Opći žal nad palima za zemlju „koje više nema“

Predsjednik Z. Milanović jučer je odgovorio premijeru A. Plenkoviću, koji mu je poručio da je kad bijaše premijer imao prigode i vremena riješiti pitanje spornih spomenika u Vukovaru (aludirajući na Šoškočanina). Odgovorio mu je protupitanjem zašto to ne učini on: “Riješi to! Riješi i ustaške stvari, riješi i četničke stvari! Miči nam to! Danas je Dan pobjede, 8. 5. kada su neki ljudi pobijedili, a neki su nastradali, bili su krivi, mnogi nisu bili krivi.” Dodao je da je činjenica da je i nakon pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu bilo puno patnji, ali: “Naravno, nisu stvari iste.” U tom kontekstu, nešto prije toga, Milanović je pohvalio inicijativu B. Pahora o pismu javnosti predsjednika članica EU-a povodom dana pobjede nad fašizmom. “Ja sam danas odnio ružu na grobnicu palih heroja na Mirogoju, jer to je nešto što vrijedi”, kazao je.

I drugi su položili vijence i zapalili svijeće na Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju povodom „Dana pobjede nad fašizmom” te „Dana ’oslobođenja’ Zagreba”: izaslanik Vlade Davor Božinović, izaslanici Sabora, grada Zagreba, predsjednik SDP-a Peđa Grbin, Savez antifašističkih boraca i antifašista, i naravno veleposlanstva Srbije i Rusije. Premijer Plenković nije, on sudjeluje  na europskom Socijalnom samitu u Portu, ali twiterom se pridružio i, kao da je premijer Luksemburga, a ne Hrvatske, poručio: „Danas na 76. obljetnicu kraja Drugog svjetskog rata, čije su strahote trajno obilježile Europu, na #EUSocialSummit21 u Portu nastavljamo zajedno graditi Europu mira, humanističkih vrijednosti, socijalne pravednosti i gospodarskog napretka.” 

Kad čovjek vidi tko se sve tamo okuplja, ne može razumjeti zašto se njih dvojica međusobno svađaju. Pa svi su oni „antifašisti” i vuku svoj idejni korijen iz Titova „antifašizma”! 

 Prije 76 godina, 8. svibnja 1945., partizanska je vojska ušla u Zagreb. Taj dan velik dio Europe i svijeta slavio je kao završetak Drugoga svjetskoga rata, oslobođenje od dviju totalitarnih ideologija, slobodu, demokraciju. Mi Hrvati pamtimo ga kao dan kad smo izgubili državu i bili vraćeni u jugoslavensku tamnicu. I kao početak stravičnih pokolja, zločina protiv čovječanstva. Događala su se otad masovna smaknuća, nezamisliva zvjerstva, logori, tamnice, mučilišta i smrt, opće pljačke, politički teror. Pamtimo i marginalizaciju, iseljavanje, uništavanje hrvatske inteligencije. To su napravili pod znakom crvene komunističke zvijezde oni kojima su se svi gore navedeni išli pokloniti. Za to sve nitko nije odgovarao. I to sve plaćamo još i danas.  

Jedna od omiljenih rečenica baštinika jugoslavenskog komunizma, koji danas neupitno vladaju u Hrvatskoj, jest: „Ostavimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti!” No to ne vrijedi za razdoblje Drugoga svjetskog rata, koje oni stalno aktualiziraju. Ali samo u onom segmentu koji se odnosi na hrvatsku krivnju. Dok istodobno šute o zločinima koje su počinili protiv hrvatskog naroda njihovi roditelji i djedovi, koji su predali hrvatski narod drugom narodu i hrvatsku državu drugoj državi, a kojima se oni danas klanjaju. No ta je prošlost sastavni dio našega života i jasno se očituje svojom razornom snagom u našoj sadašnjosti. I teško opterećuje našu budućnost. Tu istu taktiku primjenjuju i na razdoblje Domovinskog rata. To je izazov za sve nas koji ne slavimo njihov „Dan pobjede” 8. svibnja, nego naš Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti  5. kolovoza. Nisu oni naši protivnici, oni su naši neprijatelji. Rezultat će biti njihova ili naša pobjeda. Tako je odnos postavio aktualni predsjednik još kad je bio premijer: „No na kraju ostaje činjenica – ili mi ili oni’.

A i Dejan Jović bio je na Mirogoju. I pronašao zapuštene spomenike na partizanskim grobovima i grobnicama. Te je tvitao što i on ima reći. Završna rečenica njegova tvita glasi: „Pali za slobodu zemlje koje više nema.“ Koja je to zemlja, pitat će netko. – To  je Druga Jugoslavija. Za koju su se zemlju borili hrvatski partizani? – Odgovor je sam po sebi znan: Za Jugoslaviju. Zašto za nju, a ne za nezavisnu državu Hrvatsku (NDH), u kojim god granicama, a za koju se bijahu javno zauzimali još 1937., osuđujući Prvu Jugoslaviju kao „tamnicu naroda“? – Na to pitanje nema odgovora. I za što su se još borili? – Za „slobodu“, odgovara Jović. I za što su se izborili?, pitamo se. – Ni za kakvu slobodu, nego za komunističku diktaturu i masovne poratne zločine, za ropstvo dakle, i nacionalno i „građansko“. Trebaju li se oni i on time ponositi? – Joviću  ne pada napamet u to ulaziti. On samo žaluje. Za čime – Za propalom i raspadnutom državom. Zašto je ona propala i raspala se nakon punih 45 godina rasta u „slobodi“, nacionalnoj i „građanskoj“? O tom u tvitu ni slova. Zašto se on, s velikim žaljenjem, sjeća onih koji su „pali za slobodu zemlje koje više nema“, kada nje već 30 godina nema? – Nema odgovora? Zašto se pak nikada sa žaljenjem ne sjeti poginulih za slobodu države koje već trideset godina ima i u kojoj on karijerno, materijalno i politički prosperira? – S takvim pitanjem nije ga još nitko ni suočio.

(M.O.)/Hrvatsko nebo