Zdravko Gavran: Gdje su zagubili Čovjeka? Kam se del?

U silnoj dinamici i otuđenjima današnjice – u svijetu u kojem se postavljaju ideološke „vrijednosti“ i pragmatični ciljevi, u kojem je ambalaža nerijetko vrjednija od sadržaja, u kojem „velike ribe gutaju male ribe“ (Thomas Hobbes), u kojem duhovnici žude za svjetovnošću, a svijet ne nalazi dovoljno pravih duhovnika, u kojem je svi hiper-regulirano (ni krava ni koza ni ovca ne smiju postojati neregistrirani) i hiper-birokratizirano (što su na svojoj koži osjetili i hrvatski branitelji i stradaoci od nedavnih potresa i mnogi drugi koji žele ostvariti neka temeljna prava), u kojem se umjesto ljudima (ili Hrvaticama i Hrvatima) javnosnici najčešće obraćaju anonimnim mnoštvima (ili bezličnim „građanima“), u kojem se u ime znanosti i ’novih tehnologija’ ugrožava i samog čovjeka i njegovu privatnost i intimu (sada i dodatnim nadzorom, digitalizacijom, robotizacijom i umjetnom inteligencijom), u kojemu ljudska čuvstva i osjećaji i najdublje potrebe ljudske osobe ne znače za moderne političke, ideološke i tehničke sustave gotovo ništa osim pukih podanika, poreznih obveznika, potrošača, biračkog i marketinškog ’tijesta za oblikovanje’ i ’materijala za obradu’ – u takvu svijetu što se to dogodilo s Čovjekom. Gdje su ga zagubili? Kam se del?

„Čovjek je mjera svih stvari… (…onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu)“, rekao je prije dvije i pol tisuće godina stari mudri liberal i sumnjalac u starogrčka božanstva Protagora. Kojega suvremeni ateisti uzimaju za svog svetca zaštitnika. Iako pritom ne dosežu ni „d“ od njegove dubine, a ni „č“ od njegova čovjekoljublja. Kao prvo, posve prešućuju da je taj davni lik, sofist, za sebe izborio titul „učitelja vrline“ iliti „učitelja krjeposti“. A kada ćete iz usta današnjih ateista, liberalaca i sličnih uopće čuti riječi kao što su „vrlina“ ili „krjepost“. Kada ćete iz njihovih usta čuti riječi kao što su „humanizam“ ili (p)očovječenje (hominizacija, humanizacija), koje su ne tako davno, pa i u njihovu neprežaljenom „socijalizmu s ljudskim likom“, bile dosta često u uporabi?

Zločin protiv krjeposti?

Čovječnost i ljudskost, moral i krjeposti, zapovijedi Božje i ljudski moral, vrijedni običaji i regule, plemeniti uzusi i norme bili su tijekom povijesti među najviših vrijednostima i vrjednotama ljudskoga roda. One su i našle odjeka u izrazu „zločini protiv čovječnosti“. To je, doduše, loš (kriv) prijevod s engleskoga, koji pokazuje kako i najvrsniji intelektualci nemaju nimalo smisla ni za engleski (a svi ga, kakti, dobro znaju i razumiju), a ni za hrvatski jezik. Što bi to značilo „zločin protiv čovječnosti“. To da bi tko učinio zločin protiv neke krjeposti (čovječnost, humanost)? Kaj god! Pa krjeposti ionako više „ne postoje“! Zločin se ne može učiniti protiv krjeposti. Njih se može ne priznavati ili zapostavljati, moral (pravila života i odnosa prema Bogu i bližnjima) se može zanemarivati, ali zločin se može počiniti samo prema čovjeku, prema ljudskom biću, prema osobi-u-tijelu. Zločin je ’zao čin’, suprotnost ’dobru činu’, a zločinac je teška kategorija neljudskosti. Postoje razne vrste zločina i zločinaca, no nikada ne ćemo čuti da je tko učinio zločin protiv javnoga reda, protiv pčela, protiv običaja, protiv pravila, protiv reda i poretka. Da ne dužimo, „zločin protiv čovječnosti“ besmislica je, a pravi je izraz „zločin protiv čovječanstva“ ili „zločin protiv ljudske vrste“. To je uostalom i jedno od glavnih značenja engleske riječi humanity, koju ovako neprimjereno danomu smislu, „tehnički“ prevode na hrvatski i unose u zakonsko nazivlje vrli pravnici i mnogi drugi. Ta riječ stoji naime u izrazu crime against humanity, kojim smo se posljednjih desetljeća dosta bavili i služili.

Ponešto s renesansnom, više s početkom Novog vijeka, a osobito s prosvjetiteljstvom i racionalizmom, u Europi, iz središta svega istiskivan je Bog, a u središte je postavljan Čovjek. U ime Čovjeka dizane su i revolucije, pa i ona prva velika, Francuska. Njezini fanatici stali su iza proslavljene krilatice Liberté, égalité, fraternité (hrv. Sloboda, jednakost, bratstvo). Sloboda koga? – Čovjeka? Jednakost između koga? – Između ljudi i staleža! Bratstvo između koga? Između ljudi i raznih naroda!

„Vi ste svi sinovi Svevišnjega“

Takvo naziranje suprotstavljalo se kršćanskomu. U smislu: Kršćanstvu nije stalo do Čovjeka, a nama jest! Kaj god! Ne samo da je kršćanstvu stalo do Čovjeka, nego je u izvoru i ishodištu svega kršćanstva onaj trenutak kada je i sam svevišnji Bog, vjekovječni Logos, koji postoji oduvijek i douvijek, postao Čovjekom, Sinom Čovječjim, utjelovivši se u utrobi Djevice Marije, uz njezin pristanak. Dapače, taj je isti, već odrasli i, ljudski gledano, zreli čovjek, Isus Krist, u jednom trenutku zapanjenim učenicima rekao: „Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! (Iv 10,34)“ Pritom se (intertekstualno) referirao na Asafov Psalam: „Rekoh doduše: Vi ste bogovi / i svi ste sinovi Višnjega“ (Ps 82, 6), po Zagrebačkoj Bibliji. Ili u prijevodu sarajevskog nadbiskupa Ivana Ev. Šarića (objavljenom prvo u emigraciji, a redigiranom od vrsnog intelektualca i isto tako političkog emigranta Luke Brajnovića): „Rekoh: ’Bogovi ste; vi ste svi sinovi Svevišnjega.’“

Židovska i kršćanska, a zatim i islamska vjera dale su dostojanstvo Čovjeku po Bogu. Ecce homo –Evo čovjeka! Istina, islam, koji ima neke od svojih bitnih korijena, imena i simbola u Starom i u Novom zavjetu, ne poznaje djetstvo (sinovstvo, kćerinstvo) Božje, no i u islamu postoji snažna svijet o dostojanstvu čovjeka. O onomu što katolički nauk i moderni (kršćanski) personalizam određuju kao „dostojanstvo ljudske osobe“. To dostojanstvo, ta zaštićenost ljudske osobe ima svoj temelj u Bogu. Bez Boga, dostojanstvo i obveza na zaštitu ljudske osobe gubi svoj temelj, biva prepušteno proizvoljnim tumačenjima ljudi. „A ljudi ko ljudi!“, kao što znamo, mogu biti ovakvi ili onakvi, i „svakakvi i nikakvi“. Pogođeni iskonskim grijehom, otpadom od Boga, ne dosežu spoznaju (bez vjere i obraćenja i krštenja vodom i Duhom) o Bogu ni o ljudskom dostojanstvu ni o čovjekovoj odgovornosti pred Njim.

Zaboraviše i „mladog Marxa“ i „starog dobrog“ Ericha Fromma

Zbog toga ni ateistički moral nikada ne može imati čvrsto i postojano uporište. Nerijetko, „u ime čovjeka“ (ili „u ime naroda“) vođen je „rat protiv Boga“. A kada bi se nasiljem preuzelo vlast, zaboravilo bi se ne samo na Boga (koji je i dalje smetao vlastodršce u onima koji su u njega i dalje vjerovali), nego i na samog – Čovjeka?

Tko ne vjeruje da je tako i danas, neka malo prolista novine i posluša informativne emisije na radiju i televiziji. Vidjet će i čuti da se priča o svemu i svačemu, ali ne o „najvećoj vrijednosti“, kako su i ’crni (crveni) komunisti’, hvatajući se za ostatke kršćanskog svjetonazora i doista ljudske svijesti, postavljali (teoretski) ljestvicu vrijednosti: „Čovjek je naša najveća vrijednost.“

Zanimljivo!

Svi neomarksisti zaboraviše unatrag već dosta godina i desetljeća i na „mladog Marxa“, koji je upravo oslobođenje Čovjeka protiv struktura koje su mu nadređene proglasio temeljnim ciljem i svrhom svoga učenja. Zaboraviše i na „starog dobrog“ Ericha Fromma, marksista-humanista, autora nezaboravne knjige „Umijeće ljubavi“, koji je isto tako otkrio Čovjeka (bliska kršćanskom poimanju) kao najvišu vrijednost. A, ne! Imamo mi danas toliko toga što je toliko vrijedno da u usporedbi s time Čovjek postaje jako, jako sićušan, nešto poput „malog mrava“. 

Ljude proglašavaju „sitnim ribama“

I tako, u svakodnevnom kolanju informacija čuje se o svemu drugomu i „važnijemu“ mnogo više nego o Čovjeku. Pogledajmo na primjer što je Hina u svojim naslovima izdvojila i istaknula kao današnje (14. srpnja – Dan Francuske Revolucije, i Francuske Republike) najvažnije događaje:

Plenković – Vjerujem u društveni dogovor države i građana oko cijepljenja

RH do 2030. treba smanjiti emisije stakleničkih plinova za 16,7 posto

Engleska će dodati Hrvatsku na zelenu covid listu – mediji

Francuska: Na dan pada Bastille tisuće prosvjeduju protiv cijepljenja i „diktature“

Potpore za sve zaposlene ako ih je cijepljeno više od 70 posto

Španjolska uvodi nova zatvaranja zbog porasta broja slučajeva koronavirusa

HNB revidirao najvišu procjenu ovogodišnjega rasta BDP-a na 6,8 posto

Sabor glasovanjem završava proljetno zasjedanje

Europski regulator: Protiv delta varijante neophodne dvije doze cjepiva

Petek o uhićenjima: Radi se o sitnim ribama

DZS: stopa anketne nezaposlenosti 9,9 posto

EU traži od BiH izbornu reformu koja će ukloniti nejednakost i diskriminaciju

Itd.

Potražimo li u svim tim naslovima Čovjeka, vidjet ćemo da ga uglavnom nema, a ako ga i ima, da je prekriven slojevima mnogo važnijih i vrjednijih pojmova, kao što su: društveni dogovor države i građana [ne ljudi – nego građana!, nap. Z. G.], emisije stakleničkih plinova [a ne plinova štetnih za ljude], zelena covid lista [ ne spominje se da je lista za ljude, ne za neka druga bića ili stvari], potpora za sve zaposlene [ispušta se: ljude], Sabor [ a ne ljudi-zastupnici u njemu!] završava proljetno zasjedanje, Protiv delta varijante neophodne su dvije doze cjepiva [ a ne za obranu ljudi od virusa], Radi se o sitnim ribama [Ljudi su degradirani u ribe!], stopa anketne nezaposlenosti [misli se na nezaposlenost ljudi, ne tovara ili robota], ukloniti nejednakost i diskriminaciju [među kime? među ljudima i narodima!].

Cjepivo neusporedivo važnije i vrjednije od ljudskih osoba

Nije Hina tu ništa kriva, naprotiv, korektno je sve to naslovljeno i probrano. Ona je samo, poput drugih medija, zrcalo u kojem se, kao i u drugim medijima i u suvremenom jeziku, zrcale današnja rangiranja i rang-liste vrijednoga i najvažnijega. Cjepivo je, općenito, postalo neusporedivo važnije i vrjednije od ljudskih osoba (koje su stavljene u funkciju cjepiva i što masovnijeg cijepljenja), zatim su tu država i građani, institucije i procesi, pojave i ciljevi, varijante i mutacije, obveze i perspektive, demokracije i diktature, proračuni i subvencije, unije i pregovori …i nebrojeno toga drugoga što zasjenjuje onoga koji je inače „najviša vrijednost“ – a to je, rekosmo, „goli“ Čovjek.

Gotovo neprimjetno, umjesto Čovjeka (Bog je uglavnom zanemaren ili zanijekan), a tobože u ime Čovjeka, na pijedestal se postavlja svašta drugo. Medijski prostor zagušen je političkim frazama i svakojakim riječima i sadržajima koji prekrivaju raznim pokrivalima temeljnu i bitnu vrijednost, vrijednost ljudske osobe. Taj proces de-humanizacije toliko je uznapredovao da je ljudska osoba postala nešto posve apstraktno, „neopipljivo“, nešto čega gotovo da i nema – toliko je toga čemu se daje prednost pred njim. Nebrojeno je mnogo vijesti u kojima se uspostavlja sasvim drugi poredak vrijednoga i nevrijednoga. Možda je i to jedan od razloga što, pružajući otpor, obični ljudi koji u sebi još imaju to temeljno čuvstvo „bježe“ od prevladavajuće političke i medijske retorike u zone u kojima su bliže čovjeku kao Čovjeku i sebi kao Sebi: u šport, na godišnji odmor, pa, neka to nitko krivo ne shvati, i u promatranje ili uživanje elementarnog ljudskog tijela lišenog suvišnih „krpica“ i raznih drugih pokrivača i prekrivača, a pogotovu onih kojima se i tijelo i duh čovjekov podređuju koječemu drugomu. 

Što je sve danas zanemareno, zapostavljeno, zaboravljeno

U svim ovim današnjim javnim, političkim i medijskim kampanjama i ’ujdurmama’ neka su tematska polja posve zanemarena i zaboravljena, a to praktički nitko više i ne primjećuje. Kao što je u ime borbe protiv krunskog vrirusa (korone) zanemarena i „zaboravljena“ borba protiv svih drugih bolesti i uzročnika smrti, kao što je u ime cijepljenja zanemareno i „zaboravljeno“ toliko toga što je mnogima više nego potrebno, tako se primjerice zaboravilo i na druge uistinu ljudske sadržaje, koji su donedavno ispunjavali udarne stranice novina, radija i televizije. Sadržaje kao što su: borba protiv siromaštva, gladi, pothranjenosti, pogibanja i stranja u svijetu (od kojih je i lani umrlo neusporedivo više ljudi nego što će ikada umrijeti od koronavirusa); borba za smanjivanje socijalnih razlika između bogatih i siromašnih ljudi i naroda, krajeva i kontinenata (koje su postale veće nego ikada dosad u povijesti!); borba za pravdu u društvima i svijetu (a pravda nije isto što i „vladavina prava“, iako je i ona spala na niske grane, posvuda); borba za odgoj za krjeposti i vrline; borba za moralnost; borba za časnost i čestitost (što nije isto što i „borba protiv korupcije“); borba za duhovne vrijednosti (što nije isto što i borba za „zajedničke vrijednosti“); borba za ravnopravnost između malih i velikih naroda i država (dok enormnu neravnopravnost već svi smatraju „prirodnim“ i „normalnim stanjem“); borba za vladavinu naroda (kojemu se suprotstavlja vladavina manjina i nametanje većini manjinske volje i manjinskog svjetonazora); borba za osobni integritet (naprotiv, osobna nepovrjedivost podređuje se nametanju ljudima i onih „vrijednosti“ u koje oni većinom ne vjeruju ili za njih ne haju); borba za slobodu misli i izražavanja (nasuprot njima imamo cenzuru po medijima i društvenim mrežama, pa i kažnjavanja i zabrane svega što se smatra „politički nekorektnim“ ili „nedopustivim“)…

U silnoj dinamici i otuđenjima današnjice – u svijetu u kojem se postavljaju ideološke „vrijednosti“ i pragmatični ciljevi, u kojem je ambalaža nerijetko vrjednija od sadržaja, u kojem „velike ribe gutaju male ribe“ (Thomas Hobbes), u kojem duhovnici žude za svjetovnošću, a svijet ne nalazi dovoljno pravih duhovnika, u kojem je svi hiper-regulirano (ni krava ni koza ni ovca ne smiju postojati neregistrirani) i hiper-birokratizirano (što su na svojoj koži osjetili i hrvatski branitelji i stradaoci od nedavnih potresa i mnogi drugi koji žele ostvariti neka temeljna prava), u kojem se umjesto ljudima (ili Hrvaticama i Hrvatima) javnosnici najčešće obraćaju anonimnim mnoštvima (ili bezličnim „građanima“), u kojem se u ime znanosti i ’novih tehnologija’ ugrožava i samog čovjeka i njegovu privatnost i intimu (sada i dodatnim nadzorom, digitalizacijom, robotizacijom i umjetnom inteligencijom), u kojemu ljudska čuvstva i osjećaji i najdublje potrebe ljudske osobe ne znače za moderne političke, ideološke i tehničke sustave gotovo ništa osim pukih podanika, poreznih obveznika, potrošača, biračkog i marketinškog ’tijesta za oblikovanje’ i ’materijala za obradu’ – u takvu svijetu što se to dogodilo s Čovjekom. Gdje su ga zagubili? Kam se del?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo