Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Svjedočanstvo gosp. Domagoja Ante Petrića o zadnjem susretu s prof. don Filipom Lukasom (1871.-1958.)

Gospodin Domagoj Ante Petrić, rođen 1938. godine, kao dijete je, sa svojom obitelji, u svibnju 1945. spašavao život bijegom pred komunističkim zločincima, koji su do tada, bez suda ubili tisuće civila. U tom bijegu je s njegovom obitelji bio i velikan hrvatske intelektualne elite prof. don Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske od 1928.-1945.

O Filipu Lukasu se nije smjelo govoriti čitavo vrijeme komunističke Jugoslavije, od koje je bio osuđen na smrt. Komunistima i velikosrbima, koji su htjeli uništiti svijest o hrvatskoj samobitnosti i državi, posebno su smetali hrvatski intelektualci, svećenici, novinari, književnici i svi koji su mogli biti moguća oporba, budućoj komunističkoj vlasti. Zato su ih nemilice ubijali prije svega, hrvatsku civilnu i vojnu elitu, kako bi zauvijek obezglavili hrvatski narod. Filip Lukas je uz Milana Šufflaya (likvidiranog 1931. od ubojica kraljevog fašističkog režima), bio jedan od tadanjih najumnijih hrvatskih domoljuba, zbog čega je osobito smetao režimu. Nakon 1945. Filip Lukas je od komunista, izbrisan iz svih udžbenika i osuđen na smrt u odsutnosti.

Navesti ćemo samo dio riječi velikog Vinka Nikolića o Lukasu:

“… Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz koljevke hrvatstva; ono je rasplamsala, neugasiva baklja, prije tisuću i više godina upaljena na žalima našeg plavog Jadrana.

… Lukasovo je hrvatstvo duboko etičko i humano; ono, lišeno svake mržnje prema drugim narodima, pa i prema Srbima, koji se onako poniješe prema Hrvatima, počiva na ljubavi prema vlastitom narodu, pa je stoga protiv svake nepravde prema drugom narodu; njegovo hrvatstvo je duboko demokratsko, demokratskije od mnogih zapadno-europskih demokracija, jer Lukasova demokracija ne mjeri dvostrukom mjerom, sebi i drugome prema vlastitim interesima, jer njegova je demokracija, duboko ukorijenjena u njemu, nikla na ognjištu naroda s drevnim demokratskim ustanovama i shvaćanjima”.

Ante Domagoj Petrić, je nakon bijega, većinu života proveo u Argentini. Bio je i u institucijama argentinske vlade i pomagao koliko je god mogao u obrani hrvatskog suvereniteta i samostalnosti. Vratio se s cijelom obitelji u Hrvatsku 1995. godine te je bio pomoćnik ministra useljeništva do 1999. g.

U lipnju 2018., ispričao je svoje sjećanje na tragični svibanj 1945. svojim prijateljima Kaštelanima Miliju Bratinčeviću i Mihovilu Biočiću, u svom stanu uz čaj, koji nam je pripremila njegova draga supruga Monika.

Unatoč znatno narušenom zdravlju, vrlo bistra uma, iako je tada bio šestogodišnjak, sjećao se svakog detalja, svakog događaja i bijega o kojem je ovisio život njegove obitelji, ali i Filipa Lukasa. Njegove riječi smo tada zapisali:

– U nedjelju 6. svibnja 1945. pred našim stanom, na Ilici u Zagrebu, ukrcavali smo naš obiteljski automobil Dodge u pripremi za odlazak u izbjeglištvo u Austriju. Bilo nas je zaista mnogo, moj otac Ivo Petrić, bivši ministar zdravstva u sada poraženoj hrvatskoj državi,; moja majka Rozalija Petrić rođ. Vlahović, bivša učiteljica, moja sestra Višnja Marija od 13 godina i ja, koji sam imao 6 godina. Bio je s nama i vozač Milan Glavaš, brat franjevca kojeg će par tjedana kasnije partizanski pobjednici ubiti smrću vješanjem. Dogovorili smo se da ćemo pri izlasku iz grada pokupiti u naša kola dr. Filipa Lukasa, koga je moja majka jedva nagovorila te nedjelje ujutro da nam se pridruži i spasi život od horda koje su već poklale desetke tisuća Hrvata od Sarajeva, Banja Luke, Dalmacije i gdje god su stigli tijekom zadnjih tjedana. Dr. Lukas je bio od 1928. do 1945. godine predsjednik Matice Hrvatske i istovremeno autor monumentalnih povijesnih i znanstvenih dijela o  našoj nacionalnoj prošlosti.

Lukas se je odupirao zamisli evakuacije iz domovine i tvrdio skoro djetinjom naivnošću da ništa nije kriv ni pred Bogom ni pred ljudima pa tko bi ga htio ubiti, makar to bili i sami komunistički koljači. Konačno ga je još i moj otac morao nagovarati da uđe u auto kako bi negdje oko tri sata poslije podne krenuli prema Sloveniji na putu za Austriju. Lukas je stalno molio krunicu i zazivao Božju pomoć za hrvatski narod, za onaj dio koji je ostao u domovini i za one desetke pa i stotine tisuća ljudi koji su pješice ili vozilima i seoskim kolima nastojali doći do hrvatsko-slovenske granice pa zatim i slovensko-austrijske.

Već je bila duboka noć kad smo stigli u austrijski grad Klagenfurt i tamo u jednom samostanu dugo zvonili u nadi da će Lukasa netko primiti. Nakon nekih pola sata otac je odlučio da mi odemo dalje, a naš nesretni Lukas da tamo čeka nečiji dolazak. Nakon nekih deset minuta vožnje majka je uvjerila oca da Lukasa ne možemo ostaviti samoga u toj noći pa smo se ipak vratili do samostana. Bilo je tragično vidjeti tog velikog čovjeka kako sjedi na ulaznoj stepenici i plače uz riječi “Bože moj, Bože moj, dođi spasiti hrvatski narod”. Roditelji su izišli iz automobila i razgovarali i tješili tog velikana hrvatske i europske kulture, dok konačno nije prišao jedan austrijski policajac i uputio nas na susjednu kuću u kojoj je živio samostanski vratar. Nakon mnogo objašnjavanja on je otvorio vrata samostana i to je bio zadnji put kad sam Lukasa vidio.

Iz Klagenfurta mi smo krenuli u obližnju dolinu blizu gradića Bleiburg gdje je bilo već veliko mnoštvo izbjeglih ljudi. U svim razgovorima koje sam čuo u Zagrebu prije polaska, a i tamo, prevladavala je tematika skorog povratka u domovinu jer, navodno, boljševici će se iz Hrvatske morati povući nakon čega bi odmah došlo do povratka u domovinu.

Takve najave širile su se od ljudi iz samog Pavelićevoga okruženja, ali Pavelić je već bježao s mjesta gdje je bila zapečaćena tragedija velikog djela hrvatskoga naroda, a i same domovine Hrvatske u cijelosti..

Moj otac je izišao iz automobila i prolazio uz britanske vojne policajce i vojnike koji su onemogućavali Hrvatima, redom su to bili civili, žene i djeca koji su uz svoje muževe i  očeve bili spriječeni da se udalje od partizanskih vojnika koji su odmah među Englezima odlučivali o skoroj budućnosti tih ljudi. Moj otac je iz razgovora s Englezima razabrao da se sprema izručenje tog naroda jer su komentirali kako će brzo ta poljana ostati pusta, vratio se u automobil i naredio Glavašu da krene prema Klagenfurtu natrag kako zna i može jer je bio vidljivo da će za par sati svi putevi biti blokirani.

Ja sam kao malo dijete tješio majku i govorio joj “nemoj mama plakati mi ćemo se vratiti u Zagreb”. Ja sam to dočekao, a sa mnom se vratila i uspomena na Filipa Lukasa – prepričao je Domagoj Ante Petrić.

Godine 2017., inicijativom gospođe Željke Markić, pravosuđe Republike Hrvatske je poništilo komunističku presudu na smrt u odsutnosti iz 1945. prof dr. Filipa Lukasa.

15. rujna 2021., tijelo prof. don Filipa Lukasa, preneseno je iz Rima u svoju ljubljenu Hrvatsku, u svoja Kaštela, u rodni Kaštel Stari, što je u ostavštini pisanim tekstom i zaželio za “onda kada to bude moguće”.

Neka mu je laka hrvatska zemlja za kojom je žudio u tuđini i koju je koju je ljubio svim srcem.

Mihovil Biočić/Milivoj Bratinčević/Hrvatsko nebo