Dr. Josip Stjepandić: Čestit čovjek danas je uvjereni revizionist

Osobita mi je čast nakon prekida od skoro dvije godine ponovno sudjelovati u predstavljanju triju knjiga pridragog akademika, koji neprekidno i neumorno piše, a svaku je knjigu vrijedno kupiti i pročitati. Danas su na dnevnom redu revizionisti u Hrvatskoj: Josip Pečarić, pokojni Slobodan Lang i Roman Leljak.

Pojam revizionizam ili na hrvatski propitivanje označava slijedom wikipedije nastojanja ponovne procjene ili tumačenja do tada od većine kao valjanim priznatih spoznaja, doktrina ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti, ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja. Time se oni mijenjaju ili tumače na način koji u većoj ili manjoj mjeri odstupa od propisanog ili opće uvriježenog stava.

Riječ je o radnoj metodi koja se sam po sebi podrazumijeva u mnogim područjima života. Gdje bi bile danas tehnika i medicina, da se nije propitivalo može li se bolje. Slobodno skrušeno nadodam da je moj životni standard rezultat stalnog propitivanja kojeg moram provoditi u svojoj struci, tako da sam takorekuć profesionalni revizionist.

U drugim područjima poput knjigovodstva ili kriminalistike propitivanje je zakonski propisana metoda. Revizori i istražni organi ne smiju zaključiti neki slučaj dok ne propitaju sve što bi moglo utjecati na konačni ishod.

Budući da se nalazimo u crkvenom prostoru, red je da spomenem da je propitivanje u Crkvi ograničeno vjerom. Znademo kako je prošao prvi čovjek, koji je radije propitivao, nego vjerovao Gospodinu.

Političari, a pogotovo oni hrvatski, rado bi htjeli da su oni gospodari ako ne svijeta, onda makar vremena tj. njihova mandata, pa vrlo nerado primaju bilo kakvo propitivanje.

To poglavito vrijedi za povijest, i to onu nešto mlađu, pa se u Hrvatskoj zloporabi u principu pozitivni pojam povijesni revizionizam, kao svojevrsna kletva te sinonim za nekadašnje krivično djelo neprijateljske propagande, kažnjive po čl. 133 Kaznenog zakona propale države.

Za one mlađe, koji nisu doživjeli komunistički raj zvan Jugoslavija u svoj njegovoj punini: neprijateljska propaganda djelo je unutrašnjeg neprijatelja te neprijateljske emigracije. Tko je imao peh, a nije bilo malo takvih, mogao je za nagradu dobiti višegodišnje besplatno ljetovanje na Golom otoku.

Povijesni revizionizam tiče se propitivanja povijesnih događaja na temelju novog,  demokratskog političkog okruženja, koristeći nove izvore (npr. deklasificirane dokumente) i nove znanstvene metode (npr. nove metode u forenzici).

Mnogo puta ključna je zdrava ljudska logika. U knjigama pridragog akademika imate zorne primjere da je logika prethodnica znanja.

Puno je primjera za uspješan povijesni revizionizam.

Pokolj 4.400 poljskih časnika u mjestu Katyn kod Smolenska godine 1940. bio je sve do 1990. godine pripisivan njemačkoj vojsci.

Onda se službeno utvrdilo da je zločin pocinio sovjetski NKVD, jer njemačkih postrojbi u tome trenutku tamo nije bilo.

U državima nasljednicama bivše Jugoslavije prijeko potrebni povijesni revizionizam dogodio se samo djelomično.

Ako se posve ne varam, Hrvatska je tu na začelju, iako je godine 1991. doživjela nastavak 2. svjetskog rata i poraća na posebno svirep način, pa postoji velika potreba da se i povijest preispita.

Lažne optužbe koje su Hrvatima bile tovarene 45 godina ne samo da nisu preispitane, iako postoje brojni dokazi, nego se još preuveličavaju. Posvuda su navodne srpske žrtve, a nigdje bližnjih koji bi poželjeli ekshumirati posmrtne ostatke te ih dostojno pokopati!?

Recimo, tadašnji predsjednik Vlade, a sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović tvrdio je dana 27.1.2014 da je NDH pokrenula Holocaust:

„Moramo se podsjetiti svaki puta da je Jugoslavija okupirana i da se raspala u travnju 1941., da je u tom trenutku rat trajao 1,5 godinu, i da je rat bio uglavnom u zapadnoj Europi i u Poljskoj i da nije bilo masovnih egzekucija ljudi po osnovi njihove boje kože, vjere ili porijekla. U godinu i sedam mjeseci rata toga do tada nije bilo. Bila su bombardiranja, bila je bitka za Britaniju, bilo je puno žrtava, ali ljudi nisu bili ubijani zbog toga što pripadaju drugoj zajednici. Da, generalni protektorat je u Poljskoj osnovao posebnu državu u kojoj je osnivao koncentracijske logore koji još nisu bili logori smrti i geta za Židove u kojima je bilo ubijenih, ali nije bilo sistematske eliminacije. Do tog trenutka jedino je Kristal Nacht 1938. događaj u kojem je u jednom danu u jednoj Njemačkoj ubijeno preko 100 Židova. Do travnja 1941. u Europi što po Wermachtu, što po SS-u, što po talijanskim okupatorima nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato jer su bili drugačije vjere i porijekla. To se mijenja u travnju 1941. osnivanjem NDH.“

Ti genocidni Hrvati!

Ovaj dulji citat iznio sam jer u ovome mjestu, Tisnome, navodno žive mnogi sljedbenici i birači Zorana Milanovića, među njima i bivši načelnik te svjetski poznati ustavnopravni stručnjak  I.K., koji je zbog povijesnog revizionizma svojedobno zabranio predstavljanje knjige akademika Pečarića u mjesnoj kino dvorani. To je učinio tako sugestivno da je o tome izvješćivala državna televizija, za koju je pridragi akademik inače crna ovca.

Ako ću biti pomalo podmukao, u nekoliko svojih objava pridragi akademik hvalio je Zorana Milanovića, kao da je i sam postao žrtva povijesnog revizionizma izazvanim zaboravom. Bojim se da će mu se te objave brzo obiti o glavu!

Oni koji pozorno prate medije mogli su opaziti da je vrlo blagoglagoljivi Drug Predsjednik na dan žrtve Bleiburga (15.5.) te pokolja u Borićevcu i okolici (27.7.) imao puno važnijeg posla te je – zamislite !!! – šutio. Ni riječi, niti izjave! Muk!

Posebno pokvaren oblik povijesnog revizionizma je negiranje ili omalovažavanje događaja iz Domovinskog rata, kojima je naša generacija svjedočila prije 30 godina. Postoje nebrojeni svjedoci i filmski materijali kako jedna, do zuba naoružana vojska pod crvenom zvijezdom petokrakom napada, a druga, slabo opremljena vojska, dijelom u trapericama i tenisicama, a poneki od njih u crnim odorama, se ogorčeno brani.

Na koncu su ovi drugi pobijedili, na više mjesta uz čudesne popratne pojave kao ona slavna obrana Sinja 1715. godine, koja se obilježava Sinjskom alkom.

Umjesto da se ta najveća hrvatska pobjeda (pobjeda nad pobjedama) primjereno slavi, opažam da se ta proslava u Kninu postupno guši, da bi se možda jednog dana posve ugasila!?

Naime, svake godine dolazim na Dan Oluje u Knin da se malo proveselim s mojim Hrvatima. Međutim, iz godine u godinu sve je manje sudionika, jer ih se očigledno ne zove, program je sve kraći, a razina kontrole i represije sve je veća.

Tako je bilo prije 4 dana. Od autoceste do Knina vidio sam 4 policijske ophodnje, sve su bile na djelu, tako da sam prošao bez provjere. U mjestu Ɖevrske nije bila izvješena niti jedna hrvatska zastava, pa niti na ugostiteljskom objektu, što je zakonska obveza.

U Kninu automobil obično parkiram na velikom parkiralištu uz crkvu. To ovaj puta nije bilo moguće, iako je parkiralište bilo prilično prazno, jer je cijeli prostor bio ograđen onom vrpcom koju policija koristi za izvide. Bilo je jako puno policije, kao da se nešto užasno dogodilo.

Automobil sam parkirao naspram ulaza u crkvu na granici ograđene zone. Pitao sam policajca smijem li proći do crkve, a on mi je mahnuo rukom za prolaz. Dvadesetak metara lijevo iza mene prišla su dvojica muškaraca u majicama HOS-a. Njima je policajac pak rekao da se moraju vratiti. Taj postupak me iznenadio i zgrozio. Snimio sam tu scenu kad policajac tjera tu dvojicu hodočasnika kao dvije kokoši.

Zbog epidemioloških mjera sv. misu htio sam ionako pratiti izvana. Začudo našao sam mjesto na klupama lijevo od ulaza, koje su čak bile u hladovini, jer ljudi jednostavno nije bilo u tome broju.

Nekoliko minuta kasnije sljedeće iznenađenje: pripadnici 9. Bojne HOS-a, njih dvadesetak, uz njih jedna obitelj s bebom, došli su pred crkvu. Iako su nosili svoje odore i kape, te dvije zastave, nitko ih ništa nije pitao. Samo su svi snimatelji pojurili prema njima te su kamere cijelo vrijeme ostale uperene u njih, kao da oni predvode sv. misu.

Dolazili su ministri, župan te prolazili kao pored turskog groblja, na koncu i ministar i potpredsjednik Vlade RH Tomo Medved, koji svojim suborcima nije podario niti pogleda.

Iznimka je bio biskup Bogdan, koji je nama vjernicima izvan crkve podijelio blagoslov ulazeći u crkvu.

Misa je protekla, homilija je bila primjerena danu, ali opet neprikladna općoj situaciji, jer nije niti dotakla problem zatiranja uspomene na Domovinski rat, s kojim smo svakodnevno suočeni.

U prvom redu u crkvi sjedili su i ovaj puta visoki državni dužnosnici, koji su po svojim svakodnevnim postupcima sigurno prije pogani nego kršćani. Ja ne mislim pritom na „obične“ grijehe poput oholosti, lakomosti, lažljivosti, nego najteže grijehe uvođenjem sotonskih ideologija koje će pokvariti odgoj naše djece ili proslavom zločina nad vjerničkim pukom i svećenicima iz 1941. godine.

Pretpostavljam (jer to nisam mogao vidjeti) da su primili svetu pričest, kao neki kolačić za dokaz pred TV kamerama da su bili na sv. misi.

Malo je reći da sam sablažnjen ovim postupkom naših biskupa, koji preko takvih stvari olako prelaze.

Po mome skromnom uvjerenju toliko ograde i toliko policije u odorama treba netko tko se boji sudionika, vjerničkog puka koji je bio tamo.

Očekivao bih od nasih biskupa da političarima zabrane bilo kakvu nepotrebnu primjenu sile na crkvenom prostoru. Tu su oni gospodari. Tko se boji vjerničkog puka, nek ne dolazi!

Navečer smo pridragi akademik i ja bili pozvani na proslavu Dana Oluje u Čavoglave kod Marka Perkovića Thompsona.

Velikodušan domaćin, drag susjed, vješt organizator okupio je fino društvo u kojem je odskakao poljski svećenik, koji se istina nije mogao sporazumjeti na hrvatskom, ali je nosio hrvatsku odoru te pjevao Thompsonove pjesme na dobrom hrvatskom.

Pokušao sam mu objasniti na engleskom smisao stiha „Ne daj na se, ne daj svoje“. Nisam uspio i nije mi krivo jer je stih tako genijalan, da ga je nemoguće prevesti u nekoliko rečenica.

Kratko iza toga, kao i ujutro, pristigli su pripadnici HOS-a. Kao da smo se dogovorili!?

U tome su društvu oni bili u središtu pozornosti. Svatko se htio slikati s njima. Thompson je bio zanimljiv, ali ne toliko, jer je valjda domaći.

Ostali smo do kasno navečer.

Razgovarao sam s više hosovaca. Posve normalni ljudi, koji su u pravom trenutku bili toliko pronicljivi i imali srca da ispravno reagiraju. Budući da su uvijek išli naprijed, podnijeli su i puno veću žrtvu nego obični domobrani.

Kad bi se ponovila 1991. godina, sigurno bi postupili na isti način.

Da se u naše društvo bio ušuljao kakav inkluzivni novinarski uljez, sigurno bi iznio posve drugu, lažnu priču, koju inače možemo čitati po medijima.

O ulozi HOS-a u Domovinskom ratu dovoljno je citirati izjavu Siniše Glavaševića: “Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu”.

Za one s jačim živcima preporučam film Nade Prkaćin: „HOS-ova štafeta smrti.“ Teško je pogledati takav film koji doslovno ide pod kožu, a ne pustiti niti suzu.

Eto, u toj stvari ja sam rado revizionist, jer je revizionist u današnjoj Hrvatskoj onaj tko se zauzima za istinu i pravdu.

Prije nekoliko godina kupio sam na uličnoj prodaji opremu HOS-a, a ove godine mi je sestra nabavila i prikladnu masku, sve posve legalno uz fiskalni račun, tako da izgledam makar kao fan HOS-a.

Takvu opremu preporučam svakome za posebne prigode. Oni koji su takve oznake nosili prije 30 godina to su zaslužili.

Zaključno mogu reći da su današnji revizionisti časni ljudi, jer otkrivaju skrivenu ili prešućenu istinu. Takvi su akademik Pecarić, pokojni Slobodan Lang, koji se od gorljivog komunista prometnuo u iskrenog domoljuba, te Roman Leljak, koji između ostalog svojim novcima plaća istraživanje u srbijanskim arhivima, da bi istina na koncu izašla na vidjelo.

U Tisnome, 9. Kolovoza 2021.

Dr. Josip Stjepandić/Hrvatsko nebo