Budi e-Srbin

Jedno od ključnih pitanja hrvatske politike od polovice 19. st. i tijekom čitavoga 20. st. bilo je uređenje odnosa sa srpskom etničkom zajednicom u Hrvatskoj. Ono je preneseno i u 21. st. u izmijenjenom geopolitičkom okružju. Ni jedna ga hrvatska politička elita nije mogla izbjeći i ni jedna ga dosad nije uspjela riješiti. Znači li to da su hrvatski političari nesposobni ili su zahtjevi srpske etničke zajednice takvi da hrvatskoj strani nisu prihvatljivi?

Ako je jedino zadovoljenje srpske iredentističke političke koncepcije da svi Srbi žive u jednoj državi, što je kontinuum srpske politike u kojem se ne biraju sredstva, onda se čini da je rješenje ipak na vidiku: ulazak svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije u Europsku uniju. Prije toga dakako trebaju urediti i uskladiti svoja zakonodavstva s europskim te riješiti međusobna otvorena pitanja, polazeći od Helsinškom poveljom utvrđenoga stajališta o nepromjenjivosti granica iz godine 1975., na kojoj se temelje mir i stabilnost svih europskih država.

Ako se pripadnici srpske etničke zajednice ne žele ponašati kao hrvatski državljani i dijeliti sudbinu svih njezinih građana, postoje europske pravne institucije na kojima mogu iznijeti svoje zahtjeve i uskladiti ih s europskim pravnim stečevinama glede manjinskih prava, pri čem su točni brojčani pokazatelji u udjelu pojedine etničke skupine u stanovništvu na određenom prostoru jedini relevantni. Stare navike i stara ponašanja poput napuhavanja i krivotvorenja brojčanih podataka treba zakonski onemogućiti, kao i da Srbe popisuju isključivo etnički srpski popisivači, što je najnoviji ustupak HDZ-a Vladinu koalicijskomu partneru SDSS-u. Ucjenama i trgovanjem ne može se ni u jednoj politici postići trajno rješenje, pa ni u manjinskoj, što se odnosi i na ustupke u pogledu dvojezičnosti svojedobno dane talijanskoj manjini u Istri, koji su uvjetovani međunarodnim priznanjem Hrvatske od strane Republike Italije.

Predstavnici srpske manjine, poput Jovana Vlaovića, voditelja ureda Srpskoga narodnoga vijeća (SNV), hvale hrvatske manjinske propise, međunarodne ugovore i konvencije koje je potpisala Republika Hrvatska a pogoduju manjinama (“Budi e-Srbin”), što je razumljivo jer oni u mnogočem odskaču od istovrsnih zakonskih regulativa u drugim europskim državama, gdje je, primjerice, u nekim državama potrebno zadovoljiti kriterij natpolovične većine, u drugima od nešto manje od 50 % udjela manjinskoga stanovništva na određenom državnom području da bi se stekla manjinska prava koja uživaju hrvatske manjinske zajednice. Ako se kritički pročita Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (NN, 155/02, 47/10, 80/10, 93/11), naći će se u njem niz problematičnih formulacija i odredaba, a što je najapsurdnije dio je njih u suprotnosti i s međunarodnim dokumentima koji obvezuju Hrvatsku i s Ustavom Republike Hrvatske, poput dvostrukoga prava glasa, što je izazvalo pomutnje i pri objavama izbornih rezultata u godinama 2016. i 2020. u kojima su primijenjeni različiti kriteriji prikaza (Provjerili smo kako je moguće da je Hrvatska u četiri godine dobila više od sto tisuća novih birača). U struci se navodi kako su među 22 hrvatske etničke manjine u Izvorišnim osnovama Ustava RH išlo u krajnost pa su među manjine ubrojeni i „slučajni ili reliktni etnički agregati“ poput Vlaha (Mesić 2003: 174), kojima se, susljedno, također jamče manjinska prava.

U međunarodnim dokumentima nema jednoznačne definicije manjine, pa se to odrazilo i u hrvatskom zakonodavstvu. Tako se u čl. 5 Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina navodi u definiciji sintagma tradicionalno nastanjeni: „Nacionalna manjina, u smislu ovoga Ustavnog zakona, je skupina hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja.“ Ona je neprimjerena za pravni tekst jer tradicija

u hrvatskom jeziku znači predaju i priču, što implicira da se manjinska prava mogu ostvarivati i onda kad pripadnika te manjine više uopće nema na određenom prostoru, ali su po predaji tu nekoć obitavali. Upravo se takvo razumijevanje značenja tradicije razabire u dvama člancima u kojima se govori o područjima naseljenima tradicionalno ili u znatnijem broju pripadnicima nacionalnih manjina: u čl. 13. („Zakonom kojim se uređuje uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina i/ili statutima jedinica lokalne samouprave propisuju se mjere koje omogućuju na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina očuvanje tradicijskih naziva i oznaka te davanje naziva naseljima, ulicama i trgovima imena osoba i događaja od značaja za povijest i kulturu nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.“) i u čl. 35. (/1/ Osniva se Savjet za nacionalne manjine, radi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u svezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina. U tom cilju Savjet surađuje s nadležnim državnim tijelima i tijelima jedinica samouprave, vijećima nacionalnih manjina, odnosno predstavnicima nacionalnih manjina, udrugama nacionalnih manjina i pravnim osobama koje obavljaju djelatnosti kojima se ostvaruju manjinska prava i slobode. (2) Savjet za nacionalne manjine ima pravo: (…) – predlagati poduzimanje gospodarskih, socijalnih i drugih mjera na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju nastanjenim pripadnicima nacionalnih manjina kako bi se očuvalo njihovo postojanje na tim područjima /…/“). I jedan su i drugi pojam / naziv višeznačni, tj. nedostaju im osnovne odlike pravnoga jezičnoga iskaza: jednoznačnost, nedvosmislenost i točnost.

Uz manjinu se u pravnim tekstovima treba isključivo vezivati pojam povijesnoga kontinuiteta naseljenosti, a ne tradicija, priča ili znatniji broj. U međunarodnim je tekstovima sintagmi povijesnoga kontinuiteta naseljenosti blizak naziv autohtona etnička skupina / manjina (Mesić 2013: 114. – 115., 123.), ali mu nedostaje odrednica kontinuiteta, pa se u ovom radu predloženi pojam razumijeva kao jednoznačniji. Pri tom se prekidom kontinuiteta ne drže nasilne radnje prema pojedinim etničkim skupinama poput protjerivanja, etničkoga čišćenja ili genocida.

Zakonodavac u hrvatskom Ustavnom zakonu o pravima manjina štiti njihovu brojčanost i očekuje da će im država u kojoj prebivaju osigurati uvjete naravnoga razvitka i prosperiteta. U tom smislu treba čitati peti stavak 4. članka u kojem stoji: „Zabranjeno je poduzimanje mjera kojima se mijenja omjer među stanovništvom na područjima nastanjenima osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, a koje su usmjerene na otežavanje ostvarivanja ili ograničavanje prava i sloboda propisanih ovim Ustavnim zakonom i posebnim zakonima.“

U Ustavnom zakonu nije međutim predviđena zabrana neistinitoga prikazivanja brojčanoga udjela nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu radi ostvarivanja manjinskih prava.

Loše i neugodno iskustvo s neistinitim podatcima koje se vezuje uz srpsko-srbijansku politiku kao model uobičajenoga političkoga ponašanja upozorava na oprez i pravno sprječavanje takvih pojava. Novija povijest takvih neistina i ucjena može se ilustrirati tekovinama stečenima pri Zavnohu, na kojem su predstavnici srpskoga naroda srpske ratne žrtve ustaškoga režima prikazali u “stotinama hiljada” (ZAVNOH 1964‒85, 1: 217, 354), izboriviši time u Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske na trećem zasjedanju Zavnoha u svibnju 1944. „potpunu ravnopravnost“ s hrvatskim narodom u Hrvatskoj (Sirotković 2002: 300.), a godine 1974. ucijenili su hrvatsku vladu da ne će poduprijeti ustavne amandmane ako se ustavno ne istakne poseban položaj srpskoga naroda, pa je prema riječima Savke Dabčević-Kučar (1997: 318.) zaključeno da nema smisla zbog verbalnih formulacija ugroziti bitne pomake u ustavnim rješenjima te da se tu smije načiniti određen ustupak: „Većinom smo govorili o Srbima u Hrvatskoj, izbjegavajući pojmove i narod i manjina, ali smo ipak prihvaćali prilično olako (ponekad čak i hranili) tezu i o njihovoj ‘konstitutivnosti’.“

Unatoč dvosmislenoj ustavnoj formulaciji o konstitutivnosti iz 1974. (čl. 1. Ustava SRH: „Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive“), Srbi su u Hrvatskoj faktično bili nacionalna manjina, jer se, primjerice, uvođenje ćirilice u nastavu provodilo prema stavku drugomu članka 138. Ustava SRH samo u onim općinama gdje su bili brojčana većina. Da su zaista ostvarivali prava koja izlaze iz diobe republičkoga suvereniteta, onda bi ćirilica i srpski jezik bili istaknuti na državnim zgradama i javnim natpisima u svim općinama na teritoriju SRH. To se pak nikad nisu usudili tražiti jer su znali na koji su način i u kakvim okolnostima upisani u Ustav, ali su istodobno protivno brojčanim pokazateljima neke državne institucije i službe u komunističkoj Jugoslaviji upadljivo prekomjerno popunjavali (policija, vojska, sudstvo, diplomacija), što je bio trajni izvor nezadovoljstva i frustracije hrvatske većine.

Namjesto djelatne politike koja se u višestranačju vodi u državnom parlamentu, pa i onda kad rađa napetim ozračjem ili čak fizičkim zastupničkim sukobima, čemu svjedočimo diljem svijeta, srpske su vođe 1990-ih izabrale rat, mitingašenje i anakronu politiku „krvi i tla“, karakterističnu za Europu 19. st., s opasnom sastavnicom teritorijalnoga preustroja i presezanja pomoću povijesnih mitova i legenda, koji su u priprostoga puka raspaljivali varavu predodžbu o vlastitoj snazi i veličini: „Srpska nacija je prva formirana u Evropi… Mi smo ovdje došli i prije nego što je tu postojala Hrvatska, i ove smo prostore kupovali krvlju i novcem, ovo je naša zemlja.“ (J. Rašković prema Šentija 2005.: 220.).

Sabor je u prosincu 1991. godine usvojio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (NN 65/91), što je bio preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske kao neovisne države u siječnju 1992. Godine 1992. on je izmijenjen i dopunjen jer tadašnji tekst Ustavnoga zakona nije dovoljno uključivao pravo manjine na političku autonomiju na području gdje ona čini većinu (Vasiljević 2010.: 244). Manjina koja sudjeluje u stanovništvu s više od 8% imala je pravo na zastupljenost u Saboru razmjerno svom udjelu u ukupnom stanovništvu. Pravo na političku autonomiju imale su manjine u kotarevima (s posebnim statusom) u kojima su činile natpolovičnu većinu prema popisu stanovništva iz 1981. godine.

Nakon što se jugoslavenska državna drama rasplela u višegodišnjem ratu s golemim materijalnim i ljudskim gubitcima, a velikosrpski memorandumski projekt doživio 1995. u Hrvatskoj težak poraz bezuvjetnom kapitulacijom JNA i pridruženih krajinskih i srbijanskih četničkih postrojba, stekli su se uvjeti za uspostavu i razvitak normalnih odnosa među sukobljenim stranama. Krajem rujna 1995. godine Vlada RH uspostavila je nadzor nad cjelokupnim državnim područjem osim nad istočnom Slavonijom, koja je stavljena pod privremenu upravu UN-a. Sabor je privremeno obustavio primjenu većine zakona, posebno onih odredaba koje su se odnosile na srpsku manjinu.

Ratni je sukob ostavio duboke tragove s predvidljivim i dalekosežnim posljedicama za one koji su ga poveli i izgubili počinivši strašne zločine protiv hrvatskoga naroda na tlu Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tu se u prvom redu misli na naknadu goleme ratne odštete i dugotrajan proces obnove izgubljenoga povjerenja pri gradnji zajedničke budućnosti. Posebna je odgovornost na leđima dijela Srba u Hrvatskoj jer su ne samo veleizdajnički nego i neljudski ustali oružjem protiv svoje domovine, protiv susjeda, kumova i prijatelja iz redova hrvatskoga naroda, kao i protiv pripadnika vlastitoga naroda koji su se borili rame uz rame s Hrvatima za svoj dom i domovinu. Zatim su smišljeno u organiziranom egzodusu napustili Hrvatsku, njezino vodstvo optužili pred međunarodnom zajednicom za etničko čišćenje, a agresorsko-teroristički rat pretvorili u građanski, tražeći za ratno razdoblje plaće, mirovine i ratnu odštetu od države koju su napadali, rušili i palili.

Međunarodna zajednica nije bila jedinstvena u pristupu jugoslavenskoj krizi. SAD su na početku bile za smjenu komunizma i očuvanje Jugoslavije ako treba i uporabom JNA, Francuska i Velika Britanija tradicionalno su stale uz Beograd i miloševićevski velikosrpski projekt, Sveta Stolica i Njemačka uz Hrvatsku, Turska uz Bosnu. Velesile su rat zaustavile, ratni plijen nepravedno podijelile i usred Europe ostavile tinjajuće žarište novih etničkih sukoba. Sukobljene su strane pritiskale projicirajući u rješenjima svoje interese. U jednom su ipak bile suglasne: u osudi srbijanske „brutalne politike etničkoga čišćenja, zastrašivanja i obespravljivanja nesrpskog stanovništva“ (Mesić 2003.:172.)

Usporede li se zaključci u presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu 2015. i stajališta hrvatske države sa stajalištima Republike Srbije o naravi rata u Hrvatskoj, o operaciji Oluja, o egzodusu pripadnika srpske etničke zajednice nakon rata, vidjet će se da su oni potpunoma suprotni. Presudom je utvrđeno da su JNA, Srbija i različite srpske postrojbe na teritoriju Hrvatske u agresorskom a ne u građanskom ratu od 1991. do 1995. počinile teške zločine protiv čovječnosti i ratnoga prava, da je operacija Oluja bila legitimna vojna operacija oslobađanja dijela okupiranoga teritorija međunarodno priznate države te da tijekom i nakon operacije “Oluja” nije počinjen genocid, a hrvatska je strana Sudu predočila dokument iz kojega je nepobitno da je egzodus srpskoga stanovništva s okupiranih područja nastupio nakon što je „Vrhovni savjet odbrane RSK“ 4. kolovoza 1995. u 16.45 donio „Odluku o planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac“ (Nazor 2015.: 638.).

Očekivalo bi se da će politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, hrvatski državljani, koji zastupaju srpsku etničku skupinu u Hrvatskom saboru, imati o tim pitanjima stajališta visoko usklađena s onima hrvatske države. Međutim, ona ne samo što nisu usklađena, nego su istovjetna službenim stajalištima Republike Srbije. Stoga je logično postaviti pitanje što je onda povijesna istina i na čem počiva koalicijski odnos predsjednika HDZ-a i hrvatske Vlade Andreja Plenkovića, koji zastupa i predstavlja službenu hrvatsku državnu politiku, i Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a, koji 2019. izjavljuje za ljubljansko Delo da su nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu i ulaska Hrvatske u Europsku uniju zaredali u Hrvatskoj retrogradni revizionistički procesi, govor mržnje usmjeren protiv Srba, što je kulminiralo u Vukovaru zbog postavljanja ćiriličnih tabla, da su to procesi koji relativiziraju NDH i negiraju ustaške zločine u Jasenovcu, da se „priprema teren za obnovu zločinskih ideologija koje su dovele do koncentracionih logora kao politike, ideologije nacizma i ustaštva“, a da u ratu 1990-ih „za zločine protiv Srba, poput etničkog čišćenja i kršenja međunarodnog prava, za onemogućavanje vraćanja izbeglica, skoro niko nije odgovarao” (Pupovac: Sve je počelo oslobađanjem hrvatskih generala).

Takvo je političko ponašanje neprihvatljivo i na njem se ne može graditi budućnost. Napori koje ulaže hrvatska vlast da se odnosi izglade politički su nekonstruktivni, nezreli i promašeni ako ne počivaju na iskrenom, istinitom i točnom imenovanju zbivanja i onda kad se gledaju iz suprotnih kutova. Neistine vode samo dubljemu raskolu jer otvaraju prostor beskonačnim ucjenama i bavljenju rubnim namjesto ključnim političkim temama.

Duboka fašizacija suvremenoga srbijanskoga društva, bjelodano iskazana izborom čak dvaju takvih predsjednika; uspostava i ciljevi Vlade Srpske Krajine u izbjeglištvu, koja surađuje s vijećima srpskih općina u Hrvatskoj, protudržavna djelatnost ključnih hrvatskih pravosudnih i sigurnosnih institucija te geostrateški interesi velesila pri stvaranju gospodarske i ideološke „jugosfere“ kao jezgre planirane buduće balkanske državne zajednice, te su odnose usmjerili sasvim pogrješnim tijekovima i udaljili od državnoga programa Republike Hrvatske ne samo glede povratka srpskih izbjeglica u obnovljene domove, od kojih su oni većinu davno prodali ili zamijenili, nego i u izgradnji modernoga hrvatskoga političkoga naroda, koji će činiti ravnopravno svi njegovi građani neovisno o podrijetlu, rasi, naciji, vjeroispovijesti, spolu i dr., kako je i zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava:

„Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.“

Donošenjem Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina 2002., kako se navodi pod pritiskom međunarodne zajednice i u ne baš pozitivnoj političkoj klimi za njegovo usvajanje (Vasiljević 2010.: 246.), Republika Hrvatska uskladila je manjinska prava svojih etničkih zajednica s nizom međunarodnih dokumenta:

– načelima Povelje Ujedinjenih naroda,

– Općom deklaracijom o pravima čovjeka, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima,

– Završnim aktom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariškom Poveljom za Novu Europu i drugim dokumentima OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, osobito Dokumentom kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji i Dokumentom moskovskog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji,

– Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, te protokolima uz tu Konvenciju,

– Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, Konvencijom o pravima djeteta,

– Deklaracijom o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja,

– Konvencijom o borbi protiv diskriminacije u području prosvjete,

– Deklaracijom UN o pravima osoba pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičnih manjina,

– Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe,

– Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima,

– Europskom poveljom o lokalnoj /mjesnoj/ samoupravi,

– Instrumentima SEI za zaštitu manjinskih prava,

– Preporuka iz Lunda o učinkovitom sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu

U upravno uređenim državama popis je stanovništva rutina koja se uopće ne provodi po nama poznatom obrascu nego se do željenih podataka dolazi iz drugih mjerodavnih državnih izvora (godišnjih administrativnih registara stanovništva, zgrada i stanova, zaposlenika, umirovljenika, poreznih obveznika i dr.). U Hrvatskoj je od svih manjinskih zajednica on mȍra i grč u želudcu tek vođama srpske etničke zajednice: hoće li je nakon provedenoga etničkoga čišćenja Hrvata biti dovoljno na određenim područjima da bi ostvarila službenu dvojezičnost i dvopismovnost te teritorijalni kontinuum. Po spomenutoj presudi Međunarodnoga suda pravde „politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički [su] dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države” te su „od strane JNA i drugih srpskih snaga“ počinjeni zločini “na području istočne Slavonije, zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije“, poimence „u Vukovaru i okolnim mjestima (uključujući događaje na Ovčari i u Veleprometu), Bogdanovcima, Lovasu, Dalju, Joševici, Hrvatskoj Dubici i okolnim mjestima, Poljanku, Škabrnji i Nadinu te Dubrovniku, ali “broj ubijenih nije dovoljan u odnosu na veličinu iste etničke skupine na nekom području” da bi zločinstva bila proglašena genocidom (Nazor 2015.: 648., 649.).

Područje koje se navodi u presudi poklapa se dakle s područjem koje je kao ratni cilj bilo etnički očišćeno, a sad se u miru nastoji upravnopolitički povezati (neuspjeli pokušaji 2010. i 2018. za dodjelom pravnoga subjektiviteta Zajedničkomu vijeću općina u istočnoj Slavoniji), a u povoljnom političkom trenutku odvojiti od državne matice te jednoga dana i odcijepiti, jer, prema Kymlicki, i manjine imaju pravo na „nacionalno samoodređenje i odcjepljenje ako njihova nacionalna izgradnja ne dovodi u pitanje opstojnost manjina na prostoru koji s njima dijele“ (Mesić 2003: 172.). S obzirom na činjenicu da najveći dio Srba živi u velikim gradovima i da ostaje izvan takvih planova, budućnost i opstojnost Hrvatske bili bi dovedeni u pitanje i njihovim mogućim separatističkim zahtjevima. Hrvatska se pravno pokušala osigurati od takvoga crnoga scenarija pa je u čl. 40. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina zapisano: „Ništa se u ovome Ustavnom zakonu neće tumačiti kao da uključuje bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava, te posebice suverenosti, jedinstvenosti, teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti Republike Hrvatske.“ Nije međutim odredila dulji vremenski moratorij na primjenu pojedinih zakonskih članaka u područjima gdje je provedeno etničko čišćenje. Ocjenjujući hrvatske političke garniture i pojedinačne postupke te djelovanje pojedinih pravosudnih državnih institucija posljednjih dvaju desetljeća, ne možemo biti spokojni niti glumiti da sa zebnjom ne gledamo na hrvatsku budućnost.

Političko vodstvo SDSS-a i Srpsko narodno vijeće predstojeći su popis stanovništva i novinu uvedenu mogućnošću samopopisivanja pomoću aplikacije e-građanin shvatili kao prigodu za nacionalno animiranje ukupne srpske zajednice u Hrvatskoj, napose nedovoljno obrazovane seoske populacije. Na predloženi Zakon o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2021. godine prvo su uložili dva saborska amandmana (o dvama materinskim jezicima i manjinskim popisivačima pripadnikâ manjinskih zajednica), a kad oni u Saboru nisu prošli, Klub manjinskih saborskih zastupnika zaprijetio je napuštanjem vladajuće koalicije. Glasovanje je odgođeno, a da bi se spasila Vlada postignuto je solomunsko rješenje: Hrvatski statistički zavod posebnim će naputkom uz Zakon o popisu stanovništva osigurati da popisivači pripadnika manjinskih etničkih skupina budu iz njihovih redova, što znači da će srpsku etničku zajednicu na prostoru gdje ona živi u većem broju, popisivati etnički Srbi (BAČIĆ POTVRDIO ‘Popis na područjima gdje su koncentrirane nacionalne manjine radit će popisivači koji dolaze iz redova nacionalnih manjina’), što je protivno međunarodnim aktima i Ustavu Republike Hrvatske.

Zbog toga je nezavisna zastupnica Karolina Vidović Krišto uz potporu 17 zastupnika u kolovozu 2021. uputila u saborsku proceduru zahtjev za interpelaciju o radu Vlade s pitanjem kako saborski zastupnik može određivati provedbeni akt koji treba donijeti Državni zavod za statistiku (DZS) slijedeći isključivo zakonski propisane procedure i međunarodne standarde. Nadalje politički utjecaj na DZS vidi i u tom što je u kriterije za popis stanovništva ugrađena mogućnost da se na temelju izjave treće osobe o namjeri stalnog življenja u nekoj sredini, osoba koja tu izjavu nije dala ubraja u stalno stanovništvo (Vidović Krišto interpelacijom traži odgodu popisa stanovništva: Vlada ima sumnjive političke ciljeve).

Nakon javne osude takvoga postupka predsjednik Vlade i njegov koalicijski partner iz redova SDSS-a to su opovrgnuli, posebno se okomivši na vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penavu, koji je točno ustvrdio temeljem izjava Branka Bačića u veljači 2020., da postoji dogovor o provedbi popisa stanovništva između HDZ-A i SDSS-a (Plenković: Nebulozna je tvrdnja da postoji dogovor oko popisa stanovništva sa SDSS-om). Penava je tom prigodom iznio u javnost podatak o manipulacijama prilikom popisivanja stanovništva u Vukovaru godine 2011.: „Teško je govoriti u egzaktnim omjerima, ali između 5 i 7 tisuća ljudi je popisano kojih nije trebalo biti. (…). Već sam spominjao onaj podatak koji se nadovezuje izravno na MUP-ovu evidenciju prebivališta i evidenciju državne uprave o djeci koja ispunjavaju uvjet za upis u prvi razred osnovne škole gdje se nama umjesto 320 učenika, 1. razred osnovne škole upisalo njih 240, što znači da je okruglo 40% djece nedostajalo. To je jedan podatak koji dovoljno govori“ (Penava za Narod.hr nakon Pupovčevih i Plenkovićevih izjava: ‘S interesom Vukovara se neće igrati dok god sam ja gradonačelnik’).

Navedeni slučaj ucjene već je s bojazni predviđen u literaturi s obzirom na hrvatski bipolarni stranački sustav u kojem će manjinski zastupnici sve više biti jezičac na vagi koji donosi prevagu jednoj (HDZ) ili drugoj strani (SDP). Stoga je, preporučuje se, potrebno uskladiti njihova prava s partikularnim načinom izbora: imali bi pravo sudjelovati u zakonodavnom postupku isključivo onda kad se donose zakoni o položaju, pravu ili ključnim pitanjima nacionalnih manjina, a u ostalima bi imali deliberativnu funkciju – mogli bi sudjelovati u raspravi, ali bi bili isključeni iz procesa donošenja odluka (Baketa – Kovačić 2010: 12.).

Nakon što im je zajamčena etnička čistoća popisivača, što prema riječima Stjepana Šterca „ne postoji niti u jednoj drugoj zemlji“ (Šterc za Narod.hr o popisu stanovništva za manjine: ‘Takvo što ne postoji niti u jednoj drugoj zemlji’), vođe su Srba u Hrvatskoj intenzivirali pripremni popisivački edukativni program u radionicama i seminarima predavanjima s analizom prikladne metodologije da bi se postigao što bolji ciljani rezultat: popisati što više Srba, jer prava nacionalnih manjina ovise o broju izjašnjenih.

Predavači na seminarima za popis srpske manjine ističu da je ovo najvažnija kampanja posljednjih godina, jer će od rezultata popisa ovisiti ostvarenje pravâ srpske manjinske zajednice i zato zahtijevaju zajednički angažman svih srpskih organizacija. Koordinatori posla su SNV, županijska vijeća, vijeća SDSS-a i druge organizacije. Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je bilo 186.000 Srba, a po procjenama SNV-a u novom se popisu očekuje smanjenje toga broja za oko sedam posto (“Budi e-Srbin”).

Višekratno ponavljaju da je sukladno važećim propisima važno oživotvoriti pravo na službenu upotrebu manjinskoga jezika i pisma u mjestima gdje živi više od trećine manjinskoga stanovništva, u gradovima poput Vukovara i Vrbovskog, te u još 23 općine. Zbog toga treba paziti, naglašavaju, kako se ispunjavaju rubrike o nacionalnosti, vjeroispovijesti i jeziku koji se koristi i sprječavati bilo kakve manipulacije (“Budi e-Srbin”). Valja podsjetiti da se u popisu iz 2001. oko 50.000 pripadnika srpske manjinske zajednice izjasnilo da im je materinski jezik hrvatski (Mesić 2003: 167). Znači li to da predstojećim popisom onim građanima srpskoga etničkoga podrijetla koji se izjasne da im je materinski jezik hrvatski, to ne će biti prihvaćeno, nego će im se sugerirati da je to srpski?

Napominje se da je u Vukovaru popis 2011. „dobro odrađen“ te utvrđuje da gradske vlasti odbijaju priznati i provesti to pravo (“Budi e-Srbin”), ali ne navode da je upravo „dobro odrađen“ posao, tj. brojčano prenapuhan udio stanovništva srpske etničke zajednice, koji nema uporišta u zbilji, bio razlogom vlastima da ga ne prihvati, a Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara da pokrene postupak za raspisivanje referenduma s pitanjem građanima žele li da se Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina propiše da pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika i pisma manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više od polovice, namjesto sadašnje trećine ukupnog stanovništva. Prikupljeno je više od 526.549 pravovaljanih potpisa birača, ali je Ustavni sud zaključio da pitanje nije ustavno te istodobno vukovarskomu gradskomu vijeću naložio da u roku od godinu dana riješi pitanje dvojezičnih ploča, a Vladu obvezao da u godinu dana od objave te odluke u Narodnim novinama uputi u parlamentarnu proceduru izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u kojima će urediti prikladan pravni mehanizam za slučajeve kad predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave ne provode obveze iz toga zakona, odnosno opstruiraju njegovu provedbu.

Ustavni je sud dakle naložio gradskoj vlasti da „u Statutu Grada Vukovara izrijekom propiše i uredi, za cijelo područje odnosno za pojedini dio ili pojedine dijelove područja Grada Vukovara, individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu svoga jezika i pisma te javnopravne obveze tijela državne i javne vlasti između onih navedenih u ZUJiPNM-u, za koje smatra da odgovaraju životnim činjenicama i faktičnim okolnostima u Gradu Vukovaru, i to u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava, a istodobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara“ (NN 104/2014; isticanja N. B.). Time je Ustavni sud prekršio svoje ovlasti i iz ustavnopravnoga ušao u nedopušteno političko područje.

Svoju obvezu Vlada do danas nije ispunila, točnije u srpnju 2015. na saborskoj je sjednici prihvaćen Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i donesen zaključak da se s primjedbama, prijedlozima i mišljenjima uputi predlagatelju – Ministarstvu uprave radi pripreme Konačnoga prijedloga zakona. Vukovarske gradske vlasti pak svake godine u listopadu podnose izvješće o međunacionalnim odnosima, iz kojega slijedi da se još nisu stekli uvjeti za cjelovitu primjenu dvojezičnosti.

To je potaknulo saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina da podnese Ustavnomu sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članaka 5. stavaka 3. i 4., 6. i 7. stavka 2. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara iz 2015. godine, te članaka 5. stavaka 1. i 2., 6. stavaka 1. i 2. i 7. Statutarne odluke o ostvarivanju ravnopravne službene uporabe jezika i pisma srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara. U odgovoru Ustavni je sud utvrdio da su osporavanim člancima i stavcima prekršena ustavna prava propisana Ustavom RH, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, da se primjena prava ne može odgađati u nedogled te da se zatraži od Vlade da ispuni obvezu koju joj je Ustavni sud naložio još 2014. te dopuni zakon koji bi predvidio sankcije za neprovođenje propisanih prava (NN 78/2019).

U raspravi su preuzeti dijelovi odluke Ustavnoga suda iz 2014., po naravi političko arbitriranje, što je bilo uzrokom izjašnjavanja u obliku izdvojenoga mišljenja triju sudaca. Neovisno o tom, promatraču sa strane ne može promaknuti da su i podnositelji zahtjeva i ustavni sudci preko nekih međunarodno preuzetih ugovora i obveza RH prešli kao da oni ne postoje. U središtu se našlo tumačenje Izvorišnih osnova Ustava RH o posvemašnjoj ravnopravnosti manjinskih etničkih zajednica s većinskim hrvatskim narodom od kojega se pak očekuju i zahtijevaju kompromisi, ustupci, pa čak i protuustavni postupci (dvostruko pravo glasa), što navodno pridonosi demokratičnosti i stabilnosti državne zajednice u cjelini. Bjelodano je da kompromis, ustupak ili pozitivna diskriminacija nemaju veze s ravnopravnošću, pa bi prvo valjalo tu riječ u Izvorišnim osnovama zamijeniti odgovarajućom riječi kojom bi bili obuhvaćeni svi predviđeni postupci koji manjinske etničke skupine čine povlaštenima u odnosu na većinski narod.

Individualno i kolektivno pravo na uporabu materinskoga jezika drži se najvišim civilizacijskim dosegom ljudske zajednice. Pa ipak, nevjerojatno je da se ono ne nalazi u dijelu najvažnijih međunarodnih dokumenata, primjerice u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda (1950.) nema posebne odredbe o zaštiti manjina. Tek 1992. Organizacija ujedinjenih naroda prihvatila je Deklaraciju o pravima osoba koje pripadaju etničkim, nacionalnim, vjerskim ili jezičnim manjinama, ali ona nije pravno obvezujući dokument. U Europskoj povelji o regionalnim i manjinskim jezicima pak, koju je donijelo Vijeće Europe 1992., i koja obvezuje Republiku Hrvatsku, u čl. 10. stavku 1. govori se o stalno nastanjenim osobama koje se koriste regionalnim ili manjinskim jezicima da bi ostvarili to pravo u upravnim tijelima i javnim službama, a u stavku 2. ugovorne se stranke obvezuju na poticanje lokalnih i regionalnih vlasti na provođenje mjera na čijem je području broj stalnih stanovnika koji rabe regionalni ili manjinski jezik takav da opravdava mjere (isticanja N. B.):. Unatoč tomu, naš zakonodavac status pripadnika manjinske zajednice daje i osobama za koje treće osobe izjavljuju da se istom kane vratiti u Hrvatsku ili u njoj naseliti i to bez vremenskoga ograničenja roka povratka!

U tom je smislu znakovito da Vlaović iz SNV-a naglašava kako će se moći popisati „svi koji su privremeno izvan zemlje i imaju namjeru povratka jer popis nema veze s biračkim spiskovima, s obzirom da je to pitanje statistike“ (“Budi e-Srbin”). Upravo se u tom vidi najveća mogućnost manipulacije i u popisu 2021.

Popis stanovništva ima i te kako veze s biračkim popisima jer u Ustavnom zakonu u čl. 20., stavak 7., izrijekom stoji: „Za određivanje broja pripadnika nacionalne manjine radi provođenja odredbi ovoga članka mjerodavni su službeni rezultati popisa stanovništva. Prije svakih izbora službeni rezultati popisa stanovništva o broju pripadnika nacionalnih manjina u jedinici lokalne samouprave odnosno jedinici područne (regionalne) samouprave usklađuju se s eventualnim promjenama registriranim u posljednjem potvrđenom popisu birača te jedinice.“ Tek se njihovom usporedbom može dobiti uvid u pravo stanje, što je pokazala i raščlamba Marka Rakara 2009. kad je na jednoj adresi u Dusini kraj Vrgorca bilo prijavljeno prebivalište 404 osobe.

Istodobno je predsjednik Zajedničkoga vijeća općina u istočnoj Slavoniji Srđan Jeremić upoznao na sastanku u Vukovaru u srpnju 2021. službenika američkoga veleposlanstva Roberta Crottyja s radnjama vezanima uz popis stanovništva kako bi se animirao što veći broj Srba da se tako izjasne (Američkim diplomatama predstavljeni ključni problemi Srba). Istaknuo je značenje koje za srpsku manjinu ima obrazovanje na materinskom jeziku i pismu, otvorio pitanje njihove službene upotrebe te primjene odredbe Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina. Pri tom je iskazao nezadovoljstvo implementacijom svih triju zakona i zamolio predstavnike SAD-a da „iskoriste svoj uticaj i neke raspoložive mogućnosti“ da bi se došlo do zajedničkih rješenja te stvorili „uslovi sigurnosti i bezbednosti i odsustvo straha kod pripadnika srpske nacionalne manjine u vremenu koje dolazi“ zbog navodnoga govora mržnje prema pripadnicima srpske zajednice te porasta međunacionalnih sukoba i incidenata u kojima su žrtve u prvom redu bili pripadnici srpske nacionalne manjine i to uglavnom djeca, najmlađa i najranjivija skupina. Pri tom Jeremić evidentno krši zakone jer u osobnoj inicijativi u unutarnjopolitička pitanja Republike Hrvatske upleće, k tomu poluinformacijama, diplomatskoga predstavnika strane države koju ovaj u Hrvatskoj predstavlja.

Kad je riječ o školovanju na manjinskom materinskom jeziku i pismu, suvremena se slika može dobiti ne naklapanjem nego na temelju dokumenta Stanje na području odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj u 2018./2019. školskoj godini (Zagreb, 2019.), koji je izradio Samostalni sektor za nacionalne manjine pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Prema tomu dokumentu pripadnici nacionalnih manjina svoje ustavno pravo na odgoj i obrazovanje zakonski ostvaruju trima osnovnim modelima školovanja:

• Model A – nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina (cjelokupna nastava izvodi se na jeziku i pismu nacionalne manjine)

• Model B – dvojezična nastava (nastava prirodoslovne skupine predmeta izvodi se na hrvatskome jeziku, a društvene skupine predmeta na jeziku pripadnika nacionalne manjine)

• Model C – njegovanje jezika i kulture (uz redovitu nastavu na hrvatskome jeziku, na manjinskome jeziku izvodi se nastava jezika i kulture nacionalne manjine).

U modelu A obrazuju se u osnovnoj i srednjoj školi: talijanska nacionalna manjina, srpska nacionalna manjina, mađarska nacionalna manjina te češka nacionalna manjina u osnovnoj školi.

U modelu B obrazuje se mađarska i srpska nacionalna manjina u osnovnoj školi te češka nacionalna manjina u srednjoj školi.

U modelu C obrazuju se u osnovnoj školi: albanska nacionalna manjina, bošnjačka nacionalna manjina, češka nacionalna manjina, srpska nacionalna manjina, slovačka nacionalna manjina, slovenska nacionalna manjina, mađarska nacionalna manjina, makedonska nacionalna manjina, njemačka i austrijska nacionalna manjina, ukrajinska nacionalna manjina, rusinska nacionalna manjina, ruska nacionalna manjina, židovska nacionalna manjina, poljska nacionalna manjina i talijanska nacionalna manjina te u srednjoj školi albanska, češka, makedonska, mađarska, ruska, slovačka, slovenska, srpska i talijanska nacionalna manjina.

S aspekta županija, nastava na manjinskom jeziku najviše je organizirana u ustanovama na području županije Osječko-baranjske (19,21%), zatim Vukovarsko-srijemske (14,12%) i Istarske (13,56%).

Zaključno se u dokumentu navodi da se u modelu A primjećuje opće smanjenje broja učenika u osnovnim i srednjim školama. Najmanje ih je u školskim ustanovama češke i mađarske nacionalne manjine, a najviše u školama srpske i talijanske manjine. Smjer kretanja broja učenika u mađarske i srpske nacionalne manjine izrazito je negativan, talijanska manjina ima fluktuaciju, a češka manjina uspijeva održavati razinu broja učenika uz manja odstupanja (Stanje, str. 38).

U modelu C uočava se opća tendencija porasta broja učenika na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini u svih nacionalnih manjina. U 12 godina promatranoga razdoblja (2007.—2019.) u prosjeku je najviše učenika bilo u mađarskoj nacionalnoj manjini, a najmanje u talijanskoj. U nekih se manjina uočava trend kontinuiranoga porasta broja učenika (srpska, albanska, njemačka i austrijska, makedonska i slovenska), a u drugih neredovitost ili prestanak kontinuiteta u održavanju nastave prema modelu C (talijanska i poljska manjina), dok se s druge strane uvode novi jezici manjina koji do sada nisu bili ustrojeni prema modelu C (bosanski) (Stanje, str. 38).

Izloženi pokazatelji, roditeljski zahtjevi i očekivanja građanske većine ponukali su vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penavu da iznese mišljenje o uvođenju modela C kao budućega odgojno-obrazovnoga modela u Vukovaru: „Krajnje je vrijeme da djeca zajedno idu u školu, da uče i slušaju nastavu kao u ostatku države, a onda naravno ako imaju želju, volju, vremena, slušati nacionalne grupe predmeta, slušati o svom jeziku, kulturi, umjetnosti“. Tomu su se žestoko usprotivili zamjenik gradonačelnika Vukovara iz reda srpske nacionalne manjine Srđan Kolar (SDSS) i predsjednik SDSS-a saborski zastupnik Milorad Pupovac, tvrdeći kako je riječ o eklatantnom primjeru kršenja međunarodnih ugovora i propisa te Ustavnoga zakona o manjinama u Republici Hrvatskoj, iako je iz ovdje predstavljenoga dokumenta razvidno da se upravo po važećim zakonima nude tri modela i da se treći model – model C – bez upletanja politike pokazao najbrojnijim prema izboru učenika i njihovih roditelja.

Penava napominje da se pod pritiskom SDSS-a u Vukovaru provodi model koji nameće ta stranka, te da se različitim oblicima nadzora (zapošljavanja, školovanja, društvene uključenosti) stvara sustav u kojem građani nemaju slobodu izbora pa tako ni roditelji po kojem će im modelu djeca pohađati nastavu iako takva zakonska mogućnost, kako se vidi, postoji (Je li došlo vrijeme za promjenu modela obrazovanja za manjine u Hrvatskoj).

Potpredsjednik Vlade pak Boris Milošević naglasio je na seminaru o popisu stanovništva da će se istodobno s popisom odvijati i kampanja za dopunske lokalne izbore za pripadnike nacionalnih manjina u čak 87 jedinica lokalne i regionalne samouprave kako bi njihov sastav odgovarao nacionalnomu sastavu stanovništva (“Budi e-Srbin”). Na dopunskim izborima u 60-ak općina, gradova i županija popunjavat će se 73 vijećnička mjesta koja pripadaju predstavnicima srpske nacionalne manjine. Naglašava da će to biti jedini takvi izbori, jer će u idućim lokalnim izborima „stranke na listama vjerojatno staviti kandidate Srbe na pozicije s kojih će biti izabrani“ (“Budi e-Srbin”). Naime, zakonodavac je pravo na dopunske izbore vremenski ograničio, pa su ovi posljednja prilika da se što više pozicija ugrabi, što će poslije biti teško oduzeti.

Valja podsjetiti da se dopunski izbori provode sukladno prijepornomu čl. 20. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina (u kuloarima nazvan „ako-članak“), pa će se ovdje navesti u cijelosti (kosim je pismom istaknut st. 5.) da javnost stekne uvid u razinu pogodovanja te kako se zapravo dolazi do željenih izbornih rezultata:

„Članak 20.

(1) Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost u predstavničkim tijelima jedinica lokalne samouprave i predstavničkim tijelima jedinica područne (regionalne) samouprave.

(2) Ako u predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave na temelju općeg biračkog prava ne bude izabran bar jedan član pripadnik neke od nacionalnih manjina koje u stanovništvu jedinice lokalne samouprave sudjeluju s više od 5%, a s manje od 15%, broj članova predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave povećat će se za jednog člana, a izabranim će se smatrati onaj pripadnik nacionalne manjine koji nije izabran prvi po redu prema razmjernom uspjehu svake liste na izborima ako zakonom kojim se uređuje izbor članova predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave nije drugačije određeno.

(3) Ako u predstavničkom tijelu jedinice lokalne samouprave na temelju općeg biračkog prava ne bude osigurana zastupljenost onoliko članova pripadnika nacionalne manjine, koja u stanovništvu jedinice lokalne samouprave sudjeluje s najmanje 15%, koliko osigurava zastupljenost pripadnika te nacionalne manjine srazmjerno njenom udjelu u stanovništvu jedinice lokalne samouprave, broj članova predstavničkog tijela jedinice povećat će se do broja koji je potreban da bi zastupljenost bila ostvarena, a izabranim će se smatrati oni pripadnici određene manjine koji nisu izabrani, po redu prema razmjernom uspjehu svake liste na izborima ako zakonom kojim se uređuje izbor članova predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave nije drugačije određeno.

(4) Ako u predstavničkom tijelu jedinice područne (regionalne) samouprave na temelju općeg biračkog prava ne bude osigurana zastupljenost onoliko članova pripadnika nacionalne manjine koja u stanovništvu te jedinice sudjeluje s više od 5%, koliko im osigurava zastupljenost srazmjerno njihovom udjelu u stanovništvu jedinice područne (regionalne) samouprave, broj članova predstavničkog tijela jedinice povećat će se do broja koji je potreban da bi zastupljenost bila ostvarena, a izabranim će se smatrati oni pripadnici određene manjine koji nisu izabrani, po redu prema razmjernom uspjehu svake liste na izborima ako zakonom kojim se uređuje izbor članova predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave nije drugačije određeno.

(5) Ako se ni primjenom odredbi stavaka 2. i 3. ovoga članka ne postigne zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u predstavničkom tijelu jedinice lokalne samouprave, odnosno ako se ni primjenom odredbi stavka 4. ovoga članka ne postigne zastupljenost predstavnika nacionalnih manjina u predstavničkom tijelu jedinice područne (regionalne) samouprave, u skladu s ovim odredbama, u jedinici samouprave raspisat će se dopunski izbori.

(6) Kandidiranje i izbor članova predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave odnosno jedinice područne (regionalne) samouprave prema odredbama stavaka 2., 3., 4. i 5. ovoga članka uređuje se zakonom kojim se uređuje izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

(7) Za određivanje broja pripadnika nacionalne manjine radi provođenja odredbi ovoga članka mjerodavni su službeni rezultati popisa stanovništva. Prije svakih izbora službeni rezultati popisa stanovništva o broju pripadnika nacionalnih manjina u jedinici lokalne samouprave odnosno jedinici područne (regionalne) samouprave usklađuju se s eventualnim promjenama registriranim u posljednjem potvrđenom popisu birača te jedinice.“

Izmjenom Zakona o lokalnim izborima temeljem amandmana Kluba zastupnika SDSS-a, Furija Radina i Roberta Jankovicsa, koje je Vlada 2020. djelomično usvojila (članak 107. st. 2. i 3.), na dopunskim će izborima moći glasovati i kandidirati se samo pripadnici nacionalnih manjina. Njima se omogućuje dvostruko pravo glasa za isto tijelo, a Hrvati stavljaju u diskriminirajući položaj te mijenja izborna volja većine: stavak 2.: „Ako na izborima nije postignuta odgovarajuća zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkom tijelu jedinice u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, broj članova predstavničkog tijela jedinice povećat će se do broja koji je potreban da bi odgovarajuća zastupljenost bila ostvarena.“ Stavak 3.: „Radi ostvarenja odgovarajuće zastupljenosti nacionalnih manjina u predstavničkom tijelu, Vlada Republike Hrvatske raspisat će dopunske izbore za predstavnike nacionalnih manjina u roku od 90 dana od konstituiranja predstavničkog tijela jedinice, u kojem slučaju broj članova predstavničkog tijela može biti paran.“ (NN 144/20).

Zbog toga je Ustavnomu sudu saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti (Pavliček: Hrvati u Vukovaru neravnopravni jer srpska manjina ima dvostruko pravo glasa).

Ustavni je sud više puta raspravljao o problemu pozitivne diskriminacije, dvostrukih glasova manjinskih zastupnika, problemu dvojezičnosti i drugim povlasticama pojedinaca i društvenih skupina, koje su hrvatski građani i institucije uočavali i doživljavali kao oblike neravnopravnosti (1998., 2004., 2005., 2006., 2007., 2009., 2010. 2012., 2014., 2019. i dr. ). U litreaturi je zaključeno „da ni zakonodavac ni politička teorija nisu osmislili koncept nacionalne manjine koji bi odgovarao hrvatskoj etničkoj multikulturalnosti“ (Mesić 2013.: 111.).

Manjinska politika koju u Hrvatskoj oblikuje i provodi SDSS, povlasticama, pozitivnom diskriminacijom, getoizacijom i težnjom k teritorijalnoj autonomiji višestruko se negativno odrazuje na hrvatsko društvo, pa se, primjerice, u strukovnoj literaturi upozorava da se „zbog mogućnosti manipulacije glasovima biračkoga tijela što ga čine pripadnici nacionalnih manjina, postavlja pitanje opravdanosti primjene načela pozitivne diskriminacije u izbornom procesu“ (Tatalović 2006.: 168.). Pitanje pozitivne diskriminacije u pravosuđu pri imenovanju sudaca, gdje se također traži i provodi manjinska kvota, višestruko je prijeporno iako se u literaturi pokušava opravdati (Arlović 2019.). Pri svakom imenovanju i zapošljavanju izbor bi trebao biti između strukovno najboljega i manje dobroga kandidata, a ne između posjedovateljâ određenih krvnih slika.

Getoizacija manjina i njihovo zatvaranje posebno se negativno odrazilo na romsku manjinsku zajednicu, koja, prema nedavnomu navodu sigurnosnoga stručnjaka Željka Cvrtile, zbog neintegriranosti ima najlošije rezultate u školstvu i najvišu stopu kriminaliteta (). Slučaj Oršuš i drugi protiv Hrvatske iz 2008., koji se vodio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i Europskim sudom za ljudska prava, pokazuje pak da su sami pripadnici romske zajednice zainteresirani za pohađanje nastave u mješovitim razredima s hrvatskim polaznicima, a ne u posebnima, radi boljega svladavanja hrvatskoga jezika i uklapanja u širu društvenu zajednicu (prema Omejec 2009.: 930.–937.).

Ne zaustavi li se proces sve većega širenja pozitivne diskriminacije manjinskih etničkih skupina, hrvatsko će se društvo pretvoriti u mrežu geta. Društvo i država trebaju disati, građani biti slobodni, ravnopravni i natjecateljski raspoloženi u radu i u rekreaciji.

U okviru priprema i provođenja popisa te uza nj vođene kampanje, koja je u prvom redu usmjerena prema seoskomu življu, srpska je manjina formirala središnje koordinacijsko tijelo u Hrvatskoj koje će s više međužupanijskih koordinacijskih tijela činiti predstavnici i aktivisti srpskih institucija i manjinskih vijeća, a kampanja se vodi pod mobilizirajućim popisivačkim sloganom Budi e-Srbin. Tijekom nje će se nastojati da što više pripadnika srpske zajednice postanu e-građani (“Budi e-Srbin”),..

Što danas u Hrvatskoj znači biti Srbin u predodžbi seoskoga srpskoga stanovništva koje čuva tradicionalne vrijednosti, slikovito kazuje krajiška pobudnica muškoga dueta Goce i Laze Budi Srbin makar slamu jeo, u kojoj je većinsko hrvatsko sugrađanstvo pretvoreno u zamjenicu „oni“:

Znam da ti je teško, svud okolo oni,
ni zvono ti crkve neđeljom ne zvoni.
Sve su sile udarile na te,
nemoj vjeru promijeniti brate.
Pjevaj pjesme što je đedo pjevo,
budi Srbin makar slamu jeo.
Pričaju ti priču ne znam ni ja koju,
oni bi da ne znaš đedovinu svoju.
Moraš s njima biti, al računa vodi,
na prvom je mjestu ona što te rodi.

Pjesma je u prvom redu odraz promašene anakrone politike razdvajanja i suprotstavljanja dvaju naroda, koju vode Milorad Pupovac i SDSS. Njezini pokazatelji nisu samo tek 180 izdanih dvopismovnih (ćiriličnih) osobnih iskaznica godišnje, propala Tesla banka – u koju je znatna sredstva za gospodarski razvitak zaostaloga područja sa srpskom etničkom zajednicom uložila i Republika Hrvatska, nevjerojatna bijeda srpskoga življa na Banovini, koju je otkrio razorni potres 2020., nego i stalno podgrijavanje teze o tobožnjoj ustašizaciji hrvatskoga društva (potkrijepljeno lažiranim slučajem Mlinar, pozdravom ZDS na pločama poginulih i izmasakriranih branitelja HOS-a, zahtjevom za međunarodnom verifikacijom jasenovačkih žrtava namnoženih do milijunskoga iznosa), prijavljivanje stranim veleposlanstvima hrvatskih sugrađana kao tobožnjih nositelja govora mržnje, svakodnevne komemoracije nad praznim jamama ili grobištima s preuveličanim žrtvama, koje se na portalu srbi.hr prikazuju u rubrici „kultura“.

Kultura smrti i umiranja, njezino fetišiziranje do razine iracionalnoga – u koju ne vjeruju ni oni koji ju promiču dok s maskama tuge na licu i očiju uprtih u nebo od kojih se vide samo bjeloočnice (srbijanski ministar Vulin) – znakom je bolesti koja zabrinjava u prvom redu urbanu srpsku etničku zajednicu u Hrvatskoj, a zatim sve ostale hrvatske građane koji zamišljaju i žele sasvim drukčiji život i budućnost. Život u kojem će građani Hrvatske pravno zaista biti jednaki, koji će zajednički raditi na osobnim i domovinskim probitcima, na skladu i blagostanju u kojem ne će biti potrebe za slamom kao ljudskom hranom.

dr. sc. Nataša Bašić

Izvori:

Arlović, Mato, 2019. Pozitivna diskriminacija u regulaciji i zaštiti prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina – uloga Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 56, br. 4, str. 785.– 815., Split.
Baketa – Kovačić, 2010. Tko i kako predstavlja nacionalne manjine. Političke analize, 1 ; str. 11.‒ 14, Zagreb.
Cvrtila, Željko, 2021. ‘Policija je postupila ispravno’.
POZNATI KRIMINALIST O INCIDENTU U MEĐIMURJU! Ovo je prava pozadina krvoprolića: ‘To neće stati! Oružje nabavljaju od socijala’ (pristupljeno 26. kolovoza 2021.)
Dabčević-Kučar, Savka. 1997. ´71. Hrvatski snovi i stvarnost. 1‒2. Zagreb.
Mesić, Milan, 2003. Europski standardi manjinske zaštite… Revija za sociologiju, 3–4, str. 161. – 177., Zagreb.
Mesić Milan, 2013. Pojam nacionalnih manjina i njihovo političko predstavljanje: slučaj Hrvatske. Politička misao, 4, str. 107. – 131., Zagreb.
Nazor, Ante, 2015. Presuda Međunarodnoga suda pravde u Haagu. Časopis za suvremenu povijest, 3., str. 635. – 654., Zagreb.
Omejec, Jasna, 2009. Zabrana diskriminacije u praksi Europskog suda za ljudska prava. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 59, br. 5, 2009., str. 873. – 979., Zagreb.
Sirotković, Hodimir. 2002. ZAVNOH. Zemaljsko antifašističko vijeće. Rasprave i dokumenti. Zagreb.
Šentija, Josip, 2005. Ako Hrvatske bude. Zapisi iz onih godina. Zagreb.
Šterc, Stjepan, 2021. Šterc za Narod.hr o popisu stanovništva za manjine: ‘Takvo što ne postoji niti u jednoj drugoj zemlji’ (pristupljeno 28. kolovoza 2021.)
Tatalović, Siniša, 2006. Nacionalne manjine i hrvatska demokracija. Politička misao, 2, str. 159. – 174., Zagreb.
Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst) (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (pročišćeni tekst) (NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11, 93/11).
Vasiljević, Snježana, 2010. Pravni aspekti zaštite manjina u procesu stabilizacije i pridruživanja. U: Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji. Izazovi institucionalnih prilagodbi, str- 235. – 257., Zagreb.
Zakon o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2021. godine
(NN 25/20, 34/21).
Zakon o lokalnim izborima (pročišćeni tekst zakona) (NN 144/12, 121/16, 98/19, 42/20, 144/20, 37/21).
ZAVNOH 1964‒85. 1‒4. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata. 1‒4 (1943‒1945), 1964, 1970, 1975, 1985. Zagreb.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo