Uznesenje Blažene Djevice Marije i ispovijest vjere u liturgiji

1. Postanak Marijanskih blagdana

Marijina uloga u povijesti spasenja bila je priznata od samih početaka Crkve. Tako poznata molitva „Pod tvoju se zaštitu utječemo, sveta Bogorodice” potječe još iz 3. st., dok je štovanje Blažene Djevice Marije u bogoslužju doživjelo svoj zamah s Efeškim saborom (431. godine), kada je svečano proglašeno da je Marija Theotokos, tj. Bogorodica. Koju godinu nakon toga se u Jeruzalemu i Betlehemu 15. kolovoza slavi Marija Bogorodica. Taj blagdan u Jeruzalemu uskoro postaje blagdanom Usnuća Marijina. Koncem 6. st. car Mauricije određuje da se ovaj blagdan ima slaviti u cijelom carstvu. U međuvremenu se u Jeruzalemu slavi kompleks marijanskih blagdana od 13. do 17. kolovoza. Tako su sve Crkve Istoka preuzele blagdan Usnuća Marijina. Zanimljivo je da se u Etiopiji razlikuje blagdan Marijine smrti (16. siječnja) od blagdana njezina Uznesenja (15. kolovoza). Ovaj blagdan, koji se u počecima zvao blagdan Usnuća Marijina, od 770. naziva se Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Evo pregleda nastanka ostalih marijanskih blagdana prema važećem Rimskom kalendaru.

Tri su svetkovine:

Sveta Bogorodica Marija (1. siječnja),

Uznesenje Blažene Djevice Marije (15. kolovoza)

i Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca).

Dva su blagdana:

Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja) i

Rođenje Blažene Djevice Marije (8. rujna).

U kalendaru nalazimo više spomendana u čast Blažene Djevice Marije. Spomenimo da se Gospodnji blagdan Prikazanje Gospodinovo u hramu, (2. veljače), u prethodnom kalendaru slavio kao marijanski blagdan pod imenom Očišćenje Blažene Djevice Marije. Na sličan način se današnja Gospodnja svetkovina Navještenja Gospodinova (2. ožujka) prije slavila kao marijanska svetkovina Navještenje Blažene Djevice Marije. Uz spomenutu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, evo kako su nastali drugi marijanski blagdani, svetkovine i spomendani.

Sveta Bogorodica Marija (1. siječnja). Rimska je Crkva odmah nakon Božića htjela častiti Mariju Bogorodicu i to u osmini Božića, to jest 1. siječnja. To je najstariji marijanski blagdan rimske liturgije. Međutim, marijanski značaj blagdana 1. siječnja je uskoro izblijedio, jer se toga dana uskoro počelo slaviti Obrezanje Isusovo. Toga je dana još u nekim sredinama bilo pokorničko bogoslužje kao ustuk poganskom blagdanu u čast bogu Janu. U današnjoj se liturgiji ovaj stari rimski blagdan ponovno slavi 1. siječnja pod imenom Svetkovina svete Bogorodice Marije.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Od 8. st. Bizantska Crkva slavi dan kada je sv. Ana začela Mariju. Hodočasnici u Svetu zemlju su ovaj blagdan u 11. st. prenijeli u Englesku. Već tada su se javila teološka mišljenja da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Ovaj se blagdan iz Engleske proširio u Normandiju. Kasnije franjevci postaju osobito širitelji ovog blagdana, a 1477. papa Siksto IV. uveo ga je za rimsku biskupiju. Tek 1708. papa Klement XI. određuje ovaj blagdan za cijelu Crkvu. Dogma o bezgrešnom začeću BDM je svečano proglašeno 1854. bulom Pija IX. Ineffabilis Deus, tako da je i ovdje blagdan prethodio svečano proglašenoj vjerskoj istini.

Pohođenje BDM. U Bizantu se 2. srpnja slavio blagdan Pohrane Bogorodičine haljine u baziliku Blahernes, a zatim se čitalo evanđelje o pohođenju Marije Elizabeti. Franjevci su 1263. od ovog blagdana učinili blagdan Pohođenja, a papa Urban VI. je 1389. ovaj blagdan odredio za cijelu Crkvu, želeći osigurati Marijin zagovor u prevladavanju crkvenog raskola od 1054. Danas se ovaj blagdan slavi 31. svibnja.

Blagdan rođenja Blažene Djevice Marije. Početkom 5. st. bila je sagrađena u blizini Ovčjih vrata u Jeruzalemu crkva u čast Marije, koja je uskoro bila posvećena rođenju Marijinu. Po svoj je prilici tako nastao blagdan Rođenja Marijina 8. rujna. Naravno, počevši od ovoga datuma, kasnije je određeno da se Bezgrešno začeće slavi 8. prosinca.

Gospa Snježna(5. kolovoza). Dan posvete bazilike Svete Marije Velike u Rimu vezan je uz jednu legendu: papa je Liberije bio usnio san u kojem mu se ukazala Bogorodica i rekla da joj dadne sagraditi crkvu tamo gdje bude našao snijega. I doista, usred ljeta (5. kolovoza!) snijeg se našao na brdu Esquilinu gdje je onda bazilika i sagrađena. Bilo je to neposredno nakon Efeškog sabora. Pio V. je ovaj blagdan uvrstio u kalendar opće Crkve 1568.

Blažena Djevica Marija Žalosna (15. rujna). Spomendan je nastao u 12. st. a inspiriran je riječima Šimunovim: „A i tebi će mač probosti dušu.” U početku se ovaj blagdan slavio petkom prije Cvjetnice, a danas neposredno nakon blagdana Uzvišenja sv. Križa.

Prikazanje Marijino u hramu (21. studenoga). Ovaj se spomendan temelji na apokrifnom Jakovljevom evanđelju prema kojem je Marija u dobi od tri godine dovedena  u hram, tamo se posvetila Bogu i živjela u hramu sve do svojih zaruka. Izgleda da ovaj spomen vuče podrijetlo od dana posvete bazilike sv. Marije Nove u Jeruzalemu 543. Budući da se temelji na apokrifima, Pio V. je ovaj spomen dokinuo, a ponovno ga je uveo Siksto V. 1585.

Ime Marijino. Spomendan je najprije bio odobren za Španjolsku, a u Rimski je kalendar uvršten 1683. kao zahvala za spas Beča od Turaka 12. rujna 1683. Pio X. je odredio da se ovaj spomendan slavi 12. rujna.

Gospa od krunice. Spomendan je prvo bio odobren za Kruničarsko bratstvo dominikanskog nadahnuća. Dana 7. listopada 1571. su kršćanski saveznici porazili Turke u bitci kod Lepanta. Pobjeda je pripisana BDM i moljenju krunice. Tako je ovaj spomendan uveden za rimsku biskupiju. Za čitavu Crkvu ga je uveo Klement XI. 1716. u znak zahvale za novu pobjedu nad Turcima kod Petrovaradina.

2. Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije i ispovijest vjere

Koliko uopće čujemo liturgijske molitve? Koliko bi vjernika nakon mise – uključujući i samog svećenika! – moglo ponoviti sadržaj zborne molitve? Pa ipak, liturgijske molitve – kao i svekoliko bogoslužje – izričaj su naše vjere. Kršćanska vjera nije po sebi zbir definicija ili tek sustav teoloških traktata. Naime, kršćansko je bogoslužje ono povlašteno mjesto gdje kršćani slave ono što vjeruju i gdje se ostvaruje ono spasenje kojem su povjerovali. U Crkvi tako vrijedi drevno pravilo koje se općenito pripisuje Prosperu Akvitanskom (oko 435.-442.): Lex orandi – lex credendi (usp. DS 426), to jest da Crkva slavi ono što vjeruje, ali i vjeruje ono što slavi, odnosno Crkva iznosi i prenosi ono što vjeruje u „svojem naučavanju, životu i bogoštovlju“ (DV 8). Upravo na primjeru svetkovine Marijina Uznesenja možemo vidjeti kako je Crkva stoljećima slavila Marijino uznesenje na nebo, da bi tek u 20. stoljeću to službeno i potvrdila kao sadržaj svoje vjere.

Već Ignacije Antiohijski (107.) slavi Marijino djevičansko materinstvo (Poslanica Efežanima, 18,2), a najstarija verzija vjerovanja veli: rođen od Djevice Marije. Irenej Lionski govori kako je Marija popravila ono što je Eva pokvarila (Adversus haereses, III, 22,3-4). U kršćanskoj je duhovnosti Marija bila uvijek u časti, o čemu svjedoče brojni crkveni oci (Ambrozije, Jeronim, Augustin, Atanazije, Ivan Zlatousti, Epifan i dr.). Liturgijsko štovanje Blažene Djevice Marije počinje se širiti nakon Efeškog sabora (431.) i od tada se počinju podizati crkve njoj u čast, a javlja se i štovanje njezinih slika. Najstarija i najznačajnija marijanska svetkovina jest svakako ona 15. kolovoza. Kao što je bilo rečeno, prvi je spomen ovog blagdana u Jeruzalemu između 434. i 490. Po prilici u to vrijeme nastao je i apokrif Transitus Mariae koji govori Marijinoj smrti i o njezinu uznesenju na nebo pred očima svih apostola. Na Zapadu Gelazijev sakramentar i Misal iz Bobbija (7. st.) imaju misu O uznesenju svete Marije. Papa Sergije I. (687.-701.), podrijetlom Sirijac, bizantski blagdan Usnuća Marijina uvodi u rimsku liturgiju za dan 15. kolovoza te uvodi nove molitvene obrasce za misu gdje se izrijekom govori o Marijinu uznesenju. Te su molitve uvrštene u Grgurov sakramentar.

U Gelazijevu sakramentaru u naslovu se spominje Marijino uznesenje (In adsumptione sanctae Mariae), ali su molitve općenito marijanske bez naznake uznesenja (br. 993-996). Grgurov sakramentar i u naslovu i u molitvama spominje Marijino uznesenje. Kaže se da je Marija, istina, podnijela vremenitu smrt, ali je užeta smrti nisu mogla sapeti: mortem subiit temporalem, nec tamen mortis nexibus deprimi potuit (br. 661). Marija je prenesena iz ovoga svijeta – de praesenti seculo transtulisti (br. 659), pro conditione carnis migrasse (br. 663). Od sedam molitava iz Grgurovog sakramentara njih je šest ušlo u Misal Pija V. 1570. Te su molitve bile u Rimskom misalu do 1950. Crkva je, dakle, već od početka 8. st. u svome bogoslužju izražavala vjeru da je Marija poslije smrti uznesena na nebo, što je vidljivo i iz naziva misa i iz sadržaja molitava, da bi tek 1950. to bilo i službeno proglašeno kao istina vjere.

Pio XII. je 1. studenoga 1950. godine u Apostolskoj konstituciji „Munificentissimus Deus“ ex cathedra objavio kao istinu naše vjere:

     “Pronuntiamus, declaramus et definimus divinitus revelatum dogma esse: Immaculatam Deiparam semper Virginem Mariam, expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam (DS 3903).”

    “Proglašavamo, objavljujemo i definiramo, da je Bogom objavljena dogma da je, Bezgrešna Bogorodica uvijek Djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.”

Iste su godine sastavljeni posve novi formulari za dnevnu misu svetkovine Uznesenja BDM (molitve za misu bdjenja su ostavljene). Tako je bilo i u zadnjem izdanju Misala prije sabora 1962. Novi misal (1970.) preuzima molitve danje mise, ali donosi nove za misu bdjenja i, k tome, donosi vlastito predslovlje (koje prije nije bilo). Zborna molitva veli: „qui immaculatam Virginem Mariam, Filii tui Genetricem, corpore et anima ad caelestem gloriam assumpsisti“ – „Bezgrešna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu“. Dakle, molitva doslovno preuzima izričaj Apostolske konstitucije, odnosno definiciju dogme o uznesenju Marijinu.

Od molitva ove svetkovine izdvajamo Predslovlje:

“Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života.”

Predslovlje veli da se Marijino uznesenje na nebo ne odnosi samo na njezinu slavu. Marijino je uznesenje, štoviše, početak i slika savršenstva Crkve. Koliko god izgledalo da bi Crkva bila tek zemaljska ustanova i koliko god bilo istinito da Crkva ne zemlji nije bez ljage, Marijino uznesenje znak je da će Crkva – dakle Božji vjerni narod – jednoga dana dospjeti do savršenstva, kako stoji u Otk 21,3-4: „Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ U tome je smislu Marija po svome uznesenju „putokaz nade“. Kao što je Krist „prvina usnulih“ (1 Kor 15,20), tako je i Marijino uznesenje i znak i putokaz nade vjernicima koji su upravo u tome smislu „putnički narod“ koji ima dospjeti do konačne nebeske proslave.

Mogli bismo zaključiti sljedeće: Liturgija Crkve je više od 1200 godina prethodila dogmatskoj definiciji Marijina uznesenja na nebo. Nakon što je ta dogma definirana, molitveni je izričaj postao još izravniji. Tako je u ovom slučaju prvo lex credendi (ono što Crkva vjeruje) nadahnuto onim lex orandi (ono što Crkva u bogoslužju slavi). Nakon toga, od 1950., iz lex credendi (definicija 1950.) slijedio i izričitiji lex orandi, nadahnut definicijom Pija XII. Prema tome, njegujući liturgiju Crkve pokazujemo svoju crkvenost, a u isto vrijeme možemo biti sigurni da smo u skladu s naukom i tradicijom Crkve, tako da se i u našoj liturgiji može vidjeti ono načelo lex orandi – lex credendi, to jest kako molimo, onako i vjerujemo. Konačno, u izlaganju naše vjere možemo i trebamo polaziti od Božje riječi, ali i od slavljenja kršćanskih otajstava u kojem se ostvaruje Kristovo spasenje.

Tekst je objavljen u: Živo vrelo, 8/2021.

dr. sc. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu 3 i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu

 

 

Vjera i djela/https://www.vjeraidjela.com//Hrvatsko nebo