Damir Pešorda: Očekujući nove valove

Na vrhuncu turističke sezone već se slute jesenja događanja. Četvrti, peti ili koji već val korone, treća, četvrta itd. doza cijepljenja, nastavak izbezumljivanja i slamanja stanovništva, zatiranje sloboda i snižavanja standarda života. Usporedo s tom velikom svjetskom pripoviješću o porobljavanju naroda teku naše lokalne hrvatske priče. Jedna od njih je i već obljutavljela priča o smjeni loše lopovske vlasti dobrom i poštenom vlašću. Kad je u veljači ove godine sreća napustila Zmaja od Kamenitih vrata, na njegov se lik i djelo već bilo nahvatalo previše taloga dvaju prethodnih burnih desetljeća da bijeg na onu stranu možda i nije bio tako loša opcija. Ali svi mi s malo duljim pamćenjem sjećamo se da je sve to počelo sasvim drugačije: agilan, mlad i zgodan socijaldemokrat s vlasti je zbacio omraženi i korumpirani HDZ. Dobro je pobijedilo zlo.

Dvadesetak godina kasnije agilan, mlad i nadasve simpatičan zeleni aktivist s vlasti je zbacio čudovišni Bandićev stroj za korupciju. Šteta samo što je lukavi strojovođa zbrisao s onu stranu ovozemaljske granice, pomalo su žalili inače oduševljeni Tomaševićevi birači. Tomislav Tomašević zvani Majoneza spašavao je onesviještene žene na putu od kuća do posla i činio trista drugih čuda, a jednostavna narodna duša punila se ushitom i snatrenjem o boljim danima pod novom gradskom vlašću. Bandiću se posebno zamjeralo poslovanje s Petrom Pripuzom i tvrtkom C.I.O.S, to jest da Grad za zbrinjavanje otpada plaća previsoke cijene. Ovih dana raspisan je novi natječaj za zbrinjavanje biootpada vrijedan 36,5 milijuna kuna. Zanimljivo je da je procijenjena vrijednost zbrinjavanja tone biootpada u raspisanom natječaju znatno veća od one po kojoj se taj otpad u Bandićevo vrijeme zbrinjavao. I sve mi se čini da se priča ponavlja i da će Tomašević Bandićevim stopama, samo na svoj zeleni način.

Ponavlja se još jedna tipična hrvatska priča: raspad još jedne desne alternative HDZ-u. Miroslavu Škori i Domovinskom pokretu i sam sam u više navrata dao glas na izborima, ne stoga što sam bio fasciniran njima, nego sam racionalno prosuđivao da bez pritiska s desna HDZ sve više klizi u zagrljaj kriptojugoslavenstva pod egidom europskih politika. Vrlo malo je nedostajalo da se ta računica pokaže opravdanom i da Plenković ne može samo uz pomoć manjinaca i kojekakvih čačića sastaviti vlast. Bilo kako bilo, u osnovnom naumu DP nije uspio, ali su osvojili značajan broj saborskih mandata, što je predstavljalo dobar temelj za izgradnju snažne domoljubne opozicije od naroda sve otuđenijem HDZ-u. Sve ono što se događalo od Škorine ostavke pa na dalje podsjeća na frivolnu političku sapunicu, nedostojnu ozbiljne stranke. Šteta. No, do sljedećih su izbora tri godine, možda nastane nešto novo, a možda se i DP obnovi na zdravijim osnovama. Živi bili pa vidjeli.

Mediji nas posljednjih dana uvjeravaju da je Srbija u haaškoj presudi Stanišiću i Simatoviću proglašena agresorom na Hrvatsku i BiH. Nisam pravni stručnjak, ali nekako intuitivno osjećam da haaški pravorijek nije baš takav kao što nas neki mediji hoće uvjeriti. No, recimo da jest sve tako kako nas uvjeravaju, zašto onda konačno ne tražimo ratnu odštetu od Srbije? Što se čeka? Na kraju bi je mogli zatražiti oni od nas kada vide kako smo pomirljivi, uvlačljivi i nikakvi u vanjskoj politici. Uostalom, možda se Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata pokaže kao prvi korak u tom smjeru. Tek kada budemo imali vlast koja bi takve odlučne korake poduzimala, možemo reći da Hrvatskoj ne treba desna ili, bolje rečeno, suverenistička oporba. Dotada potencijal od gotovo 30% birača ostaje neaktivan ili prisiljen glasovati za manje zlo. Paradoksalno je da u pojam ubijenog prosječnog Hrvata razgali tek pokoja Milanovićeva verbalna eskapada. Uz sve ove silne diplomate granićevskog tipa na vlasti on ponekada zazvuči čak državnički. Kao ovo kad se obrecnuo na bosanskohercegovačka zahtijevanja za procesuiranjem hrvatskih generala.