Nataša Božinović: Valter brani Rijeku

Hoće li vrijedan dokumentarac HRT-a: Fiume crno-crveno Rijeka (F.C.C.R.), scenarista i redatelja Vanje Vinkovića imati sličnu sudbinu kao epizoda Maloga mista Zagrebulje i kao razni drugi bunkerirani filmovi iz nedemokratskoga sustava?  Ako mene pitate, sve je moguće. Moguće je to i u slobodnoj hrvatskoj državi.

Kada se partijski kadar glasnogovornika kojima je Tito i Galeb alfa i omega života, od raznih Jakovina, Goldsteina, kao povijesnih stručnjaka; pa do povijesnih nestručnjaka; Tomića, Dežulovića, Krilca i Pilića svali na ovu seriju, da, sve je moguće.

Početak progona već je počeo. SDP-ovac Obersnel veli da se od HRT-a ništa drugo nije moglo ni očekivati. Komadina isto. Oboje se vezuju za über stručnjaka: povjesničara Marka Medveda. U svome obraćanju javnosti kroz tekst: „Od selektivnog čitanja prošlosti grada do falsificiranja povijesti“, Marko zaključuje: “Kako smo mogli očekivati ​​da će serija ozbiljno progovoriti o složenom pitanju riječkog identiteta kada već na samom početku dokumentarni film s pretenzijom povijesne analize idealizira hrvatski položaj u Monarhiji kroz riječi Otta Von Habsburga ili dok se sugerira da je vrhunac uspješne afirmacije hrvatskog identiteta recitiranje riječi hrvatske himne od strane Johna Malcovicha.“ Što ga bode hrvatski identitet u hrvatskoj Rijeci.

Sve može osim toga. Znači: Hrvat si, živiš u hrvatskome gradu i sramota te toga do te razine da bi se isključio, a usput i one sunarodnjake koji nemaju taj čipirani kompleks iz bivšega sustava.

Gledanjem serije se možete sami uvjeriti da uopće nema sugestija kako sugerira Marko, a on to u tekstu imputira  u više navrata.

Talijanski sugovornici kad pričaju o D’ Annunziju nemaju problema s onim što se događalo prije D’ Annunzia, a nakon „Riječke krpice“ 1868., kada je Rijeka na prijevaru oduzeta Hrvatskoj. Ne zanima ih previše doseljavanje novoga stanovništva koje je izmijenilo etničku sliku grada, obespravljivanje  Hrvata  mađarsko-talijanskom suradnjom, a što je sve kulminiralo D’Annunzievom okupacijom grada 1919.  Gabriele D’Annunzio im nije preteča fašizma nego heroj, pjesnik, kontroverzna i osebujna ličnost. I jedna engleska sugovornica ima isti patos. Njoj je D’ Annunzio također neki bajkoviti, lirski tip. Ali to je moj osobni dojam. U redu je, ona je danunciolog. Ali i to je pokazatelj raznovrsnosti sugovornika i raznovrsnosti aspekata zaista burne povijesti Rijeke s kojima hrvatski nacionalist nema problema. Jasno je da oni koji su navikli na samo jedinstveno tumačenje, da im teško pada ne toliko drugi, koliko hrvatski aspekt.

Da je aspekt Marka Medveda u dokumentarcu također dobrodošao, svjedoči on sam: „Ne pišem sve ovo jer je moj ego povrijeđen s obzirom na to da nisam sudjelovao u emisiji. Naime, nakon što sam sam primio pitanja koja mi je upućen scenarist i redaktor Vinković, shvatio sam orijentacijsku seriju. Nakon što sam je odgledao, shvatio sam da nisam pogriješio“. Nisu mu se svidjela pitanja!? Marko Medved bi ih sam naručio kao da je neki političar na vlastitoj privatnoj TV. Što smeta njega i braću po ideologiji? Nije bilo dovoljno sjaja samoupravnoga socijalizma, socijalizma s ljudskim licem?

Bilo je. Istaknuto je lice pankera, pravoga imena Valter, nastavnika koji  veli: Budimo iskreni: u Rijeci se sve izgradilo u vrijeme Austro- Ugarske Monarhije i Tita. Potom je rezigniran zaključio da u Prirodi i društvu, Juga zauzima samo po rečenice. Eh, morao je ići i dalje od čitanja udžbenika  za četvrti osnovne. Osmi osnovne. Snježana Koren i Tvrtko Jakovina. Zaviriti u njihove ushite Jasenovačkim mitom, NOB-om, i tugom zbog Oluje koja je agresore poslala u bijeg na traktorima.  Tamo mu to zauzima više mjesta od Domovinskoga rata koji je, podsjetit ću, temelj Hrvatske države.  Tuđman u istome udžbeniku za osmi osnovne, ima samo jednu rečenicu. Mislim da bi s tim panker Valter Kocijančić , trebao biti više nego zadovoljan.

Ali tko će sve zadovoljiti. Evo, mene zadrtu nacionalisticu, taj je dokumentarac, i unatoč takvim sugovornicima, zadovoljio. I unatoč Liniću koji nekako blagonaklono gleda kako na vojnika Čada, generala JNA koji je prijetio Rijeci, tako i na svrsishodnost olupine Galeb. Zadovoljio me i unatoč talijanskim i inim romanticima.  Općenito, svi ti sugovornici od kojih su neki itekako po mjeri Medveda,  svaki  na svoj način svjedoče Rijeku i riječke kontradikcije. Zašto ne? Jer upravo je hrvatski nacionalizam kojeg se kritičari dokumentarca tako užasno boje, uključiv jer ga zanima samo Hrvatska. Nije imperijalistički.

Medvedi, Komadine, Obersneli, kodnog imena Valteri,  tjednima će se multiplicirati do točke usijanja kad će HRT skinuti gaće i popustiti, i moguće dokumentarac staviti u bunker.  Većina kojima je ta dokumentarna serija odlična, bit će, ne jedan puta, uskraćena. Jer totalitarna manjina želi suprotno. Iako napominju: čast izuzecima u seriji,  to im je nedovoljno. Po staroj dobroj recepturi: svi bi u dokumentarcu trebali govoriti isto.

Rijeka s jedne strane ne odudara od cijele Hrvatske, ali ima neke značajne razlike. U ostatku Hrvatske vlada većinom HDZ i oni koji progovaraju o hrvatskome identitetu, većinom slabo poznaju hrvatski identitet. Većinom je to pirski izričaj ograničenih saznanja o hrvatskome identitetu. Od Thompsona do Škore i unatrag s rijetkim izletima izvan toga opusa.

Naravno da diljem Lijepe naše ima intelektualaca, ali su nadglasani neznalicama, stadionskim hrvatstvom. U Rijeci se dogodila jedna zavidna koncentracija intelektualaca pobornika hrvatskoga identiteta nasuprot potkapacitiranim, jednostavnim umovima iz  socijalističkoga miljea kojima je Galeb simbol progresa, a koji su na vlasti.

Da ne bih previše elitizirala, opet je na narodu da izabere. Globalni sindrom je da jedan loš, polupismeni i iskvaren kadar zauzima pozicije vlasti. U mladoj državi kao što je Hrvatska, još je bolnije ako pripada državotvornoj opciji. Ali ne i razornije.

Rijeka nije izuzetak ni s propadanjem gospodarstva u odnosu na ostatak Hrvatske, pa ni s nesuvislim idiotskim opravdanjem da je razlog tomu nastanak Hrvatske i „Tuđmanova“ privatizacija. Bardovi takva pisma rasprostranjeni su diljem Hrvatske. Ima ih gotovo u svim medijima i kljukaju nas time godinama. Tomići, Dežulovići, Krilca, Pilići, Pilseli, Ivančići… Isti motiv: zazor i kompleks spram postojanja hrvatske države, tema: veličanje Tita i SFRJ naspram demokratske Hrvatske, pouka: prije je bilo bolje.  Realno nije, ali jedno su brojke, a drugo nostalgične emocije koje su u prvome planu kao u svakome totalitarnome sustavu koji narodu utuvljuje laži.

U Rijeci je, a to ovaj dokumentarac lijepo opisuje, prisutna jedna dimenzija karikaturalne privrženosti starim tvorničkim objektima kao i propalome Galebu i stvaranjem kulta od svega iz doba SFRJ, te nemogućnošću upliva i propitkivanja različite sudbine i moguće ekonomičnosti istih. Ne kažem da je  to jedini razlog lošeg gospodarstva, ali ako se svugdje u ostatku Hrvatske krivi HDZ, za Rijeku bi to trebao biti SDP. Za Istru IDS. Ali nekako se te činjenice mimoilaze u mainstream analizama.

U muzejima Rijeke i kroz EPK Rijeka prioritet imaju uvijek neke izložbe iz regije. Valjda je ukazati na to, netolerancija i isključivost. I to je, kad je kultura u pitanju, sindrom cijele Hrvatske. Regija i migranti. Bolesna kombinacija Titova jednoumlja  i „modernoga“ europskoga mentaliteta gdje se gostoprimstvom smatra sebe-istiskivanjem. Kako biti dobar domaćin ako te uopće nema, odnosno ako postaneš gost, i na koncu; ako gost postane domaćin?

Nameće se opće pitanje; što je u kojemu trenutku presudno? Narod ili pojedinac? Narod koji bira Mesića i Tomaševića,  i opet narod koji je pogodio s Tuđmanom? Percepcija Rijeke u ogledalu  njenih stvarnih vlastodržaca koje narod bira ili postojanje državotvornih intelektualaca koji su melem za uši, ali ih nitko ne bira?

Obično se naglašava da je u stvaranju Hrvatske bitan narod. No bi li bilo Hrvatske da se u tome trenutku nametnuo Mesić ili Račan, pa čak i koji od ikona hrvatskoga proljeća? Savka ili intelektualac Gotovac? Mislim da ne.

Danas živimo u miru. Druga je vrsta agresije na hrvatske vrijednosti. Riječka državotvorna elita iz dokumentarca Fiume crno – crveno Rijeka,  određeni je pokazatelj odnosa intelektualnih snaga nacionalnih i onih anacionalnih i bez obzira na pozicije u društvu i medijima ovih potonjih, serija odašilje ohrabrujuću sliku za budućnost Rijeke, pa i cijele Hrvatske. A to nekima ne sjeda najbolje.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo