J. Sabol: Samo živjeti nije dovoljno

 Život između svjetla i mraka

Kako su ljudi samo mogli živjeti bez telefona, bez aviona, bez PC, bez kredita, bez televizije … ?, pita se svaki zainteresirani čovjek danas. Paradoksni odgovor glasi: oni su samo živjeli. U ovoj perspektivi je odgovor vrlo pozitivan, jer nam poručuje da je život važniji nego imati nešto; da je život vrijedan u sebi i po sebi; da vrijednost života ne ovisi od tehničkih pomagala u provođenju života. Najočitije nijekanje vrijednosti života u sebi dolazi do izražaja tamo, gdje život postaje sredstvo za skupljanje materijalnih dobara. Tko to čini – danas to činimo gotovo svi – pokazuje uvjerenje da nije dovoljno samo živjeti nego da trebamo za nešto živjeti. S time se potpuno slažem. Zaista, samo živjeti od časa do časa nije dovoljno za čovjeka; samo živjeti je na koncu konca nedostojno čovjeka. Na ovoj točci nam se otvara duboko i možda najvažnije filozofsko pitanje: za koga i za što treba čovjek živjeti? Ne kažem za koga i zašto čovjek mora živjeti. Sudbina životinja je da moraju za nekoga i za nešto živjeti. Čovjek pak treba za nekoga ili za nešto živjeti. On treba znati, tko je taj netko ili što je to nešto, da bi se mogao slobodno odlučiti, gdje i kako će ulagati svoje snage i sposobnosti.

Najprije i gotovo instinktivno dolaze nam pred oči dvije mogućnosti: živjeti sam sebi ili živjeti za drugoga, za drugo. Odlukom za jedno ili drugo čovjek je zacrtao put i smjer svog života. Sam sebi je naredio, kako i u što će upotrebljavati svoje sposobnosti; gdje i kako će trošiti snage dinamizma svog života. Sve to se odvija u skladu s općenitom prirodnom težnjom, koja nas gotovo prisiljava da nešto učinimo iz svog života. Tu prirodnu težnju je na pjesnički divan način opisao Izidor Poljak: Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijuć se rijeku vječnosti… Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.

Mrak i svjetlo: za mrak ili za svjetlo trebamo se odlučiti. Ove dvije paradigme nam pokazuju na ekstremni način, u kojem pravcu može naš život ići i pod kojom snagom može djelovati. Možemo utješno ustvrditi da se po pravilu ne događa u našem životu ovaj ekstremni izbor: ili mrak ili svjetlo. Tako je postupio samo jedan, biblijski govoreći, Lucifer, pali anđeo, odlučivši se za mrak. Stoga je postao vođa svih mračnih sila kroz ljudsku povijest, postavši otac laži, ubojica života, napasnik na svako zlo. Sotona živi isključivo za zlo. Opaska bez komentara: ima i danas sljedbenika Lucifera – svjetlonoše – i oni se logički nazivaju „iluminati“, prosvjećeni, i jako su aktivni u našem vremenu.

Mi obični ljudi naginjemo k tome da provodimo naš život nekako između mraka i svjetla. Ne možemo se odlučiti za potpuni mrak, jer u dubini duše ipak doživljavamo ljepotu svjetla. Ali ne možemo dati tom lijepom, ugodnom svjetlu potpuno prvenstvo u našem životu, jer nam za to nedostaje snage. U tome se zapravo sastoji tragika naše ljudske egzistencije. Nju je jasno izrekao Pavao Apostol, ponavljajući iskustvo postojeće filozofske misli: „ Vidim, što je bolje, i odobravam ga, pa ipak slijedim što je lošije“. Pavao govori o dva zakona u sebi – o jednom dobrom i drugom lošem . Protiv svoje volje on ipak slijedi loši zakon. I mi – društveno i individualno – pokazujemo da znademo za što hoćemo živjeti: za svoju obitelj, za domovinu, za znanost, za socijalnu pravdu, za mir, za očuvanje okoliša i za mnoge druge vrednote, za mnoge druge ideale. Već prema svojem izboru, svaki hoće ulagati svoje snage i sposobnosti za određene vrednote, jer znade da se za to isplati živjeti. Možda poznaje i ono, za što se u određenom času smije i može umrijeti, npr. u obrani Domovine.

Da je ova svjetla strana našeg života prečesto pokrita sjenama mraka, to dobro znademo. U tome se nije ništa bitnog promijenilo od vremena Pavla Apostola i grčke filozofije. Ta naša usmjerenost na vrednote, za koje trebamo živjeti i za koje se isplati živjeti, svjedoči o jednoj velikoj tajni: da život nije najveća vrednota, kojoj bi se morale sve druge vrednote podvrći. Život se može žrtvovati ljubavi Boga i ljubavi bližnjega; život se može žrtvovati za istinu, za pravdu. Smijemo reći: život jest u službi vrednota kao što su i sve istinske vrednote u službi života.

Ovdje se nameće važno pitanje: kako doći do spoznaje i do saznanja koje su vrednote istinske, da bismo za njih mogli živjeti? Zašto postoje tako velike razlike među ljudima u odgovoru na to pitanje? Posljedica toga jest da postoje tako različiti i proturječni putevi k sreći odnosno k nesreći. Nije isključeno da jedna čitava civilizacija obožava takove vrednote, koje nisu istinite i stoga vode u nesreću. Uzrok tome je pomanjkanje inteligencije ili svjesna odluka za tamu? Mnogo toga pokazuje da naša civilizacija živi za krive vrednote i ide u nesreću.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo