Nenad Piskač: Kako izaći iz stanja nedovršene tranzicije?

Iako je već nekoliko desetljeća u „tranziciji“ Hrvatska nikako da iz nje izađe. Nijedna stranka u svom programu nema „akcijski plan“ za izlazak iz tranzicije. Bit će da svim čimbenicima zastupljenima u političkoj areni odgovara mutno stanje vječne tranzicije u kojoj vrijedi sigurno, vjerodostojno, pošteno, inkluzivno i uvijek bitno Lenjinovo pravilo: Korak naprijed, dva natrag. Ipak, treba priznati kako je tranziciju uspješno završila komunistička falanga. Kako to pokazuju rezultati lokalnih izbora godine 2021. jedan njezin krak transformirao se i uspješno preobrazio. U tu se transformaciju naveliko ulagalo.

Naime, kaj. Krenuvši iz „ilegale“, pa potom iz šume u totalitarizam, pa onda kroz „socijaldemokraciju“, „civilno društvo“, „aktivizam“ i „duboku državu“, nudeći novu utopiju i svoju mesijansku ulogu, „progresivna ljevica“, zauzela je glavni grad hrvatske države. On će sad postati zelen, rodno osviješten, tolerantan, transparentan, grad biciklističkih staza i kućnim ljubimcima namijenjenih oaza, otvoren za transgranična prava ilegalnih migranata, za borbu protiv klimatskih promjena, za borbu protiv revizije mitova jugoslavenskog tipa komunizma, grad oslobođen od klijentelizma do homofobije i, napokon, od samoga sebe. Bit će dakle uređen po načelima nove ideologije. Ona je sad – poslije dugogodišnjega ulaganja duboke države i stranih središta moći – prigodom ulaska u Zagreb konje i opanke zamijenila biciklima i cipelicama duginih boja. Svi totalitarizmi nastaju onda kad se utopiju započne pretvarati u stvarnost. 

Ostali pak politički čimbenici u zaostaloj tranziciji atrofiraju u svojim iluzijama, vrteći se pritom ukrug ne bi li se ugrizli za vlastiti „kolosalni“ rep, ili za poraz proglašen pobjedom…

Nova ideologija učvrstit će triopol

Od političkih čimbenika, sudionika izbornih procesa, valja izdvojiti samo onaj čimbenik koji u političkom prostoru ne postoji budući da mu gospodari stabilnosti vječne tranzicije ne dopuštaju da stekne pravo javnosti i zauzme svoju prirodnu poziciju na političkom terenu – što je objektivna poteškoća, kao i činjenica da taj trenutno formalno nepostojeći nacionalni čimbenik nije izvršio transformaciju iz retoričkoga u organizacijski stil djelovanja – što je pak subjektivna slabost. Taj će se čimbenik tek dogoditi. Kad? Pretpostavljam onda kad završi i četvrto desetljeće obnovljene hrvatske državnosti u koje smo tek zakoračili 30. svibnja (1991. – 2021.). U svojoj pretpostavci oslanjam se na biblijsko iskustvo „izabranog naroda“ i njegovih četrdeset godina lutanja pustinjom, da ne velim tranzicijom, ali i na objektivno stanje ideološki okupirane države i obezglavljene manipulirane nacije.

Rezultati posljednjih izbornih ciklusa navode na zaključak: Bauljanje tranzicijom će se nastaviti. Sve kad bi i bilo volje za izlazak iz stanja vječne tranzicije, a nema te volje, politički sustav, izborni sustav, stanje unutarstranačke demokracije, medijsko jednoumlje i brojni drugi čimbenici (kao što je, primjerice, nestepinčevska šutnja crkvenih struktura) ne dopuštaju egzodus u zdravo, slobodno, pluralno i prosperitetno društvo. Zato neka nova široka politička nacionalna opcija nema alternative. I sa samozavaravanjem treba prekinuti kao i s očekivanjem novoga mesije. Treba se, zapravo, primiti ozbiljnoga i složnoga političkoga rada. I to ab ovo. Ako „ono nešto novo“ u idućih deset godina ne uspije stati na vlastite noge od Hrvatske će preostati samo pridjev, a od hrvatskoga naroda malobrojno roblje s pokojom folklornom skupinom.

Najnoviji izbori cementiraju postojeće i još ga osnažuju s trećim čimbenikom. Duopol se preobrazio u triopol. Kako bi skrenuli pozornost s te poražavajuće činjenice Plenković je proglasio „kolosalnu“ pobjedu, Škoro je poraz prepjevao u pobjedu, Grbin se zadovoljio jer „Rijeka nije pala“. Dosadašnjom vladavinom duopola Hrvatska je zagrezla u tranziciji. Ustoličenjem triopola ona pokazuje da još ni izdaleka nije sposobna artikulirati, kamoli završiti tranziciju iz totalitarnoga u demokratsko društvo. Pred nama je razdoblje ideološkoga integriranja triopola, međusobnoga inkluziviranja i daljnjega odgađanja izlaska države i nacije iz tranzicije.

U raskoraku između dva povratka

Hrvatska se tijekom tranzicije lomila između dva „povratka“. Povratka u Europu i povratka u Jugoslaviju. Prvo desetljeće hrvatske samostalnosti proteklo je u borbi protiv ostanka u Jugoslaviji, a za povratak u srednjoeuropski i mediteranski kontekst. Iduća dva desetljeća obilježio je povratak u Jugoslaviju (u bilo kom obliku). Lomeći se između te dvije „integracije“, duopolni gospodari hrvatske tranzicije u protekla dva desetljeća nisu izgradili solidne temelje suverene države u kojoj će njezini državljani zajedno, sigurno i dobro živjeti. Težište su davali „integracijama“, opijajući se povremenim postignućima od kojih država i nacija nisu imale nikakve koristi u smislu izlaska iz tranzicije. Trideset godina po padu komunističkoga totalitarizma hrvatski državljani u vlastitoj su državi dezintegrirani – podijeljeni, ekonomski i pravno nesigurni i ne žive dobro.

Bez obzira na to jesu li na vlasti konzervativne ili lijeve opcije sa svojim „reformama“ i „strategijama“, gospodari tranzicije na neodređeno vrijeme odgađaju završetak tranzicijskoga razdoblja, među ostalim, sijanjem podjela i održavanjem nefunkcionalne države. Sad kad je duopol (HDZ – SDP) transformiran u triopol, treća – najnovija sastavnica (Možemo!) dati će ideološko gorivo dosadašnjem duopolu koji je vrijednosno, idejno i ideološki ispražnjen. Ta „progresivna ljevica“ ozbiljuje ono što se HDZ ne usudi javno reći, ali se usudi provesti, i ono što SDP nije shvatio – da nije dovoljno „radničku klasu“ i „revoluciju“ zamijeniti „paradama ponosa“, već da ima i nešto više, dublje i dalje od toga. Duopolu zapravo treba treći partner, onaj koji donosi kohezivni element, partner s globalnom (ne samo jugoslavenskom ili europskom) ideologijom. Duopol će trećem inkluziviranom partneru zauzvrat prenijeti „tehnologiju“ preuzimanja vlasti, vladanja i obrane vladajuće pozicije s pripadajućim hranidbenim lancem.

Posljedice politika koje odgađaju završetak tranzicije i proizvode neučinkovitu i kontraproduktivnu državu dugoročno su katastrofalne. Proizvodnja podjela i skupe, birokratizirane i nefunkcionalne države odlika je zaostalog totalitarizma. Jedna od temeljnih karakteristika uspješne tranzicije jest razlaz s totalitarizmom. Integriranje i inkluziviranje, financiranje i pogodovanje političkim opcijama čiji su korijeni u komunističkom totalitarizmu, kao što je to slučaj s „progresivnom ljevicom“, ne pridonose uspješnom izlasku iz tranzicije. Naprotiv.

Lutanje od totalitarizma do totalitarizma

Hrvatska je dosadašnje tranzicijsko razdoblje potrošila na uspješno usvajanje „strategija“ i njihovu neuspješnu primjenu – to je ta lenjinistički formula – korak naprijed, dva natrag. Koliko je više usvojenih a neprovedenih strategija, toliko je bolje cvjetala kultura prijevare (usavršena u doba komunističkoga totalitarizma), zavaravanja i samozavaravanja i toliko je više ostao zapušten i neiskorišten nacionalni razvojni potencijal. Naše „komparativne prednosti“ ostale su prednosti samo na papiru. Nijedna ozbiljna država u tolikoj mjeri ne ovisi o turizmu (tercijarnoj djelatnosti) koliko ovisi Hrvatska. Stoga je kriva predodžba da je ona završila tranziciju u trenutku ulaska u Europsku uniju (2013. godine), te da se može održavati vanjskim zaduživanjem, „povlačenjem sredstava“ iz europske kase i turističkom sezonom. Istodobno s afirmacijom predodžbe o takvoj „sigurnoj“ Hrvatskoj, ona od izbora do izbora dokazuje kako je odličan inkubator za razvitak novih utopija, ideologija i totalitarizama.

Na početku tranzicijskoga procesa Hrvatska je po prethodnim „tranzicijskim“ pokušajima i iskustvu, bila pri vrhu država zahvaćenih procesom tranzicije. Tako ju je tretirala međunarodna stručna javnost. Kako su godine odmicale Hrvatsku su u tranzicijskome pogledu prestizale odlučnije i brže postkomunističke države, dok je ona, nekad na vrhu tranzicijskog potencijala, nazadovala, da bi se sad pronašla na dnu Europske unije. Ravnopravni pregovori o ulasku u EU i budući položaj Hrvatske u EU ovisili su o brzini i dosegnutom stupnju tranzicijskog procesa, o uspješnoj provedbi reformi, prije svega onih na ekonomskom planu, ali i o kvaliteti političkih elita i njihovoj spremnosti da štite i unaprjeđuju hrvatske interese. Budući da su izostali i brzina i provedba i kvalitetni političari Hrvatska je tijekom pregovora o pristupu u EU (povezanih s Haaškom farsom) bila inferiorna i prošla „bosa po trnju“, a poslije prijema u EU očekivano i stabilno drži začelje po kriteriju razvijenosti. Kako je moguće da je samo ona, možda još Rumunjska i Bugarska, tijekom „europskoga puta“ ostala i zaostala u tranziciji? Kome ispostaviti račun za takvo stanje, ako ne duopolu?

Takvo poražavajuće stanje nisu promijenili ni rezultati posljednjih ciklusa izbora, niti su to mogli. To pak znači da dosadašnje tranzicijsko razdoblje nisu iskoristile ni domoljubne nacionalne snage. One su se iscrpljivale na parcijalnim pitanjima, sporednim kolosijecima i slijepim ulicama. Nikad nisu dosegnule političku sintezu. Posljednju sintezu hrvatskom je narodu prije trideset godina ponudio Tuđman.

Promjene može donijeti samo nova politička opcija. Ne mislim pritom na dobro poznate epizodiste, politobrtnike i sličnu nepotrebnu ad hoc predizbornu prtljagu, već na ozbiljnu političku opciju s ozbiljnim vodstvom i još ozbiljnijim nacionalnim programom. Vjerujem da taj budući program mora počivati na odgovoru na pitanje: Kako izaći iz stanja nedovršene tranzicije. Ne dogodi li se takvo što, četrdesetogodišnje lutanje tranzicijom moglo bi završiti upravo tamo odakle je i počelo – u totalitarizmu.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo