Riječ stručnjaka

„Zagreb privlači stanovništvo cijele Hrvatske, ali ta centralizacija prazni ostale dijelove Hrvatske.“ (demograf Stjepan Šterc)

„Zagreb se razvio nauštrb ostalih dijelova Hrvatske i velikog dijela BiH.“ (demograf Anđelko Akrap)

Prema posljednjim procjenama Državnog zavoda za statistiku Hrvatska je krajem prošle godine imala približno četiri milijuna stanovnika. Lani su umrle 57.023 osobe, dok se rodilo tek 35.845 djece, odnosno, najmanje u posljednjih stotinjak godina. Kakve su posljedice izumiranja? „Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević ističe da to ubrzano demografsko propadanje nosi i koncentraciju stanovništva u gradovima, posebice oko velikih gradova, i daljnje nestajanje i ruralnih sredina, ali i manjih gradova. – Sve će veći pritisak biti oko toga mogu li manje sredine uopće funkcionirati, hoće li moći pružiti osnovne usluge stanovništvu koje tamo živi …To će, ističe, značiti i sve više napuštenih nekretnina, kako će stariji ljudi koji u njima žive umirati, a pritisak na dodatne nekretnine u koje se ljudi sele bit će u velikim gradovima. – Tako ćemo s godinama imati stotine tisuće napuštenih nekretnina, napuštene velike prostore Hrvatske, a u gradovima, posebice u Zagrebu, dragocjena će postati i najmanja zemljišta na kojima se može graditi zgrade kako bi se one mogle prodavati za što veću cijenu .. prilično je pesimističan Lovrinčevićev zaključak.“ (Zadarski list, 1.7.2021.) Akademik Anđelko Akrap smatra da će se s postojećim ustrojstvom države demografski problemi samo produbljivati. – Sada su više nego očiti učinci tog modela centralizacije koji je upropastio Hrvatsku i demografski i ekonomski… O ovome što se danas zbiva govorili smo kolege i ja početkom 90-tih, o razvoju Hrvatske u prostoru i da nam je nužan razvoj sustava srednjih gradova koji će zadržati stanovništvo u širem okruženju i biti žarište razvoja … Da funkcionira centralizacija razvoja s velikim urbanim centrima, ne bi Rijeka industrijski propala, razvila bi Gorski kotar, a nije, Zagreb bi uklopio u svoj razvoj Karlovac, Križevce, Bjelovar i Petrinju i Sisak, a nije…“ – tvrdi Akrap. (Večernji list, 11.1.2021.)

Podaci o ubrzanom izumiranju hrvatskog stanovništva s početka teksta ponukali su poznatog demografa Stjepana Šterca da u javnost izađe s dramatičnim upozorenjem (v. članak „Gospodo s velikog brda, zemlja kojom predsjedate nestaje na opću zabrinutost običnog puka“, hkv, 1.7.2021.), u kojem žestoko proziva „trenutni državni, politički, upravljački i saborski vrh“. No, može li se za sve probleme okrivljavati samo političare? Gdje je odgovornost običnih, malih ljudi, nezavisnih stručnjaka, nevladinih udruga i institucija? Mogu li se oni samostalno boriti za opće dobro, bez potpore državne vlasti i političara?

Hrvatsko katoličko sveučilište (HKS)

„Katolička crkva pokretanjem još jednoga, šestoga studija na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, uz nemale zaprjeke, ne odustaje služiti napretku hrvatskoga društva…“ (Branimir Stanić, Glas Koncila)

Prema wikipediji, Hrvatska biskupska konferencija na zasjedanju u Zadru 12. listopada 2004. godine donijela je odluku o osnivanju katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Samo sveučilište utemeljeno je 2006. godine, „Dekretom o osnivanju HKS-a“ kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa. Dvije godine kasnije Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdalo je Sveučilištu dopusnice za izvođenje studija psihologije, povijesti i sociologije. U daljnjem razvoju sveučilište se proširilo i na znanstvene djelatnosti biomedicine i zdravstva, te studije komunikologije i sestrinstva. Danas na HKS-u studira oko 1200 studenata.

Katolička crkva u Hrvata oduvijek je bila svjesna svoje odgovornosti za razvoj čitavog društva, te suzbijanje negativnih pojava koje mu prijete. S tim u svezi u crkvenim dokumentima često se spominjalo načelo supsidijarnosti, te potreba decentralizacije, čemu je crkva dala svoj doprinos osnivanjem novih biskupija – Gospićko-senjske, Sisačke, Bjelovarsko-križevačke, Varaždinske i Požeške. Nažalost, ondje gdje je doprinos decentralizaciji mogao biti najveći, to jest u obrazovanju, crkva u Hrvata nije se baš proslavila. Je li zaista moralo biti tako?

U proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj je osnovano nekoliko novih sveučilišta. Uz već postojeće, etablirane centre u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku, sveučilište su dobili Pula-Pola i Varaždin, a razmišlja se i o osnivanju nečeg sličnog u Slavonskom Brodu. U manjim sredinama vlasti polako shvaćaju da, ukoliko ne žele doživjeti demografsku propast, mlado stanovništvo moraju zadržati po svaku cijenu. Sveučilište „Sjever“ u Varaždinu otišlo je toliko daleko da osniva studijske smjerove čak i u manjim gradovima, poput Koprivnice i Đurđevca! Osječki FERIT od jeseni pokreće studij računarstva u Vinkovcima. Splitsko sveučilište u malenom Sinju pokreće studij mediteranske poljoprivrede! Gdje je u svemu tome naša najjača „nevladina“ institucija, crkva u Hrvata? Zar se katoličko sveučilište nije moglo smjestiti nigdje drugdje osim u Zagrebu? U Hrvatskoj postoji nekoliko županijskih središta (Karlovac, Sisak, Požega, Slavonski Brod) koja su mogla zadovoljiti sve uvjete za osnivanje HKS-a. Zašto o tome nitko nije razmišljao? Osim toga, u Zagrebu studij povijesti već postoji na Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima, a povijest se može studirati i u drugim sveučilišnim gradovima. Čemu, dakle, dupliranje kapaciteta? Takva odluka može se opravdati jedino zalaganjem za razvoj manjih sredina, iako je i u tom slučaju upitno gdje će se toliki povjesničari (sociolozi, psiholozi…) zaposliti?! Teško se oteti dojmu da bi svi ti problemi izgledali sasvim drukčije da je za središte HKS-a, umjesto Zagreba, odabran neki manji grad!

Carlstadt vs Agram

„U prvih osam mjeseci ove godine na području Karlovačke županije, dakle u rodilištima u Karlovcu, gdje se rađa većina djece, i Ogulinu rođeno je samo 599 djece. Usporedbe radi, u karlovačkom je rodilištu lani rođeno 799 djece, 27 manje nego godinu prije.“ (Večernji list, 24.9.2021.)

Na nedavnim lokalnim izborima kandidati za gradonačelnika Karlovca spominjali su i gorući problem depopulacije, te obećavali poduzimanje konkretnih mjera kako bi se izumiranje zaustavilo. Doista, svatko tko se posljednjih godina zaputio kroz Karlovac mogao se lako uvjeriti da je proces pražnjenja provincije daleko uznapredovao. Krenuvši od gotovo praznog povijesnog središta ulicom Banija prema autocesti, prolaznika će neugodno iznenaditi oronule fasade, prazni lokali i napušteni domovi. S druge strane, nitko ne može osporiti privlačnost stare gradske jezgre, parkova i obnovljenih reprezentativnih zgrada, te jedinstveni ambijent kupališta na Korani. Karlovac je grad na četiri rijeke, do mora je samo sat vožnje, do Gorskog Kotara i Plitvičkih jezera još manje! No, čini se da sve te prednosti nisu dovoljne za zadržavanje mlađe populacije, koja, nakon studija u Zagrebu i Rijeci, uglavnom napušta rodni kraj.

Kako bi Karlovac izgledao da se u njemu, nekim čudom, smjestilo Hrvatsko katoličko sveučilište?

Ponajprije, za razliku od ravnodušne metropole, lokalna sredina s oduševljenjem bi pozdravila dolazak sveučilišta i studenata. Gradonačelnik i župan upregnuli bi sve snage da projekt zaživi, te, ovisno o potrebama, stavili sveučilištu na raspolaganje hrpu zapuštenih objekata u samom središtu grada (s kojima ionako nitko ne zna što bi radio!) Država bi pomogla u njihovoj obnovi i prenamjeni, pa bi tako stari centar zasjao punim sjajem . Karlovac bi preko noći živnuo i počeo se razvijati u svim smjerovima, od turizma i kulture do poduzetničkih zona i inkubatora. Priljev velikog broja studenata i zaposlenika HKS-a doveo bi do jačanja tržišta nekretnina i zamaha građevinske djelatnosti. „Pozitivne vibracije“ osjetile bi se i na susjednim područjima, sve do Topuskog, Slunja, Duge Rese i Ozlja, dakle, upravo na prostoru „mekog trbuha“ Hrvatske. S druge strane Zagreb ne bi osjetio nikakav strašan gubitak. Broj studenata u metropoli smanjio bi se sa 64 na 63 tisuće, dakle, bilo bi nešto manje gužve u tramvajima i kafićima. Najveći dobitak za stanovnike glavnog grada bio bi (umjereno) smanjivanje podivljalih cijena stambenih kvadrata. I crkva bi prodajom nekretnina na Črnomercu zaradila lijepe novce; veći dio otišao bi u Karlovac, a ostatak za popravak katedrale.

Ukratko, klasična win-win situacija! Zbog nacionalnih strateških interesa državi bi se i dan-danas isplatilo da, u dogovoru s Katoličkom crkvom, financira premještanje HKS-a u neku manju sredinu, poput Karlovca, a možda bi i Europska Unija pripomogla sa svojim nepresušnim fondovima?! Nevjerojatno je da se od silnih stručnjaka, političara, urbanista i ekonomista nitko nije sjetio tako jednostavne ideje! To je samo jedan od brojnih primjera koji pokazuje da u glavnom gradu, čak niti poslije katastrofalnog potresa, ne postoji nikakva stvarna volja za pokretanje procesa decentralizacije. Može li odgovorna politika dopustiti da metropola naraste na milijun stanovnika, a ostatak zemlje padne na dva i pol milijuna? Ako ovako nastavimo, nećemo dugo čekati da se to mračno predviđanje ostvari!

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo