J. Sabol: Mnoštvo bogova oko nas, a samo je jedan Bog

 Istinski Bog je samo jedan

Tko je Bog; što čini Bog; zašto čini tako, a ne drukčije…? To i tome slično možemo i trebamo saznati od samog Boga. Njegov govor o sebi nalazimo u Svetim Pismima Starog i Novog Zavjeta. Svi drugi dokumenti, koji sadrže također govor o Bogu – crkveni oci, teolozi, filozofi, pjesnici, muzika i pjesme, liturgija… imaju svoju svrhu i korist, ali oni nisu originalni i čisti izvor spoznaje Boga i Božjeg svijeta. Stoga je naravno da mi vjernici razmišljamo o Bogu na biblijski način jer time razmišljamo s Bogom o Bogu. On nam priča o sebi. Mi slušamo njega i slušajući ga odnosno čitajući njegovu priču o njemu mi sebi stvaramo svoju sliku o njemu. Nije važno momentalno je li ta slika ispravna ili nije. Važno je samo to da je to naša slika o Bogu, koju smo si načinili u razgovoru s njime čitajući Sveto pismo, moleći se u liturgiji. Mi smo tog časa teolozi: jer govorimo o Bogu – sebi i drugima koji nas hoće slušati – jer mislimo na Boga, kako ga sada doživljavamo. Što drugo čine „službeni“ teolozi – profesori – nego baš to?! Ako to čine! Često se oni bave spekulativnim teorijama na temu Bog i religija; vode rasprave s drugim teolozima po modelu „za i protiv“; pobijaju mišljenja onih filozofa, kojima je „Bog“ također predmet razmišljanja i istraživanja. Kod njih tražiti odgovor na pitanje, tko je Bog, kakav je Bog, zašto je Bog tako ili onako postupio i sl. naliči na postupak čovjeka, koji radije pije prerađenu vodu s raznim kemikalijama, nego da pije vodu iz čistog i bistrog izvora.

U predavanjima, na simpozijima i seminarima govore samo oni: predavači, profesori… Bog jedva dolazi do riječi, iako svi ti službeni govornici većinom priznaju i vjeruju da je Bog u Isusu Kristu „Put, Istina i Život“. Da je Bog Put, Istina i Život smo saznali baš od Njega, od Isusa Krista, a ne od nekog profesora teologije. Od njega možemo, primjerice, saznati kako on tumači ovu Božju riječ; što si kod toga misli i sl. Pitam: a zašto bi bilo za vjernike tako važno saznati, što misli pojedini profesor teologije ili filozofije ili neke druge znanosti o ovoj Božjoj riječi i o mnogim drugim Božjim riječima? Tko ima razum, tko znade čitati i, prije svega, tko ima vjeru, tko se molitvom „razgovara“ s Bogom, taj si može sam stvoriti sliku o Božjim riječima, taj može sam naći njihov smisao u razgovoru s Bogom. Na to ga potiče sama vjera.

Ovo je naša katolička vjera: Duh Božji je u svakom vjerniku snagom sakramenta krštenja – tog temelja i izvora trajne povezanosti s Bogom, trajnog najintimnijeg odnosa između Boga Stvoritelja, Boga Otkupitelja i svakog čovjeka . Ako je tako, onda Duh Sveti djeluje u svakom vjerniku svakog časa života, osobito u onom času kada želimo spoznati volju Božju; kada se trudimo razumjeti što nam Bog poručuje ovim ili onim događajem; kada tumačimo Božju riječ u Svetom pismu sebi i drugima. Kod toga nam mogu biti prije od pomoći konfesori nego profesori. Toma Akvinski je znao, zašto je svoju teologiju stvarao na koljenima moleći. On je zaista bio jedno i drugo: konfesor i profesor. Upravo po tom redu: prvo konfesor, tj. duboki mistički vjernik, pa onda znameniti i veleučeni profesor – profesionalac u teologiji kao znanosti. Jest, Duh Sveti djeluje u svakom vjerniku. Tu nalazimo razlog za takozvani pluralitet duhovnosti u Crkvi. On se temelji na mogućnosti diferenciranog shvaćanja Božje riječi u Svetom Pismu. S tim u vezi se postavlja važno pitanje o legitimitetu tog pluraliteta. Božja riječ nas ne ostavlja same kod tog pitanja. Ona nam poručuje: „Doći će vrijeme kada će ustati krivi proroci, krivi učitelji… Kad će ljudi rado slušati one koji gode ušima., a prave proroke, istinite navjestitelje Božje riječi će ignorirati…,ušutkivati, izbaciti iz javnosti.“ Mislim da ne treba mnogo razmišljati pa da utvrdimo, da je naše vrijeme jedno takvo vrijeme na poseban način: demokracija i sloboda mišljenja, spoznajni i etičko-moralni relativizam uz tehnološku suradnju medija komunikacije čine mogućim da ova proročka riječ Božja postaje danas stvarnost. Samoobrana traži od nas vjernika samo jedno: meditirajući Riječ Božju Svetog pisma otkrivati Božju istinu o čovjeku, o cilju povijesti, o konačnom ostvarenju Božjeg kraljevstva. Božja riječ nam je svjetlo spoznaje u tami općeg duhovnog kaosa današnje civilizacije. U tom svjetlu ispitujući savjest u razgovoru s Bogom dolazimo do važnih spoznaja o našem vremenu.

Činjenice govore da s nama, s našom civilizacijom nije nešto u redu. Nije u redu to da je temeljno usmjerenje krivo. Pogledajmo u dijalektičnom modelu: nikada nismo bili tako bogati kao danas, ali niti nikada nismo bili tako pohlepni kao danas, nikada nismo bili tako siti i napiti kao danas, ali niti tako nezasitni kao danas; nikada nismo bili tako osigurani kao danas, ali niti tako nesigurni kao danas; nikada nismo toliko toga vidjeli, ali nikada nismo bili tako slijepi za mnoge divne stvari kao danas; nikada nismo imali toliko svjetla kao danas, ali nikada nije bilo tako mračno oko nas i u nama kao danas.

Pitam: odakle da nam dođe nada i pomoć? Teško pitanje. Tko znade odgovor? Koliko nas ima, koji se još sjećaju da je u ono vrijeme rečeno ljudima, narodu: Obratite se k meni i bit ćete spašeni jer ja sam Bog i nijednog drugog boga osim mene nema? Izgleda da nas ima malo takvih, koji polažu nadu u Boga i očekuju samo od njega pomoć. Većina su oni, koji doduše nisu bezbožnici nego koji imaju druge bogove. Naravno, ne one poganske bogove, ti su već davno nestali iz svijesti . Na njihovo mjesto su došli moderni bogovi: bogovi nogometa i športa općenito; bogovi roka i popa glazbe; bogovi filmskih i televizijskih ekrana. Ti bogovi su još neopasni. Opasniji su oni plehnati i željezni bogovi, koji stoje u našim hramovima nazvanim garažama, ali koji istovremeno traže na tisuće ljudskih žrtava vani na cestama, gdje se odvijaju nepregledne kolone procesije na putu u najrazličitija svetišta: u stadione, u prodajne centre, u kazališta, na plaže, na skijanje, na bregove… Ali i to nisu najveći bogovi. Zapravo kod mnogo bogova nema najvećih.

Najveći može biti samo jedan jedini Bog. To je Bog iz Biblije. Vi mislite: Jahve ili Otac Nebeski? Bilo bi dobro za nas, kad bi on to bio. Ne. To je bog Mamon. Taj je najjači i najokrutniji. Taj ima najveći broj štovatelja: bog Mamon ili moderno: Novac, Moneta, Kapital. Njemu se prinose najveće žrtve jer on nagrađuje svoje. On ima pokraj sebe još neke bogove, manje i slabije, nego je on, ali bez njih nema niti njega najvećega i najjačega. To su bogovi: porast nacionalnog dohotka; sigurnost radnih mjesta, uspjeh na svjetskom tržištu, inovacije, investicije, i još mnogi manji i veći bogovi.

Po čemu prepoznajemo da su ti bogovi krivi bogovi? Najprije po tome da oni obećavaju dobro, ali kod toga prešućuju da se to ostvaruje na štetu drugih. Drukčije niti ne može biti jer njih nije briga za druge. Istinski Bog je samo jedan. On je Stvoritelj neba i zemlje, on je Otac Isusa Krista i u njemu je on Otac sviju nas, sviju naroda. Bog traži obraćenje. On je jedini spas.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo