Zlatko Pinter: Nada je trajala kratko – “Treći put”…tko zna kad i kako

 Tko god (barem onako usput, iz hobija i “rekreativno”) prati političku scenu u Lijepoj našoj tijekom proteklih 30 godina, morao je zamijetiti jednu zakonitost – konstantu koja se ponavlja gotovo jednako kao već dokazani kemijski ili fizikalni eksperiment koji se izvodi po tko zna koji put, s unaprijed poznatim učincima, efektom i rezultatima.

 Taj naš “eksperiment” koji bi se mogao nazvati i neprestanom vrtnjom u krug u potrazi za “trećom” opcijom traje već više od dva desetljeća i doživio je bezbroj ponavljanja, no, uvijek ima onih koji nastoje iznova pokrenuti kotač, koliko god to ponekad uzaludno izgledalo.  

 Što je povod našim lutanjima bespućima političke i društvene zbilje i zašto se potraga za onim što zovemo “Treći put” (a pod čime mi koji sebi tepamo kako smo “domoljubi” shvaćamo kao jednu normalnu konzervativnu, demokršćansku stranku koja zastupa svjetonazor goleme većine građana) uvijek završava ako ne na isti, a ono na vrlo sličan način?

 Kako to da su mnoge marginalne strančice i grupacije bez ikakve težine u javnosti koje dolaze s lijevo-liberalnog političkog spektra u poziciji “vedriti i oblačiti” – odnosno “drmati” Hrvatskom uz pomoć koalicijskih partnera pod čijim se kišobranom okupljaju – a da takvo što baš nikako ne polazi za rukom onoj “drugoj”, našoj, konzervativnoj strani koja bi po svemu morala voditi glavnu riječ u političkom i društvenom životu?

 Prisjetimo se onoga što se događalo u prošlosti vezano za HNS, Libru, Liberalnu stranku, HSLS, HSS, IDS, PGS, pa sve do današnjih Čačićevih “reformista” i tragikomičnih strančica i grupacija “Možemo”, “GLAS”, “Stranke s Imenom i Prezimenom”, “Zagreb je naš”, “Pametno” itd. itd. i upitajmo se: 

 Kako to da se ništa slično nije moglo događati na “desnom” spektru i otkud niti jedna jedina stranka od brojnih koje su zastupale tu opciju (od Hrvatsko-kršćanske demokratske stranke Ivana Sesara iz 1990., do Hrvatske demokratske stranke – kasnije Hrvatske kršćansko-demokratske unije što ju je vodio karizmatični Marko Veselica, pa Paraginog i Đapićevog HSP-a, Gabeličine Hrvatske čiste stranke prava do današnje Hrvatske stranke prava ‘dr. Ante Starčević’, Suverenista, Domoljubnog pokreta i Hrvatske demokršćanske stranke pod vodstvom Gorana Dodiga) ni izbliza nije uspjela sebi izboriti poziciju koja bi joj omogućila biti dijelom izvršne vlasti?

 Ova potonja (HDS) utemeljena je 21. veljače 2009. godine ujedinjenjem Hrvatskih demokršćana, Hrvatske kršćanske demokratske stranke i Hrvatskih proljećara. Postoji, dakle, više od 12 godina i njezin politički program temelji se na socijalnom nauku Katoličke crkve, te (kako sami kažu), “na sintezi bogatih povijesnih, kulturnih i političkih iskustava svih hrvatskih naraštaja”. 

 Pogledajmo na trenutak što zagovara Hrvatska demokršćanska stranka:

HRVATSKU DEMOKRŠĆANSKU STRANKU UTEMELJUJU HRVATSKI DOMOLJUBI. Utemeljuju je posve uvjereni da je Hrvatska demokršćanska stranka suvremena potreba hrvatskoga naroda i jedna od garancija kvalitetnog funkcioniranja hrvatske države. Utemeljuju je posve uvjereni da je siguran zalog uspješne hrvatske budućnosti. Hrvatska demokršćanska stranka je tumač i promicatelj istinskih humanističkih, nacionalnih i civilizacijskih stečevina i potreba hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Svoj politički nauk ona temelji na socijalnom nauku katoličke crkve, te na sintezi bogatih povijesnih, kulturnih i političkih iskustava svih hrvatskih naraštaja. Ta iskustva uzima kao osnovu za razumijevanje društvenih procesa, razumijevanje svojih građana i njihovih potreba, te razumijevanje međunarodnih subjekata kada je u pitanju njihov odnos prema hrvatskoj državi, dakako,vodeći računa o suvremenim međunarodnim političkim odnosima, te socijalno-psihološko-gospodarskim i političkim specifičnostima suvremene Hrvatske. Povijesne činjenice zlokobno upozoravaju da hrvatska opstojnost ponajprije ovisi o snazi hrvatske države i jedinstvu hrvatskoga naroda kada su u pitanju državni interesi. Upravo iz te činjenice proizlazi nedvojben zaključak da odgovornost za očuvanje i uređenje hrvatske države ponajprije leži na hrvatskom narodu i svim hrvatskim državljanima. HDS drži da ta odgovornost proizlazi iz duboke zainteresiranosti svih njenih građana za očuvanje hrvatske države, a ta zainteresiranost pak proizlazi iz dva podjednako važna čimbenika, koji su tek u zajedničkom djelovanju garancija punog uspjeha. To su, prvo, u hrvatskom narodu duboko ukorijenjen domoljubni osjećaj radosne pripadnosti, a drugo, posve realna rješenja i događanja unutar države, koja svim njenim građanima pružaju podjednake šanse za uspjeh i čvrsti osjećaj građanske, ideološke i gospodarske sigurnosti i slobode. HDS posve uvažava i razumije sve terete prošlosti i sadašnjosti kojima je opterećena hrvatska zbilja i zbog toga u hrvatsku politiku želi unijeti duh razumijevanja i tolerancije kao temeljnu pretpostavku svekolikog hrvatskog napretka. U tom smislu HDS drži da na Hrvatsku državu imaju podjednaka prava svi njeni državljani. Da bi se sve to postiglo HDS će promicati sljedeće vrijednosti i načela: 

1.ČOVJEK JE SMISAO I CILJ, ČOVJEK JE NAJVEĆA VRIJEDNOST ZA DEMOKRŠĆANE
Čovjek je smisao i cilj. Njegove slobode, prava i izbor jamče njegovu puninu duhovne, ideološke, vjerske i moralne cjelovitosti.

2.OBITELJ ZA DEMOKRŠĆANE PREDSTAVLJA NAJZNAČAJNIJU PRIRODNU I DRUŠTVENU OSNOVU IZ KOJE OSOBA IZRASTA KAO PSIHOLOŠKI, EMOCIONALNO I DUHOVNO BIĆE SPREMNO NA IZAZOVE KOJE PRUŽA ŽIVOT
Zato demokršćani poklanjaju osobitu pozornost očuvanju zdrave obitelji, donoseći takova rješenja i njeguju obrasce ponašanja u kojima je obitelj zaštićena spram sve većih nasrtaja na integritet obitelji, razdvojenost roditelja od djece i njegovanja obiteljskog načina življenja.

3.ZA DEMOKRŠĆANE DRŽAVA JE POLITIČKO TERITORIJALNO SIGURNOSNA CJELINA ČIJI OKVIR OMOGUĆAVA DA SE PROVODI ZAŠTITA I OSTVARENJE INTERESA NJENIH GRAĐANA NA NAJBOLJI MOGUĆI NAČIN. HRVATSKA DRŽAVA JE DRŽAVA KOJA ĆE TRAJATI KOLIKO I HRVATSKI NAROD
Hrvatska država mora njegovati svijest o svojoj dugoročnosti kao temeljnoj pretpostavci vjere u svoje potencijale i u tom smislu osloboditi se iluzija da se velike i kvalitetne promjene planiraju samo za sadašnju generaciju nego da osim rješavanja aktualnih problema, neophodno je načiniti dugoročne strategijske projekte.

4.HRVATSKA DRŽAVA ZEMLJA ZNANJA I KULTURE
Hrvatska država osobitu pozornost poklanja obrazovanju, znanosti i kulturi, vodeći računa o kvalitetnom obrazovanju i kulturnim događanjima i vrijednostima kao ukupnoj i nepotrošivoj vrijednosti hrvatske države.

5.HRVATSKA DRŽAVA JE SLOBODNA DRŽAVA
Sloboda hrvatskih državljana proizlazi iz temeljnog prava čovjeka na slobodu, ustavnih rješenja Ustava Republike Hrvatske i sustava sloboda prihvaćenih međunarodnim konvencijama i dogovorima.

6.HRVATSKA DRŽAVA JE PRAVEDNA DRŽAVA
Hrvatska država je država koja se odnosi posve jednako prema svim svojim državljanima. Svi njeni državljani posve su jednaki pred zakonom bez obzira na ideološke, vjerske, rasne, spolne ili nacionalne razlike. Svi njeni državljani imaju podjednako pravo na uspjeh.

7.HRVATSKA DRŽAVA JE PRAVNA DRŽAVA
Hrvatska država je pravna država u kojoj su svi njeni građani dužni poštivati odredbe ustavnog i pravnog poretka. Vladavina prava ne može biti dovedena u pitanje nikakvom moći pojedinaca ili skupina.

8.HRVATSKA DRŽAVA JE DRŽAVA RADA
U hrvatskoj državi rad i radni rezultat u zakonom predviđenim okvirima su jedino mjerilo pojedinačne i grupne korisnosti. Pojedinci i skupine imaju neotuđivo pravo raspolagati zaradom stvorenom vlastitim radom.

9.HRVATSKA DRŽAVA POTIČE STVARALAŠTVO I PODUZETNIŠTVO
Hrvatska država polazi od činjenice da brojčano i teritorijalno mala država te da između ostalog njena stabilnost i opstojnost leže i u njenoj gospodarskoj snazi. Nadalje drži da je njena snaga u njenim građanima među kojima treba poticati stvaratelje i poduzetnike kao lučonoše gospodarskog prosperiteta i blagostanja.

10.HRVATSKA DRŽAVA JE SOCIJALNA DRŽAVA
Dio hrvatskih državljana nije u stanju živjeti od vlastitog rada. Hrvatska država je dužna skrbiti o toj kategoriji pučanstva tako da se gospodarski, socijalno, psihološki i politički osjeća sigurno i ravnopravno.

11.HRVATSKA DRŽAVA JE DEMOKRATSKA DRŽAVA
Unutarnji društveno politički odnosi u hrvatskoj državi uređuju se demokratskim načinom odlučivanja u skladu s najvišim demokratskim standardima odgovorne demokracije.

12.HRVATSKA DRŽAVA PODJEDNAKO VODI BRIGU O SVIM NJENIM DIJELOVIMA
Svaki pedalj hrvatske države podjednako je važan. Niti jedan dio hrvatske države ne smije biti zapostavljen na račun nekog drugog dijela. U ekološkom smislu niti jedna generacija ne smije sljedećoj generaciji ostaviti devastiranju hrvatsku od one koju je zatekla.

13.HRVATSKA DRŽAVA JE MIROLJUBIVA DRŽAVA
Hrvatska država drži da je mir univerzalna vrednota koja se smije dovesti u pitanje jedino kada su agresijom vitalno ugroženi građani, pojedinci, narod ili teritorij hrvatske države, odnosno opstanak slobode hrvatske države. U tom smislu hrvatska država će učiniti sve da bi bila u miroljubivim odnosima sa svim članicama međunarodne zajednice, u cijelosti poštujući i uvažavajući sve različitosti koje proizlaze iz specifičnosti članica međunarodne zajednice. Imajući u vidu povijesna iskustva hrvatskog naroda hrvatska država mora imati učinkovit obrambeni sustav.

(Vidi: https://www.demokrscanihds.hr/programska-nacela/; stranica posjećena 24. 7. 2021.)

 Volio bih da mi netko kaže što je u ovim načelima i programu Hrvatske demokršćanske stranke protivno moralu ili svjetonazoru bilo kojeg čovjeka koji se smatra kršćaninom – ili konzervativcem, domoljubom, državotvorcem, neovisno o tomu je li vjernik ili nije. Nisu li to načela za koja većina nas koji pripadamo toj (većinskoj) društvenoj skupini tvrdi kako predstavljaju temelj našeg morala i svjetonazora?

 I sve su dosadašnje demokršćanske stranke po naravi stvari imala iste temelje – s osloncem na kršćanski nauk. Pa kako to da nam kao kršćanima ni jedna od njih – od HKDS-a Ivana Sesara, preko HKDU-a Marka Veselice i Ante Kovačevića, do današnje HDS Gorana Dodiga nije bila prihvatljiva u toj mjeri da bi imala značajniju potporu javnog mnijenja?

 Ne možemo svu krivnju svaliti na mainstream medije, koji istini za volju po pravilu promiču sve što naginje ljevičarskoj, anarhističkoj i neoliberalnoj ideologiji pa i kad je riječ doista o marginalnim skupinama, nego odgovor na to pitanje moramo potražiti na drugoj strani.

 Je li problem u liderima – ili u nama “kršćanima”, jer u načelima i programima zacijelo nije niti može biti? Ili možda u tomu što nismo skloni obraćati pozornost na programe i načela, nego se povodimo za “karizmom” javnih osoba, ispraznim obećanjima ili pragmatičkim principima i interesima u smislu “tko da više – ima moj glas”?    

 U svakom slučaju, ne može se opovrgnuti činjenica kako u našoj novijoj političkoj povijesti – uzimajući u obzir sve ono što se događalo od 1990. godine do danas – jedna od zakonitosti kojoj ne znamo pravog uzroka ni povoda ali joj ne možemo negirati postojanje, jest ta da kao nacija ne uspijevamo iznjedriti jednu uspješnu, autentičnu i vjerodostojnu demokršćansku stranku koja bi imala utjecaja na politički i društveni život. 

 Naime, ovo je utoliko čudnije, što se (prema podacima iz 2018. godine) u Hrvatskoj 80,3% stanovnika izjasnilo kao rimokatolici, dok broj kršćana prelazi 86%. Što nam to govori i zašto je tako? Jesmo li uvjereni kako na političkoj sceni imamo stranku koja vjerodostojno zastupa demokršćanska načela ili nama samima do tih vrijednosti i nije bogzna kako stalo – odnosno, ponašamo li se kao farizeji koji mantraju o Bogu i vjeri, kršćanskom moralu, odlaze u crkve na sv. Mise i procesije, a u suštini se ni sami ne drže onoga što formalno zagovaraju?

 Istina, najteže je pogledati sebi u lice – a mi koji se smatramo kršćanima, domoljubima ili državotvorcima bi na to morali naviknuti mislimo li pronaći “Treći put” o kojem toliko govorimo. Nije li i Otac Domovine dr. Ante Starčević već davno rekao kako moramo sagledati i vlastite mane da bi ih bili svjesni i na njima mogli stjecati potrebna iskustva?

 Upravo smo svjedoci sunovrata Domovinskog pokreta koji je nakon što su ga napustili brojni ugledni članovi – a na kraju s vodeće pozicije otišao i sam predsjednik Miroslav Škoro – vjerojatno na putu u rasulo. Što god tko mislio o političkom projektu DP i njegovom začetniku, ovo “cipelarenje” sad već bivšeg lidera je ne samo otužno i jadno, nego i gadljivo, bljutavo, ogavno, odvratno i ne priliči civiliziranim ljudima, bili političari ili ne.

 Ne sjećam se da su bilo koja opcija i njezin začetnik – od kad je samostalne Hrvatske – bili dočekani s toliko zluradosti, uvreda, optužbi i niskih udaraca kao DP i Miroslav Škoro. Udruženi i vođeni svojim prljavim i niskim strastima, na istom su se kolosijeku našli i farizejski HDZ i neostaljinistički SDP sa svojim trabantima (“antifama”, samozvanim liberalima, anarhistima i društvenim aktivistima koji su “revolucionarnu praksu” tzv. moderne ljevice pretvorili u ideologiju s rješenjima za sve moguće i nemoguće situacije i predstavljaju se kao “eksperti” s gotovim “receptom” za sve: od suzbijanja korupcije i kriminala do ekonomskog napretka i ljudskih prava – pogotovu kad je riječ o povlaštenim grupacijama zvanim “seksualne manjine”). 

 Gebelsovska kampanja koja se u vrijeme izbora pretvarala u pravu harangu, vođena je bespoštedno, a blaćenja nisu bili pošteđeni ni članovi obitelji Miroslava Škore. Na sve strane su pljuštale uvrede i objede – od toga da je on sam “srpski zet” i “dezerter”, “ratni profiter”, “pobegulja” itd., do blasfemičnih konstrukcija o tomu kako su on i supruga prodali autorska prava za pjesmu “Sude mi” ljudima iz štaba jednog od najvećih zločinaca što ih ovi prostori pamte u novijoj povijesti, Ratka Mladića. Jedino i samo Škori se spočitavalo “dezerterstvo”. Nesudjelovanje u Domovinskom ratu nije bila smetnja ni za koga drugoga – ali za njega jest. Takvom javnom genealoškom preispitivanju obiteljskog stabla (“od stoljeća sedmog”) nije bio nikad podvrgnut nitko. I ta smrdljiva baruština kakvu smo u stanju stvoriti samo mi, širila se i dobivala zastrašujuće oblike i dimenzije pogotovu u vrijeme izbora (kako predsjedničkih, tako i parlamentarnih i lokalnih). 

 Od Škore i DP se nastojalo stvoriti strašilo i dokazati kako su on i ljudi iz najbližeg okruženja “projekt” nekih tobožnjih “biznismena iz sjene” koji imaju nečasne namjere i ciljeve, tvrdilo se da je riječ o “ekstremistima”, da iza svega stoje sasvim konkretni planovi koji nemaju veze s politikom i izborima – pa ih se dovodilo čak i u vezu s masonima, Rotary klubom, Sorosem, Bill Gates-om i tko zna s kime sve ne. Tisuće “botova” angažirani su na društvenim mrežama ne bi li promicali ove i brojne druge klevete, a sve s jednim ciljem: da se mogući “Treći put” u korijenu sasiječe.

 Doduše, svome sunovratu su doprinijeli i sam Škoro i neki od najistaknutijih ljudi koji su od početka predstavljali okosnicu DP. On sam pokazao se u samo nekoliko mjeseci kao igrač posve nedorastao ozbiljnoj političkoj utakmici. Od početnih jasnih i nedvojbenih političkih stavova koji su podsjećali na suverenističku koncepciju nalik Tuđmanovoj, ubrzo se sve pretvorilo u “li-la” diplomaciju, pa je popularni pjevač ne rijetko tjednima mucao pred kamerama pokušavajući objasniti što je mislio reći u nekoj od “spornih” izjava – a neprestano su se gomilale. 

Osim toga, cjelokupna njegova strategija svodila su mahom na negativističku kampanju na račun HDZ-a, pri čemu je sam lider DP očito bio uvjeren kako je za osvajanje vlasti sasvim dovoljno u javni prostor redovito ubacivati šale, poskočice i doskočice čija je meta Andrej Plenković – ne shvaćajući kako kao bivši član te stranke i njezin saborski zastupnik stalnim optužbama i teškim riječima više blati sebe nego njih, a to nabacivanje mu se vraća kao bumerang. 

 Onaj potez koji je povukao nakon što nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, kad je praktično pozvao svoje birače na poništavanje listića, bio je prvi u nizu stupidnih i infantilnih postupaka koji je na svjetlo dana iznio svu nezrelost popularnog Mire koji ne vidi dalje od nosa i ne shvaća kako mu je HDZ (kakav god bio) jedini potencijalni koalicijski partner. No, on nastavlja dalje, pa Plenkoviću u vrijeme parlamentarnih izbora “nudi” mjesto ministra vanjskih poslova u budućoj vladi, uvjeren kako će DP osvojiti dovoljno glasova za samostalno formiranje vlasti. Optimizam je to ravan ludosti, jer svaka koliko-toliko realna i objektivna analiza govorila je kako je broj od 15 – 20 mandata jedino čemu se Škoro i društvo mogu nadati. Da se “sve vraća i plaća”, potvrdili su izbori za zagrebačkog gradonačelnika, kad mu je kao kandidatu koji je ušao u drugi krug jedina nada bila potpora HDZ-a, koja je, naravno, izostala. 

 Kombinacija medijske sotonizacije i već tradicionalnog sindroma da se kod nas (na “desnici”) svaki marginalac koji se dva puta pojavi pod svjetlima reflektora smatra bogomdanim i nezamjenjivim, urodila je time da se i sam DP M.Š. odmah poslije parlamentarnih izbora počeo iznutra “rasklimavati” a prva je naznaka da će sve ići baš u tom smjeru bilo odvajanje “Suverenista” u poseban saborski klub. Da sve nije ni malo bezazleno potvrdili su Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto koji se napuštajući Škorin tabor (kojem su se koliko jučer kleli na vjernost stavljajući jedinstvo domoljubne opcije iznad svega) nisu baš proslavili svojim bon-tonom i gospodskim manirima.

 Ostalo je povijest – kako bi se reklo u narodskom žargonu. Škoro je sišao s “vrteške”, ali cirkus ide dalje. Traže se i analiziraju razlozi i motivi njegove ostavke, naklapa o uzrocima svega što se u DP događa i kako je već uobičajeno, prevladava crnilo naše svagdanje s primjesama fatalizma i ezoterije. 

 Mi bez teorija urote, tajnih zakulisnih projekata ovih ili onih sila i bez proganjanja vještica ne možemo. “Ljudi u crnom” su već odavno iskoračili iz svijeta mašte i postali nam suputnici prateći nas na putu u – ništa.

 Još jedan pokušaj da se “Treća opcija” izbori za svoje mjesto na političkoj pozornici i etablira neslavno je propao. Varljiva nada trajala je kratko i po svemu sudeći završit će u frustraciji onih koji su do sada vjerovali u nemoguće – da su se Hrvati u stanju okupiti na jednoj platformi nalik demokršćanskoj.

 Adio…i tko zna gdje i tko zna kad…

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo