J. Sabol: Sve za čovjeka uz Božju pomoć

Kršćanski humanizam za čovjeka Božje stvorenje

Od časa, kada je jedan Čovjek, jedan član čovječanstva: Isus koji je Krist, Bog došao na svijet, postoji za svakog pojedinog čovjeka mogućnost da se „nanovo rodi, da postane novo ljudsko biće“, da bude i da živi ne samo kao čovjek nego kao čovjek koji je kršćanin. To je to ontološko određenje koje unosi razliku između ljudi unutar čovječanstva već dvije tisuće godina sve do danas. U čemu se sastoji ta razlika? Što je ono što čini čovjeka kršćaninom? Pitajmo preciznije: što čini kršćanina kršćaninom? Još preciznije: što čini kršćana katolikom?

Jedinstvenog odgovora na sva ova pitanja nema. Zašto ih onda uopće postavljati? Nije li istina da ta pitanja unose nemir među ljude? Nema li pravo onaj glas, koji nam dovikuje: prestanite već jednom stvarati razlike među ljudima. Prestanite već jednom s definicijama čovjeka koje nemaju vezu s čovjekom, kakvog ga je stvorila evolucija. Priznajte već jednom da imamo svi jedno te isto porijeklo, sigurno od zakona evolucije, koji su učinili od nas ono što jesmo, i koji će od nas učiniti i ono kakvi želimo biti, ali koji će od nas možda učiniti i ono, što ne želimo biti. Od nas se traži da upoznamo te zakone i da u skladu s njima oblikujemo mladu generaciju u nadi da će na taj način nastati društvo miroljubivih i poštenih ljudi, u kojem će svatko živjeti po svojoj volji, po nacrtu vlastitog života i ostvarivanja osobnih potreba. Nitko i ništa ga neće više sprečavati u tome: niti naviještanjem Božje volje; niti zastrašivanjem paklenih kazni; niti propisima i zabranama morala, etike i zakona. Čovjek, taj vrhunac stvaralačke evolucije, postati će svoj na svome, suveren, autonoman – zakon samom sebi , i što je bitno: postati će konačno sretan jer živi samo među braćom i sestrama.

Tko misli da su ove rečenice i tvrdnje proizvod mašte najvećih sanjara, tzv. utopista prošlog vremena, vara se. Ove rečenice i tvrdnje su sadržaj humanizma, ljudskog humanizma, za razliku od kršćanskog humanizma. Taj sekularistički humanizam je više ili manje svjetonazor današnjeg svjetskog društva, naravno zapadnog društva. U njegovoj perspektivi stvaraju se odnosi među ljudima; obrazuju se mladi, donose se zakoni pod sloganom: sve za čovjeka i samo za čovjeka; sve za čovjeka po njegovoj volji, po njegovom razumu s jednim jedinim ciljem: omogućiti zadovoljavanje individualnih, specifičnih potreba kao ostvarenja apsolutnog prava čovjeka na vlastitu sreću. Tko ima nešto protiv toga? I zašto bi imao netko nešto protiv toga? Primjerice, zašto ja kao kršćanin, i k tome još kao katolik, imam nešto protiv toga? Da kao kršćanski katolik moram imati nešto protiv takvog shvaćanja života, razumije se po samom sebi jer inače nema smisla da se nazivam katolikom, kršćaninom? Ja jesam humanist, ali zašto moram ispovijedati da sam kršćanski humanist i da sam time automatski protivnik sekularističkog humanizma? Nisam li bio tu i tamo zatečen osjećajem manje vrijednosti, što sam katolik? Iz tako nastale nesigurnosti sam artikulirao pitanje, ne bih li trebao i ja postati modernijim u svom stilu života; u tumačenju kršćanske vjere; u razumijevanju etike i morala današnjeg čovjeka? Nisam li htio shvatiti duh II. vatikanskog sabora baš u smislu tog pitanja pokušavajući svojim djelovanjem i svojim ponašanjem da se to zaista i dogodi: naime da se Crkva modernizira, da se prilagodi mentalitetu današnjeg čovjeka tumačeći vjeru i moral na način da današnji čovjek može razumjeti, i što je još važnije da može prihvatiti nauk i naviještanje? Nisu li se strukture Crkve kao institucije mijenjale u svjetlu suvremenog shvaćanja uloge autoriteta i institucija općenito, pa zašto se to ne bi moglo učiniti i danas? Iz ovoga zaključujemo na nešto bitnog kada je pitanje odnosa kršćanskog vjernika prema današnjem društvu; kada je pitanje odnosa Crkve i kršćanskog svjetonazora prema današnjoj civilizaciji i stanju kulture .To bitno se zove: kršćanski identitet. To bitno je sadržano u tvrdnji: čovjek bez Boga nije u stanju postići savršenstvo sposobnosti i osobitosti svoje ljudske naravi, i, što je isto, nije u stanju postići svoju sreću. Stručno formulirano: sekularistički humanizam kao projekt života bez etičke odgovornosti Bogu Stvoritelju i Otkupitelju i bez poštivanja Božjih zapovijedi i naravnog zakona je intelektualno i moralno gledajući promašeni projekt na štetu čovjeka i ekologije svijeta.

To nije teoretski zaključak nego zaključak iz činjenica, iz iskustva današnje civilizacije. Sekularistički humanizam se pokazuje i dokazuje nedostatnim humanizmom. Činiti sve za čovjeka, a to je slogan humanizma, na način kako to čini sekularistički humanizam, dakle humanizam bez vertikale u Božanski svijet, u svijet vječnosti, znači činiti još više protiv i na štetu čovjeka nego na njegovu sreću. Kritički humanisti danas otvoreno priznaju: do krize današnje civilizacije nije došlo zbog toga jer religiozna i kršćanska svijest nisu dovoljno odstranjene iz javnog života, kako je plan modernista i sekularista, nego baš obratno: duboka i kako izgleda za sada nesavladiva kriza današnje civilizacije je zahvatila modernog čovjeka i današnje društvo zbog iracionalne umišljenosti intelektualnih elita da čovjek može bez Boga razvijati sebe i graditi svoju sreću isključivo po svom razumu, u prvoj liniji po praktičko-tehnološkom razumu. Kriza današnje civilizacije je nerješiva bez priznanja da je čovjek stvorenje koje je odgovorno Stvoritelju za svaki svoj potez. Humanizam kao služenje čovjeku u svim oblicima i perspektivama postignuća sreće je prihvatljiv i biti će uspješan pod jednim uvjetom: da se služi čovjeku stvorenju, a ne čovjeku, koji stoji izvan Božjeg i naravnog zakona. Humanizam sa sloganom „sve za čovjeka, za njegovu sreću i spasenje uz Božju pomoć“ prihvaća kršćanski vjernik. Takav humanizam je sigurna osnovica za izgradnju uvjeta uspješnog i sretnog života. Humanizam uz Božju pomoć, je jedino u skladu s ljudskim razumom i s ljudskom naravi.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo