Uz 455. obljetnicu bitke nad bitkama – junačka obrana Sigeta i pogibija hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog 

“Bog je visoko, a kralj daleko” – rekao je u vrijeme obrane Sigeta hrvatski ban i junak Nikola Šubić Zrinski, svjestan kakav će biti ishod sukoba u kojem na Siget juriša 40 turskih vojnika na jednog branitelja i da nema od koga očekivati pomoć. Epska bitka koja je ušla u povijesne anale kršćanskog otpora turskoj najezdi kao svijetli primjer hrabrosti i žrtve za slobodu ostala je trajno urezana u memoriju hrvatskog, ali i mađarskog naroda i događaj je koji i danas, 455 godina poslije, plijeni pozornost europske i svjetske javnosti. Zrinski i njegova posada branili su ne samo Hrvatsku, Mađarsku i Austriju, nego i Europu. U vrijeme kad je nekad slavno i moćno Hrvatsko Kraljevstvo teritorijalno svedeno na “ostatke ostataka”, ono i dalje ostaje neprobojni bedem za osvajača, “predziđe kršćanstva” kao i stoljećima ranije (lat. Antemurale Christianitatis) baš kako je papa Lav X. to i naznačio u svome pismu banu Petru Berislaviću 1519. godine.

Desetljeća koja su prethodila sigetskoj epopeji

Kako bi ispravno valorizirali povijesno jako važnu obranu utvrde Siget – jer na njoj su Osmanlije slomile zube i odustale od pohoda na Beč za čitavih 117 godina, sve do 1683. – moramo je smjestiti u kontekst ukupnih događanja i imati u vidu kako su u to vrijeme Turci bili u naponu snage, pogotovu nakon dvije važne pobjede (na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine gdje je nakon poraza izginuo cvijet hrvatskog plemstva i kod Mohača, kad se 29. kolovoza 1526. godine 200.000 Osmanlija sukobilo s 28.000 kršćanskih vojnika pod vodstvom kralja Ludovika II. Jagelovića).

Turci su do sredine XVI. stoljeća već zauzeli velike dijelove Hrvatske (prostor južno od Velebita osim obalnog područja s utvrđenim gradovima, Liku i Krbavu i gotovo cijelu Slavoniju), te središnji i južni dio tadašnje Mađarske. Utvrđeni gradovi Bihać, Senj, Kostajnica, Sisak, Ivanić, Križevci i Koprivnica bili su glavna hrvatska obrambena uporišta.

Siget su osmanlijske postrojbe napadale već od proljeća i ljeta 1556. godine (za vrijeme habsburško-turskog rata vođenog od 1551. do 1562.), kad je utvrdom zapovijedao hrvatski vojskovođa Marko Horvat Stančić. Tada je upravo Zrinski spriječio pad Sigeta napadom na turske snage kod Bobovišća (Babócsa). Nakon smrti Stančića (1561. godine), na to mjesto na vlastiti zahtjev dolazi (rujna iste godine) on, ban Nikola Šubić Zrinski.

Kao iskusni vojskovođa prekaljen u mnogim bitkama – među ostalim protiv Turaka se hrabro i uspješno borio u obrani Beča (1529. godine), porazio ih pred Peštom (1542. godine) i tako spasio vojsku kralja Ferdinanda I. – Nikola Šubić Zrinski je 1557. godine stekao nasljedni naslov kraljevskog tavernika i tako postao jedna od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune sv. Stjepana, ali njegovo shvaćanje časti i dostojanstva hrvatskog plemića bilo je uvijek se izložiti u prvim redovima u borbi protiv osvajača i vlastitim primjerom pokazati kako se brani Domovina, te zato za sebe i traži dužnost kapetana male ali strateški važne utvrde Siget, koju obnaša od 1561. do pogibije 1566., a u isto je vrijeme (od 1563. godine) i zapovjednik (glavni kapetan) Prekodunavske granice.

Godine 1562., Ferdinand I. i Sulejman I. Veličanstveni sklapaju primirje koje nije potrajalo niti pune tri godine i prekršeno je od strane Osmanlija koje su ponovno započele s osvajanjem pojedinih područja u srednjoj Europi. U studenome 1565. godine Habsburška Monarhija se počela pripremati za rat, te poduzima niz koraka kako bi okupila saveznike. Na saboru u Bratislavi (2. veljače 1566.) odlučeno je da svaki kršćanski dom (osim onih koji su stradali od Turaka) treba platiti iznos od 2 forinte na ime poreza za vojsku. Brojni kršćanski vladari su se odazvali, pa i sam papa Pio V. koji je darovao 50.000 dukata, španjolski kralj Filip dao je 200.000 kruna, njemački državni sabor 1.700.000 forinti, Austrija je dala 1900 a Češka opremila 7000 konjanika, uz kralja Maksimilijana II. i njegova brata, nadvojvodu Ferdinanda bilo je i 1700 mađarskih konjanika i 3500 vojnika – pješaka, iz Ferare u Italiji stiglo je 800 konjanika, iz Firenze 3000 pješaka, iz Savoje 200 konjanika i 200 pješaka, Francuska je poslala 100 vojnika, a za novac pape Pija V. unovačeno je 2000 pješaka. U Zagrebu je 5. svibnja 1566. godine, Hrvatski Sabor donio odluku da se sve što je sposobno za obranu digne pod bansku zastavu i da nitko ne može biti oslobođen vojne službe za potrebe rata.

Strateška važnost Sigeta za Hrvatsku i Europu

Godine 1566., prije bitke za Siget, Osmanlije već drže Budim i Beograd, a na putu prema Beču cilj im je ovladati Egerom i Sigetom. Osvajanjem Sigeta, turska je konjica mogla vrlo brzo doprijeti do Zagreba čime bi se ugrozila obrambena moć tadašnje Vojne krajine (Karlovački i Varaždinski generalat), što bi bio veliki problem ne samo za Hrvatsku, nego i za cijelu zapadnu Europu koja je bila krajnji cilj Osmanlija.

 Ono što se najčešće u raspravama i analizama vezano za obranu Sigeta zanemaruje, sadržano je u činjenici da je taj grad-utvrda imala vrlo veliku stratešku važnost i bila ključna zaprjeka turskom prodoru prema srcu Europe – Beču, ali isto tako i uporišna točka za obranu Hrvatske čije je slobodne dijelove hrvatska banska vojska grčevito, desetljećima branila.

Utvrda Siget danas

Iz iskustva se znalo kako surovo i bezobzirno turske pljačkaške horde postupaju u osvojenim krajevima i to im se nikako nije smjelo dopustiti. Što se Zagreba tiče, on bi u slučaju poraza i okupacije Hrvatske Turcima poslužio kao uporište za daljnja osvajanja sjevernih talijanskih i južnih njemačkih gradova. Oni koji i danas pričaju nebuloze o tomu kako se Nikola Šubić Zrinski “borio za kralja i Habsburge, a ne za Hrvatsku”, očito nisu svjesni ni jedne od ovih činjenica, niti razumiju kakvo je to vrijeme bilo i koje je sve napore kršćanska Europa činila kako bi se oduprla osmanlijskoj najezdi i sačuvala svoje zemlja.

U tadašnjoj konstelaciji odnosa među zemljama zapadne Europe koji su bili uvjetovani prije svega različitim interesima najvećih i najmoćnijih – pogotovu onih koji nisu bili izravno ugroženi –  treba tražiti razloge što se nije uspjelo angažirati dodatne postrojbe koje bi se uputile u pomoć obrani Sigeta. Glavnina kršćanskih snaga bila tada smještena na krajnjem jugoistoku Mađarske, u mjestu Gyula, što je bila objektivna otegotna okolnost i sa strateške točke gledišta prilično nerazumljivo s obzirom na težišne pravce prodora Turaka prema Beču. Najveći teret u ovim bitkama su kao i stoljećima prije, podnosili oni koji su se našli izravno na udaru Osmanlija, a Hrvatska je bila jedna od onih zemalja koja se iako vitalno ugrožena ogorčeno opirala i koju Turci nikad nisu uspjeli osvojiti i pokoriti. Nikad nisu došli dalje od Siska koji su osvojili 1593. godine, ali su ga godinu poslije izgubili pretrpjevši jedan od najvećih poraza u svome pohodu na ovaj dio Europe.

Pripreme za obranu

 Iako nije bio siguran hoće li Turci udariti na Siget (koji je bez sumnje predstavljao važno vojno i strateško uporište) ili će ga zaobići i nastaviti prema Beču, Zrinski se ozbiljno priprema za obranu. Nadvojvoda Karlo nudi mu njemačke vojnike ali on to odbija i u travnju 1566. godine uzima 1000 pješaka plaćenika. Podaci o brojnosti branitelja Sigeta razlikuju se od izvora do izvora, ali većina njih govori kako je to bilo između 2 i 3 tisuće ljudi, najvjerojatnije oko 2500 – u većini vojnika-pješaka i nešto konjice.

U posljednjima satima pred samu bitku, braniteljima je upućena pomoć od još 800 ljudi, ali je grad već bio pod opsadom i u njega se nije moglo ući. Siget je po svemu sudeći raspolagao s 40 topova i 800 centi praha, te brojnim drugim bojnim oruđima, a najveća je pomoć stigla iz Beča (uoči same opsade): s 212 konja i na 41 kolima, dopremljeno je 14 topova različitih promjera, 2400 kugli za topove, 300 komada raznih bojnih sjekira, velike količine barutnog praha, olova, željeza i topničkih naprava. Utvrda je opskrbljena i znatnim količinama pšenice, ječma, zobi, brašna, suhim mesom, slaninom, vinom, octom i drugim prehrambenim potrepštinama. Kao i sve druge bitke koje je vodio protiv Turaka, Zrinski je i obranu Sigeta organizirao o vlastitom trošku.

Od 12. svibnja te 1566. godine, on nije napuštao utvrdu. Po svemu sudeći imao je dobro organiziranu obavještajnu mrežu, pa i uhode i doušnike među samim turskim vojnim dužnosnicima, tako da je mogao pratiti kretanje sultanove vojske. Prve vijesti o mogućem napadu dobio je od uhode koji je u Siget došao 15. lipnja, a potom su slijedile dojave o kretanju Osmanlija kod Osijeka, na području Moslavine i Drave, te o prelasku Drave lađama kod Vitova i logorovanju kod Šikloša. Zrinski je ipak u početku vjerovao kako će mu u slučaju napada pomoći Maksimilijan s odredima kršćanskih snaga, te da će s obzirom na stanje zaliha i ratne opreme kojima je raspolagao biti u stanju braniti Siget četiri mjeseca, što bi bilo dovoljno dok ne stigne pomoć.

Opsada i bitka 

U lipnju je glavnina turske vojske od oko 90.000 vojnika i 300 topova kod Petrovaradina prešla Dunav i krenula prema Egeru, a 17. lipnja Zrinski je doznao kako logoruju kraj Šikloša, pa je na njih poslao svoju izvidnicu od 500 konjanika i 1000 pješaka. Prepadom u ranu zoru, vojnici sigetske posade ugrabili su veliki plijen u zlatu, srebru i stoci i ubili mnoge turske vojnike (pa i sandžakbega), što je u konačnici možda utjecalo i na promjenu plana sultanova nastupanja. Doznavši za poraz kod Šikloša, Sulejman je (navodno) odustao od pohoda na Eger i odlučio prvo zauzeti Siget.

Već 31. srpnja, turska vojska bila je na milju od Sigeta (glavnina od 90.000 ljudi utaborila se kod Sv. Lovrinca, sela Nikole Šubića Zrinskog), a istog dana 10.000 vojnika došlo je do opkopa Sigeta i započelo bitku s braniteljima, odbijeni su i nakon toga su se povukli u svoj tabor. Od tada nadalje, do 6. kolovoza, Turci su svakodnevno napadali Siget s tri strane, a glavni operativni napad uslijedio je u srijedu, 7. kolovoza, na tada najslabiju točku utvrde – južnu stranu Nove Varoši. Napad je odbijen uz velike gubitke janjičara. Zrinski je svjestan strateških slabosti Nove Varoši zapovjedio da se posijeku stabla, spale ograde i zemljom zatrpaju Šikloška vrata u Novoj Varoši i Pečuška vrata u Velikoj (Staroj) Varoši, a potom je 9. kolovoza i zapalio Novu Varoš, a branitelji su se povukli u Veliku Varoš. Turci su upornim napadima uspjeli 19. kolovoza osvojiti čak i Veliku Varoš uz ogromne gubitke (poginulo ih je oko 3000), ali je nakon toga u obrani Sigeta ostalo samo oko 800 za borbu sposobnih vojnika. Sa sve četiri strane napadači su počeli tući Siget 20. kolovoza, a prvi juriš poduzeli su 26. kolovoza, ali su nakon dva sata borbe odbačeni, pri čemu je poginulo preko 1000 janjičara. Tri dana poslije, 29. kolovoza (na obljetnicu Mohačke bitke u kojoj su pobijedili) uslijedio je drugi veliki i neuspješan juriš Turaka u kojem su izgubili 4000 vojnika, ali i branitelji su imali velike gubitke.

Sablja i kaciga hrvatskog junaka izloženi u Čakovcu rujna 2016.

Junački otpor branitelja u srazu s neusporedivo brojnijim i u svakom pogledu bolje opremljenim protivnikom i odbijanje svih napada pod odlučnim i znalačkim vodstvom Nikole Šubića Zrinskog, u turskim redovima su izazvali pomutnju i demoralizirali vojnike, čemu su doprinosili i opća iscrpljenost kao i pojava dizenterije, ali su oni i dalje, unatoč svemu, žestoko napadali.

U vrijeme odlučujućih borbi za Stari Grad umro je sultan Sulejman, što su njegovi zapovjednici krili od vojske, budući da su se plašili još većeg pada borbenog morala. Drveni bedem koji je okruživao Stari Grad zapaljen je 5. rujna, pa se Zrinski s preživjelim braniteljima morao povući u unutrašnjost ovog dijela Sigeta. Osim oskudice u streljivu i drugom ratnom materijalu i hrane je bilo sve manje, jer veliki dio zaliha nestao je u požarima ili završio pod ruševinama.

Vatrenim kuglama i strijelama osvajači su ujutro 7. rujna najprije zapalili Stari Grad i potom masovno krenuli u juriš. Vidjevši kako više nije u stanju braniti grad, Zrinski je s ostatkom svoje posade, preko spuštenog mosta, izjurio iz Sigeta ravno među Turke. Ostaje zabilježeno kako je tri puta pogođen iz arkebuze (puške) – jednom u glavu i dva puta u tijelo. U obrani svoga zapovjednika i borbi s Turcima u tim zadnjim trenucima otpora, poginuli su neki od najistaknutijih hrvatskih prvaka; Nikola Kobac, Lovro Juranić, Vuk Papratović, Petar Patačić. Turci su mrtvom Zrinskom odsjekli glavu i odnijeli je velikom veziru Mehmed–paši Sokoloviću, žene i djecu odveli u roblje, a muškarce posjekli. Njihovi gubici procjenjuju se na 25.000 (18.000 konjanika i 7.000 janjičara), a u velikom broju izvora spominje se čak i 30.000 Turaka koji su pod Sigetom izbačeni iz stroja. Preživjelo je samo četiri branitelja Sigeta koji su kasnije otkupljeni od Turaka. Veliki vezir Sokolović glavu Zrinskog poslao je bratiću Mustafi, budimskom paši, ovaj Eugenu Salmu, kapetanu u Komarnu, zatim je prenesena u Gjör, a tamo ju je preuzeo Nikolin sin Juraj, te sahranio u obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Jelene kod Čakovca.

Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna. Napadala ga je sa svih strana turska vojska od oko 100.000 vojnika (osim 80.000 Osmanlija u sastavu njihovih četa bilo je 12 – 15 tisuća Tatara i oko 700 Moldavaca), a branilo između 2.300 i 2.600 vojnika, većinom Hrvata.

Preživjeli su branitelji kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Nikole Šubića Zrinskog, Gašpar Alapić i komornik Franjo Črnko koji je nakon svega vjerno i potanko opisao cijelu sigetsku epopeju u djelu “Podsjedanje i osvojenje Sigeta” – na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku.

O posljednjim trenucima ovozemaljskog života sigetskog junaka nad junacima, Nikole Šubića Zrinskog, svjedočio je kasnije njegov komornik, Franjo Črnko. Prije nego će u proboj iz utvrde, odjenuo je ne ratničku, nego čistu, svečanu plemićku opravu, a na bogato urešenu halju dao je privezati stotinu zlatnika kao nagradu onome tko ju kao plijen nakon smrti skine s njegova tijela (kako je rekao: “da  znate da to zato postavih: koji nevernik s mene haljinu svuče da potle ne reče da ni ništar pri meni našal”).

(Vidi: Ferenac Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta (Zagreb: Liber, 1971., str. 19.)

Od četiri sablje što ih je imao na raspolaganju, opasao je onu koju mu je u naslijeđe ostavio otac, a onda izašao pred svoje vojnike i održao im govor uz prisegu da ih nikad i ni pod koju cijenu neće iznevjeriti:

“Moja bratjo i vitezi! Ovo vidimo vsi kako nas gospodin Bog kaštiga ognjem da nas ognjem naši neprijatelji zmogoše i ne toliko oni svojom moćjom, koliko nas oganj pogubi i zmože. Na vsem budi gospodinu Bogu hvala! Mi moramo tu kaštigu prijeti za dobro od Boga, zač ni listo to za naše grihe, nego za inih orsagov grihe nas je otil kaštigati.

Zato vi dobro znate, kako sam ja prisegal najprvo, a vi potom po meni vsi ste prisegli na vernost, tako da mi oćemo ovdi skupa živiti i umriti. I hvala budi gospodinu Bogu da se jošće ni ni jedna nevera mej nami našla dosada, i da i sada ne bude!

I ovo jur vidimo vsi da ovdi našega ostanka dalje ne more biti, zač ako bismo vse otili, tako ne moremo pred silom i ognjem ostati. Jedan je uzrok da gorimo, a drugi da smo s malim, a treti da jiliša nimamo i da vam dica i žene od glada i od žeje pomiraju. Zato ča oćemo totu goriti? Hodimo, vitezi, van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice s našimi neprijatelji i ondi pomrimo da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas! Ki umre, oće z Bogom biti, a ki ostane, oće vazda dobar glas imati. Zato ja oću biti prvi i ja oću najprvo pred vami pojti. Ča ja budem činil, to i vi činite! Verujte mi, moja bratjo i vitezi, da vas do smrti nigdar neću ostaviti.”

(Vidi: isto, str. 20 – 21.)

Prije samoga juriša, Zrinski i njegovi suborci su se oprostili jedni od drugih znajući što ih uskoro čeka i potom krenuli – u besmrtnu i neprolaznu slavu zauzimajući zasluženo mjesto na najsvjetlijim stranicama nacionalne povijesti.

U dugoj tradiciji ratovanja ljudskog roda ne može se često pronaći slična primjera: da je tako malobrojna posada bilo kojeg grada ili utvrde pružala junački otpor osvajaču i na kraju se, ne prihvaćajući poraz, žrtvovala jurišom izravno u njegove redove. Ostaje zapisano i to da je Zrinski odlučno odbio sve ponude za predaju koje mu je slao sultan, pa čak i tursku ucjenu vezano za najstarijeg sina Jurja kojeg su Osmanlije (navodno) zarobili u Međimurju (i o tomu mu poslali dokaz), te zaprijetili kako će ga pogubiti ako ne popusti i ne preda Siget. Vojnik i vojskovođa koji je od mladih dana ratovao protiv osmanlijskih osvajača nije pristajao ni na kakve kompromise kad su u pitanju bili sloboda, čast i dostojanstvo, što je, na koncu dokazao besprimjernom žrtvom koja je njega i branitelje Sigeta zauvijek učinila simbolom borbe za slobodu kao najvećoj vrijednosti i idealu kojem može težiti ljudsko biće.

Odjeci slavne sigetske bitke čuju se i danas – podsjećaju i opominju

Žrtva i junačka smrt Nikole Šubića Zrinskog i njegovih branitelja odjeknuli su diljem tadašnje Europe koja je hrvatskog bana prozvala “novim Leonidom” (uspoređujući ga s mitskim spartanskim kraljem Leonidom I. koji je prema predaji 480. godine p.n.e. branio Termopilski tjesnac od brojčano neusporedivo jačih Perzijanaca i u toj borbi poginuo). Ministar na dvoru kralja Luja XIII., glasoviti kardinal Richelieu, zapisao je: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu“.

Dakle, daleko od toga da je bitka za Siget bila sukob lokalnog značenja – naprotiv ona je imala konkretne, jasno prepoznatljive i dalekosežne posljedice, a jedna od njih jest odustajanje od prodora prema Beču koji je Turcima bio glavni cilj, kad su 29. travnja te 1566. godine krenuli u svoj trinaesti ratni pohod i sedmi na Ugarsku.

Spomenik N. Š. Zrinskom u današnjem Szigetvaru

Sama činjenica da je 2.500 branitelja nanijelo tolike gubitke osvajaču iako su oni bili 40 puta brojniji i neusporedivo nadmoćniji u svakom pogledu, te da se Turci od toga nisu mogli oporaviti pa su odustali od glavnog cilja  pohoda – osvajanja Beča – govori dovoljno o veličini i značaju podviga Nikole Šubića Zrinskog i njegovih ratnika.

Hrvatski ban koji se proslavio obranom Sigeta ne rijetko se oslovljava i s Nikola Zrinski – Sigetski, a Mađari ga jednako smatraju svojim, kao i mi Hrvati. U sigetskoj utvrdi koja je uređena kao spomen-park, od 1833. godine, na svaku obljetnicu bitke održava se ceremonijal u spomen na velebno junaštvo kapetana ovog grada i njegovih vojnika. Glavni trg u samome gradu Sigetu nosi ime Nikole Šubića Zrinskog, a najljepše mjesto rezervirano je za njegov monumentalni spomenik.

Hrvatski državnik i pisac, praunuk ovog hrvatskog junaka, Nikola Zrinski mlađi (1620. – 1664.) u svoju je zbirku pjesama “Jadranskoga mora sirena” uvrstio i ep “Opsada Sigeta” i taj se ep smatra (iako ga je napisao Hrvat), jednim od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti – u izvornom obliku, kao i cijela zbirka, pisan je na mađarskom, a na hrvatski jezik preveo ga je brat Nikole Zrinskog mlađeg, Petar Zrinski.

Tema Sigeta opisana je u brojnim knjigama, esejima, ogledima i historiografskim radovima, te bila nadahnuće mnogim slikarima i glazbenicima. Najveći slikar hrvatskog historicizma, Oton Iveković, naslikao je više djela s ovom tematikom, a jedno od najpoznatijih jest slika “Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta” iz 1889.

 Ivan plemeniti Zajc, utemeljitelj i organizator zagrebačkog opernog kazališta, tvorac je jedinstvene nacionalne opere “Nikola Šubić Zrinjski”, glazbenog dragulja koji ima izuzetno mjesto ne samo u hrvatskoj opernoj umjetnosti, nego i u našoj kulturi uopće. Ova je opera za nas Hrvate mnogo više od glazbe i predstavlja jedan od središnjih simbola našeg nacionalnog ponosa i identiteta. Od praizvedbe 1876. godine u javnosti je dočekana s nepodijeljenim oduševljenjem puka, a u svojoj kritici nakon praizvedbe, naš veliki spisatelj, August Šenoa, piše među ostalim:

Oton Iveković: Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta, ulje na platnu, 1889.

“Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.”

(Vidi: August Šenoa, Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca, Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; https://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/; stranica posjećena 5. 9. 2021.)

Ovo je jedno od rijetkih djela koje se zadržalo trajno na repertoaru svih naših nacionalnih kazališta i uvjerljivo najizvođenija glazbeno-scenska predstava svih vremena koja i danas plijeni pozornost javnosti i izaziva ushit puka jednako kao i prije 145 godina. Isto tako, izvodi se diljem svijeta, a na slavu Zrinskog i njegovih branitelja i ponos hrvatskoga naroda, danas pjesmu “U boj, u boj” (koja je sastavnim dijelom opere) izvode i ansambli u dalekom Japanu, u kojem ju je jedno sveučilište uzelo čak i za svoju službenu himnu.

“Postoje opere i postoji Zrinski” – rekao je ne bez razloga svojedobno slavni hrvatski skladatelj i dirigent, maestro Boris Papandopulo.

Besmrtna slava hrvatskih junaka odolijeva stoljećima i sjaji istim sjajem kao i prije 455 godina, podsjećajući hrvatske naraštaje kako je sloboda svetinja za koju ni jedna žrtva nije prevelika niti uzaludna.

U boj, u boj, pjesma iz opere “Nikola Šubić Zrinski”:

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo