HAZUDD UREDNIŠTVU JERUSALEM POSTA!
Vrijeme:9 min, 52 sec
Štovani dame i gospodo,
Vaš uvodnik od 22. kolovoza te reagiranja Dejana Ristića i Ive Goldsteina te Efraim Zuroffa na članak Davida Goldmana, kojeg ste u međuvremenu povukli s Vaše mrežne stranice, a ove gore navedene ostavili, ponukao nas je na sljedeću reakciju, nadajući se barem malo ravnoteže, što u stvari i predstavlja stvarnost na svjetskoj pozornici mišljenja i povijesnih činjenica do danas otkrivenih, na ovu temu u vašoj novini.
Ne treba se bojati da će Holocaust, kao jedinstven oblik kolektivnog progona nad židovskim narodom, pasti u zaborav, sve dok se o tome djeca podučavaju u školskoj nastavi povijesti. Svatko sa skromnim znanjem stranih jezika i povijesti danas se može informirati o rezultatima popisa pučanstva u zemljama srednje i istočne Europe te uvjeriti da su tijekom nacističke vladavine Židovi u najvećem broju nestali kao i njihovi vjerski i kulturni objekti (sinagoge, škole etc). Svatko imalo razuman pitat će se kamo su mogli nestati milijuni ljudi i njihove bogomolje, ako nisu bili pobijeni odnosno porušeni?
To vrijedi kako za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je postojala 1941-45 i uključivala teritorij današnje Hrvatske (najvećim dijelom) te Bosne i Hercegovine, tako i Srbije. Da je puno više Židova preživjelo Holocaust u Hrvatskoj, i po broju i po postotku židovske populacije, nego u Srbiji, posljedica je kontinuiranih, širokih akcija spašavanja od strane domicilnog hrvatskog stanovništva i Katoličke crkve predvođene zagrebačkim nadbiskupom Stepincem. Dok je za nadbiskupa Stepinca spasavanje Židova bila svakodnevna skrb, vrh Srpske pravoslavne crkve veličao je Hitlera te se otvoreno stavio na stranu nacista protiv Židova (izvor: Phillip J. Cohen, Holocaust History Misappropriated, MIDSTREAM: A MONTHLY. JEWISH REVIEW, Nov. 1992, at 18-20). Osim u radovima Esther Gitman, Fulbright stipendistica, koji se u tisku gotovo i ne spominju, velike akcije spasavanja Židova u NDH skoro su potpuno prešućene (izvor:Esther Gitman, „When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-45“, Paragon House, St. Paul, 2011; Esther Gitman, „Stepinac – The Pillar of Human Rights“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019). Unatoč zauzimanju mnogih Židova, nadbiskup Stepinac nije bio proglašen za Pravednika među narodima, što je velika mrlja na ugledu države Izrael među Hrvatima. Nije bilo puno pojedinaca u porobljenoj Europi koji su se poput nadbiskupa Stepinca ratne 1942. godine usudili javno izjaviti da postoji samo jedna rasa: Božja rasa (izvor: istraživanje Esther Gitman).6
Unatoč činjenicama, srpska strana pojam Holocaust s jedne strane neutemeljeno širi i time razvodnjava na stradanja Srba (od Hrvata), a s druge strane sužava na logor Jasenovac, kome se daju mistična svojstva. Neupućeni čitatelj srpskog tiska mogao bi zaključiti da se 2. svjetski rat odvijao uglavnom u logoru Jasenovac, gdje su Hrvati pobili 800.000 do milijun Srba, a da je Holocaust bio neka manja popratna pojava.
Već dosta godina se po svijetu povlači brojka od oko 5 milijuna žrtava Holokausta koje nisu bile Židovi, a izraelski Gideon Greif, u svom radu pod nazivom „Jasenovac, Aušvic Balkana“, čistom špekulacijom drugih špekulanata o povijesti i bez egzaktnih dokaza tvrdi da je skoro milijun, ako ne i više, Srba izgubilo svoje živote kao žrtve Holokausta u Hrvatskoj! ( izvor: „Jasenovac – Auschwitz of the Balkans“, Gideon Greif, 2018, Knjiga komerc Srbija, ASIN B07N1JPKZJ). Dakle, po takvim mračnim alejama po kojima se, prema svim izgledima kreće i Greif, petina svih nežidovskih žrtava Holokausta po Europi su bili Srbi! To je broj žrtvava bez znantvenih osnova, a i sam glasoviti lovac na naciste i njihovih suradnika, pokojni Simon Wiesenthal, je, koliko je nama poznato, jednom rekao da su te brojke nežidovskih žrtava Holokausta „broj čija je namjera bila povećati sućut sa židovskom patnjom ali da se sada koristi češće da ju prekriju!“ Sigurno, nežidovskih žrtava Holokausta bilo je mnogo ali izmišljanjem veličine tog broja kako to već desetlijećima se radi za srpske žrtve, nastoji se umanjiti ili razvodniti težinu tragedije koju je u Holokaustu doživio židosvki narod.
Veća tragedija u ovoj prevladavajućoj modernoj svjetskoj igri pingpong-a o tome koja je žrtva holokausta bila veća žrtva, Žid ili ne-Žid, leži u činjenici da su Srbi, uz pomoć ljudi poput Efraima Zuroffa i Gideona Greifa, čini se uspjeli oprati srpske ruke kao krivce za istrebljenje 94% srpskih Židova u Drugom svjetskom ratu i do kolovoza 1942. godine postizanja statusa jedne od prvih zemalja Europe koje su bile „Judenfrei“. Svima osim Srbima i njihovim političkim prijateljima sasvim je jasna činjenica da su Srbi i njihova vlada Milana Nedića, a ne njemački nacisti, pričvršćivali “Davidovu zvijezdu” na židovska prsa i farbali ju na fasade židovskih domova poradi vođenja istih na istrebljenje.
VEZANO
Upravo da se ukloni to sustavno, dugogodišnje zamućivanje činjenica, koje spominje David Goldman, neophodno je temeljito, multidisciplinarno istraživanje zbivanja u logoru Jasenovac, jer na to upućuju vrlo šarolike spoznaje:
1. Logor Jasenovac nije – kako tvrde Ivo Goldstein i drugi – prestao s radom 22. travnja 1945. nego je služio kao logor za protivnike Titova jugokomunističkog režima najmanje do svibnja 1951. O tome svjedoče presuda Divizijskog vojnog suda u Bjelovaru od 28.11.1947 (izvor: Hrvatski državni arhiv) zbog bijega iz logora 28.8.1946. kao i izvješće CIA iz 1951. godine. Do sada nije poznato da bi se netko sustavno bavio žrtvama logora Jasenovac nakon 22.4.1945. Možda je i među njima bilo Židova?
2. Analiza službenog popisa žrtava logora Jasenovac, kojim upravlja državna ustanova JUSP Jasenovac, metodama Data Science pokazala je da je on u najvećem dijelu (89% upisa) nevjerodostojan. Aktualni popis npr. navodi žrtve rođene 1969. (izvor: Upis žrtve po imenu Herman Switzer, rođene 1969. Godine; preuzeto: 30.8.2021) odnosno 1975. godine (Izvor: Upis žrtve po imenu Panto Ɖuričić, rođene 1975. godine preuzeto: 30.8.2021)
3. Nasuprot svjedočenjima o navodnim masovnim pogubljenjima u logoru Jasenovac u razdoblju 1941-45, postoje i svjedočenja tadašnjih dječaka, koji su u logoru izučavali zanat, da takvih događanja nije bilo.
4. Kad su bosanski Srbi tijekom 1996. godine morali napustiti osvojene teritorije oko Sarajeva kao posljedicu sporazuma iz Daytona, onda su pred TV kamerama iskopavali posmrtne ostatke svojih najbližih te su ih povezli sa sobom na novo prebivalište. Time su izrazili neslaganje da takvi posmrtni ostatci ostanu na za njih neprijateljskom teritoriju. Zanimljivo je, da niti s jedne strane takav zahtjev za ekshumacijom posmrtnih ostataka nije zatražen za logor Jasenovac, koji se nalazi na teritoriju Hrvatske.
5. Ponukani navedenim činjenicama, već su se javili stručnjaci forenzičke medicine te zatražili potragu te ekshumaciju posmrtnih ostataka u Jasenovcu, smatrajući da se čvrsti zaključci o takvom logoru moraju temeljiti na istraživanjima metodama sudske medicine (izvor: Pismo prof. dr. sc. Šimun Križanac u Hrvatskom tjedniku od 12.7.2018.).
6. Sveopći napredak znanosti doveo je do toga da se rekonstrukcija i identifikacija može provesti za posmrtne ostatke stare više stoljeća.
7. Arhivi iz 2. svjetskog rata se postupno otvaraju te otvaraju prostor za nove spoznaje i interpretacije.
Iz svega iznesenog razvidno je da je stvarno počinjeni Holocaust na teritoriju tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, za koje su suodgovorne i vlasti NDH, zamućen pokušajem Srbije da tijek 2. svjetskog rata u Hrvatskoj prikaže prvenstveno kao genocid nad srpskim narodom. U tome im zdušno pomažu potomci jugokomunističkih vlastodržaca (tzv. crveno plemstvo), koji i danas upravljaju Hrvatskom, koji na taj način žele prikriti zločine svojih predaka neposredno nakon 2. svjetskog rata te 45-ljetnju strahovladu nad Hrvatima do 1990. godine. Ako se prikaže da su Hrvati činili kolektivni genocid za vrijeme 2. svjetskog rata, onda bi po toj logici bilo ispravno da su jugokomunisti počinili sveobuhvatnu i dugotrajnu osvetu i preodgoj, zar ne?
Da završimo s Hrvatskom. U strogome centru Zagreba, u Praškoj ulici, nalazi se parkiralište na mjestu, gdje je nekad bila sinagoga srušena 1941-42. To je zapravo najjednostavniji dokaz da se i u Hrvatskoj dogodio Holocaust. Titova jugokomunistička vlast, neprijateljska prema Židovima i Izraelu, ne samo da je nije obnovila, nego je porušila preostale sinagoge i mnoga židovska groblja, a na mjestu zagrebačke sinagoge sagradila je robnu kuću, koja je do temelja izgorjela u tajanstvenom požaru 1980. godine.
Hrvatske vlasti od predsjednika Tuđmana naovamo predlagale su dvjema židovskim zajednicama obnovu sinagoge, do koje do sada nije došlo, jer se židovske zajednice nisu mogle dogovoriti o temeljnim parametrima. U toj zajednici ne tako zanemarivu ulogu igra i Ivo Goldstein, koji se za vrijeme Jugoslavije nikad nije javno deklarirao niti kao Židov niti vjernik. Tada se niti njegov pokojni otac Slavko, niti on nisu osudili rušenje sinagoga npr. u Rijeci 1948. godine niti antisemitsko držanje Titova režima, a takvo nečasno postupanje ne spominje niti danas. Povrh toga, takozvani znanstvenik protivi se kako propitivanju tako i daljnjim istraživanjima na temu logora Jasenovac te time krši temelje znanstvene metodologije, kojoj bi kao sveučilišni profesor zapravo morao biti duboko odan.
U Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, nalaze se mnoge vrijedne nekretnine, koje su tijekom 2. svjetskog rata bile otete Židovima te im nikad više nisu bile vraćene. U njima sada žive pripadnici „crvenog plemstva“, koji poput Ive Goldsteina i Ognjena Krausa, izmišljaju fašizam u Hrvatskoj, a nikad se nisu zauzeli za ispravku nepravde prema Židovima povratom otete židovske imovine.
Iz svega naprijed iznesenog proizlazi zaključak da bi se država Izrael, židovski narod te njihova ugledna glasila poput Jerusalem Post trebala posvetiti podrobnom istraživanju svih potencijalnih stratišta Židova tijekom Holokausta. Ali, ako je istraživanje stratišta Židova tijekom Holokausta područje s kojim se glasila poput Jerusalem Posta ne mogu baviti, jer takva im djelatnost ne spada u popis djelatnosti za što posjeduju zakonsku dozvolu, onda bi ta ista glasila trebala doprinijeti istraživanju istine tako da objavljuju članke pisane i u vezi svih istraživanja o spašavanju Židova tijekom Holokausta u Hrvatskoj (npr. Esther Gotman) te o Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata (npr. Blanka Matković, Stipo Pilić, Igor Vukić itd.). Nedostojno je najstarijeg naroda u povijesti da ga u bilo kojem dijelu svijeta predstavljaju pojedinci poput Ive Goldsteina, u svakome trenutku spremni na protuznanstveni izum poput glasovite drobilice za kosti. Time se postiže potpuno suprotni učinak, što Goldman ispravno uočava. Naime, potpuno nepotrebno se podgrijava sumnja da Izrael i Srbija imaju zajednički propagandni podhvat preuveličavanja žrtava 2. svjetskog rata. Dok Srbija udeseterostručivanjem (i više) zlorabi žrtve kao opravdanje za hegemonističko djelovanje u svome susjedstvu, nejasno je zašto se država Izrael jasno ne ogradi od takvog nečasnog postupka.
Pa čak da je Ivo Goldstein sa svojom tvrdnjom o drobilici kostiju, koju bi Ustaše koristili pred sam konac rata da bi uklonile posmrtne ostatke svojih žrtava, potpuno u pravu (a ne može biti, jer je u svojim brojnim knjigama ne spominje niti on niti bilo koji drugi autor!), onda bi to tek bio ogromni izazov za znanstvenike iz područja forenzike i sudske medicine da ozemlje Jasenovca iskoriste kao pokusno područje (testbed) za metode identifikacije posmrtnih ostataka u posebno teškim uvjetima. Sudeći po njegovim objavama i javnim istupima, Ivo Goldstein nikada nije sreo stručnjaka sudske medicine ili ne zna, da takva struka uopće postoji.
Znanstvenik koji u današnje vrijeme bujanja pouzdanih analitičkih i dijagnostičkih metoda tvrdi da je sve istraženo te se ne smije više istraživati priziva u sjećanje blamažu Thomasa Watsona, bivšeg šefa tvrtke IBM, te se time sam diskvalificira u znanstvenim i stručnim krugovima.
Dijametralno različit stav prema tinjajućem izraelsko-arapskom sukobu, koji eskalira svako malo, u državama sljednicama bivše Jugoslavije zorno pokazuje koji su narodi, države i politička strujanja Židovima okrenuti s bratskim poštovanjem i razumijevanjem, a koji s netrpeljivošću sklonom totalitarnim pokretima i strankama. Bilo bi lijepo kad bi Jerusalem Post takvim razlikama i razmišljanjima posvetio više prostora, umjesto inovatoru povijesti Ivi Goldsteinu ili Dejanu Ristiću i njegovu suradniku Efraimu Zuroffu, koji se predstavljaju kao istraživači Holocausta negirajući istodobno više puta sudski presuđen genocid u Srebrenici, kojeg je srpska vojska prije 26 godina izvršila doslovce pred TV kamerama.
Sa štovanjem
Dr. sc. Josip Stjepandić, Predsjednik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini/HAZUDD
Mr. sc. Ina Vukić, Potpredsjenica, HAZUDD
Hrvatsko nebo
