Još jedan dokaz monstruoznosti jugoslavenskih komunista: Dachauski procesi – montirana suđenja bivšim logorašima za “izdaju”

U Sloveniji su u razdoblju od 1947. do 1949. godine komunisti sudili skupini od ukupno 37 osoba (članova KPJ) za djelo “izdaje”. Od toga njih 31 bio je bivši logoraš – povratnik iz nacističkog logora Dachau, a optuženi su od svoje Partije kako su u vrijeme boravka u logoru surađivali s nacistima i obilježeni kao “izdajnici”. Na montiranom političkom procesu 15 ih je osuđeno na smrt, a 10 pogubljeno. Svi su posmrtno rehabilitirani 1986. godine.

 Dachauski procesi označili su novu eru u komunističkim montiranim sudskim procesima; naime, do tada, “narodni neprijatelji” i “izdajice” tražili su se izvan Komunističke partije – među intelektualcima, svećenicima, u građanskom sloju, među “kulacima” pa i običnim ljudima (seljacima i radnicima) koji su se našli na meti iz tko zna kojih sve razloga, a od 1947. godine krenuli su obračuni i unutar same Partije. Bila je to “jugoslavenska verzija” glasovitih “Moskovskih procesa”, samo što je ovdje suđeno običnim “vojnicima Partije”, a ne visokim dužnosnicima. Tako je niti dvije godine nakon svršetka Drugog svjetskog rata KPJ pokazala da bez nastavka “revolucije”, bez krvi i leševa ne može i potvrdila zločinačku narav svoje ideologije i prakse.

 Tijekom priprema za suđenja “izdajicama”, uhićen je veliki broj akademski obrazovanih građana (liječnika, književnika, inženjera, političara) koji nisu ni znali hoće li biti optuženi ili svjedoci u procesima. Oni su prigodom uhićenja lišeni svih građanskih prava i potom u pritvoru surovo mučeni kako bi potpisali krivotvorena dokumenta s dokazima protiv njih samih ili s lažnim priznanjima koja su teretila druge uhićenike.

 Kao i na suđenjima u SSSR-u 30-ih godina, optuženici su (kako bi zadržali i onu mrvu nade da će tako sačuvati svoje obitelji od progona), spremno priznavali kako su u vrijeme boravka u logoru Dachau bili njemački špijuni i surađivali s Gestapoom, a nakon svršetka rata se stavili u službu “zapadnog imperijalizma” s ciljem “potkopavanja jugoslavenskog socijalizma” i nanošenja štete Titovoj Jugoslaviji. Sve se odvijalo u tipičnoj staljinističkoj maniri i teklo kao po koncu, uz već poslovičnu pripremu javnosti koja je danima “bombardirana” propagandnim sadržajima u prilog tvrdnjama kako je riječ o najgoroj vrsti “narodnih neprijatelja” i “izdajnika” s kojima se “u ime naroda” KPJ mora obračunati. Ovi unutarnji obračuni u Partiji prikazivani su kao “čišćenje redova” i “jačanje kohezije”, a u suštini radilo se o procesu discipliniranja članstva i korištenju djelotvorne metode straha kako bi se “kolebljivce” i “frakcionaše” silom natjeralo na slijepu poslušnost i odanost “Vođi” i njegovoj vrhuški. Da bi sve bilo efektnije i dobilo na značaju, cijeli tijek ovih režiranih procesa emitiran je na državnom Radiju, a preko uličnih razglasa u izravnom prijenosu sve su mogli čuti i građani diljem Jugoslavije.    

 Većina osuđenika na smrt strijeljana je odmah nakon izricanja presuda, a oni koji su pošteđeni otpremljeni su u logor Goli otok na “društveno korisni rad” s ciljem “preodgoja”. Ostalo je nepoznato koliki je točan broj ubijenih (smatra se da je to 10 osuđenika), ne znaju se datumi pogubljenja, kao i lokacije na kojima su tijela pokopana; pretpostavlja se kako se jedan broj tijela nalazi na ljubljanskom groblju ‘Žale’, a drugi posmrtni ostaci u šumi blizu Kočevja.

 Ovo je jedan od rijetkih slučajeva u kojem su sami komunisti priznali krivnju i rehabilitirali žrtve. Učinili su to na Desetom kongresu SK Slovenije, travnja 1986. godine. 

– U sudskim postupcima sudjelovalo je ukupno 7.380 Slovenaca i 2.144 strana državljana; osuđeno je 37 osoba – od čega 15 na smrt strijeljanjem;

– Ukupno je strijeljano 10 osoba (ne zna se točno kad – 12. svibnja 1948., 5. siječnja 1949., ili 18. studenoga 1950.), vjerojatno u šumi kod Kočevja;

– Na prisilni rad u logoru Goli otok osuđeno je 20 osoba, od kojih je jedan umrla tijekom izdržavanja kazne;

– Obustavljene su istrage protiv tri osobe, a tri su osobe umrle tijekom ispitivanja;

– Istražitelji su bili: potpukovnik Ivan More (zvani Žan), Kamilo Hilbert, Branko Ivanuš, Nace Majcen, Martin Renko, Franc Pirkovič, Karlo Sagadin, Rado Škraba i Aleks Winkler.

Održano je ukupno 10 procesa (u razdoblju od 24. svibnja 1947. do 11. listopada 1949 godine):

– Prethodno suđenje: suđenje Janku Pufleru; 

– Prvo suđenje Dachauu: suđenje Branku Diehlu i Staneu Oswaldu;

– Drugo suđenje Dachau: suđenje Joži Mavecu i Francu Malenšeku;

– Treće suđenje Dachau: suđenje Mitji Sarku;

– Četvrto suđenje Dachau: suđenje Francu Žumeru i Alojzu Veršniku;

– Peto suđenje Dachau: suđenje Janku Ravnikaru;

– Šesto suđenje Dachau: suđenje Vlastu (Vladimiru) Kopaču, Andreju Bohincu, Viljemu Brezaru i Romanu Vidmaru;

– Sedmo suđenje Dachau: suđenje Reziki Barle;

– Osmo suđenje Dachau: suđenje Vekoslavu Figaru i Ivanu Ranzingeru;

– Deveto suđenje Dachau: suđenje Jožetu Marčanu;

– Deseto suđenje Dachau: Boris Fakin (Igor Torkar) Ludvik Mrzel i Marjana Petrak.

(Za podatke o sudskim procesima vidi: https://translate.google.com/translate?hl=hr&sl=en&u=https://en.wikipedia.org/wiki/Dachau_trials_(Slovenia)&prev=search&pto=aue; stranica posjećena 25. 8. 2021.)

 Igor Torkar objavio je 1984. godine roman Umiranje na rate (nakl. Globus – Zagreb) koji se bavi ovim monstruoznim političkim procesom, njegovim uzrocima, tijekom i posljedicama. Sama činjenica kako su komunisti bili pripravni režirati suđenja nedužnim ljudima koji su nakon svih užasnih patnji što su ih prošli u nacističkim logorima smrti došli pod udar režima “narodne vlasti” u vlastitoj zemlji i osuditi ih na smrt ili dugotrajne robije ili zlostavljati u istražnim zatvorima do smrti, rječito govori o kakvim se monstrumima radilo. 

 U velikom broju slučajeva kad su posrijedi montirana suđenja bilo je tu i osobnih interesa i obračuna s pojedincima koji su moćnicima pali u nemilost, pa su neki od njih iz gotovo banalnih razloga (zato što je kakvom važnom drugu “za oko zapela” žena, zaručnica, djevojka ili kći buduće žrtve, njegova kuća ili kakva druga imovina ili su jednostavno smetali nekom karijeristu s dobrim vezama u Partiji na putu do vrha vlasti) završavali pred streljačkim vodovima, u logorima i zatvorima. Što je sve stajalo u pozadini Dachauskih procesa vjerojatno se nikad neće saznati, ali posve je sigurno da tu nije bilo nikakve slučajnosti.

 Takvo što moguće je samo u totalitarnim sustavima u kojima je zgažen svaki moral, istina, sloboda i ljudsko dostojanstvo i gdje jedna zločinačka klika ogrezla u krvi i nasilju vođena svojim bolesnim idejama destrukcije stvara pakao od života običnih ljudi, a sve “za njihovo dobro” i radi “svijetle budućnosti”.

Komunizam je zlo sam po sebi

 Mnogi neupućeni u staljinističke metode korištene u montiranim procesima (koji su vođeni u svim komunističkim zemljama iako su najpoznatiji oni iz razdoblja vladavine Staljina u SSSR-u) pitaju se kako to da su čak i optuženi koji su dobro znali kako im spasa nema i da ih čeka sigurna smrt, pred tužiteljima i cjelokupnom javnošću spremno priznavali nepostojeću krivnju i najgnjusnije objede na vlastiti račun, pa se i međusobno optuživali otežavajući tako položaj jedni drugima. 

 Treba znati kako su te okrutne, neljudske, monstruozne metode kojima se pojedinca i tjelesno i psihički slamalo, “mljelo” i pretvaralo u bezličnu masu bez volje i snage za bilo kakvim otporom, gotovo u pravilu podrazumijevale i mogućnost odmazde nad 

Crna knjiga komunizma donosi brojne istine o kojima se u Hrvatskoj još uvijek šuti

članovima obitelji (roditeljima, djecom, suprugama, braćom i sestrama) u slučaju bilo kakvog neposluha – u najmanju ruku posvemašnju društvenu izolaciju i trajni biljeg krivnje, a ne rijetko i sudske progone i likvidacije; stoga je nesretni optuženik, u nadi kako će svojom pokornošću i bespogovornom, ropskom poslušnošću možda ipak odobrovoljiti krvnike koji će mu poštedjeti najbliže barem fizičke presije i progona, pristajao na sve – pa i na potpisivanje unaprijed pripremljenih “priznanja” ili “svjedočenja”, kao i na javne nastupe pred publikom u sudskoj dvorani, gdje je sve to po potrebi i pod prisegom ponavljao.

 U Crnoj knjizi komunizma opisan je razgovor s jednom bivšom zatočenicom istražnih zatvora Gestapoa i NKVD-a (dakle s osobom koja je imala iza sebe bolna iskustva istraga i u nacističkom i u komunističkom sustavu). Autor intervjua pitao ju je za razlike u postupcima i tretmanu između ta dva istražna postupka, a njezin odgovor je bio: 

 “Nijemci su vas nakon uhićenja zlostavljali i tukli kako biste odali mrežu svojih suradnika i sve osobe s kojima ste bili u kontaktu te saznali što više o vašoj organizaciji i krugu kojem pripadate, a komunisti nisu pitali ništa – samo bi vam pružili papir na kojem je bilo ispisano vaše ‘priznanje‘ i tražili da to potpišete“.

 Ono što su mnogi koji su imali sreću preživjeti komunističke istrage isticali kao najpogubnije od svega, jest psihička tortura, pri čemu se čovjeka potpuno duhovno slamalo do te mjere da on više nije bio u stanju niti imao volje i sposobnosti misliti, a kamo li pružiti ikakav otpor. Ubiti u žrtvi svako dostojanstvo i samopoštovanje i dovesti je u položaj da na izlazak iz istražnog zatvora gleda kao na izbavljenje – pa čak i ako je na kraju toga čekaju smrt ili duge godine teške robije, pri čemu se njezina savjest dodatno opterećuje i sudbinama drugih ljudi protiv kojih mora lažno svjedočiti ili (ako to izbjegava) podnositi nezamisliva mučenja i torture, ali i sudbinom onih najbližih koji ostaju iza njega, to je bila ta sadistička komponenta torture koja je u konačnici gotovo po pravilu dovodila do postizanja cilja istrage. 

 Jedan od istraživača tih neljudskih postupaka koji je razgovarao s nekima od žrtava, piše kako su mu govorili da su ucjene vezano za obitelj nešto najgore što su doživljavali, ali isto tako i gubitak prava na “dobro sjećanje”, pri čemu je žrtva osuđena na to da se potpisivanjem vlastitog priznanja unaprijed odriče toga da ju potomci pamte kao časnu i dostojanstvenu osobu. Naime, kad netko svojim potpisom na dokumentu i usmenim iskazom na sudu potvrdi kako je “zločinac” i “izdajnik” koji je počinio najteže zločine protiv svoga naroda, ostaje trajno uvršten među one koji su teška sramota za obitelj, rodbinu i prijatelje. Njegovi biološki potomci i srodnici ostaju naraštajima obilježeni time i izolirani u svojim sredinama, a on sam glavni je i jedini krivac za to – i ta spoznaja u mnogim slučajevima je bila teže podnošljiva nego prihvaćanje izrečene kazne. Osim što je sam trajno izopćen iz društva pa čak i uže obitelji, “krivac” tako do posljednjeg trenutka života nosi križ nepostojeće “krivnje” za živote i sudbine drugih, svjestan toga da će oni u budućnosti trpjeti posljedice njegovih “nedjela” što ih je morao priznati svojim potpisom i javnim iskazom na sudu.

 Samo minuciozno proučavanje suštine komunističke ideologije i prakse, pri čemu se svaki istraživač mora udubiti u materiju do te mjere da je u stanju spoznati i shvatiti samu njezinu srž, zakonitosti i uzroke funkcioniranja tog sustava i korijene zla na kojima počiva, može nas dovesti do odgovora na ključna pitanja: kako je bio postavljen, na čemu se temeljio, kakve je sve metode koristio i s kojim krajnjim ciljevima, najneljudskiji i najdestruktivniji poredak od svih koje pamti naša civilizacija – poredak koji se hranio krvlju i leševima, masovno ubijao i tlačio, gazio sve naravne Božje i ljudske zakone i dokidao pravo na život, pravo na slobodnu riječ, pa i pravo na slobodu mišljenja i rasuđivanja.

 Evo što o naravi komunizma u svome znanstvenom radu iz 2019. godine (“Zločinačka narav komunizma”) kaže naš povjesničar i filozof, dr. sc. Jure Krišto:

 “Središnja preokupacija komunističkih vođa jest revolucija, mržnja i osveta, uz lažno obećanje promijenjenih i poboljšanih uvjeta života.

Stoga komunizam proizvodi smrt i obiluje zločinima, jer je u svojoj biti okrenut prema zlu. On je također sustav osmišljen za ekstremnu kontrolu ljudskoga duha i propisivanja načina mišljenja. Dolaskom na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, komunisti su ponovili sve ono što su njihovi uzori, od Lenjina do Staljina ranije radili u carskoj Rusiji i od 1922. u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Katolička Crkva posvećuje posebnu pozornost žrtvama toga bezbožnog, nehumanog i protucivilizacijskog sustava i njihovu žrtvu želi istaknuti kao svjedočenje za Boga, vjeru, osobne ideale, zajedništvo svetih i kao zalog za stvarnu bolju budućnost svijeta.” (Vidi: https://hrcak.srce.hr/file/328546; stranica posjećena 25. 8. 2019.)

 Ovaj citat otkriva nam pored ostaloga, čime je motivirana patološka mržnja komunista prema Katoličkoj crkvi, pa i ona što ju iskazuju danas njihovi ideološki sljedbenici – tzv. antifašisti, anarhisti, radikalni ljevičari, neokomunisti i jedan dio pseudoliberala. Odbacujući i Boga i ljudske vrijednosti, komunisti su cinično tvrdili kako se “bore za čovjeka koji je najveće bogatstvo”, a u suštinskom smislu sve su činili kako bi tog čovjeka, njegovu slobodu i slobodnu volju uništili. Bili su protiv Boga i vjere (proglašavajući je “opijumom za narod”), a sami su od živih ljudi stvarali “božanstva”, od ideoloških simbola “svetinje”, od vlastitih teorijskih postavki neupitne dogme, u čast svojih “pobjeda” i “heroja” gradili mauzoleje i uzdizali kastu nedodirljivih koje su po svemu smještali u sferu slijepog ideološkog vjerovanja klanjajući im se kao idolima. Kult ličnosti i idolopoklonstvo imali su vrlo važnu ulogu u procesu manipulacije ljudskom sviješću, a posebni odjeli za agitaciju i propagandu (“Agitprop”) bili su zaduženi za stvaranje privida stvarnosti koja je trebala potisnuti surovu realnost običnih ljudi i izgraditi iluziju o “boljem i pravednije svijetu”, uz kontrolu cjelokupnog društva i njegova potpunog usklađivanja s fiktivnim, poželjnim obrascima i eliminaciju svega što je stajalo na putu toj lažnoj slici, uključujući i opasnost koja je prijetila od slobodnog promišljanja svakog pojedinca. Bio je to svijet u kojem su vladali obmana, prijevara i laž, svijet u kojem su na cijeni bili samo “vojnici Partije” i slijepi, ropski poslušni podanici, robovi sustava kojima je jedina nada da će preživjeti na slobodi bilo upravo to: neograničena, slijepa pokornost.

 U svojoj glasovitoj knjizi Staljin, Edvard Radzinski znalački secira staljinizam, uspoređujući Staljina s ložačem u paklu koji razgara i održava vatru, ali je i drži pod kontrolom kako ne bi spalila i njega i bolesni svijet što ga je sa svojom Partijom izgradio. No, ne treba smetnuti s uma još nešto: da su svi njegovi podčinjeni – ne samo unutar tadašnje sovjetske države i ne samo oni koji su pripadali KPSS-u, nego i iz svih drugih komunističkih partija izvan SSSR-a, pa i iz KPJ  na čelu s Josipom Brozom Titom i njegovom klikom – bili robovi Kominterne i u konačnici slijepi podanici “Velikog Vođe”, te u svakom pogledu (kako ideološki tako i mentalno) bili dijelom iste ideologije i sustava vrijednosti. Zato od današnjih “antifašista” i neokomunista, pa ni od onih koji se predstavljaju kao “nova” ili “moderna” ljevica nikad nećemo čuti ni najmanju kritiku na račun “baćuške” Staljina, duhovnog gurua i ideološkog oca vodećih jugoslavenskih komunista koji su svi odreda izašli iz moskovskog inkubatora u kojem su se izborili za opstanak denuncirajući jedni druge i trgujući glavama svojih partijskih kolega. 

Staljin – knjiga Edvarda Radzinkog sjajna je analiza komunizma

Josip Broz Tito se pokazao jako sposobnim za takvu vrstu preživljavanja – pred streljačke vodove NKVD-a ili u sibirske gulage poslao je desetke najistaknutijih komunista iz KPJ (koji su mu mogli biti smetnja na putu ka vrhu), pa i svoje dvije supruge: Anu Koenig je optužio da je bila njemački špijun i ona je strijeljana, a Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) za “sabotiranje uvođenje socijalizma u SSSR-u” i ona je više od tri godine provela u jednom sibirskom gulagu, a potom protjerana u jedno selu u Sibiru. Za sina nije ni znala da je živ, jer su Titovi agitpropovci proširili vijest kako je poginuo u ratu. Tek pred samu smrt majke (1967. godine), Žarko ju je vidio i prvi put se susreo sa svojom polusestrom Ninom (Pelagijina kći iz drugog braka). Postoje vjerodostojni arhivski dokazi kako se Broz 30-ih godina, u vrijeme najžešćih Staljinovih čistki bavio denunciranjem partijskih kolega i prijatelja koje je lažno optuživao po raznim osnovama (da su “trockisti”, “špijuni”, “kolebljivci”, “reakcionari”, “sektaši”, “frakcionaši”, “oportunisti”, “izdajnici” itd.).

 Uzme li se sve do sada rečeno u obzir, što se drugo i moglo očekivati od tako “istesanih” i odgojenih “revolucionara” lišenih svih moralnih skrupula, nego zločin, krv i nasilje? Makijavelističko načelo po kojem “cilj opravdava sredstvo” upravo je kod komunista bilo dovedeno do one krajnje konzekvence koja otkriva pravu suštinu i narav njihove ideologije i mehanizma zla uz pomoć kojeg su provodili svoju “revoluciju”, dolazili na vlast i vladali. 

Krmača koja proždire vlastiti okot

 Komunistički monstrumi su punili masovne grobnice desecima milijuna žrtava diljem svijeta, milijune zatvarali u logore i mučilišta, na tisuće žrtava (muškaraca, žena, djece i staraca) žive su zazidali u rudarska okna i ostavljali ih da danima u agoniji – bez zraka i svjetla, nabacani jedni preko drugih i vezani žicom čekaju smrt kao izbavljenje od muka, sustavno i planski su izgladnjivali čitave regije, sela i gradove (do te mjere da se u mnogim krajevima – pogotovu u SSSR-u i Kini – javljao čak i kanibalizam kao ona krajnja, najniža moguća točka degradacije i posrnuća ljudskog stvora, kad on vođen nagonom za samoodržanjem prestaje biti čovjekom), istrebljivali su čitave narode, etničke i vjerske skupine, društvene slojeve, intelektualce, svećenstvo, “buržoaziju”, “kulake”; jednom riječju, nema tog zvjerstva niti zla na koje nisu bili spremni i koje nisu počinili.

 Njihov je sustav “vrijednosti” počivao na nasilju i zločinu, a strategija vladavine temeljila se na strahu – podanici su morali živjeti u stalnom i samrtnom strahu za svoju egzistenciju i stalnoj neizvjesnosti, jer nikad se nije znalo što može biti protumačeno kao “pogrešan korak” i hoće li živi dočekati sutrašnji dan; i taj strah koji paralizira i na kraju (nakon dugih godina ispiranja mozga) oduzima čovjeku svaku volju i želju za slobodom pa i promišljanjem o sebi i stvarnosti kojom je okružen, ubija u njemu sve što ga čini smislenim i dostojanstvenim bićem, svodi ga na razinu nižu od bilo koje životinje i pretvara u slijepog poslušnika, podanika, roba bez svijesti, razuma i sposobnosti razmišljanja.

 Koristeći (fiktivno i kao pokriće) “marksističku filozofiju”, komunisti su stvorili idealan sustav koji im je omogućio teror i uspostavu strahovlade i samovlašća i u kojem je partijska oligarhija okupljena u vrhu piramide metodom “preše” prenosila presiju na cijelo društvo, sve do najnižih razina društvene ljestvice, stavljajući sebe u položaj nedodirljivih i neupitnih “veličina” i parazitski  se bogateći na račun naroda kojeg nemilice pljačkaju i tlače, usput mu pričajući bajke o “svijetloj budućnosti” koja “samo što nije stigla”.

 Kad se do kraja ogoli taj neljudski poredak i svede na svoju pravu dimenziju na svjetlo dana izlazi ideologija koja se temelji na čistom materijalizmu i ne priznaje nikakve duhovne vrijednosti – dakle, jedino što na kraju ostaje jesu pohlepa i grabež. 

 Zato se nakon što pobiju, pozatvaraju i ušutkaju neistomišljenike među “nepodobnima” na suprotnoj strani ideološkog spektra, komunisti neminovno, prije ili poslije, okreću međusobnim razračunavanjima do istrebljenja. Ti krvavi zapleti u kojima opstaju samo oni najsnalažljiviji i najbeskrupulozniji – prema sličnim zakonima kao i kod pojedinih vrsta u životinjskom svijetu – među komunistima nisu ništa bezazleniji i manje krvavi nego i u bilo kojem drugom totalitarnom sustavu. Otuda one kovanice o “revoluciji koja jede svoju djecu” ili “krmači koja proždire vlastiti okot”. 

 Za ljudski rod u takvim idejama, sustavima i ideologijama budućnosti nema, jer pohlepa, egoizam i destrukcija uz odsustvo svih moralnih i etičkih normi nije ono što ga može sačuvati, izgraditi i učiniti boljim – naprotiv, riječ je o jednom razarajućem modelu mišljenja i ponašanja koji kad uzme maha i dobije prostora za sobom ostavlja rijeke krvi, hrpe ljudskih leševa, jad, bijedu, očaj, pustoš i smrt.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo