Zašto toliki ’dični domoljubi’ podupiru sebi suprotivne?

Samo se valja sjetiti koga su sve u nekom trenutku, pa i više puta, poduprli naši ’dični domoljubi’ i ’ljuti rodoljubi’, a i koga podupiru sada. I zapitati se hoće li ikada poduprijeti nekoga koji nije nikad bio ni jugoslaven, ni komunist, ni velesrbin, ni iznevjeritelj, ni oportunist, nego Hrvat i (većinski) katolik u svojim riječima i u svojim dijelima. Biskup S. Štambuk zapitao se je na Dan hrvatskih mučenika 12. rujna 2009. u Udbini: “Ne bi li bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik, ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri?” A  17. svibnja 2008. u Bleiburgu gorko je i ironično zapitao: „Je li još grijeh biti Hrvat i katolik?“ i bezuvjetno za hrvatsku državu. 

Besprizorne svađe u državnom vrhu (Z. Milanović vs. A. Plenkovića – ostali involvirani sasvim su slučajni), gnusan novinarski uradak jednog „novinara“ (B. Dežulovića), brisanje murala s Vukovarom i S. Praljkom, (Možemo! – Tomašević i družba), „anđeoski“ pogled iz Glasgowa (Greta Thunberg), itd., odvraćaju nam pozornost s drugih pitanja – kudikamo važnijih. No vratimo se malo u realnost koja nas tišti. 

Raspad Jugoslavije, slom komunizma, poraz velesrpstva i hrvatsko osamostaljenje bili su preduvjeti da hrvatski narod počinje ostvarivati slobodu. No Jugoslavija nije se još raspala dokraja, komunizam nije se slomio dokraja, velesrpstvo nije poraženo dokraja, a hrvatsko osamostaljenje nije se sadržajno konkretizirao dokraja. Jugoslaveni, komunisti i velikosrbi osilili su se. Govori se naveliko o Zapadnom Balkanu, Otvorenom Balkanu, srpskom svetu, Mini-Schengenu, antifašizmu, srpsko-hrvatskoj koaliciji, brišu se i napadaju simboli obrambenog rata, oživljavaju se razni mitovi, itd. Da se je Jugoslavija raspala, da se je komunizam slomio, da je velesrpstvo poraženo i da je Hrvatska uistinu samostalna koliko bilo koja država može biti samostalna u današnjem svijetu, ne bi se o tome govorilo, u svakom slučaju ne naveliko.

Raspad Jugoslavije, slom komunizma i poraz politika koje su imale za cilj stvaranje „Velike Srbije“ te učvršćivanje hrvatske samostalnosti nisu dovršeni, nego su dio teškog procesa u koji se još trebaju uložiti veliki napori kako bi ga se dovršilo. Težina tog procesa nije iznenađenje za one koji su se aktivno borili protiv Jugoslavije, komunizma, pansrbizma i za hrvatsku državu od 1945., kako su i koliko su mogli. Sve skupa iznenađenje može biti samo za one koji su ih trpjeli i priključili se dugotrajnoj borbi tek 1990. 

Prvi su bili svjesni da je političko i vojno oslobođenje bilo reakcija protiv jugoslavensko-komunističkog poretka i velikosrbijanske prijetnje i samo prvi korak na dugačkom i zahtjevnom putu prema slobodi. Danas, iako su okolnosti bitno drukčije od tadašnjih, iako „imamo državu“ koja je integrirana u NATO i EU, svjesni su da su još djelatne domaće i međunarodne snage koje su htjele spasiti Jugoslaviju ili stvoriti Veliku Srbiju. I drugi su danas svjesni da osamostaljenjem, pobjedom u obrambenom ratu i izgradnjom države koja je integrirana u NATO i EU nisu trajno riješeni svi problemi, da oslobođenje nije sloboda i da su naši neprijatelji ne samo aktivni, nego da vode glavnu riječ. 

No dok su prvi svjesni da je potrebno artikulirati političku opciju koja će želju za slobodom pretvoriti u stvarnu borbu za nju, drugi uglavnom mrmljaju, kukaju i mrze one koji su jači, ali ne pokazuju stvarnu volju da promijene stanje ni spremnost na požrtvovnu borbu kako bi ostvarili svoje želje. Oni ne pokazuju ni volju ni spremnost poduprijeti one koji artikuliraju političku opciju koja će se, najprije na ’domaćem terenu’, suprotstaviti neprijateljskim snagama. Uglavnom podupiru iznutra ili izvana ubačene spavače, razne provokatore, oportuniste, ’državotvorne biznizmene’,  ’politobrtnike’ i one koji s nacionalističkom opcijom nemaju nikakve sveze, pa ni onda kada im je javni diskurs nacionalistički. Svi ovi, s druge strane, a s protu-opcijom imaju ovakve  ili onakve sveze, a neki i dubinske. Nije im isprika to što se – u takvim okolnostima i s plitkoumnim navijačkim svrstavanjima kao vlastitom metodom – svaki put iznova, oni koji su samo ’korisne budale’, a ne ’ono drugo’, zateknu realpolitičkim neuspjehom hrvatske opcije još jednom ’iznenađeni’, ’prevareni’, ’razočarani’, ’izigrani’, ’poniženi’… 

Samo se valja sjetiti koga su sve u nekom trenutku, pa i više puta, poduprli naši ’dični domoljubi’ i ’ljuti rodoljubi’, a i koga podupiru sada. I zapitati se hoće li ikada poduprijeti nekoga koji nije nikad bio ni jugoslaven, ni komunist, ni velesrbin, ni iznevjeritelj, ni oportunist, nego Hrvat i (većinski) katolik u svojim riječima i u svojim dijelima. Biskup S. Štambuk zapitao se je na Dan hrvatskih mučenika 12. rujna 2009. u Udbini: “Ne bi li bilo normalno i poželjno da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik, ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri?” A  17. svibnja 2008. u Bleiburgu gorko je i ironično zapitao: „Je li još grijeh biti Hrvat i katolik?“ i bezuvjetno za hrvatsku državu. 

Kako to da toliki ’dični domoljubi’ i ’hrvatski katolici’ uvijek nađu dovoljno razloga ne poduprijeti sebi bliske, nego one druge, pa i one sebi posve suprotivne?  

M.O./Hrvatsko nebo