Z. Miliša: Sustavno rušenje autoriteta je sumrak demokracije

 Dokidanje svih autoriteta prouzročilo bi kaos i bezvlađe

Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama. Nekad se podrazumijevao autoritet sijedih glava i stručnajka iz različitih područja. Sjetimo se nekadašnjih autoriteta učitelja, svećenika i liječnika. Bez istinskih autoriteta nema dijaloga, demokracije u politici, društvu, odgoju…

Kriza autoriteta u politici pogoduje populistima po kojima su svi korumpirani, uhljebi, svi kradu…. Ugrozu autoriteta promatram i u činjenici da su kod nas svi stručnjaci za sve.

To su “sveznadari” i kritičari svega postojećega.

Ponašaju se kao da su psiholozi, pravnici, pedagozi, ekonomisti, socijalni radnici, (auto)mehaničari, selektor(i) reprezentacije, epidemilolozi… Na primjer kod nas gosp. Capak mora imati policijsku zaštitu, dok je u Švedskoj njihov glavni epidemilolog osoba čije odluke svi poštuju, jer je on u tom području autoritet i podrazumijeva se da se ta činjenica ne osporava.

S druge strane, osobito je opasno kada političari kritiziraju ili marginaliziraju stučnjake, znanstvenike ili eksperte, na koje bismo svi trebali biti ponosni. Ovoj Vladi RH takvi važni stručnjaci nisu važni. Kao prilog ovome podsjećam da sam pisao o Jeleni Veljači, neafirmiranoj glumici i spisateljici te jednoj od osnivačica građanske inicijative “Spasi me”, a koju su primili i premijer i resorni ministar, koja se ponaša da je dio sustava socijalne skrbi i koja je pozivala na linč socijalne radnike.

Kriza autoriteteta u školi i odgoju

Rezultati istraživanja Vladimira Strugara (u knjizi Učitelj između stvarnosti i nade) pokazuju da 31,8% učitelja “ne želi drugima preporučiti školovanje za svoj poziv”. To je još jedan zabrinjavajući indikator krize autoriteta u školstvu.

Talijanski psiholog Vittorino Andreoli u knjizi Pismo učitelju konstatira da uspješan učiteljev/nastavnikov rad ovisi i o tome kako doživljava školu: kao muku – nametnutu obvezu ili ugodno ozračje. Potonji imaju kontinuitet “užitka poučavanja” kao “dirigenti orkestra.” Andreoli ih naziva učitelji legende (većini se sviđaju kao otvorene, poštene, cijenjene, vrijedne osobe, koje uživaju u svom pozivu). Oni su entuzijasti i ogledni primjer autoriteta, kojih na žalost ima sve manje i u našim školama.

Ako nema autoriteta u obitelji, nema ga ni u društvu. Očevi kao autoriteti postaju suvišni u obiteljskom odgoju. Taj trend je prije više od pedeset godina najavio psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Polazeći od feminističkih teza da su za nasilje u obitelji po sebi krivi očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki autoritet proglašavan je natražnjačkim, autoritarnim i represivnim.

Mladi sve manje vjeruju autoritetima, misle da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje.

Dva primjera iz crkvenih redova koji otkrivaju urušavanje autoriteta

Nedavno je jedan stariji svećenik trebao sudjelovati na jednoj pastoralnoj raspravi, koju je mladi kapelan pretvorio u monolog, a drugi su šutjeli. Evo kako je to komentirao stariji i mudar svećenik: “Nije problem u njemu, nego u nama koji šutimo jer smo uvidjeli da od takve rasprave nema nikakve koristi niti smisla… U svemu je najgore to što smo se mi s tim pomirili kao i naši učitelji. Tako ti je to kada pilići pričaju, a kvočke i stari pijetlovi šute. Tako nam i treba. Nas starije se tretira kao da ništa ne znamo i da do sada nismo ništa napravili…” Ovome bih dodao da zakonom spojenih posuda je svugdje isto ili slično: pilići kukuriču i kolo vode, a pjetlovi zašutješe ili odoše u ilegalu!

Ovi novi pilići kradu zrna mudrosti od starijih i nemaju zahvalnosti od onih od kojih su preuzeli, od starijih koji su živjeli za ideale, (jer takvi su budale)!

Iz drugog primjera koji slijedi prenosim dijelove koji ilustriraju krizu autoriteta jednog fratra suočenog s posljedicama podilaženja. “Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo… Kad se mladenci dolaze prijaviti za vjenčanje, ne traže od mene ništa, osim što moram odgovoriti na pitanja: ‘Možemo li postaviti catering ispred crkve? Možemo li dovesti svoje svirače? Svoju stilisticu?’ Na susrete s roditeljima prvopričesnika odaziva se tek njih pola, dok se na susrete s roditeljima krizmanika ne odaziva ni jedna trećina. Gotovo u pravilu nemaju vremena za ono što ja predlažem, tražim, na čemu inzistiram, do čega mi je stalo i do čega bi, mislim, trebali držati i današnji vjernici… Ja više ne znam biti pastoralac. Odnosno znam, ali ja takav ne mogu biti. Znam da trebam prihvatiti sve, da se moram pomiriti sa svime, da se moram svima dodvoravati, svima govoriti kako su divni i kad nisu, da su bili na župnoj katehezi i kad nisu, da je s njihovim papirima sve u redu i kad nije… Stalo nam je samo do toga da naši poglavari i župljani o nama lijepo pričaju. A o nama se lijepo priča samo onda kad ništa ni od koga ne tražimo. A ja takav pastoralac ne želim i neću biti.” (fra Žarko Relota).

Anarhisti su ogledni primjer rušenja autoriteta

Anarhisti su prepoznatljivi po kritici svega postojećega. Oni su protiv države, rada, braka, škole, sveučilišta, političara (na vlasti), Boga… Protive se svakoj hijerarhiji i autoritetu. Bore se za slobodu bez odgovornosti. Tako agresivni ateist Richard Dawkins, u svojoj knjizi Zabluda o Bogu, tvrdi da je vjerovanje u nadnaravnog stvoritelja iracionalno i “opasno za društvo”.

Anarhisti i danas imaju istu parolu: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da je odbacimo s porukom: „Ondje gdje umire autoritet, nema slobode!“ Od “samoupravljanja” ili neposredne demokracije do anarhije malen je korak. Fraze poput “neposredna demokracija”, “jednakost za sve” su rehabilitacija socrealističkog egalitarizma, a koji završava s pogubnim posljedicama boljševičkih revolucija.

“Pokreti izravne demokracije nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.” (Caroline B. Glick.)

Zeleni aktivizam i/ili anarhizam

Politički aktivizam političke platforme Možemo! je prepoznatljiv s lijevo – zelenom platformom. Nemaju formalnog vođu i po uzoru na anarhiste preferiraju tzv. neposrednu demokraciju. U gerilskoj akciji, prije posljednjih lokalnih izbora prometnuli su se u buntovnike, a (i) od G. Sorosa (podupiratelja izravne demokracije) su dobivali golem novac.

Premijer Mađarske, Viktor Orban je prije nekoliko godina razotkrio namjere takvih i sličnih aktivista (za ljudska prava) koji “podupiru sve što slabi državu” te prozvao Sorosa koji financira aktiviste koji prave otklon od nacionalne suverenosti i državotvornih simbola, prihvaćaju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, obezvređuju dokazane autoritete (iz struke) ukoliko se ne uklapaju u njihov svjetonazor, antipoduzetnički su orijentirani, podržavaju ili su dio LGTB pokreta i rodne ideologije, odbijaju argumente onih koji ih prozivaju da su ekstremni ljevičari, koji se ne odriču boljševičkih simbola, ali istovremeno mrze sve one koji se ne uklapaju u njihovu viziju (neposredne) demokracije!

Anarhistički pokret s tzv. novim “zelenim plaštom” ima za cilj rušenje svih autoriteta od obitelji, škole, Crkve, znanosti, jer se tada u ime (neposredne) demokracije svi oslobađaju odgovornosti. Zeleni anarhizam je pokret koji se širi diljem svijeta matematičkom progresijom s ekstremno lijevom ideologijom koja stavlja naglasak na zaštitu okoline, a sa skrivenim ciljem ukidanja svih institucija, nacionalne suverenosti te ukidanja same države. U temelju zelenog anarhizma je radikalni biološki egalitarizam.

Zaključno:

Želimo li živjeti u svijetu bez autoriteta i vjerovati da takav sustav doista može opstati? Dokidanje svih autoriteta prouzročilo bi kaos i bezvlađe. Ovdje mi se čini zgodnim navesti jednu izreku: “Kad presuši bunar, onda se vidi koliko je vrijedio.”

Moja satisfakcija je da sam o tome pisao još 2011. godine u knjizi Anarhizam – prosvjedi – odgoj, čije je drugo proširenije izdanje izašlo na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji.

Prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo