Zdravko Gavran: Hrvati (dragovoljno) u torovima

Nerazumne ovce moraju se držati u torovima, za njihovo dobro, za dobro stada i za dobro pastira. Razumni ljudi ne smiju se miriti s dragovoljnom zatočenošću u toru od onoga časa kada se sa sigurnošću uvjere da je taj tor pogazio njihovo dostojanstvo i oduzeo im njihovu slobodu. U tom slučaju ne vrijedi više obveza vjernosti, zato što ona vrijedi samo dotle dokle nije teško narušeno, iznevjereno ili izdano ono što je razlog njihove vjernosti. U toj se točki čitava naša hrvatska politička i nacionalna priča prelama. U toj točki biramo: ili ćemo ostati „ovce“, u pogrdnom smislu te riječi, ili ćemo se pretvoriti u slobodne „ovce“ i „ovnove“, spremne preskočiti ili rastrgati ogradu kojom je, po tuđoj nedoraslosti ili nevjernosti, njihova sloboda pretvorena u njihovu vlastitu, i zajedničku, štetnu i bezizglednu zatočenost.

Hrvati se zaslugom nebrojenih sredstava priopćavanja i uzajamnog povezivanja (linkanja) i u-mrežavanja, a nadasve krivnjom poslovično-restriktivnih ’epidemioloških mjera’ uglavnom ne nalaze više kao prije po velikim i malim skupovima. Nego se, u većem broju, međusobno „nalaze“ i susreću većinom putem modernih javnih općila i privatnih spravica kao što su računalo, tablet, laptop, pametni telefon… I nisu Hrvati tu nikakav izuzetak. Opća kretanja po razvijenim i manje razvijenim zemljama takva su da se sve više toga obavlja ne realno, nego virtualno, daljinski. Pa i prije je toga, bilo, dok sve te tehnike nije bilo; razmjenjivala su se pisma i slale poruke po teklićima.

Ne umirimo u samoći!

Dok smo se prije okupljali i družili po velikim političkim i vjerskim skupovima, po tribinama, tekmama, prošteništima i izletištima, uvijek na nekoj lokaciji ili na putu prema njoj, ili na povratku kući, sada se sve više okupljamo na daljinu, ako si već ne možemo priuštiti bliskije okupljanje na nekoj dovoljno prostranoj terasi ili u dovoljno velikoj dvorani, na igralištu ili stadionu, u kakvoj vili, vikendici, kleti, podrumu ili na dvorištu ispred njih.

Od okupljanja, unatoč svemu, mnogi ne odustaju. Potreba za drugima i društvenošću neuništiva je. Jednako tako i potreba za pripadnošću, tom temeljnom ljudskom sklonošću i potrebom. Oni koji nemaju takvih potreba, ili rezigniraju, otkvače se od drugih, povuku se u sebe i tako, obično, potiho usahnu u osami. Što doduše ima i svojih čari, ali ipak samo rijetke privlači, po naputku noćnog individualističkog transa koji nam je opisao pjesnik Augustin Ujević:

…plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.

Nasuprot takvima, za veliku većinu ostalih, na snazi je po(r)uka: Ne živimo, ne plačimo i ne umirimo u samoći!

Mi dakle koji ne kanimo ni plakati ni umirati, još, volimo radije ’izlaziti iz sebe’, družiti se i „nalaziti se“ s drugima. Što ne znači da nema i potrebu za samoćom i poniranjem u sebe u razmišljanju ili molitvi. A s drugima se okupljamo uvijek po nekom „ključu“, ne radi okupljanja oko bilo čega ili bilo s kim. Ako razlog nije rodbinska ili svojtinska povezanost, ili kumstvo, ili prijateljstvo, ili posao i interes, ili zajednička struka, zanimanje ili zvanje, tada je magnet koji nas privlači jedne k drugima stanovita najčešće stanovita srodnost u gledanjima na svijet oko sebe, nacionalna ili vjerska ili svjetonazorska ili politička bliskost. Taj magnet uvijek nas privlači jedne k drugima, nuka nas da se „prepoznajemo“ i u toj „prepoznatosti“ okupimo. Ne primarno, budimo dokraja  iskreni, jedni radi drugih u strogo osobnom smislu ili kao istinski prijatelji, nego radi nečega u čemu prepoznajemo nešto važno i vrijedno našeg kretanja, našeg odobravanja ili oduševljavanja, našeg nastojanja i spremnosti na angažman ili naše volje borbu: za obranu ili promicanje toga što je toliko vrijedno i važno za sve nas okupljene.

Zašto se okupljamo?

Okupljamo se radi razmjene misli i osjećaja, razmatranja nekih tema i pitanja, traženja odgovora i novih ideja, radi dogovaranja o njima, a isto tako i radi uživanja u druženju i ponuđenim sadržajima, radi međusobnog razveseljavanja ili tješenja, ohrabrivanja i prosvjetljivanja. Takva dragovoljna, ne formalna, okupljanja i druženja jačaju međusobnu odanost i privrženost jednih drugima. Tako je u najmanju ruku bilo nekoć, „u ona vremena“. Tako bi to po naravnom redu i imalo u stvarnosti i biti danas i sutra, pa i u „novonormalnim“ vremenima.

Virtualna, nekim medijem posredovana okupljanja zapravo nisu okupljanja međusobno bliskih osoba. Tu obično postoji jedan kojeg svi znaju – recimo neki popularan pjevač, sportaš, političar, tv-voditelj, komentator, kolumnist, svetac, propovjednik, književnik, učitelj… Svi mi ostali možemo se i ne poznavati međusobno, i obično se rijetki i poznajemo. Kao kada odete na misu u katedralu. Došli ste radi mise, službe u zajedništvu s drugima koje i ne poznajete, sada najbližima ni mir ne smijete pružiti kimoglavom ni, nedajbože, rukovanjem, i tu je, još više nego prije, bitan samo onaj koji predvodi misu odnosno bogoslužje. Pa ipak, svi koji dođu i odu odani su katolici, ako mislimo na katoličku crkvu, privrženi „vjeri otaca“.

Još je zornija situacijama s razgovornim emisijama, na televiziji ili kakvu podcastu, u kojima dvoje ili nekoliko njih razgovara, a stotine tisuća nas prati to iz „zagrijanosti“, iz odanosti emisiji, voditelju, orijentaciji, tipu gostiju koji se poziva, svjetonazorskom ili političkom profilu i očekivanim stajalištima i porukama voditelja i gostiju. Pritom, svi mi koji na zaslonima pratimo te „celebrante“ i „propovjednike“ jedni druge ne vidimo, jedni se s drugima uglavnom ne poznajemo i nikada se nećemo upoznati.

Zapravo, mora se ispraviti ta netom izrečena tvrdnja: neki ćemo se ipak „upoznati“ jedni s drugima. Upoznat ćemo se po komentarima na portalu ili Facebooku, možda se i „sprijateljiti“, dapače, zapamtit ćemo i imena i profile nekih, vidjeti ih i na slici, možda se i dopisivati i raspravljati. No sve to u smislu zajedništva nije bitno. Bitno je to da smo se oko nečega ili nekoga okupili, da za to oko čega smo se okupili navijamo i da postajemo „svrstani“ poklonici toga nečega ili nekoga.

Od svrstanosti do odanosti i od odanosti do privrženosti obično nije dug put. I tako, postupno postajemo privrženici, poklonici „vjernici“ nečega ili nekoga. Onako kao što smo neki postajali privrženicima ovog ili onog kluba, ove ili one stranke, ovog ili onog vođe. A privrženost zaslužuje pohvalu. Nitko ne voli kolebljivce, ’prilivode’, oportuniste, odmetnike, otpadnike, zatajnike ni izdajnike…

Pa ipak, tu ujedno počinje problem koji se mora rasvijetliti. Privrženost je nedvojbeno pohvalna kada za nju ima dovoljno pozitivnih razloga. Ali postaje problematična kada živi i dalje i onda kada tih razloga ima sve manje, ili kada ih uglavnom nestane. Razloga za privrženost ponestane, ili ih ostane premalo, a mi uporno i prkosno, „kano klisurine“, ostajemo privrženi upravo tom na početku odabranom propovjedniku, vođi ili učitelju. Ne više zato što je to što propovijeda, kamo nas usmjeruje ili vodi ili čemu nas uči, i dalje zaista vrijedno, istinito, časno i branjivo. Nego ostajemo vjerni, odani, pokorni… iz puke ideje vjernosti i privrženosti. „Iz principa“. Ili zato što nismo spremni sebi, a osobito drugima priznati da se naš ideal pretvorio u običnog idola, da se stranka ili pokret u koji smo vjerovali izblamirala, prostituirala i u sebe vrijednosno urušila.

 Što kada razloga za privrženost nestane?

Normalno je dakle da inače svi budemo pristaše ovih ili onih, da se poistovjećujem s krugom ovih ili onih koji zastupaju to u što podjednako vjerujemo i što smatramo vrijednim angažmana. Normalno je da pristanemo uz one koji obećavaju i čine to što želimo i očekujemo. Ali nije normalno da im ostajemo fanatično vjerni i privrženi iz puke formalne dosljednosti i zbog nespremnosti da priznamo neuspjeh ili sunovrat. Iz puke taštine, tvrdoglavosti ili ’iz dišpeta’ prema onima drugima, da ne ispadne kako su oni bili više u pravu od nas, od drugih kojima na početku nismo vjerovali i od kojih ništa osobito dobro nismo ni očekivali.

Ako u prenesenom smislu kažemo kako se ljudi slobodno svrstavaju u „stado“, kako se učlanjuju, pridružuju, druže i idu za nekim idejama i ’pastirima’ slobodno i dragovoljno, razumljivo je da će isto tako prihvaćati da se na njih gleda kao na pripadnike nekog ’stada’, a to znači i da ih se svrstava u određeni ’tor’. Ta njihova „u-torenost“ primjeren je izraz vjernosti i povjerenja u odabrane pastire i spremnosti ugraditi sebe u neki zajednički program.

Razumljivo je i to da se u tom ’toru’ ostaje i kada dođe nevrijeme ili kakva druga ugroza, i kada nas ’pastiri’ ne mogu posvema zaštititi, ili kada iz ljudske slabosti zadrijemaju ili odu malo odspavati, ili kada neki od njih nekamo najednom odlutaju, izgubivši snagu, volju i vjeru. Potrebno je izdržati i svašta podnijeti u ime sloge i privrženosti i radi zajedništva.

To što je upravo rečeno vrijedi u svakom slučaju za ovce. Pa ipak, ljudi nisu ovce, pa je i preneseno značenje opravdano samo donekle. Za ljude, koji su po definiciji razumna i slobodna bića sa sviješću i osobnom odgovornošću, vrijede i neka druga pravila. Kada  je riječ o ljudima, poslušnost i privrženost vrijedi sve dotle dokle čovjek u tom ’stadu’, u tom ’toru’, u tim ’pastirima’ i u tim ’kamaradima’ prepoznaje da je i dalje tu, da je na snazi i da ih motivira i pokreće onaj isti duh, ona ista sila koja ih je na početku ili na pola puta i privukla, koja ih je i okupila. Da se i dalje poštuju oni ciljevi i vrijednosti, ona pravila i mjerila, one metode i svrhe koje su ljude kao svjesne pripadnike ’stada’ u stado uopće i privukle.

 Jaz, zijev, procijep između vjernosti i izdaje

Problem dakle počinje onoga trenutka kada pripadnik najprije posumnja, zatim sumnje višestruko provjeri, a potom se  jednom, dvaput, triput… sa sigurnošću uvjeri da to čemu pripada više uopće nije to radi čega se u to stado uopće „u-stadio“, radi čega se dao dovesti u taj, a u neki drugi tor, i radi čega nije ostao doma sa svojom obitelji, rodbinom, svojtom, kumovima i pajdašima iz sela ili kvarta.

Problem, zapravo, počinje i znatno prije toga, u samom polazištu. Jedno je (htjeti) biti odan i privržen, a drugo je ne (htjeti) odreći se prava na slobodno razumno razmišljanje. Na slobodno i razumno i kritičko i po mogućnosti objektivno razmišljanje i o svom stadu i o drugim stadima, i o zbivanjima uokolo, o polazištima i dolazištima, i o svojim pastirima i o pastirima drugih stada, i o svojim kamaradima i o kamaradima okupljenima u druga stada ili onima koji su ostali doma ili na čistini jer nisu htjeli uključiti se ni u jedno stado.

U tom rasponu između časne odanosti i obveze na kritičko razmišljanje i stalno provjeravanje nalazi se zijev, jaz, procijep jednako dubok kao onaj između vjernosti i izdaje. Čovjek ne bi smio nikada izdati vođe ni prijatelje, ali isto tako ne bi smio ostajati skupa s vođama i prijateljima ako se uvjeri da su oni izdali načela i ideje koje su ih okupile, vrijednosti u koje su pri uspostavi međusobnog povjerenja vjerovali, načela na koja su u sebi prisegnuli, ciljeve koji su ih pokrenuli da se zajedno u što uključe.

Nerazumne ovce moraju se držati u torovima, za njihovo dobro, za dobro stada i za dobro pastira. Razumni ljudi ne smiju se miriti s dragovoljnom zatočenošću u toru od onoga časa kada se sa sigurnošću uvjere da je taj tor pogazio njihovo dostojanstvo i oduzeo im njihovu slobodu. U tom slučaju ne vrijedi više obveza vjernosti, zato što ona vrijedi samo dotle dokle nije teško narušeno, iznevjereno ili izdano ono što je razlog njihove vjernosti. U toj se točki čitava naša hrvatska politička i nacionalna priča prelama. U toj točki biramo: ili ćemo ostati „ovce“, u pogrdnom smislu te riječi, ili ćemo se pretvoriti u slobodne „ovce“ i „ovnove“, spremne preskočiti ili rastrgati ogradu kojom je, po tuđoj nedoraslosti ili nevjernosti, njihova sloboda pretvorena u njihovu vlastitu, i zajedničku, štetnu i bezizglednu zatočenost.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo