Zorica Vuković: Od grješnika do sveca

Nakon gotovo devet stoljeća proživljavanja pod tuđinskim vladarima, Hrvatska je uplovila u samostalnost, plativši to krvavo. I dok smo devedesetih imali nadu, dok je mladost polagala živote na oltar Domovine, u sjeni kancelarija rasla su ‘štakorska’ legla crvenih nasljednika.

Živeći pod diktaturom ‘ljubičice’, nenaviknuta na tzv. demokratske procese, Hrvatska se izgubila ‘k’o guske u magli’, tražeći državotvornu opciju nakon smrti Franje Tuđmana. A sve te opcije rastopiše se kao led u ‘globalnom zatopljenju’, smrskane podilaženjima, namještanjima, podvalama i megalomanskim egom. U takvoj situaciji bit će još teže pridobiti ljude da izađu na izbore, jer su već desetljećima varani od onih koji se kunu u svoje bogoljublje i domoljublje. Koliko nam u toj luđačkoj globalističkoj, resetirajućoj paradigmi nedostaje ‘svjetionik’!? I koliko sada shvaćamo veličinu nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca! Što bi bilo od Hrvatske da je bio samo kimavac s Kaptola?

Na suđenju, koje mu je upriličila crvena kamarila, 3. listopada 1946. rekao je: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. I to sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.“

Među tužiteljima je bio predak sadašnjeg galamdžije na hrvatski pozdrav kojim se zaziva obrana vlastitog doma. Eto po čemu ga se pamti! I što se od tada promijenilo? Još uvijek se u javnosti serviraju laži preko naših vrlih vlastodržaca. Za njih su pobijeni samo ‘žrtve drugog svjetskog rata ili poslijeratnog razdoblja’. I o tome se dalje šuti.

Ali nije šutio slovenski premijer Janez Janša.

Slovensko Delo je 23. kolovoza 2021. objavilo članak povodom slovenskog presjedanja Vijećem EU pod nazivom Virtualno pomirenje: tranzicijski procesi u srednjoj i istočnoj Europi u komparativnoj perspektivi. Riječ je o konferenciji povodom Europskog dana sjećanja na totalitarne i autoritarne režime na kojoj su sudjelovale zemlje Višegradske skupine. Tom prilikom je Janša napomenuo da je Slovenija među onim postkomunističkim zemljama ‘gdje smo najdublje zaglavljeni negdje na pola puta’: „Ako usporedimo to što je urađeno u Sloveniji, s ostalim zemljama Višegradske grupe i drugim zemljama u kojima je vladao komunistički režim nakon Drugog svjetskog rata, vidimo da imamo još puno posla. …U Sloveniji svjedočimo masovnom poricanju posljedica i same prirode komunističkog režima. Imamo tri stranke u parlamentu, čiji najistaknutiji predstavnici komunistički  režim prikazuju kao nešto što nije bilo loše. Jedna od tih stranaka prikazuje komunistički režim kao model kako bi se zemlja trebala razvijati u budućnosti.“

Suština njegova izlaganja je ukazivanje na zločine jugoslavenskog komunističkog režima koji je krivac za više od 500 000 žrtava.

„Čujemo da je Srebrenica bila najveći masovni zločin nakon Drugog svjetskog rata na teritoriju bivše Jugoslavije, što naravno nije točno. U Srebrenici se dogodio veliki zločin, ali je broj ubijenih ljudi znatno manji nego pola milijuna ljudi ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. …Ljudi koji su organizirali zločin, genocid u Srebrenici, predvođeni Ratkom Mladićem, proizvod su Jugoslavenske vojne akademije. Tu su oficire učili da je osnovni cilj svake oružane borbe fizičko uništenje neprijatelja, a ukoliko je to i klasni neprijatelj, utoliko to treba temeljitije uraditi. Ratko Mladić je crvenu zvijezdu na svojoj kapi zamijenio drugim grbom, vjerojatno samo nekoliko tjedana prije Srebrenice. Srebrenica je za njega dodirna točka na kojoj se može vidjeti da nema razlike između nacizma i komunizma, kada su u pitanju metode, priroda i odnos prema čovjeku i svetosti života.“

Janša je zaključio: „Do masakra u Srebrenici ne bi došlo da su Ujedinjeni narodi osudili komunistički genocid na isti način na koji su osudili Holokaust. Budući da se to nije dogodilo, doktrina JNA, da se neprijatelj mora fizički uništiti, ponovno je oživljena u trenutku raspada Jugoslavije.“

Morgan Scott Peck (1936. – 2005.) američki psihijatar u svom se radu susreo s iskonskim Zlom, opisavši to u knjizi Ljudi laži u kojoj navodi slučajeve iz svoje prakse s pacijentima za koje smatra da nisu samo bolesni nego, očito, zli. On ih naziva ljudima laži. Knjiga opisuje suočenje s tamnom stranom ljudske prirode i osvješćuje činjenice kako se bez duhovne dimenzije ne mogu razumjeti ljudska ponašanja.
Peck prepričava situacije nekoliko ljudi koji su mu se obratili i koje je smatrao posebno otpornima na bilo koji oblik pomoći, birajući zlo. U jednom slučaju, koji Peck smatra tipičnim, opisuje Rogera, depresivnog tinejdžera, sina poštovanih, dobrostojećih roditelja. U nizu roditeljskih odluka, često opravdanih iskrivljavanjem istine, dosljedno se zanemaruje osjećaje sina spremnošću da unište njegov rast. Uz lažnu racionalnost i normalnost, agresivno odbijaju da su na bilo koji način odgovorni za njegovo stanje, jer je ono ‘neizlječivo i genetsko’.

Peck pravi razliku između onih koji su na putu da postanu zli i onih koji su već nepovratno prešli granicu. Navodi slučaj Charline koja druge ljude doživljava kao igračke ili alate kojima može manipulirati za vlastite prohtjeve.

Izvorni judeo-kršćanski koncept zla je grijeh. Peck tvrdi da je većina ljudi toga svjesna, a oni koji su zli, aktivno i militantno to odbijaju. Navodeći karakteristike zle osobe, Peck spominje i političare koji zloupotrebljavaju moć koju imaju, nametajući svoju volju drugima, otvorenom ili prikrivenom prisilom. Oni nemaju empatije i netolerantni su prema kritici.

Na kraju, Peck kaže da zlo proizlazi iz vlastitog izbora: „Svaka osoba stoji na raskrižju, s jednim putem koji vodi do Boga, a drugim putem koji vodi do đavla. Božji put je pravi put, a prihvaćanje ovog puta slično je podređivanju višoj sili. Međutim, ako osoba želi uvjeriti sebe i druge da ima slobodan izbor, radije bi krenula putem koji se ne može pripisati tome da je to pravi put. Dakle, on bira put zla.“

Peck je također raspravljao o pitanju đavla. U početku je vjerovao, kao i 99 % psihijatara i većina svećenstva, da đavao ne postoji; ali, nakon što je počeo vjerovati u stvarnost ljudskog zla, počeo je razmišljati o stvarnosti duhovnog zla. Prisustvovao je na dva egzorcizma i uvjerio se u postojanje Sotone. Peck je smatrao da su opsjednuti ljudi žrtve zla, ali da sami nisu zli. Za njega je opsjednutost rijetka, a ljudsko zlo uobičajeno. Vjerovao je da postoji neki odnos između Sotone i ljudskog zla, ali nije bio siguran u njegovu prirodu.

Analizom svakodnevne situacije danas u svijetu, vidi se kako je zlo proširilo svoje pipke i obuhvatilo cijeli svijet. Agresivno je i napadno. Tu nema smijeha, tu nema stiska ruke i zagrljaja, tu nema bliskosti. Samo rušenje, razaranje i laži. Čak se i najdemokratskija zemlja svijeta pretvorila u sljedbu Frankfurtske škole, dovodeći na njeno čelo ‘predsjednika na baterije’. Toj ekipi cilj je bio preko liberalizma, napretka i demokracije proširiti marksizam što im je dobrano uspjelo. I u Hrvatskoj postoji nasljednik te škole – Institut za društvena istraživanja financiran iz državnog proračuna koji zapošljava 30 ‘istraživača’ a na čelu mu je ‘istraživač’ dr. sc. Boris Jokić.

Ipak, uvidjevši kako sjeme zla uništava čovjeka, Morgan Scott Peck je napisao knjigu Put kojim se rjeđe ide. Knjiga je prevedena na više od 25 jezika i u njoj pisac opisuje kako možemo istraživati prirodu osjećajnih veza koji nas vodi prema spokoju i punoći života. Pomaže nam naučiti kako razlikovati ovisnost od ljubavi, kako postati senzibilniji roditelji, kako postati osoba koja uistinu jesmo. Priznajući u uvodnoj rečenici da je život težak, a put duhovnog razvoja dug, doktor Peck nikada ne zastrašuje čitatelje, nego ih blago vodi kroz naporan i često bolan postupak promjene prema višoj razini samorazumijevanja.

Ali ni to nije tako jednostavno što se može vidjeti na primjeru slikara Caravaggioa, čija će 450 obljetnica rođenja biti 29. rujna 2021.

Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571. —1610.), poznatiji samo kao Caravaggio, po gradu u kom se rodio, bio je talijanski slikar koji je radio u Rimu, Napulju, na Malti i na Siciliji između 1593. i 1610. godine. Začetnik je baroknog slikarstva i jedan od njegovih najuspješnijih stvaralaca.

Bio je tajanstven, buntovan i opasan. Kao slikar počeo je raditi u Rimu 1600-te godine. Naime, u Rimu su se krajem 16-tog i početkom 17-tog stoljeća gradile mnoge crkve pa je narudžbe za slike dobivao često. I protureformacija je težila za originalnom crkvenom umjetnošću kao otporom valu protestantizma, pa je Caravaggio postao najučinkovitiji likovni umjetnik tog razdoblja. Slike su mu rađene kjaroskuro, tal. chiaroscuro, odnosno kombinacijom svjetla i sjene, pri čemu svjetlo postupno prelazi u sjenu stvarajući trodimenzionalnost.

Postao je poznat i počeo se bahatiti. Podatci iz 1604. prikazuju njegov karakter: „Nakon dvotjednog rada on bi se vucarao mjesec dana od bala do bala s mačem za pasom i slugom uz sebe, uvijek spreman za svađu ili tuču i veoma je teško bilo biti s njime u društvu.“ U dvoboju je ubio mladića Ranuccia Tomassonija 1606. godine i zbog toga je prognan iz Rima. Nakon što je promijenio nekoliko gradova gdje se skrivao, na Malti je ishodio status pobožnog viteza. Ljeti 1610. krenuo je prema Rimu zamoliti oprost od pape Pavla V. (bio papa od 1605. do smrti 1621.). No do Rima nije došao. Umro je 18. srpnja 1610., nakon što je ozbiljno ranjen u mjestašcu Porto Ercole u Toscani, ne navršivši ni 40 godina.

Iako je imao niz, isprva ne osobito poznatih, a poslije slavnih sljedbenika P. P. Rubensa, Rembrandta i D. Velásqueza, Caravaggiova umjetnost, kao i cijelo razdoblje baroka, nije bilo osobito cijenjeno sve do prevrednovanja u prvoj polovici 20. stoljeća, kada je prepoznat kao jedan od ključnih inovatora cjelokupne povijesti slikarstva. Čak i veliki zagovornik renesansne umjetnosti Bernard Berenson (1865. – 1959.), koji nije bio sklon njegovoj umjetnosti, ustvrdio je da je Caravaggio, uz iznimku Michelangela, izvršio veći utjecaj od bilo kojeg talijanskog slikara.

I baš je Italija poslala u Muzej za umjetnost i obrt njegovo djelo Večera u Emausu, prilikom ulaska Hrvatske u EU.

Sliku Večera u Emausu, ulje na platnu, Caravaggio je naslikao 1606. godine u trenutku bijega iz Rima. Dimenzije slike su 141 cm x 175 cm, a čuva se u Pinakoteci di Brera u Milanu. Prikazuje poznati odlomak iz Evanđelja po Luki u kojemu uskrsli Krist susreće dvojicu učenika na putu u Emaus. Krista, koji blagoslivlja prelomljeni kruh, na slici okružuju dvojica učenika, gostioničar i stara služavka.

Balansirajući između profanog i duhovnog, između tame i svjetla, Caravaggio je naslikao prekrasne slike o obraćenjima i predanju Kristu. Među tim djelima ističe se slika Preobraćenje sv. Pavla na putu u Damask. Naslikao ju je nakon što je nekoliko verzija ovog prizora doživjelo odbijanje od naručitelja.

Na toj slici svečev konj ispunjava veći dio slike. Autor monografije o Caravaggiou, Gilles Lambert, navodi razgovor između isprovociranog prelata crkve Santa Maria, koji je naručio sliku, i umjetnika:

„Zašto ste stavili konja u sredinu, a Svetog Pavla na tlu?“
„Eto, zato!“
„Je li konj Bog?“
„Ne, ali stoji u Božjem svjetlu!“

Doista, do tog momenta samouvjereni, svojeglavi, samodopadni provoditelj ljudskih zakona, leži bespomoćan na tlu. I konj gleda što se dogodilo njegovom obijesnom jahaču da je tako iznenada obasjan Svjetlom pao kao pokošen. Jednostavno, u tom momentu Savle – razarač, postaje Pavle – mali, ponizni skromni.

Naslikao je Caravaggio i nekoliko slika sv. Petra, kojemu je od imena Šimun – prema starohebrejskom šim on – sluh, slušanje, uslišan – Isus promijenio ime u Kefa – Petar, grčki petros, što znači stijena. Nakon Petrovog slaloma između svjetla i tame; od svjedočenja: ‘Ti si Krist Pomazanik, sin Boga živoga’, negiranja buduće Isusove muke i trostrukog zatajenja, do očitovanja ljubavi: ‘Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš da te ljubim’, i do Stijene ‘na kojoj ću sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je savladati’.

Muku koju je prošao sveti Petar, prema predaji zatražio da ga se pribije na križ glavom prema dolje kako proces raspeća ne bi izgledao kao Kristov, Caravaggio je živopisno odrazio. Svu pažnju je umjetnik usmjerio na Petra, a iza je tamna pozadina. Slika je nastala 1601. godine uljem na platnu, dimenzija 230 cm x 175 cm. Nalazi se u kapeli Cerasi u crkvi Santa Maria del Popolo s lijeve strane oltara. S desne je Preobraćenje sv. Pavla na putu u Damask. Raskošnu oltarnu sliku Uznesenje Blažene Marije Djevice na nebo naslikao je slikar Annibale Carracci (1560. – 1609.).

Na internetu često prikazivanu sliku, Caravaggio je nazvao Nevjerni Toma, baš kao što ga mnogi kršćani nepravedno nazivaju. Na slici je Toma koncentriran na Isusovu ranu. Blagi Isus i iznenađeni Toma nalaze se u prvom planu. Isus vodi Tominu ruku: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,28) Svjetlo obasjava s lijeve strane Isusa i ističe njegovu bijelu haljinu i svijetlu put. Toma ima crvenu haljinu, a svjetlost pada na njegovo rame i nadlakticu gdje dolazi Caravaggiova pažnja za detalje: razderani šav na Tominu ramenu i njegovi prljavi nokti ukazuju da je Toma itekako patio zbog smrti svoga Učitelja.

„Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!«“ Iv 20,28 i ostade vjeran do mučeničke smrti.

Caravaggio je prikazao slikama nekoliko, do tada poznatih obraćenika: sv. Mateja, bivšeg carinika; sv. Franju Asiškog, bogatog mladića koji je volio provode, a spoznavši Krista postao skromni osnivač, po njemu nazvanog franjevačkog reda…

Među velike obraćenike ubraja se sveti Augustin: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.“

Mnogi znani i neznani svetci koračali su strmim i uskim putovima kako bi od grješnika postali svetci. Neki su taj put slijedili od djetinjstva kao sv. Hildegarda iz Bingena (1098. – 1179.) i sv. Mala Terezija (1873. -1897.) – crkvene naučiteljice, sv. Faustina Kovalska (1905. – 1938.), sv. Maksimilijan Marija Kolbe (1894. – 1941.), sv. Padre Pio (1887. – 1968.), sveti sestra i brat fatimski vidioci Jacinta (1910. – 1920.) i Franjo (1908. – 1919.) preminuli od posljedica španjolske gripe…

Konačno; svi smo pozvani na svetost.

Na tom putu čeka mučno čišćenje kroz svjetlo i sjenu – chiaroscuro jednog Caravaggioa, lutanje po bespućima tjelesnih užitaka jednog Augustina Aurelija i filozofska pitanja o smislu žrtve i patnje jedne Edith Stein…kako bi na kraju puta uskliknuli kao sv. Augustin:

„Sebi si nas stvorio, o Bože,
i nemirno je srce naše
dok se ne smiri u Tebi.“

Je li to put samo pojedinca ili put naroda? Naroda koji luta ‘kao stado bez pastira’? Naroda čiji se vladari klanjaju zlatnoj briselskoj i globalističkoj liberalnoj teladi? Naroda čiji biskupi šute…? Ali narod koji moli uz vjerne Kristove svećenike – stado malo…

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo