Nismo dovoljno vjerovali u same sebe!
Vrijeme:3 min, 56 sec
Još jedan izborni ciklus završava, a suvremeni hrvatski nacionalisti i dalje nemaju prave i snažne političke reprezentante. Nemaju ni svoju organizaciju koja bi pouzdano promicala nacionalne, socijalne, ekonomske i političke interese. Nema ni razvijene svijesti da je definirano i odgovorno djelovanje temelj slobodnoga društva. Ni dovoljno kritičke svijesti koja bi na vrijeme prepoznala da to što nam treba nisu ni slabo definirane organizacije ni oni političari i javnosnici koji druge nadvikuju rodoljubnom retorikom, ni oni koji se boje nacionalnog radikalizma, ni oni koji nikako da se međusobno slože i združe, a ni oni koji prostor političke alternative zaglušuju svakodnevnim jadikovkama.
Umjesto da politički određeno i organizirano djeluju, perjanice domoljubnih frakcija i akcija držali su se zablude po kojoj se suvremeni hrvatski nacionalisti trebaju utopiti u drugim opcijama ili se s njima pomiješati kako bi bili „prihvatljiviji“. Izbjegli su, povrh toga, činiti sve što su trebali i mogli da se ostvari suradnja s onima koji okupljaju međusobno blisko članstvo i privlače dijelove istog biračkog tijela. Kojima nije ponuđen drugi izbor doli glasovati za kandidate u kojima samo djelomice prepoznaju svoja htijenja ili ih prepoznaju poglavito kao „manje zlo“ u usporedbi s drugima. Jedna od posljedica sveg tog ’šarenila’ i sve te ’zmešancije’ jest ta da su mnogi birači odlučili ne glasovati. Ili glasovati za one koji nemaju ništa zajedničko s takvim „rodoljubljem“.
Za takvo stanje ne mogu biti krivi samo HDZ, SDP, Možemo!, UDBA, KOS, međunarodna zajednica, Haag, Soroš, mediji, jugoslaveni, komunisti, velikosrbi, globalisti, anarhisti, masoni itd. Krivi smo i mi, a ponajviše oni koji se u nedostatku pravih dadu svaki put iznova oduševiti za – neki od surogata.
Apstrahiramo li prvo desetljeće hrvatske državnosti, u kojemu smo stalno bili prisiljeni na homogenizaciju, prije da bismo obranili državu, a poslije da bismo ju sačuvali, možemo zaključiti da smo otad – slijedom susljednih iznevjera i pronevjera koje su karakterizirale posttuđmanovski HDZ i druge etablirane stranke – imali punih dvadeset godina za ustrojavanje nove hrvatske nacionalne opcije. Koja bi, poučena i pozitivnim i negativnim iskustvima, znala ono što je vrijedno čuvati, ono što je nevrijedno i lažno odbacivati, a suvremeni nacionalni program slobodno graditi na nekoliko temeljnih premisa, a kadrovski i organizacijski stvarati nešto cjelovito i doista reprezentativno, doista kvalitetno i ozbiljno, odgovorno i široko umreženo, i stoga glavnini hrvatskog naroda uvjerljivo.
Zašto takvo što nije stvoreno? Mogli bismo odgovoriti: zbog izdaje, oportunizma, političke trgovine, kukavičluka, koristoljublja, egocentrizma, slavohleplja, licemjerja, nedoraslosti, nesposobnosti, jala itd. Mogli bismo spomenuti i konkretna imena koja predstavljaju svaku od tih pojava. No postoji još jedan razlog koji je iznad svih tih pojava i njezinih nositelja: nismo dovoljno vjerovali u same sebe! Da smo vjerovali, unatoč svim tim pojavama i njihovim nepravim nositeljima, unatoč svim stvarnim ili izmišljenim neprijateljima, već bismo odavno imali svoju pravu opciju i vodstvo, svoje autentične kandidate i svoj temeljni nacionalni program.
Glavni cilj suvremenih hrvatskih nacionalista jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu. Da bi ga ostvarili, nužno je izgraditi idejnu i konkretnu alternativu velikim organizacijama koje su sljednice one Titove i koje svoju neodređenost i nedorečenost lažno tumače kao političku širinu i „inkluzivnost“. Njima je cilj dobivati glasove bez preuzimanja ikakvih političkih obveza. Po istoj metodi postupaju i oni „papirnati“ nacionalisti koji svojom retorikom, patetikom, programskom praznoćom i neoperativnošću stalno obezvrjeđuju i kompromitiraju izvorni hrvatski nacionalizam.
Kad je teško, uvijek je dobro vratiti se na izvore. Starčevićevi i Radićevi suvremenici, koji nisu razumjeli što je posrijedi, negodovali su nad Starčevićevim neuspjesima, a zdvajali su nakon Radićeve smrti. Tako su i danas mnogi Hrvati zbunjeni i politički izgubljeni u suočenju sa svime što se događa. Izgubili su zapravo vjeru u sposobnost naroda da svoju volju pretoči u svoju stranku ili pokret. Unatoč tomu, ne smijemo izgubiti vjeru u sposobnost naroda. Ta vjera ne smije ostati samo sjećanje na razdoblje 1990-ih, kada se tako snažno izrazila. Unatoč svemu lošemu, danas ipak možemo s pravom reći da nikakvi političari više ne mogu odvojiti hrvatski narod od ideje državne nezavisnosti.
U svoj toj svojoj muci, hrvatski narod nosi u sebi nešto što mu sadašnjost ili bliska budućnost ne može uništiti. Starčević je vjerovao kada se cijeli Sabor kolebao. Radić je vjerovao kada je cijela Europa prezrela njegova nastojanja. I tko u povijesti znade promatrati snagu tih „neuspjeha“ i njihovu ulogu zidanja temelja, koji se ne vide, ali bez kojih nema zgrade, taj može vjerovati u sposobnost hrvatskog naroda. Tuđman je u nju vjerovao kada je cijeli svijet bio protiv hrvatskog osamostaljenja. Možemo li i mi, danas i u ovim okolnostima, reći: „mi vjerujemo“?
Ako je odgovor potvrdan, s pouzdanjem i ljubavlju priđimo hrvatskoj problematici, molimo Boga da pomogne našim skromnim silama i našoj uvijek nedovoljnoj vjeri u koju ugrađujemo svoju odgovornost. Pa onda – što Bog dade i sreća junačka!
(M.O.)/ Hrvatsko nebo
