Zlatko Pinter: Fenomen “beogradske čaršije” – pojava koju ne razumijemo i ne shvaćamo njezine prave domete

 Naši istočni susjedi Srbi, ponekad se ljute pri spominjanju sintagme “beogradska čaršija”, a neki od njih (oni malo promućurniji i osjetljiviji) to čak shvaćaju kao zlobnu i zluradu, uvredljivu konstrukciju i izmišljotinu koja je nastala “na talasu jednog lošeg postjugoslovenstva i hrvatske krležijanske komponente utkane i sakrivene u srpsko-jugoslovenskom biću”, a koju (na njihovu žalost) “i sami begedijanci usvajaju kao nešto prirodno ne uviđajući skriveno kukavičje jaje pakosti i nipodaštavanja u samom izrazu”.

 E, sad…autoru citiranih opaski (koji očito spada u red relativno pismenih ljudi) moglo bi se postaviti niz pitanja. Primjerice: Kakvo je to “loše” postjugoslovenstvo – i postoji li i “dobro” postjugoslovenstvo (a po analogiji bi moralo postojati) i je li svako postjugoslovenstvo koje ne uvažava srpski pogled na svijet po automatizmu loše?; i drugo: Što je to “srpsko-jugoslovensko biće” i kojoj vrsti pripada ako je uopće riječ o živom organizmu – a ako je u pitanju metafizika, u koju sferu duhovnog ili ezoteričnog spada i postoji li (opet zovemo u pomoć analogiju) i “hrvatsko-jugoslovensko biće”, “albansko-jugoslovensko biće”, “crnogorsko-jugoslovensko biće” itd., ili je i to rezervirano samo za “izabranu” srpsku naciju (Serbische iber ales)? I na kraju, zna li on gdje su (na nesreću svih nas Hrvata) korijeni “južnoslavenstva” i tko je putem “Ilirskog pokreta” već u 17 stoljeću započeo s artikuliranjem ove ideje?

 Sjećam se kako su s kraja 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća pojedini intelektualci u Srbiji i Vojvodini dizali frku oko “Rokera s Moravu” (benda koji je izvodio satirične pjesmice u “narodnjačkom”, srbijanskom stilu, uz narodne nošnje i pomalo karikirane ali posve uvjerljive geste, melos i izričaj svojstven šumadijskom podneblju i mentalitetu). Stupci novina punili su se ogorčenim komentarima i “analizama”, a sve u stilu kako oni Šumadince (pa i Srbe u cjelini) izvrgavaju ruglu i prikazuju “primitivcima” i “nepismenim seljačinama”, “narodom bez kulture i manira” itd., itd. No, popularnost Borisa Bizetića i društva bila je takva da su njihove numere “Čorbas’ pasulj volem”, “Big Biznis”, “Ja Tarzan a ti Džejn”, “Turio Ljubiša pivo da se ‘ladi”, “Milka & Milojko”, “Volem te Stanojka”, “Kod Đoku u disko”, “Moj se pevac spanđ’o”, “Dinastija”, “Tepsija”, “Miloica & Stojadinka”,  i druge i dalje masovno slušane na radio postajama, a “Rokeri” su i dalje punili dvorane, njihove pjesme izvođene su od Vardara pa do Triglava, pa i u samoj Šumadiji, što je bio najbolji znak kako su pogodili u sridu. I tako je pokušaj nekolicine “profinjenih” intelektualaca” koji su pošto-poto pokušali “minirati” ovaj glazbeni trend nepovratno propao i izgubio se u rimama i ritmu simpatičnih “gedžovana”, pa su Bizetić, Milenković, Anđelović, Janković i ostali sa svojih 19 albuma i preko 2000 turneja diljem svijeta (uz nebrojene nastupe u bivšoj Jugi) postali planetarno poznati i ostali zabilježeni kao neponovljivi glazbeno-sociološki fenomen – i to samo zato što su (uz sve pretjerivanje i karikiranje) prilično vjerno i autentično prikazali duh Šumadije, odnosno juga Srbije. 

Teze o “Plemenu Majki” i etnogenetskom pupku Evrope i sveta” – izraz su kolektivnog ludila i temelj srpskog nacizma

 Sumnjam da ćemo ikad dobiti odgovore na naprijed spomenuta pitanja vezano za srpsko svojatanje “jugoslovenstva”, jer srpski ekskluzivizam je već poodavno postao sastavnicom mentalne matrice najvećeg dijela Srba i on granica nema. Koliko god se to neupućenima nevjerojatno pa i tragikomično činilo, ti “nacionalno osviješteni” Srbi drže posve prirodnim da se nacija iz koje potječu smatra “izabranom”, “nebeskom”, “nad-rasom”, odnosno povlaštenom u zajednici svjetskih naroda; jer, eto, nisu oni krivi što su “Pleme Majka” i “etnogenetski pupak Evrope i sveta” i što su svi ljudi i narodi na kugli zemaljskoj njihovi potomci (iako to ne priznaju ni pod razno). “Sudba im je dodelila tu ulogu”…mada je nisu tražili, ulogu vječitih heroja, dobrotvora, osloboditelja, ali i mučenika koje svi iz bližnje i daljnje okolice “mrze” i “ugrožavaju” upravo zbog kompleksa niže vrijednosti – jer samo im to ostaje kad zabljesnuti “veličinom” i “izabranošću” srpske “nad-nacije” shvate koliko su mali i beznačajni u usporedbi s Übermensch-ima srpske krvi. 

 Pa kad je već tako, zašto onda oni ne bi bili jedini izvorni i autentični “vlasnici” svega “pozitivnog”, pa i onoga što (još uvijek) nazivaju “jugoslavenstvom” – iako i sami tvrde već čitavih 40-ak godina kako su i Prva i Druga Jugoslavija “stvorene na štetu srpskog naroda” i da su one za srpsku naciju bile “tamnica”.

 Taj “izabrani” i “bezgrešni” narod, dakako, iz te posebne, povlaštene pozicije i s visoka gledajući, jako dobro zna kako je sasvim “prirodno”, “normalno”, “samorazumljivo” i “neupitno” njihovo “pravo” na sve što jednu naciju čini “velikom” i “državotvornom”, pa u skladu s time teče i kontinuirani proces “friziranja” povijesti i njezina usklađivanja s poželjnom matricom pri čemu se iz nacionalne prošlosti brišu sve tamne mrlje, porazi i posrnuća, a ostaju jedino “junačke epopeje” i romantične izmaštane “istine” koje srpsko biće uzdižu na pijedestal svevremenskog, besmrtnog, boguugodnog. Iz te vizure promatrano i Bog je bio Srbin (dakako, Isus Krist također), a o Herodotu, Pitagori, Ahileju, Sokratu, Platonu, Aleksandru Velikom i drugim znamenitim povijesnim ličnostima da i ne govorimo. 

 Probajte prosurfati po Internetu i pronaći bilo što slično ovome:

 i nakon toga sami izvucite zaključak o kojoj se tu vrsti bolesti radi.

 No, vratimo se “beogradskoj čaršiji”, sintagmi koja “pali” mnoge (ali samo one promućurnije) Srbe, jer ju smatraju uvredljivom i ponižavajućom. I odmah treba reći kako ovaj pojam u suštinskom smislu nema nikakve veze s uskim i prljavim ulicama u boemskoj četvrti Beograda (Skadarliji) niti sa srpskim i cincarskim naslijeđem iz prošlosti, pa ni s bizantsko-osmanlijskim štihom koji je prepoznatljiv već stoljećima kao dio kulturnog i duhovnog naslijeđa starog dijela Beograda, čak ni s kružocima političkih disidenata, umjetnika i likova s margina društva koji su se okupljali kod “Ruskog cara” ili na drugim znamenitim mjestima srpske prijestolnice gdje su utapali svoje frustracije u alkoholu ili strpljivo čekali slobodno mjesto za stolom samo da bi bili viđeni, još manje s brkatim ženturačama i alfa mužjacima – srbendama s dna kace koji se još uvijek mentalno nisu odmaknuli od razdoblja Filipa Višnjića i Karađorđa i koče daljnji razvoj Europe prijeteći joj svojim arhaičnim lelecima koji odjekuju u sitne noćne sate u ritmu turbo-folka i razbijanje staklarije, galamu i tuče ne rijetko praćene pucnjavom i lomljenjem inventara. 

 “Beogradska čaršija” ima tek utoliko veze sa spomenutim ambijentom i prostorom jer se u njemu okupljaju primjerci povlaštenog sloja, kaste “nacionalno svesnih” intelektualaca, poluintelektualaca i onih koji čekaju u redu kako bi to tek postali. Jer, da sve ovisi samo od toga (od kulise i scenografije), slične bi “znamenite”, “prestižne” i sasvim posebne “čaršije” imali i Sarajevo, Skopje, Priština, odnosno svi oni balkanski gradovi u koje je duboko zagazila bizantsko-islamska i cincarska kultura i tamo ostavila traga.

 Iako je u Bosni i Hercegovini u svakom gradu pa i malo većoj varošici ono “idemo u čaršiju” nešto što se odomaćilo, samo je jedna “Beogradska čaršija” – jedna, jedinstvena, posebna i nezamjenjiva i takve nema na vidiku nigdje, pod kapom nebeskom.

 Zašto?

 Iz jednostavnog razloga: zato što je ona izraz srpskog palanačkog malograđanskog duha iz kojeg je (kako je pisao i govorio profesor Radomir Konstantinović) niknula inačica srpskog nacizma, embrij subkulture koja je postala supstitutom za nacionalnu kulturu najvišeg reda, zrcalo u kojem se ogleda sva nakaznost jednog defektnog, skučenog, uskogrudnog, autističnog pogleda na svijet i refleksija posvemašnje učmalosti i dekadencije, jednog modela promišljanja u kojem se veliča isključivo vlastiti pogled na Univerzum i etnikum (uzimajući kao polazište one njegove rudimentarne, arhaične, plemenske i “zadrugarske” vrijednosti) dok se a priori kao pogubno i štetno odbacuje sve drugo i drugačije – a naročito ono što dolazi izvan granica omeđenih “beogradskim pašalukom” i “šumadijskim kodeksom”. “Kosovski ciklus”, gusle i “junačke epske pesme”, šajkača, “opančići na kljunčiće”, “bridž pantalone”, “jelekče” srmom protkano, šljivovica i dragačevska truba samo su simboli, sinonimi za jedan skriveni, unutarnji svijet pun proturječja, emocija, strasti. U tom svijetu “pravo građanstva” ima samo “gejačka” (seljačka) izvorna Srbija nikla iz korijena i rodoslovlja Nemanjića, ona koja je stasala i kalila se “bunama”, “seobama” i “ustancima”, u bitkama od one na Kosovu polju do Kajmakčalana, Cera, Kolubare, Mojkovca, Drine, Srbija kojoj su potomci Cara Lazara i njegove “nebeske vojske” još uvijek putokaz za sadašnjost i budućnost, a fašisti, monarhisti i četnici nezamjenjivi i vjerni sljedbenici tog i takvog “Srpstva” budući da koračaju stazama “neumrlih kosovskih vitezova”. Nisu li i “duhovnog oca nacije” i “srpskog Tolstoja”, Dobricu Ćosića prijatelji (tepajući mu) nazivali “gedžom” – na što je bio i sam izuzetno ponosan, jer to je bio znak kako ga smatraju “Srbinom sa dna kace” (a na dnu kace, kiseli je kupus najbolji – tako kaže narod, a narodu se treba vjerovati).

“Pravi” Srbin je i krvnik i žrtva, heroj i mučenik, janje i vuk – već prema potrebi i okolnostima

 Srbija je to koja ne priznaje poraz (iako ih je bilo mnogo više nego pobjeda) i njeguje nazdravičarsko, paradno, vašarsko, napadno, agresivno “srpstvo” gdje se nož drži u jednoj, a “krst zlatni pravoslavni” u drugoj ruci dok s vrata visi kolajna s četiri ocila i gdje je Srbin u isto vrijeme i krvnik i žrtva. Na jednoj strani stoji “najveći srpski grad pod zemljom” (Jasenovac) i trajno ugroženi etnikum pri čemu svi i svugdje stoljećima i nemilice “nekažnjeno i u masama kolju srpsku nejač”, a na drugoj isti taj narod u čoporu spreman na sve – kako reče Matija Bećković: “Vučji smo narod bili, u vučje božanstvo vjerovali, vučji nas čobanin čuvao”. I nikakvoga tu paradoksa ne nalaze ideolozi i promicatelji velikosrpskog fašizma kao ni njihovi sljedbenici, jer ta hinjena i izmišljena “vitalna ugroženost” samo je paravan koji treba zakriliti osvajačke pohode krvožedne rulje koja je u ime “Velike Srbije” i “srpstva” spremna i na najveća zvjerstva, na genocid i etničko čišćenje, na satiranje čitavih naroda, razaranja, paljevinu, pljačku, silovanja, na sve ono što su iste “patriote” činile u vrijeme Osmanlija, osvajanja Makedonije i sjeverne Albanije, Balkanskih ratova, u operacijama protiv crnogorskih protivnika ujedinjenja sa Srbijom (1918/19. godine), tijekom Drugog svjetskog rata pa i 90-ih godina XX. stoljeća.

 Dakle, neizostavni i temeljni supstrat nepisanog kodeksa “Beogradske čaršije” je velikosrpstvo, ono nemanjićko, kosovsko i svetosavsko i ako nisi od te sorte, bolje se kloni lokacija na kojima se okupljaju “odabrani”. Inicijacija novih članova ponekad traje i godinama, a sve se odvija u najužem krugu onih najpovjerljivijih i ujedno najmoćnijih koji se šepire na samome vrhu piramide, pa je sličnost s masonskim ložama i više nego prilična. Oni u svoj krug ne primaju nikoga tko nije izvan svake razumne sumnje nakljukan tom eksplozivnom smjesom i posve uronjen u tribalno, arhaično, srednjovjekovno, plemensko “srpstvo”, što, naravno, samo po sebi znači kako imaju vrlo nizak prag tolerancije u odnosu na “prirodne srpske neprijatelje” (Hrvate, Latine, Katoličku crkvu, muslimane, Albance, Nijemce, Europu i zapadnu civilizaciju uopće…) ali i izraženu netrpeljivost prema neistomišljenicima. Uz sve drugo, pripadnik tog povlaštenog kluba mora biti zakleti protivnik ekumenizma, izražavati mržnju i prijezir prema svakom drugom obliku svjetonazora, a naročito mora biti oštar protivnik europskog napretka i novotarija koje stižu sa Zapada, te nepovratni zaljubljenik pravoslavlje i “Majku Rusiju”.

 Tako se taj nestvarni svijet omeđen predrasudama i mitskim halucinacijama nastoji preslikati na vrijeme sadašnje i pretvoriti u most preko kojeg bi nacija trebala u budućnost – dakako, gazeći preko leševa drugih naroda i osvajajući njihove zemlje. I koliko god se trula građa pod njima lomi a oni padaju u provaliju, čim rane zacijele a poraz prekrije zaborav, slijedi novi pokušaj. I tako to ide već stoljećima. Taj autodestruktivni sadističko-mazohistički poriv što ga njeguju srpski naci-fašisti i njihova intelektualna elita prelazi okvire sociološkog fenomena i zadire u sferu kolektivne psiho-patologije. 

 Umjesto “svesti o istoriji” njihove glave ispunjava “istorijska svest” i u dalekoj prošlosti traže oslonac za budućnost, a u nacionalnim mitovima i legendama nadahnuće. Oni priznaju samo zemljake “sa dna kace”, isključivo prave, autentične, pravovjerne, originalne srbende čiji mozak nije zatrovan natruhama koje “razaraju srpsko biće”, a naročito “gedže” (što će reći Šumadince iz srca Srbije), ali u svoj klub povlaštenika puštaju i “prečane” – kad se nakon dugogodišnje provjere i dokazivanja pokažu kao pravi. To je odskočna daska za uspon na društvenoj ljestvici i bitno olakšava ulazak među akademike, priznate umjetnike, književnike, na izložbe i u školske lektire, u političke forume i strukture vlasti. Pripadnik ove povlaštene kaste postaje osoba koja se uvažava i “pita” i na najboljem je putu da se uvrsti u povijest, među besmrtnike. Dakako, nisu niti moraju svi biti vrhunski obrazovani i nositelji titula (jer u usporedbi s intelektualcima od kalibra i najistaknutiji primjerci “Beogradske čaršije” su ionako analfabeti i mediokriteti). Moglo bi se čak reći da u tom kolu ima više onih koji svoju inicijaciju zasluže gorljivim javnim nastupima i fanatičnim govorima ili recitalima (u kojima se “srpstvo” i “pravoslavlje” uzdižu na razinu slijepog i strasnog obožavanja i vrhunaravne vrijednosti a lelek srpskih mučenika i samrtni dah prošlosti izviru iz svake riječi i rime). Oni “eliti” služe kao “topovsko meso” u propagandi; u prvim su redovima kad god zatreba i zaduženi za “potpaljivanje” raje “odozdo”, pogotovu u razdobljima pripreme i izvedbe osvajačkih pohoda što ih “izabrana” nacija poduzima kako bi ostvarila svoja “prava” koja nikad ni u jednoj varijanti nije pripravna priznati ni jednom drugom narodu na svijetu. 

 I najmanje je važno koliko je krvi proliveno (i srpske i one druge) i koliko je života ugašeno u ime bolesnih ideja što ih zastupaju i nastoje provesti u djelo. Ovi arhitekti i duhovni pokretači zla zaduženi su jedino za oblikovanje “nacionalnog interesa” i njegovo konzekventno tumačenje, za homogenizaciju svoje nacije i huškanje na one druge, na “prirodne srpske neprijatelje” čije uništenje je temeljna pretpostavka za “opstanak i spas srpstva”, a granice koje će okupiti “sve Srbe pod kapom nebeskom” jamstvo tog koncepta. “Čaršija” i srpski popovi bdiju nad nacijom ne dopuštajući joj predah i opuštanje i održavaju na životu bolesnu duhovnu svijest koja proizvodi ratove i sukobe. Snovi o novom “Dušanovom carstvu” i tlapnje o “izabranom narodu od koga Bog traži nešto veliko” mira im ne daju i tjeraju ih iz uvijek iznova dalje, mračnim hodnikom iz kojeg nema izlaza, a te traume i frustracije, taj uvjetni refleks “odbrane” i epski poriv za “slavom i junaštvom” (pri čemu Srbin izrasta iz pepela kao feniks i od mučenika i žrtve se pretvara u junaka i pobjednika – s vučjom naravi) transponiraju na naciju – putem liturgija, parastosa, propovijedi, na molebanima, procesijama, svetkovinama, osveštanjima manastira, škola, domova kulture, spomenika i spomen-ploča, na tribinama, u medijima, enciklopedijama, filmu, preko literature, slikarstva, kazališnih predstava, programa političkih stranaka, dokumenata SANU i UKS, na literarnim susretima, okupljanjima građana, jednom riječju: u svakoj prigodi koja se ukaže i na kojoj se to može, a takvih prigoda u Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” itekako uvijek ima, naročito u razdobljima unutarnjih previranja.

Beogradska čaršija je inkubator iz kojeg izlaze najznačajniji primjerci izvornog srpskog nacizma kakvog nema u Europi

 “Beogradska čaršija” nije establishment i formalno nema nikakvu vlast, ali  je njezin utjecaj u društvu jači od bilo koje stranke ili političara. Ona određuje društveni mainstream i bilo javnog mnijenja, ona se uvažava i respektira, nju narod sluša – i ne samo narod nego i najmoćniji političari pozorno osluškuju svaki glas i šum koji otuda stiže – “izabranima” se klanjaju sve persone na kojoj god poziciji u državnoj hijerarhiji bili, jer oni se shvaćaju kao arhitekti i čuvari nacionalne ideje, bastion “Srpstva” (koje je već odavno “postalo vera” – kako je pisao i govorio novovjeki “duhovni otac srpske nacije”, Dobrica Ćosić). 

 Iz tog kruga regrutirani su i neki od najviđenijih koji su po Rovinju, Dubrovniku i nekim drugim destinacijama u vrijeme komunizma (od 60-ih godina nadalje) držali “ljetne škole srpskog nacionalizma” stvarajući kružoke i razrađujući tada “zabranjene teme” a vezano za posvemašnju “obespravljenost srpskog naroda” i “opasnosti koje prijete srpskom biću”, usput revidirajući prošlost i usklađujući je sa svojim mjerilima i shvaćanjima. O tim je seansama nadahnute članke pisao Slavko Ćuruvija (novinar koji je ubijen od SDB-a u Beogradu travnja 1999. godine).  

 Kreatori velikosrpske ideologije predbilježeni su za nacionalnu povijest, ali se i post mortem “razvrstavaju” prema zaslugama, pa neki na posljednje putovanje odlaze u “Aleju velikana”, drugi u “Aleju zaslužnih građana” na beogradskom Novom groblju i potom u “vječnost”, u “knjigu besmrtnih”; pridružuju se Lazarevoj “nebeskoj vojsci” koja je “veća od ove zemaljske” i zauzimaju svoja mjesta u prvim redovima gdje su već prije njih stigli: fašist Nikolaj Velimirović Žički, koljač i zločinac Draža Mihailović, Hitlerove sluge i fašisti Milan Nedić, Dimitrije Ljotić, Joanikije Lipovac i čitava plejada drugih sličnih “junaka” i “nacionalnih uzora” koji “krase” crkvene kalendare i diptihe srpskih manastira.

 I tako to teče u Srbiji već nekih 150 – 200 godina. Uzalud su Ilarion Ruvarac, Jovan Jovanović Zmaj, Svetozar Marković, Dimitrije Tucović, Kosta Novaković, Branislav Nušić i Radoje Domanović Stradija pokušavali puku otvoriti oči, uzalud su isto to pokušavali ili još uvijek nastoje naši suvremenici (Srđa Popović, Mirko Đorđević, Olivera Milosavljević, Dubravka Stojanović, Latinka Perović, Branka Prpa, Biljana Srbljanović i mnogi drugi…), sve se to odbijalo i odbija o nevidljivi zid koji okružuje nedodirljive nacionalne autoritete i njihov nakaradni “srpski” pogled na svijet. Tako je to bilo u prošlosti, ali tako je nažalost i ostalo sve do danas.

 Duhovi Ilije Garašanina, Jovana Cvijića, Nikole Pašića, Dobrice Ćosića, Miloša Crnjanskog, Nikolaja Velimirovića Žičkog i čitave plejade drugih “srpskih besmrtnika” i danas lebde nad Srbijom i vrebaju trenutak kad će povesti svoj “izabrani narod” u novu avanturu – jer veličina nacije mjeri se brojem žrtava a granice crtaju krvlju. Zar nisu upravo oni – ta “beogradska čaršija”, “elita” sastavljena od akademika, književnika, popova, filmskih i kazališnih redatelja, slikara, novinara i “javnih ličnosti” najrazličitijih zanimanja i sklonosti ali s nacionalnom idejom koja ih veže čvršće od bilo kakvog amalgama i o kojoj tako malo znamo i rijetko ju spominjemo – bili ključni čimbenik u svim turbulentnim razdobljima u kojima je Srbija ognjem i mačem pokušavala ostvariti svoju “nacionalnu misiju”, sve do posljednjih ratova na tlu bivše SFRJ iz 90-ih godina prošlog stoljeća? 

 Misli li tko da je danas najpriznatiji duhovni autoritet SPC (i svetac koji jedini ima dva zapovjedna dana u crkvenom kalendaru – po čemu je nadmašio čak i sv. Savu), Nikolaj Velimirović Žički slučajno i omaškom istaknuo sve prednosti srpskog nacizma u odnosu na njemački i to godinama prije Drugog svjetskog rata i pohvalio se kako je on “stariji 700 godina” od onog što ga je oblikovao “veliki sin nemačkog naroda” Adolf Hitler? Izostavimo li čak i otrovnu i huškačku antisemitsku retoriku kojom je prožet ovaj spis, ostaje i previše dokaza o podudarnosti njemačkog nacionalsocijalizma i srpskog naci-fašizma koji ojačan svetosavljem (stvorenim u krilu Ljotićevog fašističkog ‘Zbora’ 30-ih godina XX. stoljeća) kao posebnom inačicom ekstremne vjersko-nacionalne filozofije postaje temelj na kojem počiva današnja velikosrpska ideologija. 

(Vidi: https://www.scribd.com/doc/30345462/Vladika-Nikolaj-Velimirovic-Nacionalizam-Svetog-Save; stranica posjećena 18. 6. 2021.)

 “Beogradska čaršija” je milje u kojem se oblikuje i “brusi” ta nacionalna ideologija, ona je matica koja usmjerava bujicu, diže talog društva i pokreće na akciju, iz njezinih redova se regrutiraju arhitekti zla i čuvari mitološke svijesti, ona je zadužena za očuvanje “srpskog duha” i revitalizaciju “srpskog bića” (na zasadama svetosavlja i velikosrpstva) i glavni je pokretač projekta “nacionalne misije” – samoubilačke, destruktivne, fatalističke koncepcije prema kojoj se “veličina jedne nacije mjeri količinom prolivene krvi i brojem nevinih žrtava”. Taj srpski Danse Macabre traje i dalje i nadahnjuje se zlodusima oličenim u Dobrici Ćosiću, Nikolaju Velimiroviću Žičkom, Joanikiju Lipovcu, Milanu Nediću, Dimitriju Ljotiću, Milošu Crnjanskom, Draži Mihailoviću, Jovanu Dučiću i čitavoj plejadi drugih “velikana” nacije čije su bolesne i pogubne ideje i intimne frustracije već odavno postale opća svojina i dio mentalnog sklopa jednog dobrog dijela Srba – kako onih u samome Pašaluku, tako i izvan njega.

 “Maratonci” još uvijek trče…i čini se kako im to nije posljednji krug.

 Čaršija über alles!

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo