. Koji vidi daleko i razmišlja široko, a ne balkanski uskogrudno i kratkovidno. Svjestan da je „Balkan… doživio mnoge tragedije u povijesti“ i „do jučer bio poznat kao izvor sukoba“, turski predsjednik želi da taj ozloglašeni dio kontinenta bude ubuduće „izvor mira, a ne napetosti“; „otok stabilnosti u srcu Europe“ (koju je samo tu spomenuo!), da se „razvija i ekonomski jača“. A pritom mu je Bosna i Hercegovina posebice  na srcu; za nju ne želi da se „pretvori u arenu utjecaja i borbe za one koji se s ovim zemljopisom obračunavaju“. Poruka je prilično razvidna, namijenjena mnogim drugima: Prste k sebi!

Tek u tom trenutku izlaganja Erdoğan otkriva ono što je i bio glavni razlog pisanja ovog osvrta. Dok se je M. Dodik nedavno prijetio odcjepljenjem „Srpske“, dok su Izetbegović i jarani mu iz sarajevske čaršije zbrajali ljudstvo i oružje koje bi mogli žurno mobilizirati za rat protiv takve ugroze, dok je (od Rusa, Kineza i Dodika nepriznati) visoki predstavnik Christian Schmidt upozoravao svijet da se BiH nalazi u kritičnom trenutku novije povijesti i u krizi samog opstanka, i dok su mu Rusi (i Kinezi) spriječili dolazak i sudjelovanje u raspravi na Vijeću sigurnosti o rezoluciji kojom se na još jednu godinu produžuje mandata EUFOR-ove operacije Althea, turska diplomacija nije spavala. Premda se mogao steći (pogrješan) dojam da Erdoğana tu uopće nema, da je „zaspao“ ili se posve okrenuo prema Bliskom istoku i središnjoj Aziji. A sada nam on otkriva da ga je tu i te kako bilo. Po njegovim vlastitim riječima: „Ozbiljno smo užurbali naše diplomatske napore nakon nedavnih napetosti koje su čak i o njezinu [BiH] integritetu otvorile debatu.“

Drugim riječima, nisu u Ankari sjedili prekriženih ruku i čekali što će sve pokušati ili uspjeti učiniti Dodik i Vučić, a ni što Moskva ili neke druge metropole, pa značilo to i zeleno svjetlo za odcjepljenje Republike Srpske ili za oružane sukobe koje bi takav pokušaj nedvojbeno izazvao. Erdoğan je vrlo konkretan: „Kao zemlja koja razgovara sa svim stranama u Bosni i Hercegovini i koju poštuju sve strane te u nju imaju povjerenje, preuzeli smo inicijativu za rješavanje problema. Prvo, mi smo poslali našeg ministra vanjskih poslova u BiH kako bi jasno prenio naše poruke sugovornicima. Zatim smo tijekom mog posjeta BiH u kolovozu ponovno prenijeli svoje stavove i sugestije na najvišoj razini. Gospodin Dodik ponudio je posredovanje u tom kontekstu.“ 

I, kakve su bile reakcije, kakav feed-back? Po njegovim riječima, sve su strane u BiH pristale na to „da se Turska uključi u taj proces“. Ona je spremna „preuzeti ulogu posrednika“. Takvu ulogu, uz sebe i Vučića, ponudio je u obliku novog trija (ili nove trijade) Izetbegoviću i predsjednik Hrvatske Z. Milanović. A sada i slovenski predsjednik Pahor, nakon što je predsjednik vlade Janša primio Dodika, sugerira neki oblik vanjske pomoći koji naziva „Prijatelji BiH“.

Erdoğan je u spomenutoj stvari pozitivno postavljen, ali i suptilan. Prihvatio bi on trojno posredovanje ili neku vrstu trojnog pokroviteljstva, no jednu stvar, unatoč svoj iskazanoj blagonaklonosti prema svima, nije propustio reći: „Ali, gospodine Dodiče, to se ne će dogoditi na Vaš zahtjev. I Džaferović i Komšić to bi trebali vrlo odlučno poduprijeti.“

Turska „sigurno ne će dopustiti…“

Nato je turski predsjednik kazao kako se prvo sastao s „predsjednikom Srbije, gospodinom Vučićem“, u Istanbulu, 18. rujna, te je s  njim razgovarao „o svim događanjima“. Nije otkrio što su sve razgovarali i s kakvih stajališta. No ako komu i to treba dočarati, dodajmo da u tom razgovoru Erdoğan sigurno nije pokazao kako je impresioniran onim što propagira i čime „prijeti“ „džin“ iz Banje Luke. Naprotiv, zacijelo je Vučiću rekao: Ne dolazi u obzir nikakvo „odcjepljenje“ Republike Srpske! 

I, zanimljivo, Vučić svega koji dan nakon toga nije Dodiku pružio potporu u onomu što se mnogima, proteklih tjedana, činilo neminovnim… posebice u kontekstu neskrivenih ambicija Srbije prema područjima koja i službeno naziva „srpski svijet“. A u prošlu srijedu, reče zatim, ugostio je B. Izetbegovića na zajedničkoj radnoj večeri, na kojoj se „sa svojim bratom“ konzultirao „kako da riješimo situaciju i napetost u zemlji prije nego što dalje eskalira“. Dogovorili su se da u Ankari „ugosti“ i druge dužnosnike, „posebno Dodika, te Komšića zajedno sa Džaferovićem“. On da će učiniti „sve da povjerenje preminulog Alije Izetbegovića ne bude narušeno“. Ali ne onako kako to zamišlja sarajevska „čaršija“, nego tako što će „pojačavati dijalog sa svim stranama kako se Bosna i Hercegovina ne bi vratila u stare loše dane“. 

Planira još jedan susret s Vučićem. Što god drugi radili, „mi ćemo nastaviti podupirati Srbe, Hrvate, Albance, Makedonce, zajedno s bosanskom braćom“, bio je vrlo nedvosmislen. Od Izetbegovića pak, svjestan gabule u kojoj se njegova koncepcija BiH našla, očekuje da vjeruje  „u njezinu [tursku] diplomaciju i u državu Republiku Tursku“, koja sigurno „ne će dopustiti da Bosna i Hercegovina opet doživi bol kroz koji je prošla 1990-ih. Nastavit ćemo naše napore dok ne nađemo trajno rješenje problema. Ne moram ni reći da ne ćemo oklijevati zauzeti odlučniji stav kada to bude potrebno.“

Sve u svemu, osim Rusije i SAD-a, NATO-a i EU-a, Njemačke i drugih političkih aktera utjecajnih na tzv. Zapadnom Balkanu, nizom susreta i manje vidljivih poteza predsjednik Erdoğan pokazao je da je Turska i dalje, odnosno da je iznova, tu, prisutna i djelatna. To naoko iznenadno otkriće dodaje nedostajući ključić za razumijevanje događaja posljednjih tjedana, a osobito posljednjih dana, u kojima su se dogodili, odnosno tek će se dogoditi, veliki obrati. Mogu se Dodik i Vučić, Izetbegović i Džaferović, i mnogi drugi, ponekad i „zanijeti“ i „poletjeti uvis“ videći samo zvjezdice koje njima pred očima svjetlucaju. No zato su tu drugi, od Bidena i Escobara do Schmidta i Erdoğana, da ih „prizemlje“. A ni Putin nije nerazuman da bi ignorirao šire odnose, taktička savezništva i vlastite interese u danim okolnostima. Mali ponešto pokušaju, a veliki ih vrate na tračnice o kojima se suglase veliki. Svaki iz svojih razloga. U svijetu u kojemu ni najjači ne pokušavaju sve krojiti i prekrajati samo po svomu. O onomu pak što u ovom osvrtu nije rečeno, a što se možda (opet) iza brda valja, bit će tek govora kada za to dođe čas.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo