Zdravko Gavran: Povodom umrća Nikice Bićanića

U četvrtak, 12. kolovoza umro je u 88. godini Nikola-Nikica Bićanić, zaslužni hrvatski javni djelatnik, pisac, znanstvenik, novinar, žrtva bivšega sustava i neumorni pregalac na planu oslobađanja i državne afirmacije Hrvatstva. Umro je na kupanju u Karlobagu, kamo je taj dan na vlastitu želju otišao sa sinom Ivicom. Čini se da mu je – iako je već niz godina bio teže pokretan zbog oslabjela srca – posljednja želja bila to da odu iz Gospića preko Velebita okupati se u obližnjem Karlobagu, mjestu s kojim je bio blizak i rodbinsko-svojtinski povezan. Inače je posljednjih godina sve duže boravio u Gospiću, gdje je imao kuću, a sve manje u Zagrebu, gdje je stanovao u zgradi bez dizala, i gdje mu je penjanje na četvrti kat značilo prevelik napor, pa je iz stana rijetko izlazio i zato se rijetko pojavljivao na javnim događanjima.

Rođen je 21. ožujka 1934. u službeničkoj obitelji u Gospiću, gdje je završio 4-godišnju pučku školu i 8-godišnju realnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju. Nakon studija od 1959. do 1967. godine predavao je više predmeta u Gimnaziji Nikole Tesle u Gospiću. Prvih godina bio i honorarni predavač na ondje novouspostavljenoj Pedagoškoj akademiji. No kako se isticao kao hrvatski nacionalist, a povremeno i izazivao ’protudržavne’ verbalne izgrede (nije se ustručavao ni govoriti ’protiv Tite’), njime se počeo baviti, uhoditi ga i progoniti represivni aparat. Bio je više puta zatvaran i prekršajno osuđivan. Ostao je bez radnog mjesta, pa je 24 godine bio izvan redovnoga radnog odnosa, a 19 godina bez putovnice, koju mu je početkom 1972., po slomu Hrvatskog proljeća, oduzeo Sekretarijat unutarnjih poslova u Gospiću. Godine 1979. preselio se u Zagreb, gdje je g. 1982. magistrirao, pod vodstvom profesora Vladimira Filipovića, na temu „Andragoške ideje u djelima Alberta Bazale i Jure Turića“.

Od studentskih dana bavio se novinarstvom, publicistikom i književnošću. Surađivao je u više od 70 raznih časopisa, tjednika, godišnjaka te domaćih i inozemnih glasila. Objavljivao je raznovrsne priloge: stručne i znanstvene, osvrte, prikaze, reportaže, putopise, eseje, crtice, novele, pjesme, humoreske i enigmatske radove. Zaslugom enigmatskih radova uvršten je u Leksikon zagonetača Jugoslavije. Bio je član Zajednice samostalnih pisaca „Tin“ do njezine zabrane 1969. odnosno do  zabrane 19. broja njezina glasila Hrvatski književni list (uređivao ga je pjesnik Zlatko Tomičić), koji je uništen u tiskari. Od 60-ih godina  bio je vjeran suradnik, poslije i član Hrvatskoga književnog društva sv. Ćirila i Metoda (Društva sv. Jeronima) u Zagrebu. 

Članom Hrvatske paneuropske unije bio je – sada već u slobodnijoj Hrvatskoj – od njezina utemeljenja godine 1990., a te godine bio je i član njezina Predsjedništva. Sa Zlatkom Tomičićem, Jakovom Ivaštinovićem, Jojom Ricovim i Matom Marčinkom pokrenuo je g. 1990., u zoru slobode, Hrvatsku književnu smotru Ognjište te je bio predsjednik Uredničkog vijeća. 

U vrijeme osamostaljivanja Hrvatske i u danima Domovinskog rata Nikola Bićanić isticao se političkim nastupima u potpori nacionalno-osloboditeljskom programu dr. Franje Tuđmana, ali je prvih godina bio u stranačkom smislu pravaš. On je jedan od 25-orice koji su 25. veljače 1990. u Zagrebu obnovili Hrvatsku stranku prava, u čijem je Predsjedništvu bio zadužen za ideologiju i za redigiranje stranačkog glasila Hrvatsko pravo, koje je kao glavni urednik, skupa s još jednim Zagrepčaninom ličkih korijena, Zlatkom Tomičićem, vodio do stranačkog raskola u prosincu 1990. Tada je osnovao Stranku hrvatskog državnog prava i postao joj predsjednikom, no ona nije imala većega političkog utjecaja. Kada su HDZ na proljeće 1994. napustili Josip Manolić, Stipe Mesić i neki drugi iz partijsko-udbaškog miljea, ugasio je svoju stranku te se s još nekoliko članova upisao u HDZ. Već prije toga surađivao je svojim prilozima, s nacionalno-desnih pozicija, u Glasniku HDZ-a (koji je tada uređivao potpisnik ovih redaka).

Zajedno s grupom Ličana našao se na poticaj Branka Butkovića među utemeljiteljima Lika-fonda. U Uredničkom vijeću mjesečnika „Vila Velebita“ bio je pomoćnik glavnog urednika. Bio je izabrani zastupnik u Županijskoj skupštini Ličko-senjske županije u prvom mandatu. Nekoliko godina bio je ravnatelj Srednje drvodjelske škole u Zagrebu; s te dužnosti otišao je u mirovinu g. 1997. Bićanić je postao i član Hrvatskog katoličkog zbora „MI“, osnovanoga ujesen 1990. (na temelju dotad neformalnih zajednica mladih MI; za prvog predsjednika izabran je potpisnik ovih redaka), u kojem je jedno vrijeme bio i počasni dopredsjednik. 

Bićanić je uz ostalo bio izvrstan poznavatelj hrvatske povijesti, napose povijesti starčevićanstva i svoje rodne Like. Od 1989. do 1995. objavio je četiri knjige: o pedagogu i književniku Juri Turiću, o nacionalnoj borbi Hrvata u Lici između dvaju ratova, o Senjskim žrtvama iz g. 1937. te o životu i radu Frana Biničkog, književnika, publicista i sudionika Hrvatskoga katoličkog pokreta, pod naslovom „Hrvatski katolički stražar s Nehaja – o životu i radu dr. Frana Biničkoga, hrvatskog svećenika, rodoljuba i mučenika“. Binički je velikan, svakako veći no što mu je to priznala (neo)jugoslavenska historiografija, a Bićanićeva knjiga o njemu donijela je obilje građe i bibliografije koja ište daljnje istraživače.

Nikica je bio i suradnik ili suautor u niz drugih knjiga i zbornika, kao što su „Za Hrvatsku“ (s  Ivanom Toljem i Kemalom Mujičićem, g. 1992. naklada Ministarstva obrane), „Moja Hrvatska – zemljom kroz prostor i vrijeme“ (urednik Z. Gavran, 1992. i 1993., kada je tiskano i izdanje na engleskom My Croatia), ili kao što su godišnjaci o Lici. G. 1992. objavio je u časopisu „Crkva u svijetu“ recenziju tada na hrvatskom objavljene knjige (I. svezak) Aurelija Augustina „O državi Božjoj“; iako sažeta po opsegu, recenzija daje instruktivan auktorski uvod i uvid u dubinu i širinu grandiozne filozofske i teološke misli toga kršćanskog velikana. 

G. 1992. Bićanić je priredio te predgovorom i bibliografskim bilješkama popratio tada pretiskano djelo „Lika i Krbava – povijesne slike, crtice i bilješke“ Rudolfa Horvata. G. 2013. objavio je u časopisu Marulić članak „Službenik Božji i hrvatski ratnik. Povodom 300 godina od smrti popa Marka Mesića“. G. 2018. objavio  je u časopisu MemorabiLika članak „Ante Starčević u hrvatskoj književnosti“. A kao vrijedan obol povijesti svoga rodnog grada, i posmrtnog počivališta svojih ovozemnih ostataka, mora se spomenuti članak „Kaniška ulica u Gospiću i njezine mijene“, objavljen g. 2019. u časopisu MemorabiLika. Članak je prožet i osobnim sjećanjima i dojmovima, starijima i najnovijima.

Završimo ovaj  nekrolog jednom reminiscencijom, koju su 8. svibnja ove godine objavile Ličke novine iz pera Marka Čuljata: „Grobovi senjskih žrtava bili su godinama neuređeni, ograđeni niskom drvenom ogradom i s drvenim križevima. Tek 1961. prof. Nikica Bićanić je na nagovor tetke uredio prvi grob senjskih žrtava, tetkinog brata Marka Smolčića. Za to je angažirao gospićkog zidara Andriju Špoljarića koji je izradio betonsku ploču. Bićanić je imao problema s tadašnjom milicijom, a smirio ih je pripremljenim kopijama članaka da su zločin osudili i komunisti.“

Odlukom predsjednika Tuđmana Nikica Bićanić odlikovan je g 1996. Redom Stjepana Radića za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskoga naroda.

U sada pokojnom Nikici kucalo je do posljednjeg trenutka veliko i zažareno hrvatsko i isto tako veliko katoličko i divno čovjekoljubno srce. Njegove otkucaje i amplitude njegova uma i duha pamtimo po njegovoj spontanosti i idealizmu, po žaru i zanosu, njegov karakter po izravnosti, a njegovu volju po odlučnosti i ustrajnosti. To što je snivao, čime se ponosio i što nam je ostavio u baštinu pamtit ćemo po njegovu djelu. Laka mu bila hrvatska i lička gruda u kojoj će počivati, a dragi Bog, molimo se, neka mu iskaže i pohvalu i milosrđe!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo