D. Pejčinović: Dvostruka mjerila Europske unije

 Novi smjer europske useljeničke politike?

Na prošlogodišnjim izborima u Bjelorusiji dugovječni predsjednik Aleksandar Lukašenko ponovno je pobijedio pod sumnjivim okolnostima, što je Europsku uniju ponukalo na uvođenje sankcija „posljednjoj europskoj diktaturi“. Nakon učvršćivanja vlasti, koju su privremeno ugrozile masovne demonstracije, Lukašenko se odlučio osvetiti EU-u na neobičan način – otvaranjem granica ilegalnim migrantima, koji udobno pristižu u Minsk izravnim zrakoplovnim letovima iz Bagdada i Istanbula. Žrtve takve politike postale su države koje graniče s Bjelorusijom, u prvom redu Litva i Poljska. Prema izvješću novinara HTV-a Dragana Nikolića: „U Litvu je ove godine ilegalno ušlo oko četiri tisuće migranata – gotovo pet puta više nego u cijeloj 2020. godini. Samo iz Bjelorusije 2100, a njih 1400 u srpnju … Zbog pogoršanja situacije Litvu je posjetila i povjerenica Europske komisije za unutarnje poslove Ylva Johansson. Obećala je izdašniju pomoć Bruxellesa. Neprihvatljiva je, kaže, provokacija Lukašenkova režima. Ponovila je kako su Litva i ostale članice Schengena dužne spriječiti neodobren ulazak u šengenski prostor. Važno je, dodaje – da cijela EU stane uz Litvu, kako bi službeni Vilnius zaštitio zajedničku granicu prema Bjelorusiji.

Litva je inače u srpnju počela izgradnju 550 kilometara žilet-žice na granici s Bjelorusijom, procjenjuje se da će to stajati više od 100 milijuna eura.“ („Nabacivanje Bjelorusije i Litve migrantima“, HTV, 5. kolovoza 2021.)

I tako se još jedna europska država suočila s migrantskom krizom. Ono što je najzanimljivije u cijeloj priči jest ponašanje Europske komisije, koja je energično stala u zaštitu svoje članice. Kako je vidljivo iz izvješća HTV-a, EU odobrava sve što je dosad zabranjivala i osuđivala – postavljanje žilet-žice, grubi tretman prema migrantima (koji uključuje i pushbackove!), prijetnje sankcijama zlonamjernom susjedu (Bjelorusiji), izdašnu pomoć u novcu i ljudima (Frontex), solidariziranje čitave Unije… Koja je tajna nagle promjene smjera bruxelleskih vlastodržaca? Ponajprije, Bjelorusija uživa loš ugled u čitavoj Europi, pa bi doista bilo čudno kad bi EU poduprla Lukašenka u bilo čemu, pa i u „hibridnoj agresiji“ na Litvu i Poljsku. Drugo, ne manje važno, Komisija se vjerojatno plaši širenja ionako široke „fronte“ ugroženih članica; uz Višegradsku skupinu, predvođenu neposlušnim Mađarima, tu su još i Bugarska, Grčka, Italija, Slovenija, Malta (koja je baš ovih dana odbila primiti spasilačke brodove nakrcane izbjeglicama!)… Ukratko, jačanje skupine protuuseljeničkih država ugrozilo bi dosadašnju politiku dobrodošlice migrantima i azilantima, pa bi netko mogao postaviti i pitanje odgovornosti onih koji su dopustili da Europu preplave milijuni nezakonitih useljenika. Koliko su stvari daleko otišle pokazuje i do jučer uzorna Danska, čija socijaldemokratska vlada provodi useljeničku politiku koje se ne bi postidio ni Viktor Orban!

Hrvatska Bjelorusija

I Hrvatska ima svoju „Bjelorusiju“, Bosnu i Hercegovinu, preko koje nam godinama stižu tisuće ilegalnih migranata. Granicu s tom zemljom moglo bi se uvjetno podijeliti na tri dijela, ovisno o tome koji se konstitutivni narod nalazi s druge strane. Na područjima koja nastavaju Hrvati, ponajviše u zaleđu Dalmacije, granica je sigurna; svi koji urlaju protiv Hercegovaca trebali bi o tome malo razmisliti! Kako bi se Dalmacija branila da je preko puta, umjesto Herceg-Bosne, sarajevski pašaluk?

Što se tiče bosanskih Srba, Dodik igra dvostruku ulogu; zalaže se za otvorene granice prema Srbiji, iz koje u Bosnu dolazi većina ilegalaca, dok istovremeno grubom silom zaustavlja migrante u zapadnom dijelu srpskog entiteta, pa tako štiti i naše granice na Savi i Uni.Ipak, najveće neprijateljstvo prema Hrvatskoj iskazuju muslimanski ekstremisti u Sarajevu, koji uopće ne skrivaju da im je cilj prebaciti što više neželjenih gostiju na grbaču Zagreba. Na području Unsko-sanskog kantona godinama se gomilaju tisuće migranata kojima je jedini cilj u životu prebaciti se u Hrvatsku i produžiti dalje na Zapad, u obećanu zemlju Dembeliju. Da bi to spriječile hrvatske vlasti rasporedile su na granicu s Bihaćem više tisuća policajaca koji danonoćno dežuraju i pate se po najgorim vremenskim uvjetima. Nezadovoljni migranti, mjesecima blokirani na području kantona, svoj bijes iskaljuju na domaćem muslimanskom stanovništvu, na što planeri seobe u Sarajevu uopće nisu računali. Da bi nekako smanjili pritisak na lokalce, migrante iz islamskih zemalja pokušavaju rasporediti po čitavoj BiH, a ponajprije u hrvatske dijelove Federacije, čemu se naše županije zasada uspješno odupiru. Jedini uspjeh „Sarajlije“ su postigle na području Bosanskog Petrovca, gdje se gradi veliki izbjeglički centar s (prozirnim) ciljem poticanja egzodusa tamošnjeg srpskog stanovništva.

U čitavom tom „beha“ cirkusu nigdje se ne primjećuje djelovanje dosadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka. Umjesto da iskoristi diktatorske ovlasti i uvede red na granicama, Inzko je svoj mandat posvetio isključivo obespravljivanju Hrvata i svađanju ionako posvađanih naroda. Pritom je nanio i golemu štetu Hrvatskoj, pa bi ga sada, kad više nema diplomatski imunitet, trebalo konačno pozvati na odgovornost!

Šefica međunarodne zaštite

Nije Inzko jedini nitkov koji rovari protiv hrvatskog naroda. Prošlog mjeseca u Zagrebu je osvanula stanovita dužnosnica UN-a, Gillian Triggs, „šefica (!) međunarodne zaštite u visokom povjereništvu za izbjeglice“. U opširnom razgovoru s novinarkom HINA-e, postarija gospođa gotovo da nije ni spomenula izbjegličku krizu s kojom se Hrvatska suočavala u vrijeme Domovinskog rata! Gdje su tada bili Ujedinjeni narodi? Umjesto da zahvali zbog zbrinjavanja gotovo milijun izbjeglica i prognanika, Gillian Triggs okomila se na Hrvatsku kao da je zadnja rupa na svirali, a ne zaslužna članica Ujedinjenih naroda! Sve koji žele pročitati taj zastrašujući intervju upućujemo na članak „UN optužio Hrvatsku za nasilje prema migrantima“ (Portal HKV-a, 20. srpnja 2021.), a za čitatelje slabijih živaca navodimo samo nekoliko uobičajenih prigovora!

„Mnogo je vjerodostojnih dojava o nasilnom postupanju nekih graničnih policajaca prema izbjeglicama i migrantima na hrvatskoj granici“ – tvrdi Gillian Triggs. Međutim, u svim dosadašnjim istragama hrvatske policije pokazalo se da su prijave lažne, da dolaze od sumnjivih migranata (čiji je pravi identitet često nepoznat), ili od „vjerodostojnih“ novinara poput Maje Sever (slučaj nestale djevojčice!), i još vjerodostojnijih Soroševih plaćenika u nevladinim udrugama. Sve to zna i gospođa Triggs, pa unatoč tome zanovijeta?!

„Na nasilne postupke, tzv. pushbackove, na oduzimanje novca, mobitela, odjeće i premlaćivanje, upozoravaju nevladine i organizacije za zaštitu ljudskih prava, Vijeće Europe i zapadni mediji pozivajući hrvatske vlasti na cjelovitu istragu i prekid takve prakse.“ Eto, konačno smo doznali da se naši policajci bave čak i oduzimanjem odjeće od jadnih migranata! Koliko čovjek mora biti glup ili neobaviješten da bi takvo što povjerovao? Što se tiče zapadnih medija, poput već pomalo dosadnog britanskog Guardiana, mogli smo se bezbroj puta uvjeriti u njihovu pristranost i zlovolju kad god su u pitanju Hrvati. Srećom, Englezi su konačno napustili EU, pa njihovi novinari mogu tek nemoćno lajati na Mjesec. Thank you, goodbye, and good riddance!

„Izbjeglicama zatečenima u neregularnom prelasku granice ako žele podnijeti zahtjev za azil treba takav postupak i omogućiti“, istaknula je Triggs. To zapravo znači da svaki migrant može zatražiti azil kad god i gdje god zaželi, što, naravno, nije istina. Azilanti moraju zatražiti azil u prvoj sigurnoj zemlji, a to sigurno nije Hrvatska. Npr. izbjeglice iz Sirije moraju zatražiti azil u Turskoj; ako nekom čarolijom preskoče Tursku, azil mogu zatražiti u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji i BiH. Hrvatska je u tom „lancu sreće“ tek na šestom mjestu! Zašto bi ilegalne izbjeglice koje iz sigurne BiH prelaze u jednako sigurnu Hrvatsku imale ikakva prava, osim da ih se istog trena otjera tamo odakle su došli?

„Triggs pozdravlja uspostavu neovisnog nacionalnog mehanizma za nadzor stanja na granici. Čestitamo hrvatskoj vladi na uspostavi mehanizma… Hrvatska je prva zemlja u EU koja je to učinila.“ Pa u tome i jest problem! Zašto se Plenkovićeva vlada ne ugleda na Litvu, kad već ne može na Mađarsku? I u Litvi se migranti žale na zlostavljanje, bjeloruski predsjednik Lukašenko spominje čak i navodnu smrt nekog migranta na granici, pa unatoč tome nikome ne pada na pamet da provjerava te glupave izmišljotine, ili ustanovljuje nekakav „neovisni mehanizam“ za uhljebljivanje soroševaca. Pristanak Hrvatske na nadzor naše granične policije nije samo nepotrebno nacionalno ponižavanje, nego i očito odstupanje od novog smjera Europske politike koji zagovara povjerenica Johansson!

Navedeni razgovor, iz kojega je preneseno tek nekoliko navoda, daje dobar uvid u način razmišljanja i ponašanja ljudi koji su potpuno odvojeni od stvarnosti, umišljenih, preplaćenih birokrata kakvih ima na pretek u New Yorku i Bruxellesu. Hrvatska se na takve ne treba previše obazirati, no ne bi bilo zgorega da odgovarajuće službe obrate pozornost na domaće plaćenike i provokatore kojima je glavni cilj klevetanje hrvatske države. Ima li Plenković za to hrabrosti?

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo