Napadi topništva i ratnog zrakoplovstva zločinačke “JNA” na Zagreb, 16., 17. i 22. rujna 1991.

 Hrvatska je već 1990. godine, u vrijeme prvih višestranačkih izbora (tada još po važećim zakonima bivše SFRJ) bila izložena grubim nasrtajima kako domaćih srpskih ekstremista, tako i njihove subraće iz Srbije i drugih dijelova Jugoslavije, a iza svega su stajale Srbija i “JNA” koja se od početka stavila u ulogu poslušnika srbijanskog političkog vrha.

 Dok se Srbi u enklavama od Slavonije, preko Banovine, Korduna i Like do sjeverne Dalmacije i Gorskog kotara organizirano naoružavaju preko visokih oficira “JNA”, KOS-a, SDB-a i MUP-a Srbije i najavljuju “odcjepljenje srpskih oblasti” od Hrvatske, hrvatska Teritorijalna obrana se nelegalno i protupravno razoružava (u svibnju 1990. godine, između dva kruga izbora oduzima joj se oko 200.000 cijevi).

 Uslijedila je “balvan – revolucija” 17. 8. iste godine, te proglašavanje “srpskih autonomnih oblasti” uz prijetnje jasno izražene na masovnim mitinzima. Namjera je očita: paralizirati život, nanijeti Hrvatskoj što veću štetu, raskomadati je i onemogućiti demokratske promjene, pa se od strane srpskih terorista i njihovih pomagača (a pod okriljem “JNA”) poduzima niz provokacija s namjerom prolijevanja krvi, što bi Srbiji i vojsci pružilo alibi za uvođenje izvanrednog stanja i preuzimanje vlasti. Od Pakraca, Plitvica i Borova Sela do Gline i Dalja, ubijaju se i ranjavaju hrvatski civili i policajci i čeka se da Hrvatska uzvrati. Tim drskim provokacijama – pa čak i masakrom kakav su srpski teroristi upriličili u Borovu Selu 2. svibnja – ipak nisu uspjeli izazvati hrvatski politički vrh na bilo kakvu presiju, pa njihove akcije postaju sve bezobzirnije, a u njih se već tijekom svibnja i lipnja 1991. godine otvoreno uključuje i “JNA”.

Nakon što je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine (a na temelju rezultata referenduma o samostalnosti provedenog 19. svibnja) donio odluku o samostalnosti Republike Hrvatske, agresor je sve učestalije nastavljao s napadima neovisno o tomu što je donesen moratorij kojim je ova odluka stavljena izvan snage na rok od 3 mjeseca (dok se eventualno ne postigne politički dogovor o budućnosti Jugoslavije). Srpski zločinci i njihova udarna pesnica (“JNA”), nisu se, međutim, osvrtali na bilo kakve dogovore i odluke, nego su nastavljali svoju destrukciju. 

Vukovar 1991. Ovako su nas “oslobađali” četnici i “narodna vojska” (“JNA”)

 Otvorenu agresiju na Hrvatsku Srbija je izvršila 3. srpnja, kad su s njezina teritorija u Baranju prešle jake oklopno-mehanizirane snage sa stotinama pripadnika “JNA”, rezervista, četnika, dobrovoljaca i paravojnih skupina kojima su se odmah priključili domaći teroristi. Tako je ova hrvatska regija za kratko vrijeme okupirana i pretvorena u logor za one koji nisu Srbi, a potom su uslijedili nesmiljeni napadi na istočnu Slavoniju čiji je dobar dio za kratko vrijeme etnički očišćen. Vukovar je u okruženju, a napadaju se i drugi gradovi i sela – od Iloka do Tovarnika, Vinkovaca, Nuštra. Po prvi put u poslijeratnoj Europi događaju se masovni zločini kojima je cilj istrebljenje domicilnog stanovništva – svih koji nisu Srbi – i svijet ima prigodu putem medija vidjeti kako to izgleda na primjerima Ćelija, Dalja, Aljmaša, Erduta i kasnije Iloka iz kojeg je u jednom danu (17 listopada) jednostavno protjerano oko 8.000 žitelja, uglavnom Hrvata. Isti se scenarij ponavlja i u drugim krajevima sa srpskom većinom, pogotovu u ruralnim predjelima.

 Rujan razoružana Hrvatska dočekuje suočena s otvorenim, ali nenajavljenim, podmuklim, barbarskim ratom, pri čemu je već gotovo trećina njezina teritorija izložena bjesomučnim napadima topništva i zračnih snaga agresora, s jasnim ciljem uništenja svega što nije srpsko na zamišljenom prostoru buduće “Velike Srbije” – sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Veliki dijelovi Slavonije, Like i sjeverne Dalmacije su pod okupacijom ili se žestoko napadaju iz svih oruđa (sa zemlje, s mora i iz zraka), žrtve na hrvatskoj strani dnevno se broje u desecima, a garnizoni zločinačke “JNA” koja sve to čini u savezu sa srpskim teroristima i četnicima iz Srbije još uvijek su stacionirani u hrvatskim gradovima, pa i samom Zagrebu i okolici, gdje čekaju znak iz Beograda kako bi se uključili u rat. 

 U takvom neodrživom stanju gdje su joj ugrožene vitalne funkcije, sigurnost i životi građana, Hrvatska je primorana poduzeti blokadu vojnih objekata kako bi ih držala pod kontrolom i prevenirala moguće napade koji su naročito u urbanim sredinama mogli imati posebno teške i tragične posljedice.

Stoga predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman odlučuje da se 12. rujna 1991. godine poduzmu aktivnosti blokade vojnih objekata na području Republike Hrvatske, na čemu se angažira uglavnom Civilna zaštita potpomognuta građanima i dijelom policijskih snaga.

 Veliki dio snaga agresorske vojske bio je smješten u Zagrebu i okolici, što je u toj konstelaciji odnosa bilo vrlo opasno, pa je hrvatska strana nastojala blokadu provoditi obazrivo i bez nepotrebnih provokacija, u nadi da će vojnici i njihovi zapovjednici shvatiti kako je vrijeme da napuste objekte koje su zaposjeli.

 Za to vrijeme, u Beogradu se kroje planovi kako srušiti “ustašku vlast”, pa se poduzimaju i akcije povremenih napada i na Zagreb – ne bi li se Hrvatsku “odsjeklo” od svijeta i medijski izoliralo a pučanstvo zastrašilo i obeshrabrilo, te na kraju proveo naum o “hapšenju Tuđmana i njegovih saradnika”, čime bi (kako su računali Milošević, Kadijević, Adžić i ostali) stvar bila riješena.  

Borbeni zrakoplovi (MIG 21), agresorske “JNA”, 16. rujna 1991. godine, sa 6 navođenih raketa napali su TV i Radio odašiljač na Sljemenu kraj Zagreba. Projektili su pali 30-ak metara od tornja i izazvali razaranje i požar na pratećim objektima, ali vatra je na vrijeme stavljena pod kontrolu tako da nije bilo većih posljedica. Sretna je okolnost da nitko od osoblja i zaposlenih nije stradao. Do tog dana, okupatorska je vojska na području Hrvatske već zauzela 4 televizijska i radijska odašiljača, dok su još 4 (koje su okupirali na samom početku rata) koristili za širenje propagande kao da su njihovi.

 Cilj ovih napada na odašiljače i njihovo zauzimanje bio je posve jasan: trebalo je po svaku cijenu spriječiti da istina o svemu što se događa u napadnutoj Hrvatskoj dopre u svijet i da u medijskom prostoru prevlada prljava propaganda agresora koji je cinično tvrdio kako “brani Jugoslaviju” od “separatista”, “secesionista”, “crnokošuljaša” i “ustaša”. 

Agresorski tenkovi na ulicama Zagreba – srpanj 1991., pohod na Sloveniju

 Dan poslije (17. rujna), borbeni zrakoplovi agresora preletjeli su 48 puta Zagreb. Dva od njih napali su raketama položaje Hrvatske vojske kraj naplatnih kućica na autocesti u zagrebačkom naselju Lučko i sjeverni dio grada, uključujući Centar za obuku Hrvatske vojske, te ponovno toranj TV i Radio odašiljača na Sljemenu. U isto vrijeme, Zagreb je napadnut iz vojarne “JNA” na Borongaju otkuda su iz topničkih oruđa ispaljivane granate velikog kalibra. Zamijećeno je kako se pucalo i iz stambenih zgrada od strane pete kolone koja je nastojala pomoći agresorskoj vojsci u ovim operacijama.

 Cijevi teških haubica i topova bile su uperene na strateška mjesta u gradu, pa i na zdanje Hrvatske televizije, dok su strojnice skrivene u ZOO vrtu Maksimir usmjerile svoje cijevi na jednu od najprometnijih ulica – Maksimirsku. Nakon što je iz njih otvorena vatra, oštećeni su neki od tramvaja koji su prolazili, ali na sreću i začudo, nije bilo ozlijeđenih osoba.

 Napad agresorske vojske ponovljen je i četiri dana kasnije (22. rujna) pri čemu je ubijeno dvoje građana Zagreba dok je osmero njih ranjeno nakon što je “JNA” otvorila žestoku vatru iz vojarne u Borongaju. Najviše je ciljan istočni dio grada – Dubrava i to granatama iz vojarni Borongaj i “Maršal Tito” u Novom Zagrebu. Okolna naselja granatirana su i iz vojne baze Pleso na području zagrebačke zračne luke. Već u vrijeme ovih napada mnogi ročni vojnici su počeli dezertirati iz redova zločinačke vojske bježeći iz vojarni i tražeći pomoć od građana kod kojih su se privremeno krili i nabavljali civilnu odjeću. Dezertera ja bilo iz svih krajeva tadašnje SFRJ, pa i Srba koji nisu htjeli sudjelovati u ovim zločinačkim operacijama “narodne vojske”.

 Unatoč svemu, iako diljem Hrvatske odjekuju plotuni i zavijaju sirene zbog učestale zračne opasnosti, narod se nije dao zaplašiti, a isto tako niti naši hrabri novinari i reporteri koji neumorno šalju izvješća iz svih ratom ugroženih krajeva. Cjelodnevni (24-satni) program Hrvatske televizije, “Za slobodu” emitira se bez prekida, čak i u vrijeme udara na TV i Radio odašiljač na Sljemenu. Slike barbarskih razaranja i bestijalnih zločina srpskog agresora odlaze u svijet i na najbolji način potvrđuju što se to u Hrvatskoj događa. Zato KOS “JNA” nastoji svojim terorističkim operacijama u samom Zagrebu (miniranje židovskog groblja na Mirogoju i zgrade Židovske općine u ulici Palmotićevoj kolovoza 1991.) kompromitirati novu hrvatsku vlast i prikazati je kao “antisemitsku”, što je ubrzo razotkriveno i protiv čega protestiraju i sami pripadnici židovske zajednice. Zločinci ne prežu ni od čega kako bi ostvarili svoje naume. Nemaju nikakvih obzira ni prema civilima – djeci, ženama, starcima, razaraju kuće, stambene zgrade, škole, bolnice, muzeje, knjižnice, kulturno-povijesne spomenike, ruše i devastiraju crkve i groblja, ubijaju, pale, pljačkaju, siluju, progone, ali Hrvatska ostaje ujedinjena i pripravna za svoju slobodu platiti najvišu cijenu. 

 Samo dan prije nego je nakon isteka moratorija Hrvatska proglasila svoju samostalnost (7. listopada 1991. godine), uz pomoć obavještajnih podataka dobivenih od operativaca KOS-a iz samog Zagreba, borbeni zrakoplovi “JNA” su ispalili 16 raketa zrak-zemlja na Gornji grad ciljajući rezidenciju predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Jedan je civil poginuo, dok su četiri ranjena (jedan od njih teško), a šteta na Banskim dvorima i susjednim objektima bila je oko 37 milijuna kuna. Cilj ove zločinačke operacije bio je ubiti predsjednika Tuđmana, te predsjednika SIV-a, Antu Markovića i tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ, Stipu Mesića, čime bi se otvorio put ka uvođenju izvanrednog stanja uz pomoć kojeg bi vlast u zemlji prigrabili Srbija i “JNA” koja se potpuno stavila u službu srpskih interesa. Samo pukom slučajnošću zločinci nisu uspjeli u svom naumu – jer su dr. Tuđman i njegovi gosti koju minutu prije napustili prostoriju koja je bila metom napada.

 I ovaj zločinački, teroristički čin doprinio je ujedinjenju hrvatskog naroda, kako u Domovini, tako i u susjednoj BiH i dijaspori, ali i jedinstvu Hrvata sa svim drugim građanima koji su rame uz rame s njima stali u obranu svojih domova, obitelji i zavičaja. Nikad ne smijemo zaboraviti da su našu Hrvatsku branili svi pripadnici nacionalnih manjina i brojni strani dragovoljci od kojih su mnogi u temelje slobode i samostalnosti položili i svoje živote. 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo