J. Sabol: Katolik – kršćanski vjernik kritičkog duha

 Vjernik između vjere i nevjere

Iz vjere kritički razmišljati o vjeri nije razumljivo na prvi pogled. Imamo nelagodni osjećaj da se radi o proturječnosti jer prianjamo uz tvrdnju da vjerovati znači ne stavljati u pitanje ono što vjerujemo. Još k tome govoriti o pravu vjernika kao subjekta vjere da kritički razmišlja o vjeri je više nego neshvatljivo. Mnogi vide u kritičkom razmišljanju znak slabe vjere i općenitu opasnost za Crkvu i kršćanstvo. Tko je intuitivno doživio Božju stvarnost – mistici nam svjedoče da je to moguće – taj se više ne može zadovoljiti sa svojom naučenom vjerom, nego će neprekidno biti na putu traženja s ciljem što neposrednijeg približavanja Bogu. Subjektivna vjera kao i objektivirana vjera u dogmama, definicijama, liturgiji pokazuju se tom vjerniku nedovršenima i nedorečenima. Njegov duh se ne može s time pomiriti. Osjeća se nekako spontano dovoljno snažnim te ne prestaje kritičkim osvjetljavanjem aktualne vjere dalje koračati prema cilju: prema što savršenijoj spoznaji Boga.

Ovaj stav kritičkog vjernika potvrđuje i objašnjava divnim riječima Grgur Nazijanski: „Čini mi se da čovjek pojmovno mnogo toga razumije o Bogu, ali iznad tog pojmovnog razumijevanja Boga je beskonačno više. Planinar nikada ne prestaje ići dalje prema vrhuncu. On prima početak (kretanja prema gore) iz već započetog kretanja prema gore. Za čovjekov duh ima samo jedan način kako spoznati Boga: nikada se ne zaustaviti kod pojmova o Bogu (Boga)“. (Komentar Pjesme nad pjesmama).

Zašto je tome tako? Zašto čovjek jednom povjerovavši ne može ostati nepokretan na mjestu bez daljnjeg penjanja prema vrhuncu spoznaje Boga? To obrazlaže sveti Augustin na njemu svojstven egzistencijalni način: „Tražite Boga! Želimo ga tražiti da bismo ga našli; želimo ga tražiti nakon što smo ga našli. Kada bismo ga tražili s ciljem da ga nađemo, Bog je sakriven (Bog se skriva). Kada bismo ga tražili, nakon što smo ga našli, Bog je neizmjerivi. On zasićuje svoga tražitelja u toj mjeri, u kojoj ovaj shvati Boga. I Bog čini onoga, koji je shvaća- njem našao Boga, još sposobnijim da ovaj opet i ponovno traži da bude ispunjena njegova čežnja.“ (In Joh Ev Tract 63;1).

Traženje Boga ne prestaje niti u vječnosti

Augustin je uvjeren da to traženje Boga ne prestaje niti u vječnosti. Razlog je opet egzistencijalno razumljiv svakom čovjeku koji je doživio što je prava ljubav. Ljubav je u sebi traženje. Kako ljubav ne prestaje, jer je ona sreća čovjeka, tako ne prestaje niti traženje onoga koga ljubimo. Stoga Augustin kaže: „Traženje nađenoga raste sa sve većom ljubavlju“. (Enn in Ps.104.3). To vrijedi za kritičkog vjernika. Iz spoznaje doživljene ljubavi Boga on će dalje tražiti ljubav Boga kroz dublju i daljnju spoznaju.

U toj perspektivi želim potaknuti današnjeg katolika na svjesno razmišljanje o vjeri i vjerničkom životu pod uvjetima današnje civilizacije. To trebamo činiti zajedno iz vjere jer nju smatramo sigurnim izvorom spoznaje o samoj vjeri i o nama vjernicima. Kod toga se ne smijemo bojati naše kritičke svijesti i otvorenosti duha prema svakoj istinskoj spoznaji, dolazila ona s bilo koje strane. Naravno, svjesni smo da dinamika kritičke svijesti donosi sa sobom izvjesnu nesigurnost u vjeru, pa čak tu i tamo određenu početnu sumnju. No vjerujem da se kod ove dinamike nikako ne radi o slaboj vjeri ili čak o gubitku vjere nego da se u konačnoj perspektivi radi o jačanju vjere na osnovi novih pojmova i novog načina govora o vjeri.

Pokušajmo ove misli konkretizirati na istini o Bogu, koji je osoba. Na toj istini katoličke vjere o osobnom Bogu – o Bogu koji je osoba – lome se teoretska koplja ne samo između ateista i vjernika nego i između religija i različitih religioznih zajednica; nego i između pripadnika raznih znanosti. Čitajući pisane dokumente o toj temi i vodeći razgovore s pripadnicima raznih grupacija dobivao sam uvijek prvotni osjećaj da se kao katolički vjernik u mnogo čemu slažem s njihovim izrekama i shvaćanjima.

Obično je govor o Jednom, o Apsolutnom, o Sveobuhvatnom, o Biti, o Nositelju života, o Samo-svijesti, o Smislu, o Duhu, o Zakonu, o Energiji itd. Kao katolik mogu sve to mirno slušati i reći svojim sugovornicima da mogu gledati svoga Boga također kroz prizmu tih riječi. Onoga časa, kada nadodam Bogu naše katoličke vjere ono bitno za katoličku vjeru, naime da je Bog osoba, i da je on Jedan u tri osobe, tog časa iz prijatelja postajemo protivnici. Ako se usudim još k tome ustvrditi da je taj osobni Bog ujedno Stvoritelj svijeta i svega postojećeg, iz priznatog sugovornika simpozija postajem čovjek niže kulturne svijesti. Svaki takav slučaj mi je bio povod da kao katolički vjernik i teolog počnem razmišljati o tome. Sličnih povoda ima na svakom koraku.

Temeljna istina naše vjere

Uzmimo temeljnu istinu naše vjere: Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Kao sugovornik svojih suvremenika možete naći pažljive slušatelje među njima, pa čak i istomišljenike, ako o Isusu govorite kao o jednom izvanrednom humanisti. Možete o njemu govoriti također kao Kristu koji je bio više nego obični čovjek. Onog časa, kada započnete objašnjavati da je taj Isus iz Nazareta Bog i čovjek, da je Sin Božji i da je Spasitelj svijeta, slušateljstvo će se brzo brojčano smanjiti i vi ćete tog časa izgubiti tobožnje istomišljenike sve do jednoga. Ostali ste opet sam sa svojom vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega, Otkupitelja i Spasitelja, Boga i čovjeka. Ponovno jedan povod za ozbiljno razmišljanje. Ponovno napeto stanje vjernika između vjere i nevjere.

Gotovo isto doživljavanje će Vas pogoditi kod istine katoličke vjere o Crkvi. Težinu, ozbiljnost i tragičnost ove teme vidimo najbolje iz činjenice da se sva bezbožnost i nevjera kroz svu povijest više sročila na Crkvu kao instituciju, koju treba pod svaku cijenu uništiti, nego na Boga kao takvog. Danas postoji čak pokret „Isus da – Crkva ne“ čiji su nositelji jedna grupa katoličkih vjernika, ako ih se još smije tako nazivati.

Svijet protestantizma je po naravi protivnik Katoličke Crkve. U tom „svijetu“ susrećete mnoge vjernike – znam iz iskustva – koji Vam otvoreno priznaju: Vjerujem u Boga, u Sveto Pismo…., ali sam odlučni neprijatelj Katoličke (papinske) Crkve. U čestim susretima, privatnim i službenim, dobivao sam dojam da samozvani ateisti zapravo nisu neprijatelji Boga kao neshvatljive stvarnosti nego da su oni neprijatelji Crkve. To su po koji puta otvoreno priznali uz opasku da se oni osjećaju kod kuće u protestantizmu kao društvenom pokretu protiv papinstva i katolicizma.

Da se protestanti smatraju vjernicima, koji također imaju svoju crkvu, i da ispovijedaju mnoge istine vjere kao i katolici, o tome moji sugovornici-ateisti nisu imali posebno saznanje. Ovaj resantiman protiv Katoličke Crkve doživljavao sam u predavanjima na posebno opipljiv način. Provedeni eksperiment pokazao je apsurdnost tog stava: isti tekst o jednoj određenoj temi podijelio sam dvjema grupama slušatelja s tom razlikom da sam kod jedne grupe objavio autora teksta, naime papu, dok sam kod druge grupe naveo da je autor teksta nepoznat. Prva grupa, vidjevši papu kao autora teksta, nije bila spremna tekst obrađivati – iz protesta ili što. Druga grupa je marljivo obrađivala tekst po već uhodanim metodama, postavljajući daljnja pitanja, tražeći razjašnjenja.

Otuđenje čovjeka od KC

Na moje pitanje nakon određenog vremena kako doživljavaju sadržaj teksta, dobio sam odgovor: tekst je zanimljiv, sadržajno koherentan, vrijedan za daljnje razmišljanje, poučan. Kad sam slušateljima otkrio pravog autora teksta, naime papu, izrečeno čuđenje je glasilo: Nismo znali da papa tako racionalno i humano razmišlja. I taj slučaj je povod katoličkom vjerniku da razmišlja o svojoj vjeri i o uvjetima i izvorima nevjere drugih. Činjenica je da područje morala i etike govori o najdubljem stanju otuđenja današnjeg čovjeka od Katoličke Crkve.

Činjenica je i to da moral i etika razdvajaju današnjeg vjernika i crkveno učiteljstvo u do danas nedoživljenom obliku javne i privatne neposlušnosti. Radi li se ovdje samo o nesporazumu ili pak se radi o tome da kulturalno-politička svijest današnjeg vjernika jednostavno nije u stanju živjeti po zakonu bilo koje vrste pa tako niti po moralnom zakonu, koji vjernik nije slobodno prihvatio na osnovu izmjena misli, iskustva, argumenata i suglasja sa životom svakidašnjice?

Vjernik zna da je osoba, i on se doživljava osobom u svim pitanjima života, jer je on onaj koji nosi odgovornost za sebe i druge. Snositi odgovornost na takav način da netko drugi određuje put, sredstva, prostor, vrijeme i sadržaj odgovornosti, to doživljava vjernik danas proturječnim u sebi. Nažalost, današnji katolički vjernik i naš suvremenik nisu dovoljno spoznali činjenicu – istinu – da objektivni moralni zakon ne ukida autonomiju nego ju čuva i jača u nebrojenim nasrtajima raznih autoriteta i institucija sa svih strana, koji nam – legalno i legitimno ali i nelegalno i nelegitimno – nameću svoju volju, i nerijetko namjerno protiv objektivnog moralnog božjeg reda i zakona.

K ovoj spoznaji nadodajem još jednu spoznaju – teoretsku i iskustvenu – koja glasi: Bez religijsko-vjerske dimenzije ljudskoga života nema opće važećeg morala niti etike. Vjerovati u Boga na katolički na- čin je potpuno u skladu sa sviješću čovjeka otvorenog duha. To je moje uvjerenje uz primjedbu da se vjernikom ne postaje prisilom zakona logike razumskih operacija nego osobnim iskustvom Boga darovanom Božjom milošću. Vjera i moći vjerovati je Božja milost, je dar otvorenom srcu i duhu svakog čovjeka bilo koje kulturalno-nacionalne pripadnosti.

dr. sc. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo