J. Sabol: Na granici između ovoga i onoga svijeta

Slušati i čuti poruke Neba

Ova nam se misao nameće u vezi s pitanjem kako se Bog može objaviti nama ljudima, da ga razumijemo odnosno kako se mora objaviti da razumijemo njegovu poruku. Radi se o objavi i objavljenoj Božjoj riječi u Svetim pismima. Ovo je načelni problem našeg ljudskog jezika. Iz iskustva znamo da nam riječi ne otvaraju neposrednu stvarnost, koja se iza njih krije. Riječi su simboli jedne stvarnosti koju treba najprije dešifrirati iz riječi.
Primjerice, kada čitamo kod mistika: „Mi plivamo u Božanstvu kao što orao pliva u zraku.“ Kako to razumjeti? Ili: „Mi se krećemo i jesmo u Bogu“. Osjećamo da se naš razum, da se naš duh nalazi kao u zatvoru našeg jezika. Naš duh-um, znade, što hoće poručiti, ali riječi, koje mu stoje na raspolaganju, su kao zid zatvora, iz kojeg stvarno – tjelesno – ne može izaći. Pokušavamo se osloboditi na taj način da si pripremimo druga sredstva, npr., da „izmislimo“ komplicirane znakove i simbole, pomoću kojih hoćemo preskočiti zid zatvora našeg jezika i ipak dospjeti u drugi svijet. Naš jezik, naime, neprestano uvjerava naš duh, da ne postoji neki drugi svijet izvan ovog našeg. Dokaz je jednostavan i jasan: što naš jezik ne može zahvatiti svojim riječima, to niti ne postoji.

Osjećamo da to nije dobra logika. Mi, naš duh, se držimo činjenice da mislima i čežnjama prelazimo granice ovog našeg svijeta, i da se naše misli zbilja poput orla uzdižu u nepregledne sfere Svemira ne brinući se o tome što govore lingvisti, semantičari i strukturalisti, naime da oni hoće komandirati kako daleko i u koju stvarnost smiju naše misli poletjeti. Oni to ne mogu učiniti, i zato su frustrirani zbog neuspjeha. Oni su čak zavidni našim mislima jer zbog svoje profesije moraju ostati na zemlji, s pogledom na dolje, i time se sami isključuju iz zajednice onih – a ti su mnogobrojni – koji radosno upiru svoj pogled prema gore, prema Nebu, kako bi otvorenim duhom slušali i čuli poruke Neba.

Nema sumnje: postoje dva svijeta jezika ili govora: jedan se temelji na logičkim zakonima, i drugi se temelji na slikama, simbolima, vizijama, intuiciji, čiji izvor je duh i njegova sloboda, to jest njegova nevezanost na vrijeme i prostor, na materiju. Mi živimo u dva svijeta – to nam kaže definicija da smo razumna bića, da imamo razum. U nama su ta dva svijeta prisutna, i to ne kao suprotnosti nego kao dva pola jednog bića. Mi smo, stoga, sposobni čitati i između redaka, dakle mislima ući u nešto, što je iznad onoga što nam govori ljudski jezik svojim riječima.

Nije li bitna karakteristika pjesnika, glazbenika i umjetnika općenito, da nam stalno govore o onom, što je „između redaka“? Još više: što je između dva svijeta, ili između još više njih? Oni sami nam pričaju o tome da nisu oni izmislili svoje djelo nego da je to „došlo izvana, odozgo“, često nenadano kao neki prepad iz zasjede. Tako pričaju i duboki
vjernici, sveci i ljubitelja Boga. Jedni i drugi svjedoče da postoji jedna druga stvarnost, da postoji onaj svijet, a ne samo ovaj, i da nisu u stanju izreći riječima ljudskog jezika ono, što su doživjeli u času nadahnuća, u času najintimnijeg osjećaja blizine Božje ili Božanske sile općenito. Jest, to je taj mistički svijet, to je ta mistička stvarnost, koju priznaje svaki otvoreni duh čovjeka filozofa ili mislioca. Stoga poznati filozof Wittgestein nije sebi dosljedan, kada traži: „O čemu se ne dade govoriti (ljudskim riječima), o tome se mora šutjeti.“ On, naime, priznaje da postoji mistička stvarnost, kada kaže: „Osjećamo da naši problemi života neće biti niti dotaknuti, premda smo odgovorili na sva moguća znanstvena pitanja.“ Jednostavno rečeno: samo s našim naravnim ljudskim razumom i s našim riječima nećemo nikada moći dati odgovor na bitna pitanja našeg života.

To je logički zaključak jer u onaj svijet – u Božanski svijet – ne možemo prodrijeti sredstvima ovog našeg svijeta. To možemo činiti uz pomoć snage milosti Duha Božjega koja dolazi iz onog svijeta. Te nadnaravne snage jesu prisutne u ovom naše svijetu. One su prisutne u onim ljudima, koji su se slobodno otvorili Duhu Božjem krštenjem, obraćenjem i živom vjerom. Njima je Božji svijet osjetno prisutan. Oni razumiju Božju riječ – premda je na vani ljudska riječ – u smislu objave Boga jer ih Duh Sveti vodi i putem „između redaka“, i jer u sebi nose i osjećaju prisutnost Božje stvarnosti u Duhu Božjem. Jedna riječ Pavla Apostola kaže ovdje sve: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni…

Nitko ne živi samo sebi.“ Ljudske misli postaju Božje misli!

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo