Prof. dr. sc. Milan Nosić: Simbolika hrvatskoga grba i zastave

   U dalekoj prošlosti drevni narodi su se služili bojama za ukrašavanje predmeta, najčešće kontrastnim bojama, npr. bijelom, crnom i crvenom. Na cijelom planetu su pronađeni predmeti i crteži, stari i desetak tisuća godina, oslikani raznim bojama. Već je davno uočena određena simbolika u pojavnosti kontrastivnih boja: bijele i crne, te bijele i crvene. Na područjima oko Sredozemlja, gdje su živjeli Grci, Iliri, Rimljani, Judejci, Egipćani…, kontrastivne boje su uglavnom bile bijela i crna, i to najčešće rabljene na mozaicima. Te dvije boje su imale simboliku i u tadašnjim politeističkim religijama pa je tako glavni (vrhovni) bog, koji je bio bog dobra (svjetla, života), prikazivan bijelom bojom, a bog zla (mraka, smrti) crnom bojom. Tako npr. u hrvatskoj televizijskoj reklami grčkoga jogurta bog Zeus je simboliziran bijelom bojom (odjeća, brada, kosa, prostorija) ili u filmu o Mojsiju bog smrti (nazvan anđeo smrti) pušta naseljem crni dim koji ubija egipatske stanovnike. Kršćanstvo je zadržalo simboliku tih dviju boja, npr. bijele boje na krštenju, prvoj pričesti, krizmi i vjenčanju te crne boje na pogrebu. Nadalje, Boga svake godine u prosincu predstavlja sv. Nikola, odjeven u bijelo, koji na uzici vodi vraga Krampusa, odjevana u crno. Svaki dan u svakoj euharistiji svećenici izgovaraju riječi “boga od boga, svjetlo od svjetla” imajući u vidu Isusa, sina Božjega, kojega se uvijek prikazuje u dugačkoj bijeloj haljini, ne slučajno zato što je Isus bog dobra (svjetla, života) koji je sam izjavio da je uskrsnuće, nada, put i život onih koji vjeruju u Boga, njegova otca. Na nedavno održanom Eurosongu (Amsterdam, 2021.) norveški pjevač pjesme Fallen Angels sjedio je na bijelom prijestolju, odjeven u bijelo od peta do glave, s velikim bijelim krilima, oko njega je pobjednički ples plesalo šest rogatih, krilatih i repatih vragova (palih anđela) koji su Boga (oličena u pjevaču) svezali povlačeći i razvlačeći ga lancima. Na tu sotonističku koreografiju nitko u svijetu nije reagirao. U jezicima svih kršćanskih naroda bogata je frazeologija u kojoj je vrag (đavao, demon, zloduh, čert, šejtan, sotona) uvijek crn. 

   Prije oko četiri tisuće godina u područjima prednje i srednje Azije živjeli su brojni narodi (Hetiti, Hajki, Harahuaiti, Huriti, Luvijci, Medijci, Palajci, Parsi i dr.), koji su vjerovali da postoje dva duha kojima su se ljudi utjecali u potrebi, čak su im i žrtve prinosili. Jedan duh je bio duh dobra, a drugi duh zla. Svako zrelo ljudsko biće imalo je izbor: hoće li se utjecati bogu dobra ili bogu zla. Čak je postojala i mogućnost da se od jednoga boga otkloni i drugomu prikloni. Za takvo poimanje duhovne zbilje bio je zaslužan Zarathustra koji je navodno rođen prije tri i pol tisuće godina u mjestu Raj, na sjeveru današnjega Irana, a zapravo u hrvatskoj prapostojbini Harahuaitiji. U Zarathustrinoj dualističkoj religiji oba su duha dignuta na razinu božanstava, duh dobra je postao Mazda, dakle bog dobra (svjetla, života), a duh zla je postao Ahriman, bog zla (tame, smrti). Bog Mazda je bio simboliziran bijelom (svijetlom) bojom, a Ahriman crvenom (tamnocrvenom) bojom. 

   Bog Jahveh je Adamu i Evi nakon njihova prvoga grijeha priprijetio rekavši da on (Jahveh) zapodijeva (započinje) borbu u ime Eve, pramajke ljudskoga roda, sa Sotonom, bogom zla, tada u obliku zmije. Nakon pobjede Božje vojske na čelu s arkanđelom Mihaelom nad Sotonom, njegova moć i moć njegovih palih anđela, znatno je umanjena, ali ne i uništena. Ta stalna borba između dobra i zla traje i trajat će dok je svijeta i vijeka. Hrvatski grb je jedini grb koji simbolizira tu borbu koja započinje i završava bijelim poljem, poljem boga dobra. Na grbu treba biti po 12 bijelih i 12 crvenih polja, 25. polje je polje pobjednika. Kad grb počinje i završava bijelim poljem, to je grb boga dobra, dakle božanski grb koji ima značenje da je dobro nadvladalo (pobijedilo) zlo. Ako grb počinje i završava crvenim poljem, to je grb boga zla, dakle sotonski grb koji ima značenje da je zlo nadvladalo (pobijedilo) dobro. Današnji hrvatski grb počinje i završava crvenim poljem, pa nije teško zaključiti na osnovi prethodno rečenoga kakva je simbolika takva redoslijeda koloriranih polja. Na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu grb počinje i završava bijelim poljem. Neki u Hrvatskoj sadašnji hrvatski grb smatraju grbom koji simbolizira revoluciju, a neki pak ovaj grb s početnim bijelim poljem smatraju ustaškim. I jedna i druga tvrdnja su rezultat domišljanja, ponekad i zlonamjernoga. Hrvati već stoljećima ne znaju simboliku tih polja, koliko ih treba biti i kojim poljem počinje i završava grb. To je zato što već odavno ne znaju ili ne mare za simboliku nastalu u njihovoj iranskoj prapostojbini pa relativiziraju broj polja i njihovu boju. Na grbovima koji su sačuvani broj polja se kreće od 16 do 81, ovaj posljednji broj polja nalazi se na grbu otkrivenom u jednoj grobnici u Simferopolju na Krymu, na tom grbu je 41 bijelo polje i 40 crvenih polja. Neki u Hrvatskoj broj polja povezuju s brojem srednjovjekovnih župa, broj pak tih župa nije bio isti npr. u 9. i 11. stoljeću, jedne su nestajale, druge su nastajale. U Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske (Narodne novine, 26/93) u 7. članku piše da umjesto bijele može biti i srebrena boja polja. Srebrena boja se može vezati značenjski samo uz bogataše za koje je Isus jednom zgodom rekao da će prije kroz iglene uši provući devin povodac nego što će bogataš ući u kraljevstvo nebesko. Nadalje, u heraldičkom smislu hrvatski grb je loše strukturiran: grb mora imati simboliku, posebno značenje znakovlja koje ga razlikuje od drugih grbova. Grb mora biti cjelina ili sastavljen od dijelova iste hijerarhijske razine. Hrvatski grb je originalna cjelina samo kad se ima u vidu broj i raspored koloriranih polja. Dodatak u obliku krune sastavljen od pet regionalnih grbova predstavlja heraldički amaterizam zato što ti grbovi nisu iste razine s glavnim grbom. Kruna je inače obilježje kraljevine, a današnja Hrvatska nije kraljevina nego republika. Osim njih pet u kruni postojalo je još mnoštvo grbova hrvatskih zemalja, regionalnih i plemićkih, npr. Hum, Bosna, Turopolje… Neki su grbovi u kruni nastali u krajevima koji su bili pod tuđinskom vlašću, tako je npr. Istra do 1945. god. bila mletačka, austrijska i talijanska pa njihov grb s kozom je heraldički promašaj. To vrijedi i za druge grbove u kruni: Dalmacija je bila pod mletačkom, francuskom, austrijskom i talijanskom vlašću. Ili, npr. grb Dubrovačke Republike s okrunjenim lavljim glavama na sebi. Dubrovačka Republika je nakon kraja francuske okupacije bila pod austrijskom upravom. Ista ta republika je dio hrvatskoga teritorija (Neum i Novi) darovala Osmanlijama (Turcima) samo da ne bi graničila s Mletačkom Republikom. Nadalje, u kruni hrvatskoga grba postoji nesrazmjer prijadranskih grbova (3) i kontinentalnih (2). Imajući u vidu sve što je ovdje rečeno hrvatski grb treba izmijeniti tako da prvo i zadnje polje budu bijeli, da ih ukupno bude 25, da se u zadnjem redu prvo i zadnje polje ne smanjuje, da se iz zakonskoga teksta izbaci srebrena boja jer ona ne može zamijeniti bijelu boju, da se s grba izbriše kruna s pet regionalnih grbova i da hrvatski grb bude onakav kakav je na krovu zagrebačke crkve sv. Marka. 

   I još nešto. Hrvatski grb je u doba NDH (1941. – 1045.) bio strukturiran tako da je u okvir slova U bilo smješteno 25 koloriranih polja, s početnim i završnim bijelim poljem. Današnji hrvatski grb ima oblik neobrubljena slova U u okvir kojega je smješteno 25 koloriranih polja, s početnim i završnim crvenim poljem. Da se to izbjegne, nije trebalo ovalno obrubljivati doljnji dio prvoga i zadnjega polja u posljednjem redu. Postoje primjeri boljih stilizacija toga grba u prošlosti.

   I hrvatska državna zastava trebala bi imati jasnu simboliku. Danas sve države imaju svoje zastave koje se razlikuju od zastava drugih država. Mnoge zastave su kombinacija boja i znakova. U svakoj državi bi njeni stanovnici trebali znati što njihova zastava predstavlja i kakva joj je simbolika. Hrvatska zastava je trobojnica s grbom na sredini koji je vrlo problematičan, kako smo vidjeli u prethodnom odjeljku. Boje hrvatske zastave, a i brojnih drugih, treba vezati za strane svijeta koje su drevni narodi prednje i srednje Azije označavali bojama pa su tako crnom bojom označavali sjever, bijelom – zapad, crvenom – jug i modrom (tamnoplavom), odnosno zelenom – istok. Taj sustav je omogućio bliskoistočnim narodima da more na sjeveru nazovu Crno more, ono na zapadu – Bijelo more, a ono na jugu – Crveno more. Za Hrvate kao narod i danas su važne bijela i crvena boja. U sjevernom dijelu Irana od gorja Zagros na zapad pa sve do današnjega afganskoga grada Kandahara na istoku, od obala Kaspijskoga mora na sjeveru pa do sredine iranskoga visočja na jugu, bila je prapostojbina Hrvata koje su susjedni narodi, npr. Parsi na jugu, nazivali Harahuaitima. To su bili istočni Harahuaiti. Glavni grad te bogate i prostrane zemlje bio je Raj, danas se na njegovu mjestu nalazi grad Teheran, a ime Raj je sačuvano u imenu južnoga predgrađa toga grada gdje se danas nalazi industrijska zona. Kad je Perzijsko Carstvo ojačalo, jedan dio harahuaitskoga stanovništva je otišao na sjever i naselio pricrnomorska područja od Karpata do Kavkaza osnovavši veliki savez plemena sa sjedištem na poluotoku Krymu. Prije toga jedan dio je naselio  područja zapadno od gorja Zagros do sirijske obale, osnovao državu pod imenom Mitanija koja je tamo postojala dvije tisuće godina, sve do početka nove ere. To su bili zapadni Harahuaiti koje su okolni narodi nazivali Huritima, u novije doba Kurdima koji danas žive u krajevima koji su nekad bili u sastavu Mitanije. Inače, Kurdi sebe smatraju nasljednicima zapadnih Harahuaita. Budući da su područjem sjeverno od Kavkaza prolazili mnogi narodi na zapad u Europu, Hrvati su se iz pricrnomorskih krajeva odselili sjevernije u okokarpatske krajeve gdje su također osnovali saveze plemena sa sjedištem u Krakowu i Stiljsku. One na zapadu su okolni narodi nazivali Bjelohrvatima ili Bijelim Hrvatima, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet pak imenom Belohorvátoi, a one u Galiciji i Ruteniji (Zakarpatju) Crvenim Hrvatima. Zbog čestih pljačkaških upada Avara na područja Bijele Hrvatske 80.000 hrvatskih vojnika je početkom 7. stoljeća došlo u Panoniju, pobijedilo Avare i naselilo zemlje zapadno od Dunava, Drine i Drima koje im je na upravu dao tadašnji bizantski car Heraklij, kako nas pak izvještava jedan drugi bizantski car, Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.), u svojem djelu De administrando imperio (O upravljanju Carstvom). 

   Boje na hrvatskoj zastavi jesu oznake strana svijeta zemalja gdje su Hrvati živjeli u prošlosti. Hrvatska zastava je trebala biti riješena donekle poput poljske zastave tako da prva polovina odozgo prema dolje do sredine bude bijela boja, a da druga polovina odozgo prema dolje od sredine bude crvena, naravno bez grba. Poljska zastava ima iste boje, bijelu i crvenu, ali vodoravno položene. Uostalom, te dvije boje ne određuju Poljake, koji nisu bili zapadni (bijeli) i crveni (južni). Njihove odrednice su bile Malopoljska (polj. Malopolska) s Krakowom u središtu, i Velikopoljska (polj. Wielkopolska) s Gnieznom u središtu. Kraków je prije ustanovljenja poljske kraljevine bio kneževsko sjedište ne samo hrvatske višljanske kneževine nego i Bjelohrvatskoga saveza jer su cijela južna Poljska (Malopoljska), Šlezija i Moravska, nekada bile zemlje Bijelih Hrvata. Galicija i Rutenija bile su zemlje Crvenih Hrvata. Kad su se Hrvati doselili na jug početkom 7. stoljeća, ustanovili su dvije kneževine: Bijelu Hrvatsku od Kupe do Cetine i Crvenu od Cetine do Drima na Kosovu. Zato hrvatska zastava treba biti dvobojna: bijelo-crvena jer te dvije boje simboliziraju zemljopisni položaj Hrvata u prošlosti. Zaključno, te dvije boje ne simboliziraju Poljake, a Indonežane još manje. 

   I još nešto. Zastave bi trebale imati simboličko značenje i veliku važnost za stanovnike određene države. U svim prošlim ratovima neprijatelj se je uvijek htio pod svaku cijenu dočepati protivnikove zastave za koju se je i ginulo. Kad partitokratska vrhuška neke države bez heraldičkih kompetencija i narodne suglasnosti izražene na referendumu oblikuje novu zastavu, onda je najbolji primjer za to bosansko-hercegovačka zastava koja svojom strukturom, znakovljem i bojama ne predstavlja nijedan od triju naroda i ne simbolizira ama baš ništa. 

   Bit će čitatelja koji će sve ovo smatrati nepotrebnim razglabanjem, čak i zločestim jer tko je vidio razglabati o grbu i zastavi, simbolima suvremene hrvatske države. Nažalost, iz teksta se može zaključiti da ni hrvatski grb ni zastava nisu napravljeni dobro jer oni koji su to radili nisu imali dovoljno povijesnoga i heraldičkoga znanja. 

Literatura: 

[1] Alimov, Denis Evgen’evič: Etnogenez horvatov, formirovanie horvatskoj etnopolitičeskoj obštnosti VII – IX vv., str. 380, Nestor-Istorija, Sankt-Peterburg, 2016.2

[2] Bechcicki, Jerzy i dr.: Bijeli Hrvati 1, str. 280, Maveda, Rijeka, 2006.

[3] Bogacz, Janusz i dr.: Bijeli Hrvati 2, str. 280, Maveda, Rijeka, 2008. 

[4] Flusser, Gustav i dr.: Bijeli Hrvati 3, str. 272, Maveda, Rijeka, 2013. 

[5] Klaić, Vjekoslav: Hrvati i Hrvatska, str. 76, Matica Hrvatska, Zagreb, 1930.; Laus, Split, 1991.

[6] Łowmiański, Henryk: Hrvatska pradomovina, str. 144, Maveda, Rijeka, 2004. 

[7] Majorov, Aleksandr Vjačeslavovič: Velikaja Horvatija, etnogenez i rannjaja istorija slavjan Prikarpatskogo regiona, str. 214., Izdatel’stvo Sankt-peterburgskogo gosudarstvennogo universiteta, Sankt-Peterburg, 2006.

[8] Paščenko, Jevgenij: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, str. 164, Maveda, Rijeka, 2006. 

[9] Štedimlija, Marković Savo: Crvena Hrvatska, str. 152, Putovi, Zagreb, 1937.; Laus, Split, 1991.

[10] Wojciechowski, Tadeusz: Bijela Hrvatska, str. 260, Maveda, Rijeka, 2005. 

Prof. dr. sc. Milan Nosić/Hrvatsko nebo