Zdravko Gavran: Sumrak zapadnog intervencionizma

Sramotan način završnoga povlačenja iz Afganistana američkih vojnih snaga te ’evakuacije’ (=izvlačenja, povlačenja, spašavanja) diplomatskog i drugog osoblja, stranih državljana i domaćih suradnika zapadnih snaga i agencija težak je udarac za Zapad, za njegovu najveću silu i za njezina u siječnju ustoličenog predsjednika Joea Bidena osobno. Od kojega se očekivalo da zablista, a on se sada na ovaj način diletantski „proslavio“.

Afganistanska vojska  od 300.000 vojnika koje je naoružao, opremio i obučio Zapad raspala se kao kula od karata

Težak udarac osobito je spoznaja da se nakon dovršetka 20 godina trajuće vojne međunarodne vojne interencije i strane prisutnosti u toj zemlji situacija vjerojatno vratila na stanje kakvo je postojalo prije vojne intervencije g. 2001. U stranu vojnu intervencije te u „obnovu Afganistana“ s ciljem da se učvrsti ondje uspostavljenu marionetsku vlast odnosno da se formira nova putem slobodnih izbora i političkih pregovora bilo je uključeno više desetaka zemalja. 

Raspoređivanje stranih u Afganistanu započelo je 7. listopada 2001., kada je SAD zajedno s Velikom Britanijom pokrenuo „Operaciju Trajna sloboda“. Njim su se pridružile ukupno 43 članice Natoa i partnerske zemlje nakon što je 20. prosinca te godine UN odobrio Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (ISAF). U jednom trenutku broj stranih vojnika dosegnuo je 130.000. Njihova vojna „misija“ proglašena je dovršenom već davnog 28. prosinca 2014. Otad se broj stranih vojnika drastično smanjio, a u borbenim operacijama ostale su angažirane samo američke snage. Koje su se ove godine, sukladno sporazumu vlade predsjednika Trumpa s talibanima, počelo naglo povlačiti, što je svoj munjeviti i ponižavajući i kaotični klimaks doživjelo u kolovozu, po odluci predsjednika Bidena. Umjesto da domaća vojska očuva vlast u Afganistanu, odnosno da Kabul ne padne najmanje do početka studenoga, dogodilo se da je pao za svega nekoliko dana, a dosadašnja se vlast raspala i nestala.

A u Afganistanu su, tako, prije nekoliko dana pobjednički talibani proglasili „Islamski Emirat Afganistan“, kako se ta zemlja zvala prije strane vojne intervencije. Najveća svjetska sila i njezini saveznici sada se mogu samo ’Bogu moliti’ da nova vlast ne dopusti u svojoj zemlji slobodno djelovanje, jačanje i novo organiziranje zloglasne islamske terorističke organizacije, znane kao Al Kaida te da drastično ne krši ljudska (osobito prema ženama i djevojčicama) prava i ne provede masovnu osvetu prema onima kojima su surađivali sa strancima i s bivšim režimom. A s talibanskim uvođenjem šerijata i nove diktature svi će se sada morati pomiriti kao s manjim zlom i nečim što će se ubuduće morati tolerirati. Dapače, već je počelo „natjecanje“ među zemljama za razumijevanje i buduću suradnju s novom talibanskom vlašću. 

U vojnu intervenciju i druge potrebe strane nazočnosti te održavanja, naoružavanja i uvježbavanja domaće službene vojske od 300.000 ljudi pod oružjem samo je SAD uložio 2,26 bilijuna (=2260 milijarda) dolara (vrijednost otprilike četiriju godišnjih američkih vojnih proračuna odnosno, revalorizirano, više od 40 godišnjih hrvatskih bruto domaćih proizvoda). Na kraju se sve preko noći raspalo kao kula od karata i uglavnom vratilo na staro, na status quo ante. 

Brojčani i drugi pokazatelji učinaka američkih protuterorističkih ratova

Nakon obaranja blizanaca u New Yorku u prvoj godini ovog stoljeća i tisućljeća – 11. rujna 2001. – došlo je do više američkih vojnih intervencija te do niza drugih akcija i aktivnosti s ciljem „globalne borbe protiv (uglavnom islamističkog) terorizma“. Zemaljske trupe SAD-a, Natoa ili „koalicije voljnih“ poslane su u Afganistan, Irak, ponešto u Siriju, tu i tamo u još poneku afričku i bliskoistočnu zemlju. Udari iz zraka, predvođeni Francuskom, izvršeni su na Libiju. Osim toga, u obavještajnom i propagandnom ratu poticano je tzv. Arapsko proljeće i drugi procesi u raznim (islamskim) zemljama za koje se očekivalo da će te zemlje pretvoriti u prave demokratske zemlje po zapadnom uzoru i mjerilima. Učinci su uglavnom bili obrnuti od očekivanih: dolazilo je ili do nasilna gušenja građanskih pokreta, ili do poništavanja demokratski iskazane volje naroda (npr. u Egiptu, gdje je vojnim pučem svrgnut izabrani predsjednik i uništena organizacija Muslimansko bratstvo, koja je bila nositelj demokratskih promjena), ili do građanskih i zamjenskih ratova (Irak, Sirija, Libija) ili do jačanja autokratskih vladara i vladavina te do renesanse radikalnog ili ekstremnog islamizma, religijskog ili političkog fanatizma.

Osim toga, izravne intervencije te zamjenski i građanski ratovi u Iraku, Siriji i Libiji proizveli su milijune migranata, od kojih je znatan dio dospio u Europu, a Europsku uniju dovodio do teških unutarnjih prijepora i kriza, s raznim neugodnim i nerješivim reperkusijama koje će se osjećati, a vjerojatno i pojačavati, tijekom sljedećih godina i desetljeća.

Watson Institute For International and Public Affairs s američkog Sveučilišta Brown izračunao je i iznio brojčano iskazive posljedice američkih intervencija po svijetu protiv globalnog i lokalnog (uglavnom džihadističkog) terorizma u ovom 20-godišnjem razdoblju. Te su brojke zapanjujuće, a sažeto kažu sljedeće: 

1. SAD je poduzimao ili i dalje poduzima protuterorističke aktivnosti u 85 zemalja

2. Izravno je u ratnim i oružanim sukobima u ratu do kojih je došlo u toj borbi protiv terorizma odnosno pri vojnim intervencijama i aktivnostima poginula 801.000 ljudi, a još nekoliko puta toliko izgubilo je život od neizravnih posljedica oružanih sukoba i ratova

3. Oružani sukobi imali su za izravnu posljedicu smrt 335.000 civila

4. Broj izbjeglica (odnosno migranata) iz zemalja u kojima je došlo do oružanih sukoba i ratova koji su posljedica „11. rujna“ – a to su Afganistan, Pakistan, Irak, Sirija, Jemen, Somalija i Filipini – te prognanika (interno raseljenih) dosegnuo je 37 milijuna

5. Sve što je SAD poduzimao u ovih 20 godina u globalnoj borbi protiv terorizma, u vojnim intervencijama i drugim aktivnostima s tim ciljem koštalo je tu supersilu vrtoglavih 6,4 bilijuna (6400 milijarda) dolara, u što nisu uračunati troškovi kamata na otplatu zajmova

6. Svi ti ratovi i sukobi imali su za posljedicu i masovna i gruba kršenja ljudskih prava i sloboda, ne samo u tim zemljama, nego i u SAD-u

7, U tim ratovima poginulo je više od 7000 američkih vojnika, a ne zna se koliko se američkih ljudi iz tih ratova vratilo s ozljedama i invalidnošću ili se razboljelo dok je bilo raspoređeno drugdje

8, Premda, unatoč zakonskoj odredbi, javnost nije izviještena o mnogim poginulima i ozlijeđenima među onima koji su bili angažirani za američke snage putem ugovora, takvih je vjerojatno poginulo oko 8000

9. Ratovi koji su posljedica razdoblja poslije događaja 11. rujna 2001. znatno su pridonijeli klimatskim promjenama, a ministarstvo obrane (sa svojim vojnim efektivima) jedan je od najvećih emitera stakleničkih plinova

19. Ratovi su za posljedicu imali i erozije ljudskih sloboda i prava u SAD-u i inozemstvu

11. Troškovi za ljude i ekonomski troškovi tih ratova plaćat će se još desetljećima, primjerice financijski troškovi skrbi za američke ratne veterane, koji će dosegnuti zenit tek sredinom stoljeća

Većina američkih sredstava uloženih u obnovu u Iraku i Afganistanu otišla je na naoružavanje vojno-sigurnosnih snaga, dok je većina novca utrošena na humanitarnu pomoć i ponovnu izgradnju civilnog društva protraćena prijevarama, rasipanjem i zloporabom

I usputni učinci na američko gospodarstvo bili su osjetni, a među njima su gubitci radnih mjesta i porast kamata

Alternative ratu kao metodi borbe protiv terorizma rijetko su ili uopće nisu razmatrane, a nekima od njih SAD bi se i sada mogao poslužiti.

Sve u svemu: negativni učinci i posljedice modernih „križarskih ratova“

Bilanca vojnog i drugog interveniranja SAD-a i drugih zapadnih zemalja – to jest intervencijskih ratova uglavnom zemalja zapadnokršćanske tradicije, dakle  na svoj način modernih „križarskih ratova“ – iznimno je visoka. I ne samo da je visoka, nego su učinci tog intervencionizma slabi, loši te uglavnom negativni i kontraproduktivni. Umjesto demokratizacije i stabilizacije zemalja u kojima se interveniralo i umjesto jačanja svjetskoga mira i suradnje dolazilo je do daljnje nedemokratizacije, autokratizacije i destabilizacije tih i okolnih zemalja. Umjesto zaštite tamošnjih prebivalstava dolazilo je do novih migracijskih valova i masovnih ljudskih nesreća, razaranja kuća, zgrada, industrije i infrastrukture te svakovrsnih pustošenja. Umjesto željenog (samo)potvrđivanja Zapada kao svjetskog hegemona, kao svjetlonoše i spasitelja narodā događali su se uglavnom tomu obrnuti učinci i izazivane su nebrojene posljedice. Jedna od njih jest i jačanje migracijskog pritiska na gotovo sve te intervencionističke zemlje, osobito na europske, a ponajviše na susjedne zemlje onima u kojima se interveniralo, kao što su Turska, Iran, Pakistan, Libanon, Saudijska Arabija, Jordan, Egipat i srednjoazijske zemlje. 

Geopolitički gledano, sada naglo dolazi do spoznaje kako zapadne sile nisu u stanju na način dosadašnje „globalne borbe protiv terorizma“ ni na način vojnog interveniranja u drugim zemljama uspostavljati red i postizati proklamirane ciljeve. Sve skupa pokazuje rapidno slabljenje geopolitičke dominacije, moći i utjecaja Zapada, SAD-a, NATO-a. 

Takav se dojam i zaključak pojačava pridruži li se toj bilanci iskustvo neuspjelih i kontraproduktivnih pritisaka na Ukrajinu i miješanja u unutarnje odnose u toj zemlji, a isto tako i realna „postignuća“ u zemljama u kojima se vojno interveniralo ili koje se pretvaralo u zapadne protektorate, kao što su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Drastičan je primjer Irak, u kojemu su američke vojne snage i postajale i vojno i politički sve nemoćnije, te se poslije svega moraju pitati na koji način, kada i pod koju cijenu posve napustiti tu zemlju i prepustiti ju njoj samoj odnosno utjecaju drugih. Onako kao što su napustile Afganistan. 

Zemlje u kojima su zapadne sile vojno intervenirale i u njima odnosno prema njima godinama se politički, obavještajno, diplomatski, ekonomski i na druge načine angažirale nisu postale ni bolje ni sigurnije, a neke su sve više izmicale ili posve izmaknule zapadnoj kontroli, utjecaju i usmjerenju. Zemlje kao što su Sirija, Irak, Libija i Afganistan Zapad ostavlja u geopolitički i unutarnjopolitički, u ekonomski i s obzirom na demokraciju i zaštitu ljudskih prava mnogo gorem stanju od onoga u kojem su bile prije zapadnih intervencija. Taj zaključak porazan je i imat će silno velike učinke na daljnje razvoj međunarodnih odnosa. Nakon što se s drugima suočavao ili ratovao u drugim  zemljama, Zapad će sada morati izvršiti suočavanje sa samim sobom, sa svojim geopolitičkim strategijama. Za to vrijeme svoj utjecaj na zemlje i šire regije u kojima je Zapad intervenirao ojačat će Kina, donekle Rusija i regionalne sile kao što su Pakistan, Iran i Turska. Koliko će pak zemlje kao što je talibanski Afganistan, u kojem je i dalje prisutna Al Kaida, postati opet žarišta i rasadišta islamskog terorizma odnosno i prijetnja prozapadnim odnosno demokratski izabranim vladama u drugim većinski ili manjinski islamskim zemljama Azije, Bliskog istoka i Afrike, to je otvoreno i neugodno pitanje i vrlo realna mogućnost.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo