Z.Pinter: Borovo Selo – krvavi masakr srpskih terorista počinjen prije 30 godina najavio je barbarski rat protiv svega što je hrvatsko (1. dio)

Tog 2. svibnja 1991. godine, nakon što su dvojica hrvatskih redarstvenika prethodne noći uhićeni i odvedeni od strane srpskih terorista, postavljena je zasjeda u središtu Borova Sela u koju su planski uvučeni redarstvenici PU Vinkovci. Sve je danima prije bilo spremno za krvoproliće koje je započelo čim je autobus s hrvatskim redarstvenicima stao. Osuta je paljba sa svih strana – iz potkrovlja, podruma, dvorišta, s prozora kuća, preko ograda i to od desetaka do zuba naoružanih četnika iz Srbije i njihovih jataka, domaćih ekstremista predvođenih Vukašinom Šoškoćaninom. Hrvatski mladići surovo su masakrirani i unakaženi do te mjere da ih je bilo teško identificirati. Tog dana, ubijeni su: 

STIPAN BOŠNJAK (1956.)  i ZDENKO PERICA (1965.) iz Nuštra; ŽELJKO HRALA (1968.) i JANKO ČOVIĆ (1965.)  iz Ivankova; JOSIP CULEJ (1966.) iz Jarmine; ANTUN GRBAVAC (1961.)  iz Nijemaca; MLADEN ŠARIĆ (1965.) iz Novih Jankovaca; ZORAN GRAŠIĆ (1969.) i LUKA CRNKOVIĆ (1970.) iz Otoka; IVICA VUČIĆ (1961.) iz Vinkovaca; MARINKO PETRUŠIĆ (1966.) iz Tovarnika i MLADEN ĆATIĆ (1971.) iz Županje. 

 Još 23 njihovih kolega je ranjeno. 

 U okruženju u kojem su se našli nisu imali nikakve šanse preživjeti. Postrojba tadašnje “JNA” stacionirana u blizini pustila je ekstremiste da završe svoj krvavi posao i tek nakon svega se pojavila na mjestu događaja kako bi tobože “razdvojila sukobljene strane”. Kako je to “razdvajanje” teklo bilo je vidljivo od samog početka, već po tomu što je vojska preko svog punkta neometano propustila autobus s redarstvenicima iako su njezini zapovjednici jako dobro znali što se sprema i da je selo puno naoružanih četnika i civila a potom (kad je pucnjava već bila u punom jeku) spriječila dolazak pojačanja koje im je bilo upućeno, pucajući čak i po oklopnom transporteru MUP-a Republike Hrvatske i blokirajući prolaz prema središtu Borova Sela.

Okrutnost srpskih terorista sablaznila je, šokirala hrvatsku javnost i pokazala pravo lice krvnika koji su pod egidom “ugroženosti” krenuli u samom začetku obračunati se ne samo s novom hrvatskom vlašću nego i hrvatskim narodom, dokazujući kako sredstva neće birati. 

 Na sramotu svih nas, ovaj je zločin do danas ostao nekažnjen. Punih 30 godina je prošlo, sve je jako dobro poznato, znaju se arhitekti zločina i njegovi akteri, ali pravde za žrtve i članove njihovih obitelji još uvijek nema.

 Tek 10. svibnja 2011. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu br. K-DO-28/11, kojom se  Milanu Marinkoviću, Jovanu Jakovljeviću, Draganu Rakanoviću, Milenku Mihajloviću i Jovici Vučenoviću stavlja na teret zlostavljanje hrvatskih redarstvenika Dalibora Križanovića, Zvonimira Mekovića, Boška Crčića Kurtanjeka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu, što je okvalificirano kao počinjenje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

 Ova je optužnica izmijenjena Rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. Razdvojen je postupak odnosu na optuženog Milana Marinkovića od postupka prema ostalim optuženicima koji su nedostupni pravosudnim tijelima RH. Marinković je optužen po Članku 121. i 122. KZ Republike Hrvatske za zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

(Opis zarobljavanja i zlostavljanja hrvatskih policajaca Dalibora Križanovića i Zvonimira Mekovića sadržan je u presudi Milanu Marinkoviću zvanom “Kurta”:

 http://www.centar-za-mir.hr/wp-content/uploads/2013/11/Presuda-M.Marinkovic-B..Selo-1.2.12.pdf;  

Sramotni sudski proces završio je osudom samo jednog jedinog zločinca – Milana Marinkovića i to na 3 godine zatvora (!?), budući da mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske 2014. godine prvotno izrečenu kaznu od 3 i pol godine smanjio za 6 mjeseci (zbog obiteljskih prilika i zdravstvenog stanja). 

 Dragan Rakanović, Jovan Jakovljević, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović i dalje su nedostupni hrvatskom pravosuđu i ostaju nekažnjeni, kao i brojni drugi zločinci koji su sudjelovali u ovom pokolju.

 Kako je vidljivo iz optužnica, sudski procesi koji su vođeni odnose se samo na zarobljavanje hrvatskih policajaca prije pokolja u Borovu Selu i mučenja, dok se sam masakr nigdje ne spominje niti je komu zbog tih zločina suđeno, iako je poznat identitet desetaka aktera koji su izravno sudjelovali u tomu.

 Vojno tužilaštvo u Osijeku formalno je 1993. godine od ukupno 51 srpskog terorista okrivljenog za pokolj u Borovu Selu osudilo njih samo 10 (na kazne od po 20 godina – koje nikad nisu izdržavali jer su nedostupni tijelima hrvatske vlasti), dok je za sve druge 1996. godine primijenjen Zakon o općem oprostu – iako njegove odredbe ne vrijede za počinjenje ratnih zločina nego samo za djelo “oružane pobune”.

 Postavlja se pitanje: Tko, kako i kada je utvrdio da 41 nekažnjeni srpski terorist nije počinio zločin nego samo “djelo oružane pobune”, kako bi mogao biti aboliran? Tko, kako i kada?

 Vrhovni sud Republike Hrvatske je veljače 2019. godine potvrdio  oslobađajuću presudu za Radenka Alavanju (ratnog zapovjednika “Štaba Teritorijalne obrane” Borova Sela – nakon okupacije) što ju je 2016. godine izrekao Županijski sud u Osijeku, iako je po zapovjednoj odgovornosti bio izravno odgovoran za odvođenje i ubojstvo 15 civila koji su bačeni u Dunav, te za još 21 civila koji su odvedeni iz Osnovne škole ‘Božidara Maslarića’ i ubijeni na nepoznatom mjestu. Prema optužnici iz 2013. godine teretilo ga se i zbog nezakonitog ispitivanja i zlostavljanja 31 civilne osobe, od kojih su dvije nakon zlostavljanja predane četnicima i ubijene. No, sve to nije bilo dovoljno da se Radenka Alavanju (koji nije dostupan hrvatskim vlastima) osudi. Njemu “nije dokazana zapovjedna odgovornost” – iako je po svome položaju i ovlastima bio izravno nadređen egzekutorima i po hijerarhiji u zapovjednom lancu najodgovorniji za ono što su činili pripadnici srpske “Teritorijalne obrane”.

 Dakle, za pokolj nad hrvatskim redarstvenicima i zvjerska mučenja i ubojstva desetaka civila u Borovu Selu “nitko nije kriv” – jer se odgovornost optuženih navodno “nije moglo dokazati” (osim u slučaju Marinkovića čije su 3 godine zatvora izrugivanje pravdi a ne primjerena kazna za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika)!? 

 Ubojice hrvatskih redarstvenika su protuzakonito amnestirane, ali su se zato “dokazi” o “objektivnoj zapovjednoj odgovornosti” za one koji su branili Hrvatsku, pa i vodili obranu najugroženijih gradova: Vukovara, Osijeka, Siska, Gospića (Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Mirka Norca) “pronalazili” kao od šale!?

To je ta “hrvatska pravda”, to je naša sudska praksa, to su aršini što ih primjenjuje Državno odvjetništvo. Ni jedan pošten i častan čovjek u Hrvatskoj nikad se s time neće pomiriti i nema pravo na to – zbog žrtava i njihovih potomaka, zbog digniteta i dostojanstva ovog naroda.

  U ime onih koji više nisu s nama i njihovih najbližih čije čekanje na pravdu traje već puna tri desetljeća, sjetimo se svega što je prethodilo tom krvavom 2. svibnju 1991. godine i samoga pokolja hrvatskih mladića u tom osinjem gnijezdu terorističke pobune, pomno režirane u Beogradu.

Priprema za masakr

 U vojvođanskom podunavskom pojasu, na lijevoj obali Dunava, četnici su se dva i pol mjeseca prije pokolja (već nakon emitiranja poznatog filma SSNO-a o generalu Špegelju i “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a” 25. siječnja 1991.) počeli okupljati i grupirati na salašima oko Vajske, Bođana, Žive i Labudnjače, otkuda su se povremeno (i kako je vrijeme odmicalo sve češće) prebacivali na područje Hrvatske – čemu smo svjedočili svi mi koji smo tada živjeli u tom kraju Bačke.

 Njihove su aktivnosti naročito izražene u ožujku i travnju (u vrijeme tobožnjeg “izbjega” Srba iz Hrvatske na vojvođansku obalu Dunava i istodobnog podizanja srpskih barikada na vukovarsko-borovskom području i u drugim krajevima istočne Slavonije), a pogotovu nakon serije mitinga što su ih srpski ekstremisti održali u Borovu Selu, Dalju, Belom Manastiru i Jagodnjaku. 

 Od samoga početka je potpuno jasno kako se sve to odvija uz potporu srbijanskih i vojvođanskih vlasti – jer teče koordinirano s njihovom policijom i operativcima tajnih službi (prije svega SDB-a i KOS-a). Osim četnika, aktivista srpskih “patriotskih” stranaka, lokalnih političara i operativaca spomenutih tajnih službi, zapaženu ulogu imaju i istaknuti dužnosnici vladajuće Miloševićeve stranke (SPS) i članovi Vlade, kao i pojedini narodni zastupnici (poput Milana Paroškog, narodnog zastupnika iz redova Draškovićevog SPO). 

 Odluka Slobodana Miloševića o formiranju “specijalnih snaga za odbranu srpskog naroda izvan granica Srbije”, a koja je donesena u suglasju vlasti i parlamentarne oporbe (kako je sam Milošević izvijestio 16. ožujka 1991. godine u Beogradu na sastanku s predsjednicima općina iz Srbije), bio je vjetar u leđa svima koji su bili pripravni krenuti u rat za “Veliku Srbiju” po svaku cijenu i svim sredstvima.

 Dakle, srbijanska vlast i parlamentarna oporba daju jednodušnu i otvorenu potporu srpskom ekstremizmu i tu je postignut potpuni, do tada nezabilježeni konsenzus. Na mitinzima koji prethode zločinu u Borovu Selu, osim Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Lukijana Vladulova i drugih istaknutih srpskih nacionalista i ratnih huškača, redovito sudjeluje i Stanko Cvijan, ministar u Vladi Srbije za Srbe izvan Srbije. 

O koncentraciji četničkih skupina u središtu Borova Sela, u vrijeme koje je prethodilo postavljanju zasjede i pokolju, autoru ovoga teksta osobno svjedočio Hrvat S. D. iz Vukovara, koji je u prvoj polovici travnja izvodio građevinske radove na jednoj privatnoj kući u ovom mjestu. On je potvrdio kako je “Borovo Selo bilo puno do zuba naoružanih četnika smještenih u Omladinski dom (tzv. disco-klub)”, te da ih je svakodnevno viđao “na ulici i u kavani ‘San Marino’ kako slobodno šeću s automatskim oružjem u rukama i prekriženim redenicima preko grudi”. S. D. je uskoro napustio posao i vratio se u Vukovar ne vraćajući se više na posao. Usput je ophodnji “JNA” ispričao što je vidio u Borovu Selu, nakon čega su mu oni rekli kako će sve to biti “provjereno” i da će vojska “postupiti po pravilu službe”.

 Velika većina Srba u samom naselju i izvan Borova Sela zacijelo je dobro znala što se tamo događa i priprema, ali Hrvati, Mađari i ostali žitelji ne, jer naoružanih četnika u to je vrijeme bilo svugdje – pogotovu na barikadama širom istočne Slavonije (od Vukovara i Borova Sela, preko Bršadina, Pačetina, Negoslavaca i Mirkovaca do Vere, Bobote, Trpinje, Bijelog Brda, Tenje, te drugih mjesta s većim postotkom srpskog stanovništva). 

 Ako je do tada i bilo onih  koji su vjerovali vojsci i očekivali od nje zaštitu (budući da je sebe još uvijek nazivala “jugoslavenskom” i “narodnom”), nakon svega što se događalo u Pakracu, na Plitvicama pa i u tom dijelu istočne Slavonije moralo je svakomu biti jasno na čijoj je ona strani  i što joj je bila stvarna uloga. 

 Pođemo li samo od toga da je naoružanje kojim su raspolagali srpski teroristi i srbijanski četnici potjecalo najvećim dijelom iz skladišta “JNA”, do ponašanja zapovjednika i postrojbi na terenu gdje je u mnogim slučajevima bilo očito da oni ne samo da ne žele spriječiti srpske oružane incidente nego omogućuju nesmetano kretanje i djelovanje četnika (a što se potpuno uklapalo u planove srpskih terorista koji su svoju “balvan revoluciju” provodili od 17. kolovoza 1990. godine s ciljem izdvajanja “srpskih područja” iz Hrvatske), već su same te činjenice dovoljno govorile o svemu. Uostalom, najbolja potvrda “mirotvorne” uloge tadašnje “JNA” bilo je ono što se već u ožujku događalo u Pakracu i na Plitvicama. Srpski teroristi su tako drsko i samouvjereno nastupali upravo zato što su dobro znali kako imaju njezinu potporu. 

Poslije masakra u Borovu Selu sve je izašlo na vidjelo, tako da nikakvih dvojbi više nije moglo biti. Da su htjeli, potpukovnik Dušan Lončar i njegovi podređeni mogli su svoju “tampon zonu” postaviti na vrijeme i tamo gdje je bi ona morala biti – između naoružanih Srba i redarstvenika – i smiriti situaciju te tako spriječiti ovaj masovni zločin. No, oni to nisu učinili. Mogli su, ali nisu htjeli učiniti.

 U Borovu Selu glavnu su riječ vodili članovi SDS-a i Srpskog četničkog pokreta okupljeni oko “komandanta odbrane” Vukašina Šoškoćanina, dok su za koordinaciju između njih i četnika na lijevoj (vojvođanskoj) obali bili zaduženi agenti srbijanskih službi s posebnim ovlastima kojih je u ovom području angažirano na desetke.

  Jedna od glavnih baza za prihvat četnika na području općine Bač bio je salaš br. 29, na području Mjesne zajednice Bođani, vlasništvo poznatog četničkog ekstremista (koji je sebe zvao “vojvodom”), Milete Jergića, a u zbrinjavanje i prihvat aktivno se od početka uključio i arhimandrit srpskog pravoslavnog manastira u mjestu Bođani, Lukijan Vladulov (kasnije episkop osječko-poljski i baranjski) kao i mnogi drugi Srbi s obližnjih salaša. Oficijelno, za vezu između četnika u Borovu Selu i srbijanskog SDB-a bio je zadužen Mihalj Kertes, čovjek koji je uživao posebnu naklonost i povjerenje Slobodana Miloševića (nekadašnji zaposlenik Vodoprivrednog poduzeća “Dunav” – Bačka Palanka preko kojeg se agenti ove službe i smještaju u objekte u vlasništvu ove tvrtke, uz obalu Dunava, kraj samoga nasipa).

 Izravne kontakte sa Šoškoćaninom i njegovim ljudima ostvaruje 2. travnja i četnički vojvoda Milutin Teodosijević iz Srbije koji sa svojom skupinom dolazi tamo i dodatno naoružava lokalne četnike, a u zasjedi su sudjelovali i četnici lidera SNO, Mirka Jovića iz Nove Pazove (pripadnici odreda ‘Dušan Silni’). U Borovo Selo prije samog pokolja, četnički vojvoda Vojislav Šešelj u dogovoru s Vukašinom Šoškoćaninom šalje svojih 16 četnika. 

 Dva dana uoči masakra, u noći 29/30. travnja, preko Bača, Vajske i Žive, na lijevu obalu Dunava stiže i Vojislav Šešelj kojeg čeka čamac i prebacuje u “štab odbrane” Vukašina Šoškoćanina kako bi se prije samoga zločina utvrdili svi potrebni detalji i izbjegli mogući rizici. Ovaj je zločinac kasnije je javno pred kamerama priznao kako je prema dogovoru koji su imali on i Vukašin Šoškoćanin, u Borovo Selo uputio svoje četnike – ističući to s ponosom kao svoju zaslugu i uspjeh “Srpskog četničkog pokreta” na čijem je čelu bio.

 Prema dostupnim informacijama i sadržaju optužnica koje su kasnije podignute protiv nekih od zločinaca, “pobuna” Srba u Borovu Selu, režirana je ovako:

 Tijekom noći, 1/2. svibnja 1991. godine, četiri hrvatska policajca u civilu u dva službena vozila (u svakome po dvojica) s civilnim tablicama – Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković – krenuli su provjeriti dojavu da se na potezu Borovo Selo – Dalj – Erdut, lokalni Srbi naoružavaju i okupljaju u skupine. Kretali su se relacijom Erdut – Dalj – Borovo Selo i prošli neometano sve do izlaza iz Borova Sela prema Borovu Naselju. U blizini pruge, na jednoj krivini, primijetili su u jednom trenutku s desne strane, u njivama drveni stup na kojem je bila postavljena srpska zastava (s oznakama 4 S – ocilima). Izašli su iz vozila i počeli se dogovarati o uklanjanju zastave, kad je na njih iznenada osuta paljba iz vatrenog oružja koja je bila tako žestoka da su policijska vozila ubrzo izrešetana do te mjere da se na jednome od njih ugasio motor. Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako također ranjeni uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, dok je drugu dvojicu (Križanovića i Mekovića) okružilo dvadesetak naoružanih srpskih civila-terorista koji su ih zarobili i s dekama na glavama odveli najprije u jednu obližnju kuću, a potom u vikendicu u dijelu Borova Sela zvanom “Crepulja” (u vlasništvu Đorđa Petričevića). Tamo su ih bez pružanja ikakve liječničke pomoći držali u toaletu i zlostavljali (tukli kundacima, letvama i kolcima, udarali rukama i nogama i rezali žiletima), a gotovo cijelo vrijeme su im držali vreće na glavama. Osim Milana Marinkovića i Jovana Jakovljevića koji su bili neposredno zaduženi za čuvanje i zlostavljanje uhićenih, u vikendicu su dolazili nad njima se iživljavati i drugi teroristi, pa i njihove vođe, Vukašin Šoškoćanin i Marko Lončarević (Lončarević i Meković su se inače osobno poznavali jer su ranije radili skupa u istoj policijskoj postaji, ali to hrvatskom redarstveniku nije pomoglo da ga poštede mučenja).

 Odmah po saznanju za događaj, policijske uprave Osijek i Vinkovci uspostavile su telefonsku vezu s Vukašinom Šoškoćaninom (pregovore su vodili načelnik PU Vinkovci Josip Džaja i načelnik PU Osijek Josip Reihl Kir), te nastojale riješiti problem na miran način. Ovaj je najprije negirao da bilo što zna o događaju, da bi u kasnijim kontaktima priznao kako se policajci nalaze kod njih, ali da je do zarobljavanja došlo zato što su oni “otvorili vatru na civile Borova Sela” nakon čega su uhićeni i pritvoreni. Na kraju su pregovori propali, pa su odgovorni iz MUP-a Republike Hrvatske donijeli odluku da se ova kriza razriješi očevidom na mjestu događaja i pokuša postići sporazum u izravnim kontaktima s vođama skupine u samom Borovu Selu vezano za oslobađanje zarobljenih. 

Zvjerska surovost i pokušaj opravdavanja zločina

 Ekipa za očevid sastavljena od redarstvenika, djelatnika PU Vinkovci pod zapovjedništvom Stipana Bošnjaka, običnim putničkim autobusom (što je samo po sebi dokaz da se nije radilo o namjeri bilo kakve oružane intervencije jer se na takvu zadaću ide oklopnim transporterima, a ne putničkim autobusom), neometano je ušla u središte Borova Sela tog 2. svibnja 1991. godine. Dakle, propušteni su kroz srpske barikade i punktove na kojima je bila “JNA” bez ikakvih problema. U centar sela redarstvenici su stigli nešto iza 12:00 sati.

 Međutim, pri samom izlasku iz autobusa, dočekani su žestokom vatrom sa svih strana – iz okolnih kuća, iza ograda, kapija, s krovova i iz potkrovlja, terasa, s prozora, iz zgrade Mjesne zajednice, Vatrogasnog doma, Omladinskog kluba.

 Četnici iz Srbije i lokalni teroristi su pucali iz svih raspoloživih oružja (strojnica, snajpera  i pušaka), a ispalili su i nekoliko tromblona. Opkoljenim redarstvenicima (nakon što su neki od njih već poginuli i bili ranjeni), uskoro je stiglo pojačanje, ali je hrvatske policajce na barikadama na ulazu u naselje zaustavili jaka paljba dobro naoružane skupine srpskih civila. Pucala je i “JNA” na oklopni transporter MUP-a RH, a sve u namjeri sprječavanja prolaza pojačanju koje je moglo spasiti preživjele i izvući ih iz kritičnog područja.

 Kad je sve bilo gotovo, pucnjava prestala a masakr izvršen, na mjesto događaja stigla je i postrojba “JNA” pod zapovjedništvom potpukovnika Dušana Lončara. Oni ne samo da nisu ni pokušali spriječiti napad srpskih ekstremista, nego su čak osiguravali nesmetani tijek njihove akcije. Kasnije su Lončar i drugi zapovjednici “JNA” davali izjave kako su tobože pokušali “postaviti tampon zonu” između “dviju sukobljenih strana”, što je čista i drska laž. Krvoproliće su mogli ali nisu htjeli spriječiti, jer su imali takvu zapovijed. To je jedina prava istina.

 Fotografije koje su uskoro izašle u javnost (prvi ih je objavio zagrebački ST – Slobodni tjednik), zgrozile su javnost u Hrvatskoj, pa i sve normalne ljude diljem tadašnje Jugoslavije. Tijela mladića (posebno lica), bila su unakažena do neprepoznatljivosti, kod nekih čak prerezani vratovi i izvađene oči. Patolozi vinkovačke bolnice utvrdili su da su neke od žrtava mučene i masakrirane dok su još bile žive. Jednom od redarstvenika je čak raspolućena glava sjekirom – a stravični detalji masakra izašli su u javnost tek mjesecima kasnije.

Odavanje počasti dvanaestorici junaka koji su se žrtvovali za Domovinu

Za nešto više od 3 sata pucnjave, ranjeno je ukupno 23 hrvatska redarstvenika, dok je njih 12 okrutno pogubljeno. Najstarijem ubijenom bilo je 35 godina, a najmlađem samo 20. 

 Dva dana poslije pokolja, izmučene policajce Križanovića i Mekovića (koji su poslužili kao mamac – i u vrijeme dok se odvijao pokolj bili prebačeni na područje Vojvodine), srpski teroristi su pustili na slobodu i konačno im je u osječkoj bolnici pružena odgovarajuća liječnička pomoć.

 Preko Dunava, u Vojvodini i Srbiji vlada euforija. Slavi se zločin. Pokolj se smatra junačkim djelom, a zločinci postaju nacionalni heroji. Javno se veličaju Šešeljevi i Jovićevi četnici, a na spominjanje masakriranja i vađenja očiju “ustašama”, uzvikuje se: “Ruke im se pozlatile!” To se može čuti na ulicama, trgovima u kavanama. Spominje se “slobodna teritorija” koja je začetak buduće srpske paradržave odnosno onog njezina dijela koji se ima uspostaviti na teritoriju Hrvatske. 

 Srpski “branitelji ognjišta” i njihovi nalogodavci iz Srbije sve su prikazali kao “iznenadni ustaški napad na nenaoružane građane Borova Sela”, iako nije poginuo niti je ozlijeđen ijedan civil, dok je među Srbima (što se doznalo nekoliko dana poslije) poginuo samo jedan četnik (pripadnik odreda “Dušan Silni”), Vojislav Milić koji je kao dragovoljac Mirka Jovića došao iz Srbije (okolice Valjeva). 

 Sam Vojislav Šešelj je u vrijeme masakra u Borovu Selu bio na Plitvicama, na mitingu SDS-a. Tri dana poslije pokolja, TV Beograd i TV Novi Sad, sinkronizirano, u istom (udarnom) terminu (5. svibnja 1991. u 20:00 sati) prikazuju kontakt emisiju uživo “Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991.” u kojoj pored Tome File, Brane Crnčevića i drugih istaknutih srpskih ekstremista uz voditelje-propagandiste (Krstu Bijelića i Miodraga Popova) koji im zdušno pomažu u širenju mržnje putem etera, sudjeluje i Vukašin Šoškoćanin, “komandant odbrane Borova Sela” koji je glavna zvijezda i novopečeni “nacionalni junak”. On tvrdi kako je Borovo Selo napadnuto iznenada, te da su hrvatski redarstvenici “otvorili vatru iz svog raspoloživog oružja čim su stigli u naselje”. Nije propustio u više navrata Hrvatsku optužiti kako “priprema genocid” Srbima uspoređujući je s NDH. Osim toga iznio je još jednu očitu laž po kojoj je među ubijenim redarstvenicima bilo samo “2 – 3 Šokca”, a ostali su bili “strani teroristi, plaćenici, većinom Šiptari koji su imali brojeve”.

(Vidi: isječak iz emisije: stranica posjećena 30. 4. 2021.

 Uz brojne nebuloze, zločinac Šoškoćanin je u istoj TV emisiji iznio i jednu nevjerojatnu laž koja je nadmašila sve do tada izgovoreno, a to je ona prema kojoj su za masovne nerede u Beogradu od 9. ožujka (sukobi između pristaša Vuka Draškovića i Slobodana Miloševića u borbi za vlast), “krivi HDZ-ovci, Tomislav Merčep i njegove pristalice, koji su došli u Beograd u nekoliko autobusa ‘Čazmatransa’ izazvali sukobe, opljačkali zlatare i podrpisali zlato, pa onda pobegli nazad u Hrvatsku” – na što su čak i voditelji morali reagirati uz primjedbe kako “ipak ne treba preterivati”. Od Crnčevića, File i ostalih huškača mogle su se čuti i stare rasističke teze o “urođenoj genocidnosti Hrvata” uz istodobne tvrdnje kako su “Srbi etnogenetski pupak Evrope i sveta”. Za Srbe u Hrvatskoj su tvrdili kako su “vitalno ugroženi od ustaške vlasti”, te da im “treba dati avione, tenkove i topove kako bi se mogli odbraniti”.

 Bilo je to tipično dolijevanje ulja na vatru, što je srpska propaganda sustavno činila od početka 80-ih godina nadalje. Najprije su meta bili Albanci, a kasnije Slovenci, Hrvati, Muslimani, te manjine koje su živjele u Srbiji i Vojvodini.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo