D. Borovčak: Boričevac – prije i poslije 80 godina

Boričevac – prije i poslije 80 godina

Od polovice 13. stoljeća postojala je utvrda starohrvatskoga roda Boričevića iz plemena Lapčana. Na sjevernom dijelu župe Boričevići su sagradili utvrdu koja je bila osnovom za naselje Boričevac. Lapačka je župa pripadala kninskoj biskupiji, a svi ondašnji stanovnici lapačke župe bili su katolici Hrvati. Lapački kraj pao je pod tursku vlast 1527. godine, iste godine kada i Krbava, istočni i južni dio Like.

Čitavo ličko Pounje priključeno je Hrvatskoj ponovno 1791. godine mirom u Svištovu. Poturice su preselili u Bosnu, a pravoslavci ostali u Lici. Boričevac su naselili Hrvati te je on postao najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju. Područje Brotnje naselila je hrvatska katolička obitelj Ivezića od Štikade. U Boričevcu je izgrađena katolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 1801. godine, a 1807. osnovana je rimokatolička župa. Novoosnovanoj katoličkoj župi u Boričevcu pripali su i svi ostali katolici koji su bili raspršeni u manjim skupinama po lapačkom kraju, a najbrojniji su od tih bili Ivezići u Brotnji. U kasnijem vremenu katolicima se broj povećao u svim većim naseljima. Turci su ponovno nasrnuli 1809. i spalili cijelo selo i crkvu.

Hrvati su ubrzo ponovno obnovili crkvu 1844. i naselje, pučka škola osnovana je 1875. Boričevac u to vrijeme postaje važno raskrižje, s carskom ispostavom i karantenom te je bio najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju. Brojio je oko 2.000 stanovnika prije Drugoga svjetskog rata, mjesto je imalo 119 domaćinstava, a u bližem i daljem susjedstvu radili su i živjeli zajedno Hrvati i Srbi. U mjestu pored crkve bile su tri trgovine i nekoliko gostionica. Glavne su gospodarske grane Boričevljanima bile ratarstvo i stočarstvo, a bavili su se i prijevozom s kolima i konjima, bili su majstori u zidarstvu i sličnim djelatnostima, koji su privređivali i u susjedstvu. U osnovnu školu zajedno su išla hrvatska i srpska djeca iz okolnih sela. Stoka je zajedno napasana, zajedno su polja obrađivana i održavani zajednički sajmovi.

Po uspostavi NDH, dana 27. srpnja 1941. u mjestu Srb srbočetnici se dižu na ustanak. To postaje vrlo tragično za Boričevac (O tome sam već pisao za Portal HKV-a 2010. godine pod naslovom Boričevac – tragična posljedica ustanka u Srbu).

U obližnjem selu Brotnji smaknuto je i bačeno u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi (Jakov) imao je dvije, a najstariji (Luka) 82 godine. Za taj zločin nitko nije odgovarao. Dio Srba nosio je četničke kokarde, navodno i crvene petokrake. Zbog opasnosti boričevački župnik Vladimir Stuparić u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. godine poveo je Boričevljane u zbjeg prema Bosni. Već 2. kolovoza srbočetnici su ušli u Boričevac, spalili sve kuće i katoličku crkvu te pobili sve Hrvate koji su ostali u selu – 11 staraca te 44 žena i djece. Tako su pobijeni i Hrvati u okolici Brotnje, Poljica, Mišljenovca, u Donjem i Gornjem Lapcu. Srbočetnici su 6. rujna 1941. stigli do Kulen Vakufa, zarobili i pobili oko 2,5 tisuće civila, pretežito muslimana iz tog dijela Bosne, ali i većinu Hrvata iz Boričevca, koji su se ondje bili sklonili. Ime sela Boričevca izbrisano je sa zemljovida, preživjeli Boričevljani izbjegli su ponajviše u bjelovarski kraj.

Poslije Drugoga svjetskog rata Hrvatima nije bio dopušten povratak u razoreni Boričevac, a samo mjesto izbrisano je iz popisa naselja u Hrvatskoj. Zatiranje tragova toga hrvatskog naselja bilo je nemilosrdno, neka dvorišta i kuće u potpunosti su nestali, uklonjeni, uglavnom nisu ostali ni temelji. Boričevljanima nisu vraćene zemljišne čestice gdje su nekad bile kuće i gospodarske zgrade, a na povratak imovine Boričevljani čekaju od osamostaljenja Republike Hrvatske.

Boričevac je bila jedna od niza ličkih i krbavskih katoličkih župa koje su u Drugome svjetskom ratu i poslije rata jugokomunisti i velikosrbi genocidno uništili, zločine i postojanje Hrvata prešutjeli te stvorili privid da ondje Hrvata nije nikada ni bilo. Nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine, Boričevac, kao i cijela Lika oslobođeni su od velikosrpskog režima.

Na blagdan zaštitnice župe Male Gospe, 8. rujna 1996. godine u Boričevcu se, nakon 55 godina izgnanstva, okupilo više od 500 Boričevljana. Poslije mise pred razorenom crkvom održana je osnivačka sjednica Zavičajnog društva s odlukom o obnovi crkve. Vlada Republike Hrvatske za obnovu crkve izdvojila je 1,4 milijuna kuna. Obnova je počela 2007. godine i još traje. Zemljišne knjige pronađene su 2010. godine, ali zemlja potomcima protjeranih vlasnika još uvijek nije vraćena.

Godine 2014. započela je ekshumacija roda Ivezića iz jame u Dabinu vrhu, a pokop je bio 2017. godine (O tome sam također pisao za Portal HKV-a pod naslovom Konačno dostojanstvo poslije 76 godina i Pokop žrtava srpskih ustanika u Boričevcu).

Godine 2014. otkriven je i spomenik Republike Hrvatske u Boričevcu, no minoran u odnosu na onaj u Srbu, koji je preplaćen hrvatskim novcem u vrijeme predsjednika Vlade Ive Sanadera i predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Tada su protuzakonito iz rezervi državnog proračuna Republike Hrvatske, politički podilazeći Pupovcu i njegovu SNV-u, u nekoliko navrata isisani milijunski iznosi. Obnovio se spomenik lažnom antifašizmu, kako bi se srbočetništvo umilo u antifašizam, a srbočetničke horde žedne hrvatske krvi preimenovale u srpske ustanike.

Spomenik u Boričevcu postoji, no nedostaje, nažalost, političke volje za objavom pune i prave istine. Za nju se već godinama bori gospođa istih godina kao i ta nepriznata istina. Marija Bebić, potomak stradalih Boričevljana, u svojoj građanskoj nemoći, učinila je ono što može – istaknula i posvetila u crkvi popis 397 ubijanih Boričevljana na 11 listova. Zapravo bi njihova imena trebala biti uklesana u kamenu, visoko vapijućem u nebo Boričevca i Hrvatske. Svaka čast svećenstvu koje se odazvalo na euharistiju i dekanu udbinskom preč. Josipu Šimatoviću koji je održao znakovitu propovijed, utemeljenu na povijesnoj istini i riječima pokojnog biskupa Mile Bogovića. Župnik Dino Rupčić na kraju je zahvalio svim dionicima misnog slavlja te podsjetio na aktivnosti u župi tijekom proteklih pet godina svog služenja, pri čemu su zabilježeni rezultati u duhovnom i materijalnom rastu župe.

No dok se u Srbu laž na laž pretvara u paklene neistine, dotle se čini kako je povijesna istina o Boričevcu premalo poznata, vene u zaborav. Ako nije tako, gdje je te subote, kad se obilježavala 80. obljetnica stradanja Boričevca, bio gospićki biskup kao potreban uzoriti domaćin hodočasnicima iz svih krajeva Hrvatske? Gdje su toga dana bili najviši državni dužnosnici? Čini se kako samo vrh politike svojim dolaskom može privući TV ekipe, jer 80. obljetnica zločina u Boričevcu nije zabilježena u javnom medijskom prostoru. Zašto? Ako političari imaju i mrvicu poštenja, ponajprije bi trebali progovoriti o povijesno utvrđenoj istini o Boričevcu. Trebali bi se založiti u ime nevino stradalih žrtava srbočetničkog terora kako se istina ne bi utapala u kvaziantifašističkim lažima iz Srba.

Tekst i slike: Damir Borovčak/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo