Fra Gabrijel Mioč: O “hercegovačkom slučaju” nikada nisam dopustio polemiku

Vi imate svoje obitelji, svoje ljubavi – prema supruzi, prema djeci, ja to nemam, ja imam ljubav prema Crkvi i prema Našim ognjištima – tako u intervjuu za Večernji list BiH obrazlaže i objašnjava četiri desetljeća svoje predanosti i odanosti hrvatskom katoličkom mjesečniku fra Gabrijel Mioč, u čijem je stvaranju sudjelovao i koji je prošli mjesec obilježio i proslavio svoju 50. godišnjicu.

Njegovo ime upisano je u prvom broju 20. srpnja 1971. godine kao tajnika lista i od tada je, tijekom 50 godina, podmetao leđa u raznim prigodama – od glavnog urednika, što je i trenutačno, hrvanja, nadmetanja i nadmudrivanja s UDBA-om, do redovitog mjesečnog raznošenja novog broja Naših ognjišta po hercegovačkim župama, što radi i danas, u 79. godini.

Ljubav i strast koje su se rodile u mladim svećeničkim i novinarskim godinama, jednakim žarom plamte i danas.

Večernji list: Kakvi su dojmovi nakon obilježene 50. godišnjice? Jeste li zadovoljni znanstvenim skupom, njegovom razinom, odjekom u javnosti, u medijima…?

– Jako sam zadovoljan. Zahvaljujući, baš ako hoćete, i vašim novinama, Večernjem listu, znanstveni je skup i prije samog održavanja bio dobro najavljen i poslije dobro popraćen, što je prihvaćeno i u drugim medijima. Što se tiče samoga skupa, koliko sam vidio i čuo od sudionika te gostiju, posebice iz Zagreba, koji su, prema našim kriterijima, uvijek malo izbirljiviji nego što mi mislimo, bili su iznimno zadovoljni, dapače, čak su mi rekli: – I u Zagrebu, na ovoj razini, ne bi se tako lako mogao održati jedan takav znanstveni skup, kakav je bio u Tomislavgradu. I sama dvorana bila je dobro posjećena, sve u svemu, skup je bio na visokoj akademskoj razini.

Večernji list: Ocjene i dojmovi su da su radovi dobro tematski i sadržajno postavljeni, predavači od ugleda, slika i predodžba Naših ognjišta, kao 50-godišnje medijske institucije, u cijelosti je zaokružena i predstavljena.

– O programu znanstvenog skupa dugo smo i na vrijeme razmišljali, vijećali, raspravljali, kako bi radovi bili kvalitetno odabrani i pripremljeni. Posebno smo o svemu dogovarali i planirali s našim fra Robertom Jolićem, uradili smo to na vrijeme, već poslije Božića imali smo teme koje ćemo poslati predavačima. Budući da imamo u digitalnoj formi snimljene sve brojeve Naših ognjišta u 50 proteklih godina, naša tajnica Marija Majić poslala je svim predavačima stick sa snimkama da znaju o komu i o čemu će pisati te govoriti. Zaposlili smo jednu gospođu koja je gotovo pola godine na tome kvalitetno radila, čak smo nabavili i veliki skener koji nema svatko, tako da su se mnogi profesori i znanstvenici, sudionici znanstvenog skupa, ugodno iznenadili. Radovi će biti objavljeni u zborniku, fra Robert radi na tome.

Večernji list: Osvrćući se na proteklih 50 godina, imali ste i javno iznosili teške trenutke. Među njima je posebnu težinu imao odnos Provincijalata Hercegovačke franjevačke provincije prema Našim ognjištima?

– Meni osobno uvijek je smetao i teško padao u našoj Hercegovačkoj provinciji odnos vrha Provincije prema listu. Kao da Ognjišta nisu njihova, nas sviju, nego nekog tamo Duvna i duvanjskoga puka i duvanjskih fratara. Zato što izlaze u Duvnu. A nasuprot tomu, apsolutno sam u to siguran jer sam dugo u Ognjištima, cijela hrvatska Crkva smatrala je da su Ognjišta djelo, odnosno novine hercegovačkih fratara. I u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Rijeci, Splitu, Požegi, Đakovu… Nije ih zanimalo gdje izlaze, u Duvnu ili u Mostaru. Moram priznati i pohvaliti se – imao sam mogućnost, kad god sam htio, kad god sam zaželio, bez najave, doći u svaki Ordinarijat hrvatske Crkve. Doslovce, bio sam predstavnik Naših ognjišta, lista hercegovačkih fratara. Ali, fratri u hercegovačkim župama i samostanima ipak su bili zdušno za Ognjišta, svi po redu. Ne mogu dovoljno zahvaliti, ne mogu naći dovoljno riječi kojima ću kazati da su moji fratri u Hercegovini najzaslužniji što su Naša ognjišta trajala i traju toliko dugo.

Večernji list: Vi ste u teškim i kritičnim trenucima za Ognjišta ulazili u vatru i preuzimali odgovornost za njihovu sudbinu i daljnju budućnost. Bili su to neizvjesni i presudni koraci, ali niste se uplašili i digli ruke.

– Što se tiče mog angažmana, kad god su Ognjišta došla u određenu krizu, primao sam se dužnosti – nema urednika, ja sam urednik, nema ravnatelja, ja ravnatelj, nema tajnika, tajnik sam. I sve tako do dana današnjega. Kad sam 1980. godine iz Čitluka došao na dužnost župnika u našu duvanjsku župu Bukovicu, uletio sam u određenu krizu Naših ognjišta. Provincijalna uprava premjestila je iz Duvna svu trojicu naših fratara koja su uređivala Naša ognjišta – fra Ferdu Vlašića, fra Jozu Križića i fra Jakova Bubala, ali su nakon protivljenja ostalih fratara iz Hercegovine vraćeni. Zašto je to napravljeno, nije mi jasno, nisam nikad pitao, dogodilo se tako kako se dogodilo. Veliku zahvalnost i priznanje izražavam pokojnom fra Anti Perkoviću, tadašnjem gvardijanu duvanjskom, na njegovu trudu da spasi Naša ognjišta. Međutim, još veća kriza i muka bile su sljedeće, 1981. godine, kad su vlast i UDBA zatvorili glavnog urednika fra Ferdu Vlašića i tajnika fra Jozu Križića. Opet, praktički, nitko nije ostao u Ognjištima, ponovno su obezglavljena. Ostao je samo fra Jakov Bubalo koji je dotjerivao tekstove, ali o upravljanju i administraciji nije imao znanje. Ali, tada je opet odgovorno nastupio fra Ante Perković. Doslovce me je “utjerao” da preuzmem brigu o Ognjištima. Preuzeo sam je zajedno s fra Marinkom Lekom, kojem također odajem veliku zahvalu i priznanje za veliki trud i doprinos.

Večernji list: Do kulminacije dolazi 1982., kada su Naša ognjišta zabranjena i rješenje nađeno u promjeni naziva lista u Svetu baštinu. Jesu li Ognjišta bila na neki način remetilački čimbenik za vlast, a ujedno i pravila neugodnosti Provinciji, koja ih se željela nekako riješiti?

– Promjena naziva lista u Svetu baštinu bila je jedino rješenje da se opstane. Bila je to zapravo trgovina kako bi list ostao kakav jest, s rubrikama koje je imao, ali da se mijenja naziv i da ne objavimo da su Naša ognjišta zabranjena. Zašto su to tako tražili, nije mi bilo jasno, međutim, poslije smo odgonetnuli – zato što nigdje nisu objavili svoju odluku da se list zabranjuje, što im nikako nije išlo u prilog pred domaćom i svjetskom javnosti. No, poslije se događa pokretanje Svjetla riječi, koje izdaju provincija Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija. Jesu li svi ti potezi bili proračunati da se stvori prostor za Svjetlo riječi, ja to ne znam, ali tako se događalo. I što je posebice znakovito, naša Hercegovačka provincija deset je godina bila suizdavač Svjetla riječi, sve do 1991. Uz to, Uprava naše Provincije tek je 1989., dakle prvi put, imenovala urednika Naših ognjišta (fra Viktora Nuića), odnosno tada još Svete baštine. Dotad se to rješavalo na razini samostana u Duvnu.

Večernji list: Kako ste se postavljali i odnosili prema tzv. hercegovačkom slučaju? Kakve ste odnose imali s biskupom Ratkom Perićem?

– U toj našoj stvarnosti opterećenoj tzv. hercegovačkim slučajem osobno nisam nikad dopustio da Ognjišta prijeđu u neku polemiku o tome problemu. Pokojni fra Ferdo Vlašić je prije, dok je bio urednik, pokušavao neke stvari o tome ubaciti u Naša ognjišta, međutim, kad sam ja preuzeo skrb o novinama, to nikad nisam prakticirao, nisam dopustio tu polemiku. Smatrao sam da ja ta polemika na razini čisto pravnog pitanja, što bismo rekli narodski – “hajdemo vidjeti mrginje, moj mrginj je tamo, tvoj tamo…” Nikad osobno nisam bio za to – da trujem naš narod time.

Večernji list: Kako je u praksi izgledao vaš odnos? Jeste li zamijetili kod biskupa Perića možda neki otklon, rezervu prema vama i Ognjištima?

– Ne, ne, nisam ni na koji način. Sjećam se dobro, čak je naš biskup Ratko znao javno reći da mu je najugodnije biti u Duvnu na krizmama, među svećenicima. Ja velim zato što mi nismo otrovani “hercegovačkim slučajem”. Mi to ovdje u Duvnu ne poznajemo… Bio sam duvanjski dekan 20 godina, itekako sam čuvao te odnose sa svećenicima naše biskupije. U župama na Buškom jezeru imali smo četiri biskupijska svećenika, izvanredno smo se slagali, pomagali. Oni su me u svako doba mogli pozvati da im pomognemo, uvijek sam našao načina da nađem svećenika koji će ih zamijeniti ili u vezi s nekom drugom potrebom. Tim načinom sam se odnosio i u našim novinama.

Večernji list: Rekli ste da niste imali potporu ni od crkvenih ni od svjetovnih vlasti, dapače, pretrpjeli ste velike neugodnosti od UDBA-e. Otkuda snaga da se ne poklekne, da idete dalje?

– Vlasti su se odnosile tako kako su se odnosile, nikad nismo dobili nikakvu potporu, ni materijalnu ni bilo kakvu drugu, ni dinara ni feninga, kako bi se reklo, posebice od one režimske. Vlasti su uvijek uzimale svoje. Sve do otprilike 2000. imali smo više od 18.000 pretplatnika, to je velika stvar, a time, jasno, imali smo i novca. Čak smo 1988. tiskali 25.000 primjeraka, istina, tada je puno primjeraka išlo u Međugorje, a onda, kad je Međugorje počelo izdavati svoje novine, naša tiraža počela je opadati. Zahvaliti samo možemo Bogu i našim pretplatnicima i čitateljima. Oni su bili naša velika snaga, a što se mene osobno tiče, postojao je u meni pomalo određen bunt, energija koja me je “gurala”.

Večernji list: S UDBA-om ste imali više različitih neugodnih susreta, ispitivanja, obavijesnih razgovora, iznenadnih upada, pretresa redakcijskih i župnih prostorija. Je li bilo prijetnji, zastrašivanja, rubnih incidentnih događaja i susrećete li te ljude danas?

– Nikoga od tih ljudi ne osuđujem, danas su već u poodmaklim godinama, oni su na svoj način živjeli svoj život, radili taj posao u tom vremenu, u tom društvu, zarađivali plaću na taj način. A koliko je to bio častan i moralan posao, to je posebno pitanje. Moram, po duši, reći – nikad me nije nitko od njih u UDBA-i posebno povrijedio ili zlostavljao, pogotovo udario. Tek je jedanput bio jedan incident u UDBA-i u Livnu. Dugo nisam htio potpisati jedan njihov iskaz o fra Jozi Zovki kad je on bio moj kapelan u župi Bukovici. Pet puta su mi, s malim izmjenama, donosili da potpišem, odbijao sam i govorio: “To kod mene nije bilo, ja sam šef kuće, nije istina, to vi lažete…” Onda je jedan od njih skočio na mene i rekao mi da sam drznik, međutim, skočio sam i ja na njega, uhvatio ga za kravatu i odgurnuo. Rekao sam mu: “Ti si divljak!” Sreća Božja da nije proletio kroz prozor.

Večernji list: Raspadom bivše države i Domovinskim ratom prilike su se stubokom promijenile. Sva tržišta, pa i medijska, su se raspala, sad ste na 6000 primjeraka? Kažete da i s tom nakladom i izdavačkom djelatnosti možete komotno funkcionirati?

– Tako je, izgubili smo puno pretplatnika. Izgubili smo cijelu Vojvodinu, cijeli Srijem, istočnu Slavoniju, Slavoniju kao takvu, i općenito Hrvatsku. Mislim da smo jedno vrijeme u RH slali primjerke za 5000 pretplatnika, u inozemstvo isto toliko. Cijela Bosna i Posavina primale su Naša ognjišta, ukupno ovdje u domovini u BiH 8000, 9000 do 10.000 pretplatnika, u Međugorju kako kada. U inozemstvu smo išli preko hrvatskih katoličkih misija, one su nam bile najvažnije. Primjerice, u München smo nekad slali 600 komada, u Stuttgart 300, u Frankfurt 200, Köln 200, Berlin 300… Ali, danas od hrvatskih katoličkih misija nemamo ništa, u inozemstvo šaljemo na pojedinačne adrese i spalo je to na oko 1500 komada. Uglavnom idu u Europu, u Australiju 150 komada, u Ameriku 200… S nakladom od 6000 primjeraka, bez izdavačke i prodajne djelatnosti, ne bismo mogli opstati. Imamo dvije knjižare, u Širokom Brijegu i Tomislavgradu, one nam pomažu, uprihode nam određena sredstva, a i u našem uredu u Tomislavgradu prodamo značajan broj knjiga, primjeraka Biblije, kalendara i drugih naših izdanja.

Večernji list: Kakvo je bilo stanje s vjerskim tiskom u BiH na početku 70-ih godina, kad su se pojavila Naša ognjišta? Je li bilo katoličkih tiskovina?

– Vjerskog tiska nije uopće bilo u BiH, nisu izlazile ni jedne katoličke novine. Dakle, Naša ognjišta bila su prve katoličke novine u BiH nakon Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj su tada bili Glas Koncila, Veritas, Glasnik Srca Isusova, ne sjećam se je li bio još neki list, te u Beogradu Blagovest. To su bile katoličke novine na ekavici. Zbog svega toga Naša ognjišta su odmah imala brzi rast. Večernji list: Što je još utjecalo i doprinijelo da su Ognjišta tako zdušno primljena i prihvaćena među Hrvatima katolicima? – Osim što su to bile prve i jedine katoličke novine u BiH, Naša ognjišta nisu prihvatila nikakve jezične sporazume, Novosadski sporazum, pisale su čisto i točno hrvatskim književnim jezikom. To nam je potvrdio i Miroslav Krleža. O tome imamo svjedočanstvo. Naš student bogoslovije u Zagrebu fra Klemo Galić odnio je Krleži primjerak Naših ognjišta da on da svoje mišljenje i Krleža je rekao: – Svaka čast, to su prave novine i pravi hrvatski jezik. Na neki način, rekao bih, to podsjeća i asocira na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, koju je Krleža podržao i potpisao.

Večernji list: Od samih početaka izlaženja počeli ste raznositi Naša ognjišta po župama u Hercegovini. Radite to i danas, usto ste duhovni pomoćnik u župi Seonici, otkuda tolika energija u vašim godinama, dokle tako…?

– Jesam, i još uvijek to radim. Vozim u sve župe naše Hercegovine koje primaju najmanje 10, 20 komada. To ne šaljemo poštom, nego osobno odvezem. Ali, lijepo je to, susretnem se s fratrima, vidimo se, čujemo se… Nije to loše, na svoj način to je preporuka za Ognjišta. Istina, mene pritišću godine, kad dođe neki mladi, neka nastavi. Osim toga, svaki dan sam u Ognjištima, kad ima posla, u uredu sam, ili nekud poslom idem, letim, do Splita, do Zagreba, Sinja, Trilja, Imotskog, do Međugorja, Mostara, trčim stalno… Istina, doduše, i policija leta za mnom, stalno me snimaju te njihove kamere zbog brzine pa bude ponekad i koja kazna. No, moram zahvaliti mojim dvjema vrijednima suradnicama, tajnici Mariji Majić i Ivani Gabrić koja vodi računovodstvo. One su mi od neprocjenjive pomoći, a praktički, nas troje činimo uredništvo lista.

Večernji list: Recite nam nešto o suradničkoj postavi u Ognjištima. Koliko imate suradnika, jesu li većina duhovne osobe, svećenici i časne sestre, koliko njih plaćate, a koliko ih piše bez naknade?

– Odmah bih tu istaknuo našeg fra Tomislava Pervana, već 26 godina surađuje i piše za Ognjišta, čovjek nikada nije pitao i zatražio honorar. Međutim, odužili smo mu se na neki način tako što smo mu izdali serijal knjiga na naš račun. Ili, primjerice, profesorica Agneza Szabo iz Zagreba, koja od 1998. godine surađuje s Našim ognjištima, ne samo da nije nikad tražila nikakav honorar nego i svaki primjerak koji primi – plati. Želim istaknuti i fra Luku Tomaševića, također dugogodišnjeg suradnika, fra Ivana Dugandžića, ima ih još, koji nikad nisu spomenuli honorar. Svećenici i časne sestre ne traže honorar, a suradnicima laicima, što je prirodno, pokušavamo na korektan način, koliko je to moguće, nadoknaditi trud. Sve u svemu, više je suradnika koji primaju honorar.

Večernji list: Dokle će još fra Gabrijel Mioč biti glavni urednik Naših ognjišta? Što će u budućnosti biti s hercegovačkim katoličkim mjesečnikom, ima li mladih fratara koji bi vas mogli naslijediti?

– Pa mladi svećenici, ako hoćete pravo, čude mi se što u ovim godinama mogu sve ovo raditi, ovoliko letati… Nisam zamijetio da bi me ijedan htio naslijediti, ali, istina, to ne ovisi o njima, nego o Provincijalatu, provincijalu i Upravi. Provincijalu sam rekao – meni je 80., bio bi red da tražiš nasljednika. Hoće li ga naći, neće li, ja čekam, valjda ću dočekati. Naš redovnički sustav je takav da naša Uprava određuje što će tko raditi, koju dužnost će obavljati. Sad, da bih ja rekao – ovoga mi dajte, to nije praksa, to će Provincijalat odlučiti. Dokle ću još, rekao bih – dok ne dobijem nasljednika. A na pitanje što će biti s Našim ognjištima, odgovorit ću – valjda će biti netko tko će ih voljeti kao ja.•

Ivan Kaleb/Večernji list/ https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo