Uvođenje Covid-potvrda i de facto prisilnog cijepljenja predstavlja kršenje zakona, Ustava i međunarodnog prava

Vlada je najavila od 15. studenoga uvođenje obveznih Covid-potvrda za zaposlenike državnih i javnih službi i za građane koji će dolaziti u prostorije državnih i javnih službi. S obzirom na veliki broj zaposlenika u tim službama i na učestale potrebe građana za dolaskom u navedene prostore, gotovo se može govoriti o općoj obvezi posjedovanja Covid-potvrda kao uvjeta za normalan život. Uvođenje Covid-potvrda ujedno predstavlja i snažan pritisak na građane u pogledu cijepljenja. Taj pritisak je, međutim, problematičan zbog činjenice da znatan dio stanovništva ima negativan stav prema cijepljenju, a utemeljen na informacijama o nedovoljnoj provjerenosti cjepiva odnosno o njegovoj nepouzdanoj učinkovitosti te nepoznatim štetnim učincima na zdravlje. Osim toga, dio građana smatra cjepivo neprihvatljivim i zbog vjerskih razloga smatrajući da je isto moralno kompromitirano zbog korištenja u njegovoj proizvodnji tkiva pobačenih ljudskih zametaka.

Zbog navedenih razloga, prisiljavanje građana na cijepljenje protiv njihove volje i savjesti, izaziva njihovo opravdano nezadovoljstvo i revolt.

S druge strane se postavlja i pitanje pravne utemeljenosti namjeravane odluke. Naime, vlast u Republici Hrvatskoj „proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, (čl. 1.2. Ustava), te stoga legitimne i pravno utemeljene odluke vlasti mogu biti samo one koje imaju uporište u demokratski izraženoj većinskoj volji građana.

Nasuprot tome, odluku o obveznom posjedovanju Covid-potvrda odnosno de facto o obveznom cijepljenju, donijeti će Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Na temelju uvida u zakonske propise na kojima se inače temelje odluke Stožera, može se zaključiti da Stožer nema takav mandat. Naime, Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti nije propisana mjera obveznog cijepljenja za bolest Covid – 19 niti je propisana mjera obveznog posjedovanja Covid-potvrde kao uvjeta za slobodu kretanja. Nadalje, Zakon o sustavu civilne zaštite u članku 22a, ovlašćuje navedeni Stožer da pod posebnim okolnostima ugroženosti života i zdravlja građana, imovine veće vrijednosti te značajnije ugroženosti okoliša i gospodarske aktivnosti, može donositi odluke radi zaštite navedenih dobara, ali ta zakonska odredba ne propisuje ništa o sadržaju, naravi ili karakteru takvih odluka, pa se kao takva ne može smatrati podlogom za uvođenje obveznih Covid – potvrda.

Stoga bi Stožer u donošenju odluka iz svoje nadležnosti trebao biti vrlo oprezan u tumačenju svojih ovlasti, naročito imajući u vidu cjelinu važećih pravnih normi te posebnu osjetljivost i visok stupanj zaštićenosti ljudskih prava i sloboda.

Nadalje, što se tiče ustavnosti navedene odluke Stožera, primarno treba imati u vidu članke hrvatskog Ustava (22.1. i 22.2.) koji propisuju da je „čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva“ te da se „nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.“ S time u vezi može se konstatirati da najavljena odluka Stožera ograničava slobodu građana iako nije utemeljena na zakonu, pa je stoga očito protuustavna.

Osim toga, mnogi građani odbijaju cjepivo zbog uvjerenja da je do njegove izrade došlo na moralno kompromitiran način, a uslijed korištenja stanica ili tkiva pobačene djece pa je prisiljavanje građana na cijepljenje u koliziji s njihovim pravom na slobodu savjesti i vjeroispovijedi propisanim u članku 40. Ustava.

Također, mnogi stručnjaci upozoravaju da su sadašnja cjepiva još u testnoj fazi i da njihovi mogući štetni učinci nisu dovoljno sagledani pa se nametanje takvih cjepiva kao obveznih, može smatrati oblikom prisilnog podvrgavanja građana liječničkim ili znanstvenim pokusima, što je izričito zabranjeno u članku 23. Ustava.

Ustav Republike Hrvatske svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (čl. 59. Ustava), a zakon propisuje da „svaka osoba ima pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo njezin život i zdravlje ili izazvalo trajna oštećenja njezina zdravlja“ (čl. 26. st. 1. t. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti).

Ustav Republike Hrvatske propisuje i da se „slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje“ (čl. 16.1.), a da „svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“ (čl.16.2.). Uz to Ustav propisuje i da se slobode i prava mogu ograničiti samo organskim zakonom koji se donosi većinom glasova svih zastupnika (čl. 83.2.).

Nasuprot toj ustavnoj odredbi Vlada je najavila donošenje odluka i mjera kojima se ograničavaju ljudska prava, a bez bilo kakve zakonske osnove.

Što se tiče razmjernosti propisane u članku 16.2. Ustava, očito je da predviđena mjera obveznog posjedovanja Covid-potvrda i de facto obveza općeg cijepljenja, nije razmjerna naravi potrebe u konkretnoj situaciji. Naime, prema javno dostupnim podacima, širenje zaraze nije u korelaciji s cijepljenjem jer se pokazuje da cijepljene osobe također prenose zarazu, a cjepivo ih u određenoj mjeri navodno jedino bolje štiti od težih oblika oboljenja.

Sa stajališta zaštite društva odnosno javnog zdravlja u cjelini, može se smatrati razmjernima samo ona obvezna cijepljenja koja su poduzeta radi sprječavanja širenja zaraze na druge građane i zajednicu, a ne i ona koja imaju učinak samo na zdravlje pojedinaca. Država mora poštivati slobodu i osobnost građana (čl. 22.1. Ustava) te njihovo individualno pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinih dijagnostičkih ili terapijskih postupaka.

Osim toga, statistike i podaci koje iznose ugledni znanstvenici pokazuju da kod mlađe i zdrave populacije zaraženost virusom ima neznatne zdravstvene posljedice dok s druge strane upravo cijepljenje postojećim i još nedovoljno testiranim cjepivima nosi sa sobom za sada još nesagledive i neprovjerene zdravstvene rizike i posljedice. Iz toga je jasno da de facto nametanje obveznog i općeg cijepljenja, ne samo da nije razmjerno naravi pogibelji nego nasuprot tome upravo cijepljenje predstavlja za navedenu kategoriju građana veću pogibelj od same zaraze.

Što se tiče pritiska i prenapregnutosti zdravstvenog sustava uslijed širenja zaraze, a što se spominje kao razlog zbog kojega se mora posegnuti za ograničavanjem ljudskih prava i sloboda uvođenjem Covid-potvrda i obveznog cijepljenja, treba imati u vidu i stajališta hrvatskih stručnjaka i medicinara koji smatraju da prenapregnutost sustava nije dosegnuta jer većina oboljelih od bolesti Covid-19 nemaju potrebu za bolničkim liječenjem.

Zaključno se može konstatirati da je namjera Vlade o uvođenju Covid-potvrda i de facto obveznog cijepljenja posredstvom Stožera civilne zaštite i zaobilaženjem Hrvatskog sabora, povezana s višestrukim kršenjem zakonskih i ustavnih kao i odredbi međunarodnog prava čime se prijeti nanošenjem nesagledive štete slobodama i pravima građana te načelima vladavine prava, trodiobe vlasti i drugim ustavnim vrednotama.

Navedene i druge pravne argumente zasigurno su imali u vidu i autori i potpisnici Rezolucije 2361(2021) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz siječnja ove godine, koji su jasno i nedvojbeno konstatirali da su države članice dužne osigurati informiranost građana o tome da cijepljenje nije obvezno te osigurati da nitko ne bude pod političkim, socijalnim ili drugim pritiskom cijepljenja ukoliko se ne želi cijepiti kao i da nitko ne bude diskriminiran zato što nije cijepljen (7.3.1. i 7.3.2. Rezolucije).

Vladu je stoga potrebno upozoriti da je navedenim postupanjem nedvojbeno zakoračila u sferu neovlaštene uzurpacije i zlouporabe vlasti i da bi to moglo kao i inače u takvim slučajevima, izazvati opravdano nezadovoljstvo i revolt građana kao i nepopravljivu političku i osobnu stigmatizaciju te pravnu odgovornost svih uključenih i odgovornih aktera.

Stoga smatramo razložnim uputiti Vladi poziv da sve mjere koje smatra nužnim i korisnim za suzbijanje nastale virusne zaraze donese u redovnoj zakonskoj formi i u postupku pred Hrvatskim saborom, te da ne pokušava svoj naum realizirati zaobilaznim putevima odnosno suspendiranjem nacionalnog suvereniteta i izigravanjem sustava političke demokracije.