J. Sabol: Ateizam: znanstveno-spekulativna vizija svijeta i razvoj društva

 Slaba vjera današnjih kršćana je povod nevjeri i ateizmu drugih

Najslavniji ateist na svijetu je nedavno izjavio: Nisam siguran da Boga nema. Riječ je o britanskom etnologu i teoretičaru evolucije Richard Dawkinsu. Dawkins kaže da je on zapravo agnostik, a ne ateist. To bi značilo da on više ne tvrdi da Boga nema, već da ga čovjek na ovom stupnju razvoja ne može još spoznati. Ta izjava nas u najmanju ruku jako začuđuje budući da je Dawkins poznat kao jedan od najagresivnijih ateista našeg vremena, kao propagator ukidanja svake religije iz života društva. Ako sada javno prizna sumnju u svoju ateističku „religiju“, pitamo odmah je li Dawkins zabacio time i svoju teoriju evolucije, na kojoj gradi svoj ateizam? Kao agnostik bi trebao to učiniti i priznati da čovjek ne može na ovom stupnju razvoja spoznati je li teorija evolucije istinita ili je pak samo jedna vrsta science fiction-a. Dawkins bi trebao znati da na području znanosti ima dovoljno slučaja spe-science fiction-a, osobito kada se radi o pitanju početka i kraja svijeta. Te teorije su zapravo u lacije u pozitivnom smislu, naime to su vizije i prognoze pomoću kojih znanstvenici pokušavaju doći do istinske spoznaje (Heisenberg, Schrodinger i dr.).

Jedna takva spekulacija puna mašte nalazi se na području teorije evolucije. To je spekulacija o „egoističnom genu“ našega ateista Richarda Dawkinsa. Ovdje se radi o jednom klasičnom primjeru kako određeni znanstvenici dolaze pomoću spekulacije do spoznaja, koje proglašuju istinitim i pomoću kojih vode „oslobodilački“ rat protiv svake religije, a s posebnim žarom protiv kršćanske vjere.

Dawkins je vjerojatno spoznao neodrživost svog agresivnog ateizma na osnovi spekulacije o „egoističkom genu“ te se obratio od agresivnog fundamentalističkog ateizma na humaniji agnosticizam. Svaki razuman čovjek pita Dawkinsa zašto ne može uvidjeti snagu ideje da je svijet stvoren iz „ništa“? Zašto ne može uvidjeti da je ta divna ideja nužno povezana s idejom postojanja nadnaravnoga bića koje nazivamo Bog? On misli da ne trebamo ideju nadnaravnog bića za tumačenje svijeta. S time se slaže i katolička teologija kada uči da kršćanska vjera kao objavljena vjera po prorocima i konačno u osobi Isusa Krista nije tumačenje struktura svijeta, njegovih zakona i procesa nego je ona Vesela vijest spasenja svijeta i čovjeka po djelu otkupljenja Isusa Krista: njegovom smrću na križu i njegovim uskrsnućem kao pobjedom nad smrću za vječni život. Hipotezu „Bog“, zaista, ne trebaju prirodoslovne znanosti (fizika, kemija, biologija, medicina, etnologija, sociologija i dr.) da bi otkrile zakonomjernosti u „svijetu“ i tako došle do razumijevanja svih događanja u materijalno-živućem svijetu. No, svaki čovjek, koji razmišlja i promatra svijet, treba u susretu s vanjskim svijetom, ali još više u doživljavanju svoje čovječnosti s njezinim zagonetkama i problemima nešto drugo nego obično tumačenje pomoću empirijskih istraživanja. Mi ljudi kao razumna bića trebamo odgovore na temeljna pitanja: odakle smo, kamo se krećemo, što je smisao našeg života, koji je cilj evolutivnog procesa svijeta i povijesti čovječanstva. Mi trebamo odgovor na pitanje zašto je zlo na svijetu i u nama, zašto patnja, zašto smo slobodni, zašto vidimo što je dobro pa ipak činimo zlo? I konačno mi hoćemo spoznati zašto je u nama čežnja za srećom i vječnošću?

Mi ljudi razuma i svijesti svog položaja u svijetu tražimo istinu o toj našoj sveukupnoj stvarnosti. Bez te istine se osjećamo zatvorenima u vremenu i prostoru svemira, osjećamo se izgubljenima i nesretnima. Tu istinu o nama i svijetu nam je donio Isus Krist: istinu da smo stvoreni ljubavlju Stvoritelja na njegovu sliku, istinu da kao slobodna razumna bića usavršavamo radom sebe i okolinu oko nas na Božju slavu, istinu da nas nitko i ništa ne može više izbaciti iz egzistiranja jer smo spašeni i određeni za vječni život. Nema te prirodoslovne znanosti koja nam može ponuditi zadovoljavajuće odgovore na ova naša pitanja. Naglašavamo, to nisu pitanja koja su nam položena u razum i u dušu samo našim kršćanskim odgojem odnosno našom humanističko-kršćanskom kulturom. To su pitanja svakog čovjeka u svakoj kulturi. To su pitanja čovjeka jer je razumno biće i jer je stvoren kao takvo biće. Zar ga je takvim stvorila evolucija ili slučaj? Zar da čovjek zahvaljuje svoju egzistenciju, svoj razum, svoju sposobnost za lijepim i dobrim nekom „egoističko-altruističkom genu“? Nije li utješno i smirujuće tako misliti i vjerovati, kako mislimo i vjerujemo mi kršćani? Meni je moj kolega ateist otvoreno priznao da mi zaviđa na tome da mogu vjerovati. On bi htio vjerovati, ali ne može. To je iskrena riječ, dostojna jednog visoko obrazovanog i intelektualno poštenog čovjeka. Nazvao bih ga „pobožnim“ ateistom jer priznaje da nema snage, vjerojatno niti volje da prihvati ono, što je u sebi lijepo i dobro za čovjeka, što je razumno i korisno za čovjeka i društvo, a to je vjera, kršćanska vjera. Ima takvih ateista. Nažalost, ima i druge vrste ateista: agresivnih, nepromišljenih, prisiljenih taštinom i osjećajem mržnje na sve religiozno, prije svega na kršćanstvo i na Katoličku Crkvu.

Ateizam školski predmet?

Umjesto da u iskrenosti sebi postave pitanje gdje su razlozi da baš oni – ta mala šačica ljudi – ne mogu ili neće prihvatiti činjenice ljudske duše i ljudskog uma o čežnji za spasom, za srećom, za savršenošću, za smislom, za vječnošću života, oni proglašuju vjernike nenormalnim. Kad bi imali barem malo duha samokritičnosti, da ne reknem intelektualnog poštenja, morali bi sebi postaviti pitanje, odakle to da su najsvjetliji umovi čovječanstva i geniji spoznaje i kreposnog života upravo ljudi religioznog usmjerenja života, da su to upravo ljudi vjere, a ne ljudi ateisti? Kad bi ateisti tipa Dawkins bili voljni razmišljati bez afekta mržnje i oholosti, lako bi došli do saznanja činjenice da su najviše vrednote naše kulture, pomoću kojih izgrađujemo ovu civilizaciju, djelo nadahnuća ljudi duboke vjere, da, kršćanske vjere i religioznosti. Sa spekulacijom Dawkinsa o „egoističkom genu“ i njegovom religijom ateizma nitko ne bi došao do spoznaja tih vrednota.

Agresivni ateisti danas u svijetu trebali bi već jednom shvatiti da slabljenjem religiozne svijesti i duha kršćanske vjere današnja civilizacija nema dobru budućnost. Naravno, moramo dopustiti pomisao da oni misle baš suprotno, naime da oni svojom aktivnošću stvaranja ateističke svijesti, recimo ateističke religije, hoće današnjoj civilizaciji ništa drugo nego samo dobro. Pravo na tu misao imaju. Hoće li to biti zaista na dobro čovječanstva, to ne znaju i ne mogu to niti teoretski dokazati. Usprkos toga oni svoju religiju ateizma propagiraju kao neku sigurnu znanost na simpozijima, na televizijskim ekranima, literaturom, difamiranjem kršćanske vjere i Crkve.

Najnoviji potez jest njihov zahtjev da se ateizam uvede u sustav obrazovanja kao redoviti predmet jer to traži pravo na slobodu religije. Tako misle. Dakle, svijet će biti opet „obogaćen“ jednom novom religijom: religijom ateizma. Za Dawkinsa je to jedina legitimna religija koja odgovara našem vremenu. On računa s time da će ta nova religija biti prihvaćena od većine ljudi. Tko to ne učini, taj je ili slabog duha ili slučaj za psihijatriju. Tako stoji crno na bijelo u njegovom djelu, zapravo pamfletu, pod naslovom: „ The God Delusion“. To ne moramo uzeti ozbiljno jer je on to najvjerojatnije pisao pod pritiskom afekta mržnje i nekontrolirane taštine, o čemu može nešto više reći psihijatrija. Znanost nema s time ništa zajedničkog. No, ozbiljno trebamo uzeti ovaj slučaj iz jednog drugog razloga. Trebamo znati: kada god dođe na vlast „znanstveni ateizam ili sekularizam“, imati ćemo posla s totalitarizmom. Kao vjernici smo to već doživjeli u nedavnoj prošlosti za vladavine „znanstvenog socijalizma“. Tu činjenicu moramo shvatiti kao poziv na duhovno-intelektualni otpor propagatorima ateizma i sekularizma svuda u svijetu.

U što vjeruju ateisti?

Možda nećemo dugo čekati na odluku ministarstava znanosti i obrazovanja diljem Europe (u Irskoj je udruga ateista već podigla taj zahtjev) da se ateizam uvede kao školski predmet. Vjerojatno će se taj predmet zvati „vjeronauk ateizma“ ili religiozni odgoj u ateizmu.Za sada nije još poznato što će se poučavati. Svakako će se poučavati u onome što ateist treba ili mora vjerovati da postane član ateističke zajednice (crkve?).

„Vjerovanje“ ili credo za ateiste već postoji. Napisao i objavio ga je poznati borbeni ateist u Italiji, matematičar Piergiorgio Odifreddi u knjizi „Caro Papa, ti scrivo“ (Dragi Papa, pišem Ti) 2011.godine. Prema njemu „credo“ (vjerovanje) za ateiste glasi ovako:

„Vjerujem u jednoga boga: u Prirodu, tu svemoguću majku, tog stvoritelja neba i zemlje, svih vidljivih i nevidljivih stvari. Vjerujem u jednoga gospodina: Čovjeka, tog jedinorođenoga sina Prirode, rođenoga od majke na koncu svih stoljeća: priroda od prirode, materija iz materije, prava priroda iz prave prirode, proizvedena, a ne stvorena, iz iste prirode kao i majka. Vjerujem u duha, koji je gospodin i koji daje životu svijest, i koji proizlazi iz majke i sina, i koji se s majkom i sinom obožava i slavi, i koji je govorio po prorocima intelekta. Očekujem rastvaranje u smrti, ali nikakav drugi život u nekom svijetu koji neće doći“.

Prepuštam svakom katoličkom vjerniku da razmotri ovaj „credo“ malo pobliže i dade na njega odgovor. Primjećujem samo ovo: možemo zaključiti da je autor ovog creda nekada posjećivao vjeronauk i da je zapravo falsificirao naš pravi katolički credo zamjenjujući samo riječi: umjesto Bog stavio je riječ Priroda. (Ovaj govor nam je poznat: na početku je bila materija; ona je odlučila da se razvija… Tako Engels). Dakle, za ateista je priroda neko božanstvo o kojem ne zna reći ništa konkretnog. On vjeruje u neko iracionalno božanstvo imenom priroda. To je zapravo povratak u mitologiju iz vremena prije Krista. Kako on kao poznati matematičar može takav iracionalni credo spojiti sa znanošću matematike i s ostalim znanostima, to je njegova tajna. Kao znanstvenik-matematičar trebao bi ipak znati da se matematički aksiomi (očevidna spoznaja, osnovna načela) kao i vjerske dogme ne mogu eksperimentom niti potvrditi niti opovrgnuti, pa ipak bez njih ne možemo razvijati naše spoznaje. Izgleda da se ovdje ne radi o ni o čemu drugom nego o tome da se uznemire ljudi vjernici i da se našteti Katoličkoj crkvi. Takvi motivi u borbi mišljenja su nehumani, protiv svake etike i razuma. Nažalost, moramo konstatirati da agresivni ateisti ne traže istinu u dijalogu s drugima. Svijest o svojoj religioznoj neistini žele neutralizirati tobožnjim otkrivanjem neistine ili zablude kod drugih služeći se kod toga difamiranjem i čak falsificiranjem ili jednostavno neprihvaćanjem činjenica.

Vjera i nevjera utječu na društvo

Čisto teoretski gledajući spoznajemo da živjeti po načelu „kao da Boga nema“ nužno ima konkretne posljedice kako za život pojedinca tako i za život čitavog društva. To isto vrijedi i za život po načelu „živjeti kao da Boga ima“. Konkretno rečeno: vjerovati ili ne vjerovati nije samo privatna stvar nego je to i civilno, javno pitanje. Društvo, čiju populaciju većinski čine vjernici disati će drukčijim životom nego društvo, čiju populaciju većinski čine nevjernici, ateisti. Društvo s većinom kršćana stvarati će odnose među ljudima u smislu evanđeoske etike; društvo s većinom ateista činiti će to opet sa svojom etikom. Razlike između obaju društava biti će sigurno velike. S time u vezi je opravdano znanstveno istraživanje s pitanjem koja etika služi na dobro čovjeka i društva, odnosno negativno pitanje: koja etika djeluje na štetu čovjeka pojedinca i na društvo u cjelini? To nije samo znanstveno pitanje nego je to eminentno političko pitanje. Očita je činjenica da ljudi vjernici – kršćani i muslimani – zastupaju istinu da je brak zajednica između muškarca i žene, dok ljudi nevjernici imaju drugo stajalište u toj stvari. Općenito rečeno: najveći broj pitanja, o kojima odlučuje politika, su pitanja etike i moralnog usmjerenja života. Tu je razlog i uzrok žestine diskusija u politici i u društvu. Širenje pluralizma i relativizma kao idejnog temelja demokracije imati će za posljedicu nastanak velikog broja različitih etika, dakle nacrta života, na osnovi različitih sustava vrednota. To će opet izazivati sve širu i dublju podjelu društva iz kojeg će se rađati nestabilnost, netrpeljivost, nesloga u bitnim pitanjima života.

Negativni utjecaj ateizma i sekularizma

Ako se u nedavnoj prošlosti znanstveno istraživala naslućivana ili podmetana štetnost „religije“ za društvo – rezultat je glasio da je religija štetna za socijalističko društvo i zbog toga su vjernici bili građani druge klase – danas je akutno potrebno provoditi znanstveno istraživanje o štetnosti ateizma i sekularizma za daljnji razvoj čovjeka i društva. To je već više puta učinjeno, ali se o rezultatima u velikom stilu šuti jer oni govore o negativnim posljedicama ateizma i sekularizma na društvo i pojedinog čovjeka.

Što više, određene snage politike i društva su postigle s takozvanim zakonom o diskriminaciji potpunu neutralizaciju nužne diskusije o štetnosti za opće dobro različitih nacrta života. To se čini i na taj način da se svaki nacrt života jednostavno uvrsti u red ljudskih prava i time je stvar riješena. Sjetimo se samo na koji su način pali tabui i svetinje humanističko-kršćanske kulture. Uz galamu i propagandu pojedinih skupina legaliziran je abortus, koji se do nedavno tretirao kao zločin. Slično se zbiva danas s aktualnim pitanjem u vezi s homoseksualnosti: do nedavno na popisu bolesti koju treba liječiti, isto tako do nedavno način života koji potpada u red kaznenog zakona i kažnjavanja, danas se prakticiranje homoseksualnosti smatra kao ljudsko pravo, kojemu treba priznati čak i rang braka. Tko to kritizira, prijeti mu se kažnjava- njem snagom zakona o diskriminaciji. Slični razvoj je u pitanju eutanazije: pod određenim uvjetima smiju liječnici usmrtiti čovjeka ako on to zatraži. Liječnik, koji polaže zakletvu da će uvijek i u svakom slučaju primjenjivati svoje umijeće u očuvanju i spašavanju života, postaje sada namjernim donositeljem smrti. Možda nije daleko vrijeme kada će pacijent morati liječnika pitati zagovara li eutanaziju ili je protiv eutanazije. O njegovom uvjerenju, naime, ovisi hoću li ostati na životu ili ću biti preseljen u vječnost s „humanom“ pomoću doktora. Kakvi li izgledi budućnosti?! Ne, to je već stvarnost u današnjici. Tko ubija nerođenu djecu? Sigurno ne doktor katoličke vjere! On, naime, ima savjest i svijest o odgovornosti pred svojim Bogom: jedinim gospodarom života i smrti. Tu i takvu odgovornost nema doktor ateist. Kome ili čemu je on odgovoran? Otvoreno pitanje na koje ima veliki broj jako različitih proturječnih odgovora: od partije pa sve do ekonomskih interesa. To se stručno zove: postupati metodom etike situacije i korisnosti.

Tako redom bismo mogli navesti mnoge druge slučajeve koji govore samo o jednom: o nevjerojatnoj brzini s kojom se do nedavno važeće vrednote i svetinje jednostavno zaniječu i budu izbačene iz sustava etičkih vrednota na kojima se treba graditi zajednički život. Čovjek se zaista pita kako je moguće da odgovorni ljudi ne prepoznaju u tome veliku opasnost za razvoj dobre budućnosti čitavog čovječanstva? Bolje rečeno, spoznaje o toj opasnosti za čitavi svijet su na dnevnom redu. Znanstvena istraživanja nam već dulje vremena naviještaju gotovo sigurnu katastrofu ove civilizacije, ako nismo spremni na obraćenje u moralnom i ekonomskom smislu. No, očito nema političke volje da se to učini. Pravi razlog tog stanja je zapravo u tome jer nema konsenzusa u pitanju vrednota. Svjetsko društvo, prije svega ono zapadno, kreće se momentalno i dalje u duhu ateizma i sekularizma. No, to se ne događa zato jer većinu u društvu čine ateisti i radikalni sekularisti. Po anketama znamo da su ozbiljni teoretski ateisti apsolutna manjina u društvima Europe i Amerike.

Za volju objektivne istine trebamo napomenuti jednu vrlo važnu činjenicu kod odlučivanja o etičkim vrednotama. U demokratskom društvu se dolazi do odluka glasovanjem. Praksa pokazuje da su rezultati glasovanja kod svakog pitanja etičko-moralne naravi vrlo tijesni, to jest pobjeđuje se s 1% većinom. Stoga zaključujemo, na našu utjehu, da ateističko-sekularističke snage današnjeg društva nisu baš tako jake kako nam se možda čini. Svakako je činjenica da današnja civilizacija u Europi i u Americi nije totalno ateistička niti sekularistička.

Ono, što nas mora zabrinjavati, je činjenica da kršćani preslabo žive svoju vjeru i da radi toga vrednote kršćanstva, iako prihvatljive za svakog ozbiljnog čovjeka, pa i za ozbiljnog ateista, ne dolaze dovoljno do izražaja u javnom i političkom životu. Smiono, ali treba reći: naša slaba vjera, naša životna praksa suprotna Evanđelju je barem povod, ako ne već uzrok, nevjere drugih, ateizma drugih. „Pobožni“ ateisti, a ima ih mnogo, nama ne zamjeraju što smo dobri, istinski kršćanski vjernici. Dapače. Ali nam oni jako zamjeraju što nismo dobri i istinski vjernici. Zato trebamo njihovu kritiku na račun kršćanstva i Crkve uzeti ozbiljno. Znam o čemu govorim. Od „pobožnih“ ateista sam čuo slijedeće izjave: „jasno mi je da bez povezanosti s Bogom nije moguće vladati nad narodom, niti će narod moći napredovati“; „napušta- nje načela kršćanske vjere vodilo je i vodit će uvijek u nesreću naroda“; „etičke vrednote i dobri etički zakoni države imaju korijen u kršćanskom tlu“; „etika, koja se ne može pozivati na religioznu svijest građana, nema dovoljno snage da se progura u društvu“; „govoriti o odgovornosti u politici, u gospodarstvu, u znanosti bez pozivanja na odgovornost pred Bogom, je prazan govor“; „nisam vjernik, ali se jako bojim živjeti u bezbožnom društvu“; „ u brzom gubitku osjećaja građana za etičke i moralne vrednote djelovanje Crkve je od neprocjenljive važnosti“. Ove, mislim, zaista racionalne, plemenite izreke osoba iz kruga mojih kolega i znanaca, koji se smatraju nevjernicima ili ateistima, možemo svim srcem pozdraviti i prihvatiti.

Oni se u potpunosti slažu s procjenom pape Benedikta XVI. i time sa svim pravim kršćanskim vjernicima. Papa kaže: „Kršćanstvo nije samo neki koristan element društva nego je ono element kojeg se ne možemo odreći u izgradnji dobrog društva i pravog suštinskog razvoja čovjeka“ (Caritas in Veritate, 4). Teološki rečeno: bez ostvarenja i oživotvorenja evanđeoskih riječi da smo mi, kršćanski vjernici „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ ne može biti i neće biti trajnog ostvarenja niti ljudskih prava niti pravde niti miroljubivih odnosa između ljudi jednog društva i između naroda i kultura svijeta. Kršćanstvo sa svojim duhovnim blagom nije samo jedna od više opcija za oblikovanje društva i čovjeka po slobodnom izboru skupina društva i političkih stranaka. Blago kršćanstva – u njega spadaju i istinski vjernici kao članovi Crkve – je nešto na čemu društvo i čovječanstvo može graditi svoju budućnost za uspješan život ovdje na zemlji i za vječno spasenje u punini života s Bogom. Ali to blago kršćanstva mora postati život, a ne biti pohranjeno u bibliotekama i spominjano samo na simpozijima, i propovijedima. „Pobožni“ ateisti imaju često pravo kad otkrivaju praktični ateizam u redovima nas vjernika.

Kako bi bilo divno živjeti svakom čovjeku u Hrvatskoj, kada bi 87% katoličkih vjernika Hrvatske živjelo po Duhu Evanđelja!

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo