Ž. Dogan: Laži i krivotvorine o Jasenovcu štete svima

Strastvena antihrvatska mržnja i legendarna ‘hrvatska šutnja’

Još se ne stišava bura koja je izazvao članak ‘nepostojećeg’ australskog pisca i političkog analitičara Davida Goldmana objavljen prije par tjedana (14. 08. 2021.) u The Jerusalem Postu u kojem je autor izrazio mišljenje da bi sramotno ismijavanje holokausta u interesu velikosrpske politike i propagande trebalo odmah prestati. On se zauzeo da se već jednom stane na put stalnom naguravanju srpskih laži i mitova u vagon neizrecive patnje židovskog naroda i pokušaja njegovog istrjebljenja tijekom Drugog svjetskog rata. Kao primjer je naveo sulude velikosrpske izmišljotine o jasenovačkom logoru iz usta ‘bivšeg’ jugoslavenskog povjesničara Ive Goldsteina.

Očekivano, to je izazvalo pravu erupciju usijanih reakcija tvoraca i dobro podmazanih širitelja velikosrpske politike i propagande. Odmah nakon toga, izraelskom veleposlaniku u Beogradu naređeno je da se slijedeći dan u 10 sati ‘nacrta na ribanje’ u Ministarstvo vanjskih poslova Srbije, poslan je i službeni protest Izraelu, a opširnim pismom u The Jerusalem Post-u oglasio se ravnatelj beogradskog muzeja žrtava genocida Dejan Ristić kao i svojim odgovorom prozvani Ivo Goldstein. Treba li uopće spominjati kako su svi srbijanski mediji unisono vrištali do neba o tom ‘nečuvenom skandalu nezabeleženom u istoriji sveta’.

Besramno prepisivanje povijesti

Naravno, svima koji donekle poznaju srpsku lukavost, metode rada te razvijenu agenturnu i lobističku vezu svuda po svijetu bilo je odmah jasno da će nakon toga The Jerusalem Post i njegov glavni urednik proći kroz, vojnički rečeno, toplog zeca. Što se i dogodilo. Zatrpani lavom usijanih reakcija i osuda, nije im preostalo ništa drugo nego posuti se pepelom po glavi, ograditi se od Goldmanovog mišljenja, ispričati što su se usudili dopustiti tako ‘skandaloznom’ članku da ugleda svjetlo dana i na kraju pokušaja izbalansiranog teksta uredništva pripomenuti kako se ‘ne može dopustiti da se povijest prepisuje u nacionalističke svrhe. Kao što je to pokušao uraditi Goldman’.

A ne velikosrbi, koji židovsku povijest iz II. svjetskog rata besramno prepisuju u svoje nacionalističke svrhe već 75 godina..

Problem s ovakvim pokajničkim priopćenjem uredništva The Jerusalem Post-a je taj što se time daje dopuštenje velikosrbima da nastave činjenice i istinu o holokaustu otimati i slagati u mozaik pripreme terena i opravdanja za svoje buduće osvajačke planove i ratne avanture. Unatoč tome što skrnavljenje židovske patnje i iskustva velikosrpskim mitovima i lažima postaje sve više iritantno svima. Posebice mnogim židovskim intelektualcima koji su svjesni neizbježnih posljedica.

Nažalost, stavljanju znaka jednakosti s patnjom židovskog naroda u holokaustu, divljačkom velikosrpskom manipulacijom broja žrtava Jasenovca legitimitet su počeli davati i neki židovski istraživači ratnih zločina poput E. Zuroffa i G. Greifa. Ima li očitijeg primjera za to do monstruozne knjižurine ‘Jasenovac – Auschwitz of the Balkans’ u kojoj Greif prepisuje i potpisuje sve velikosrpske mitove i krivotvorine. Što više, njih dvojicu su velikosrpski ideolozi i propagandisti toliko ‘šarmirali’ da su ih uspjeli upregnuti i u reviziju novije balkanske povijesti. Čak i u obranu neobranjivog- poricanje srpskog genocida u Srebrenici, što sigurno predstavlja medvjeđu uslugu suzbijanju širenja antisemitizma ne samo na Balkanu nego i u čitavom svijetu.

Pilar o velikosrpstvu

Interesantno je ovdje spomenuti da je još prije sto godina tu opasnost uočio i na nju upozorio povjesničar Ivo Pilar u svojoj knjizi ‘Južnoslavensko pitanje’, u kojoj se vrlo sustavno i temeljito bavio postankom i razvitkom velikosrpske osvajačke zamisli i metodama njenog provođenja. Evo nekoliko zanimljivih citata:

– ‘Velikosrpstvo je osvajačka crkveno-državna misao koja neumorno radi na ostvarenju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Ta osvajačka misao je toliko intelektualno i duhovno jaka i agresivna da za račun svojih ciljeva uspijeva često pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju’….

– ‘Sugestivna moć srpstva kao cjeline i svakog pojedinca kao individue (tkz. srpska hipnoza) nije nikakva nepoznata činjenica već ona koja se često spominje i obrađuje u političkim analizama mnogih autora. Sugestivna moć jeste uopće svojstvo Bizanta i djeluje jednako između bizantskih vjernika kao i u još povećanom opsegu prema inovjercima’…

– ‘Kada imamo posla sa Srbima moramo biti svjesni da imamo posla s tisuću godina starim sustavom krivotvorenja povijesti, izvrtanja činjenica, prikrivanja i brisanja tragova pa se mora zaći duboko na dno da se stane na čvrstu podlogu…. Upravo je začuđujuće kako Srbi znaju stvari izvrnuti…. ‘znali su uvijek istinu pretvoriti u laž, laž u istinu. Veliko u maleno, maleno u veliko jer im tradicionalna političko-diplomatska nadmoć Bizanta bješe baštinom’.

– ‘U tom spletu vješto isprepletenih laži i sugestija koje mnogi ljudi lakomisleno prihvataju gubi se orijentacija. Na taj način velikosrbi u čitavom svijetu stvaraju raspoloženje za svoje težnje’…

U tom smislu Pilar je u spomenutoj knjizi istaknuo da ni Židovi nisu izuzetak. Citat: ‘Pa i te, inače zdravim nagonom za održanjem obdarene ljude, ne samo da Srbi često naprave da ih simpatiziraju nego ih i podčine da podupiru njihove ciljeve i interese. Iako (Židovi) time oštećuju svoj ugled, opće probitke koje zastupaju i položaj u svijetu.’

‘Iznimno ljubazni domaćini’

Zašto velikosrbima uspijeva pridobiti toliko puno ljudi za svoju politiku i grabežljive ciljeve Pilar objašnjava ovako:’ Stvar je u tome da nitko ne zna bolje ugostiti, počastiti, ugoditi i ispuniti svaku želju onome od koga želi izvući neku korist od lukavog i svim mastima premazanog Srbina’.

Ako ne vjerujete u to što je Pilar napisao prije sto godina pitajte danas Antu Tomića, Lordana Zafranovića, Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Darka Šarića, Antu Nobila, Vedranu Rudan, Severinu…, sve bivše hrvatske jugofunkcionare i direktore. A možete i strane veleposlanike i dužnosnike koji su bili na službi u Beogradu ili su tamo išli u posjete. Uglavnom svi se oni pogube oduševljeni srdačnim gostoprimstvom i čarima Beograda u kojem za njih ‘nema što nema’. A to ima svoju ‘sitnu’ cijenu u smislu ‘nepristranih usluga’ u korist iznimno ljubaznog domaćina.

Osim toga, komunistička propagandna mašinerija nakon II. svjetskog rata, pojačana velikosrbima koji su dominirali i kontrolirali sva diplomatska i druga predstavništva bivše Jugoslavije desetljećima su vrlo uspješno ‘šarmirali’ svoje domaćine pričajući im, uz ćevape i šljivovicu u Balkan grill-ovima po svijetu, priče o tome kako su oni miroljubivi antifašisti, a Hrvati nasilni fašisti koji su samo u Jasenovcu pobili preko milijun Srba.

Tako je dugogodišnja velikosrpska propagandna zloporaba Jasenovca učinila da puno ljudi u svijetu povjeruje kako je kompletna hrvatska povijest 2. svjetskog rata bila zla. I ne samo da se ni sa čim nije razlikovala od one nacističke Njemačke, već je bila i gora.

Dug i sustavan proces izgradnje golemog mita

Sve što su dakle ‘bivši’ velikosrbi i Jugoslaveni govorili i pisali o Jasenovačkom logoru i broju stradalih u njemu u bivšoj Jugoslaviji, a što se u velikoj mjeri govori, piše i prikazuje i danas u Srbiji i Hrvatskoj, ukazuje na postojanje neke vrste zavjere. Dugog i sustavnog procesa izgradnje golemog mita o Jasenovcu kao paravana za skrivanje i opravdanje genocidnih zločina nad Hrvatima nakon II. svjetskog rata i velikosrpskih teritorijalnih pretenzija. Naime, kasniji tijek događaja je pokazao, a i danas pokazuje, kako je ocrnjivanje Hrvata mitom o Jasenovcu i fašizmom u stvari samo ocrnjivanje prava hrvatskog naroda da se brani od velikosrpske okupacije i nasrtaja na hrvatske teritorije i bogatstvo.

Prisjetimo se dakle kako se u Beogradu počeo stvarati taj mit, kako se raspirivao i kakve je tragične posljedice ostavio na psihu ljudi i kasnije događaje. Posebice one u vrijeme raspada Jugoslavije.

Odmah nakon svršetka 2. svjetskog rata velikosrpska strategija usredotočila se na potvrđivanje brojki iz Titovog govora u Ljubljani, u svibnju 1945. kada je ovaj, bez ikakvog prethodnog istraživanja grunuo, kako je u Jugoslaviji bilo milijun i sedam stotina tisuća žrtava ‘nacifašističkog terora’. Iako ta brojka sama po sebi ništa nije govorila o Jasenovcu, jer je bila izmišljena i lansirana zbog traženja ratne odštete od Njemačke, velikosrpski ideolozi u Beogradu, željni ocrnjivanja i ucjenjivanja Hrvata, žurno su zaključili kako je Tito mislio upravo na Jasenovac. Počevši javno optuživati Hrvate da su tamo pobili ‘više od milijun Srba, Židova, Roma i drugih naroda’. Potkrjepljujući tu svoju tvrdnju, vjerovali ili ne, ‘ustaškom potrebom za proizvodnjom sapuna’ kako je u svojoj knjizi sasvim ozbiljno tvrdio ‘ugledni istoričar’ Radomir Bulatović.

Kako je nedugo nakon Titovog govora u Ljubljani popis pučanstva pokazao da se broj poginulih i nestalih kreće oko jednog milijuna i to ‘na području cijele Jugoslavije’, u beogradskoj ‘naučnoj literaturi’ za jasenovački logor ostavljen je ‘prostor’ za oko 700 tisuća žrtava.

No, s vremenom su pravljeni su novi popisi i istraživanja pa se dolazilo do novih i preciznijih saznanja. Tako je Zemaljska komisija NR Hrvatske ‘za utvrđivanje zločina okupatora i narodnih izdajnika’ na teritoriju Hrvatske, po popisu pučanstva iz 1946. za logor Jasenovac popisala 15 tisuća i 792 žrtve, a za logor Stara Gradiška 2 tisuće i 927 žrtava.

Dakako da su ove brojke odmah postale strogo čuvana državna tajna ‘za internu upotrebu’, a u javnost se, po naređenju odozgor izišlo s brojkom od -‘pet stotina do šest stotina hiljada ubijenih logoraša’.

Istu je sudbinu doživio i ‘Popis žrtava rata 1941.-45.’ što ga je jugoslavenska savezna vlada organizirala 1964. godine na zahtjev Njemačke, kojoj su jugokomunistički vlastodršci u Beogradu nastojali nametnuti goleme ratne reparacije na račun enormno uvećanog broja stradalih. Znajući s kime imaju posla, odnosno s kakvom se lakoćom u Beogradu laže i napuhuju brojke, njemački su pregovarači inzistirali na poimeničnom popisu žrtava. Rezultati ovog popisa predstavljali su pravu političku bombu jer je identificirano svega 597 tisuća žrtava na području cijele SFRJ, a od toga 49 tisuća i 874 za logor Jasenovac.

Naravno, rezultati i ovog popisa istog trenutka postali su državnom tajnom. Sve dok ih je 1988. godine, javnosti otkrio Petar Stambolić, koji je u vrijeme kada se taj popis vršio bio predsjednik jugoslavenske vlade (SIV-a).

Naravno, broj žrtava i iz tog popisa kod konstruktora i širitelja mita o ‘preko milijun pobijenih Srba u Jasenovcu’, izazvao je pravi šok. Beograd je odmah nakon toga angažirao sve tadašnje znanstvene institucije, SUBNOR, lokalne vlasti i partijske organizacije u cijeloj zemlji kako bi se broj jasenovačkih žrtava ‘nadopunio’. No, i uz sav taj silni napor brojku su uspjeli uvećati za svega nekoliko problematičnih desetaka tisuća. Uključujući u popis stradalih i imena onih koji su iz jasenovačkog logora premješteni u neke druge na teritoriju Srbije i Njemačke, ali i onih koji su iz njega otpušteni i nerijetko preživjeli rat.

U međuvremenu, istina o mogućem realnom broju žrtava jasenovačkog logora i o manipuliranju njima polako se probijala u svjetsku javnost pa se među znanstvenicima vani više nije moglo bezočno lagati, onako kako se to radilo u bivšoj Jugoslaviji.

Tako da dr. Milanu Bulajiću, ‘srpskom ekspertu za proučavanje holokausta’ nije preostalo ništa drugo nego da na međunarodnom skupu o Jasenovcu, održanom krajem listopada 1997. u New Yorku, rezignirano prizna kako je u logoru Jasenovac za pet godina trajanja rata život izgubilo 77 tisuća i 200 ljudi.

No, budući da se velikosrpski mitomani nikada nisu i neće pomiriti s realnim brojem jasenovačkih žrtava, popisu ubijenih stalno se odnekud dodaju nova imena, tako da se ta brojka već popela na preko 80 tisuća.

Beograd iz nekih ‘čudnih’ razloga ne želi dati dokumentaciju

Dakle, kada danas slušamo o ustaškom logoru Jasenovac iz II. svjetskog rata prvo što moramo znati i imati na umu je da zbog nedostatka adekvatnih istraživanja na lokaciji samog logora i nedostupnosti kompletne logorske arhive koja se krije u Beogradu svi do sada objavljeni podaci o broju žrtava mogu se uzimati samo kao nagađanja i pretpostavke.

Jasno je dakle zašto svako ozbiljno i sustavno preispitivanje dokumenata, broja i identiteta žrtava u Jasenovcu, isto kao i najave mogućih novih istraživanja isto kao u bivšoj Jugoslaviji i danas izazivaju pravu paniku među velikosrbima i jugotitoistima. Pokušaji ozbiljnih povjesničara, kao što je bio dr. Franjo Tuđman, Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić, da na jasenovački logor gledaju nepristrano više nego se u to vrijeme dopuštalo, u svjetlu dokumenata i činjenica, dočekivani su uvijek od strane velikosrpskih mitomana i jugokomunističkih vlastodržaca krajnje histerično i na nož.

Velikosrbe je najviše razbjesnilo što je pokojni Tuđman, kojem je jedno vrijeme bila dostupna arhivska građa, provjeravajući njihove tvrdnje, preko izvora koje su sami navodili, pronašao kako su mnogi izmišljeni ili fabricirani s očitom namjerom preuveličavanja jasenovačke tragedije. I mnogi drugi domaći i strani povjesničari i istraživači nakon Tuđmana, Brune Bušića, Kočovića i Žerjavića, poput Josipa Jurčevića, profesora Michaela McAdamsa (Croatia- Myth and Reality) Blanke Matković, Romana Leljaka, Stjepana Loze, Igora Vukića, znanstvena analiza FERN-a… došli su do saznanja kako puno tvrdnji i ‘dokaza’ o karakteru i broju žrtava logora u Jasenovcu za čas padne u vodu kada se podvrgnu stručnom ispitivanju i provjeri.

Čak je i vodeći jugo ‘istoričar’ i famozni Titov biograf, Vladimir Dedijer, kome je dan golemi državni novac za širenje mita o Jasenovcu, u svojim kasnijim radovima i iskazima pred smrt priznao da su tamo odvođeni ‘uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob’.

Srpski povjesničar i demograf svjetskog ugleda, Bogoljub Kočović, prisjećajući se svog istraživanja istine o žrtvama II. svjetskog rata u Jugoslaviji i Jasenovcu, 1985. god. je zapisao: ”Uskoro mi je postalo jasno da će glavna prepreka u mome radu biti mitovi stvoreni u posljednjih 40 godina o broju žrtava, mitovi koji su do sada duboko usađeni u duše ljudi svih religija, političkih uvjerenja i nacionalnosti, mitovi koji su, ponavljanjem postali ‘stvarnost’. Bit će puno onih koji će odbaciti rezultate mojih istraživanja zato jer ne potvrđuju njihovo mišljenje….Mnogi od njih traže duhovnu hranu da zapale svoju mržnju prema Hrvatima”

Kako bilo, tek bi se uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o broju stradalih te tko je i zašto odvođen u Jasenovac. No, Beograd ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, iz nekih ‘čudnih’ razloga ne želi je otvoriti javnosti niti vratiti u Hrvatsku.

Manipuliranje brojem stradalih je zločin savjesti

Nitko ne može poreći da su mnogi Srbi, Židovi i Romi završili u Jasenovačkom logoru iz rasističkih razloga i da tamo nisu bili maltretirani, ubijani i jako patili.

Svaka nasilna smrt u ratu je grozna, poglavito ona u zarobljeništvu i logorima gdje je povezana s neizvjesnošću, mučenjem i ponižavanjem. Ali zlonamjerno manipuliranje brojem stradalih i tvrdnja o ‘više od milijun pobijenih ljudi u Jasenovcu’ kako bi se time stalno stigmatizirao hrvatski narod, zlonamjerna je laž i zločin savjesti.

Lansirajući u javnost takvu monstruoznu tvrdnju velikosrbi i njihov prateći orkestar dobro uhljebljenih papiga i vanjskih lobista na sve su moguće načine narodima u bivšoj Jugoslaviji i svijetu krivicu i sliku Hrvata, u metežu 2. svjetskog rata, željeli prikazati puno crnjom nego je ona u stvari bila. Činjenica je da veliku cijenu za to nisu platili samo Hrvati nego i hrvatski Srbi. Stalnim zastrašivanjem mitom od ‘preko milijun pobijenih Srba’ u Jasenovcu svjesno su stvarane pretpostavke za njihovu pobunu i opravdanje za velikosrpske agresiju na Hrvatsku 1991.-95.

Strastvenu antihrvatsku mržnju i propagandu velikosrbi su uvijek potpaljivali osvetničkim podsjećanjem na ‘srpski Aušvic’. Snaga osvetničkog gnjeva za smrt ‘preko milijun Srba u Jasenovcu odigrala je sigurno najveću ulogu u pripremi terena za agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih kada su Hrvati prikazivani kao ‘nepopravljivi fašisti i ustaše s kojima je nemoguće živeti skupa’. Takva masovna psihoza i emotivni naboj doveli su do toga da je brutalna likvidacija Hrvata ne samo dozvoljena nego po zapovjedniku ‘belih orlova’ Dragoslavu Bokanu i ‘neopisivi užitak’ (Intervju s njime u beogradskoj ‘Dugi’ pod naslovom ‘Firer mekog srca’ 29.03.1992.)

Zaista su zastrašujuće posljedice koje je monstruozno preuveličavanje broja srpskih žrtava u Jasenovcu, skupa s drugim, tipično balkanskim divljim lažima i fantastičnim budalaštinama (poput one o zdjeli punoj izvađenih očiju srpske djece na Pavelićevom radnom stolu) ostavilo na poratne naraštaje Srba i Hrvata.

Što je još gore, takvim ‘istinama’ ponovo je preplavljen medijski, filmski i obrazovni sustav današnje Vučićeve Srbije. Time se nastavlja od malih nogu trovati mozak djeci u školama kako bi se i budućim naraštajima u Srbiji nametnuo osjećaj neizbrisive mržnje i grabežljivog neprijateljstva prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Legendarna ‘hrvatska šutnja’

S druge strane, znakovita je legendarna ‘hrvatska šutnja’ i namjerno cenzuriranje svega zloćudnog što se kuha u Vučićevoj Srbiji od strane službenog Zagreba i ‘hrvatskih’ mainstream medija.

Ponovno oživljavanje velikosrpskog ludila i svakodnevne tvrdnje u srbijanskim medijima da su Slavonija, Lika, Banovina i Dalmacija ‘vekovne srpske teritorije’, isto kao što su to BiH, Crna Gora, Kosovi i Makedonija, vrlo lako bi moglo ‘u pogodnom trenutku’ dovesti do kolapsa krhkog mira ‘na našim prostorima’.

Sve ovo nam govori kako mi Hrvati ne smijemo sjediti skrštenih ruku i čekati nove ‘istrage, naše ili vaše’ Na nama je da na te zlonamjerne velikosrpske propagandne mitove i laži zbog tragedija koje nose sa sobom bacimo što više svjetla.

I na kraju još nekoliko rečenica o ‘bivšem’ jugoslavenskom povjesničaru Ivi Goldsteinu i njemu sličnim ‘hrvatskim’ povjesničarima (Klasić, Jakovina, Markovina, Šarić, …) školovanim i uzgojenim na literaturi i jaslama Beograda da bi u zamjenu za privilegirani položaj i lagodan život u današnjoj Hrvatskoj radili isto ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Njihove karakterne osobine najbolje je opisao u svom eseju ‘Politika i sudbine’ nedavno preminuli akademik Dubravko Jelčić: ‘Jugokomunisti, kada je riječ o Hrvatima i hrvatstvu nimalo se ne razlikuju od velikosrba. Jasno je i zašto-istina je bila (i jest) najveći neprijatelj jednima i drugima. Ona je ugrožavala samu egzistenciju njihovu’ .

Naša je sreća, a možda i Božji dar, da su postojali i postoje prominentni židovski intelektualci i dužnosnici (Albert Einstein, Heinrich Mann, Alain Finkielkraut, Phillip. J. Cohen, Michael McAdams, Ester Gitman, Igor Primoratz, David Goldman, Theodor Meron i mnogi drugi) koji su se iz čistog osjećaja za pravdu zauzimali i zauzimaju na ispravljanju nepravdi i zla nanesenog hrvatskom narodu na njegovom mukotrpnom (i još ne završenom) putu u slobodu. Svjedoci smo zaista veličanstvenih velikosrpskih povijesnih mitova i krivotvorina, od Kosovskog boja do današnjih dana.

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo