Hrvati u BiH između „srpskog svijeta“ i bošnjačke samovolje

Zaključno: mi Hrvati, osobito Hrvati u BiH, opet ćemo morati dokazati da želimo biti slobodan narod, a ne pokusni kunići; opet ćemo morati definirati dokle sežu granice (ne)popuštanja. Valja se pritom sjetiti i ovih mudrih riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: “Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, položaja s kojih se ne smije uzmicati.“ Na žalost, s nekih takvih položaja zagrebački su brjegovi, uključujući Kaptol, uzmaknuli, natjeravši Hrvate u BiH da politički uzmaknu, da odustanu od HR Herceg-Bosne i ostanu bez teritorija pod svojom upravno-političkom, vojnom i kulturno-informativnom kontrolom. A sada se iznova pokazuje da je ’vlastiti’ teritorij jači jamac konstitutivnosti od svih daytonskih i ustavnih odredaba i načela zajedno, za što je najbolji dokaz Republika Srpska. No čvrsta i načelna poruka kard. Kuharića nije takvim razvojem postala ni danas nimalo manje aktualnom ni istinitom nego što je bila u ono ratno doba brutalne agresije na Hrvatsku kada je i izrečena.

Posebni izaslanik američkog State Departmenta za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer gostovao je 26. listopada u Dnevniku RTL i rekao:

“Ono što mi pokušavamo jest raditi sa svim sudionicima ovog procesa u BiH. Izborne reforme i ciljane ustavne promjene koje prate te izborne reforme riješile bi ne samo zabrinutost bosanskohercegovačke i hrvatske zajednice, koja je izrazila da nije jednako zastupljena u institucijama vlade, nego bi istodobno zaključile odluke Europskog suda. “

“Razgovarali smo o tome s predstavnicima bosanskohercegovačke, hrvatske vlade, sa SDA-om, razgovarali smo o tome sa strankama opozicije, s vladom RS, s M. Dodikom. Vjerujem da postoji put koji vodi k dogovoru.“

“Zabrinuti smo zbog trenutnog političkog ozračja u BiH. Zabrinuti smo zbog frakcija, napetosti, nestabilnosti koja nije zanemariva, sve to zbog postupaka i retorike M. Dodika. Vodili smo razgovor s njim i nadamo se dogovoru oko određenih uvjeta. Nadamo se postizanju dogovora o izbornim reformama, o ustavnoj reformi i o samim promjenama izbornog zakona. Sve bi to pomoglo olakšavanju tih tenzija i frakcija.“

“SAD jako blisko surađuju s EU-om kako bismo postigli dogovor oko izbornoj i ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini. Naš je cilj pomoći strankama da ostvare zajedništvo, utvrde svoje različitosti, namjere, da postignu kompromis i sporazum koji bi, na kraju krajeva, pomogao BiH na njezinu europskom putu.“

“Mislim da možemo sagledati neke promjene na planu ustava koje bi, prije svega, uklonile etnički prefiks kod izbora članova Predsjedništva. Uz to, omogućile bi novi okvirni zakon u BiH, koji bi podupirao želje bosanskohercegovačke i hrvatske zajednice, no koji bi i pošteno zastupao predstavnike svih institucija.“

Isti dan predsjednik RH Z. Milanović sastao se s „predstavnikom srpskog naroda u BiH“ M. Dodikom. Iz Ureda predsjednika priopćili su „da je sastanak predsjednika Milanovića s gospodinom Dodikom nastavak aktivnosti Predsjednika Republike u cilju stabilnosti i funkcioniranja BiH, te ostvarenja legitimnog predstavljanja sva tri konstitutivna naroda u skladu s Daytonskim sporazumom“ i da „s tim ciljem predsjednik Milanović je ranije održao sastanke s B. Izetbegovićem, predstavnikom bošnjačkog naroda, i Draganom Čovićem, predstavnikom hrvatskog naroda u BiH.“ O sastanku s B. Izetbegovićem Z. Milanović je rekao: „Mislim da je prostor za suradnju Hrvata i Bošnjaka velik, to ne treba ići na štetu Srba.“

Srbijanski predsjednik A. Vučić, koji se pak isti dan se sastao u Beogradu s predsjednikom HDZ-a BiH D. Čovićem, nakon sastanka je izjavio „da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi u BiH koji samo konsenzusom mogu donijeti odluke o svojoj budućnosti“ i najavio da će se narednih dana sastati i s B. Izetbegovićem.

Palmer je još 28. rujna u intervjuu za Glas Amerike izjavio:  “Željeli bismo vidjeti neke ograničene ciljane promjene ustava BiH koje bi uklonile etničke prefikse s izbora za Predsjedništvo i za Dom naroda Federacije BiH. Željeli bismo da se paralelno s tim implementira reforma izbornog zakonodavstva koja će omogućiti veću transparentnost i odgovornost.“ A tada mu je predsjednik RH Z. Milanović odgovorio: „To neka proba napraviti u Teksasu.“

U ovom kratku komentaru ne možemo ulaziti u svu kompleksnost bosansko-hercegovačke zbilje. Tek valja konstatirati da je cilj zajedničkog nastupa SAD-a i EU-a „ukloniti etničke prefikse“ nadogradnjom/izmjenom Daytonskog sporazuma. Ili, drugim riječima, ukidanjem konstitutivnosti unutar izbornog sustava. S tim se ne mogu složiti ni Hrvatska ni Srbija, ni Hrvati ni Srbi u BiH, nego samo Bošnjaci. To prisiljava Čovića na suradnju s Dodikom, iako s druge strane treba održati kakav-takav odnos suradnje i razumijevanja s Izetbegovićem s obzirom na ekspanzionističke politike Srbije („srpski svijet“) ne samo naprama BiH nego i naprama Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu. Osim toga, mora se misliti na većinsku orijentaciju prema postupnom i sve dubljem daljnjem uključivanju BiH u srednjoeuropsku, EU-ovsku europsku i općenito zapadnu sferu.

Ne možemo znati kako će se riješiti kvadratura kruga. Ali znamo da nametanje rješenja bez razvidno definiranih ciljeva, bez ozbiljne rasprave o putu do njih i bez sporazuma o uređenju BiH u duhu već dugog povijesnog iskustva triju naroda ne može biti ni stabilnosti, ni slobode, ni reda. Ta dimenzija povijesnosti Amerikancima vjerojatno nije dovoljno bliska ni na prikladan način prihvaćena iz vlastita iskustva. Znamo i to da se do sporazuma i do logičnih rješenja ne može doći ako SAD i EU nameću narodima i građanima u BiH svoje poglede, interese i predrasude te svojim sredstvima pomaganja nehotice onemogućuju istinsko i razumno svladavanje poteškoća.

No ako i unutar SAD-a i unutar EU-a nema jedinstva i jasnoće u ciljevima, neminovne će posljedice biti nasilje i kaos. Prirodna reakcija mora dovesti do krize kada su u glavama vodećih svjetskih sila stereotipi ili neprimjerene šablone koje nameću manjim državama i narodima, zanemarujući činjenično stanje i baštinjene tradicije.

Nakon Pakta o stabilnosti (potpisan g. 1999. u Sarajevu) i Zagrebačkog  “summita “ (2000.) stalno su se otvoreno ili prikriveno kovali politički planovi za uspostavu neke nove južnoslavenske države. Nju su kreatori i provoditelji takve koncepcije zamišljali kao nastavak ili proširenje „Daytona“. Postdaytonske američke iluzije u kombinaciji s projugoslavenskim predrasudama Bruxellesa – i uz suradnju onih „naših“ koji se ponose popuštanjem stranim središtima moći – održavale su na životu preživjele prijašnje tlapnje i prikrivale sjećanja na neuspjeh dvaju jugoslavenskih pokusa.

Daytonski sporazum nije za njih bio zadnji čin raspada Jugoslavije, nego prvi čin zamišljenog stvaranja neojugoslavenskog „regiona“, poslije preimenovanoga u „Zapadni Balkan“, u „Jugosferu“, a sada pod Vučićevim vodstvom najprije u „mini-Schengen“, zatim u „otvoreni Balkan“. Tako je to koncipirala bivša Clintonova državna tajnica Madeleine Albright. A M. Palmer je bio njezin štićenik. S njihovom se koncepcijom Vučićev „srpski svijet“ s jedne se strane nadopunjuje, a s druge se strane isključuje. Vučić pak igra na obje karte. Neke snage na Zapadu spremne su učiniti isto: pristati da se formira „srpski svijet“ pod krinkom „otvorenom Balkana“, sa Srbijom kao, po treći put, „balkanskim žandarom“. Pri čemu su spremne Hrvate prepustiti na milost i nemilost bošnjačkoj samovolji.

Zaključno: mi Hrvati, osobito Hrvati u BiH, opet ćemo morati dokazati da želimo biti slobodan narod, a ne pokusni kunići; opet ćemo morati definirati dokle sežu granice (ne)popuštanja. Valja se pritom sjetiti i ovih mudrih riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: “Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, položaja s kojih se ne smije uzmicati.“ Na žalost, s nekih takvih položaja zagrebački su brjegovi, uključujući Kaptol, uzmaknuli, natjeravši Hrvate u BiH da politički uzmaknu, da odustanu od HR Herceg-Bosne i ostanu bez teritorija pod svojom upravno-političkom, vojnom i kulturno-informativnom kontrolom. A sada se iznova pokazuje da je ’vlastiti’ teritorij jači jamac konstitutivnosti od svih daytonskih i ustavnih odredaba i načela zajedno, za što je najbolji dokaz Republika Srpska. No čvrsta i načelna poruka kard. Kuharića nije takvim razvojem postala ni danas nimalo manje aktualnom ni istinitom nego što je bila u ono ratno doba brutalne agresije na Hrvatsku kada je i izrečena.

M.O./Hrvatsko nebo