UČITELJICA ŽIVOTA: Poturči se da bi živio u miru

U Alžiru i Pakistanu kršćani zbog križa i navodnog prozelitizma odslužuju zatvorske kazne, u pojedinim islamskim zemljama za razliku od džamija vlasti zatvaraju crkve pod izgovorom opasnosti od virusne pandemije, a u Indoneziji se kršćani bore za obranu kćeri u državnim školama od pokrivanja i oblačenja po islamskom običaju. U BiH toga nema, ali gle, medijski telali izvješćuju o dragovoljnim prelascima pojedinaca na islam i pored toga što im „komšije“ prijete ratom.

Piše: dr.sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis

Prije nekoliko dana iz medija smo saznali da je ništa manje nego „bratić“ vrhbosanskog nadbiskupa i kardinala Vinka Puljića postao musliman. Požurili to kao u turskom vremenu razglasiti, danas posredstvom internetskih portala, te tako razveseliti „svoje“, prigodno na početku mjeseca ramazana, i potaći „druge“ na isti korak. Ali ispalo da vijest ne odgovara istini u potpunosti. Kao u turskom dobu, nitko ni danas pred sudom ne odgovara za širenje neistina, ali razlika je u tomu što danas kršćani neće morati još i globu platiti za tuđe laži.

Turčenje krstjana

Dok su stariji dokumenti koji govore o načinu i motivima prelaska konkretnih pojedinaca na islam nešto rjeđi, a u 16. stoljeću ozakonjeno uništavanje križeva i rušenje crkava, daju uvid u tadašnje društveno ozračje, od 18. stoljeća su ti izvori bogatiji. Oni pokazuju ne samo da su pojedinci iz različitih pobuda postajali muslimani, već i činjenicu da je nemali broj privola pod različitim pritiscima.

Konverzijama na državnu religiju nije falilo reklame i poticaja. Nakon što su 1736. Antun Lovrić i neki Stevo iz Sutiske postali muslimani, danima su prolazili kršćanskom varoši u Fojnici u pratnji muslimana, praćeni sviralima i bubnjevima, „psujući, kuće lupajuć i prozore razbijajuć, uz kriku: ‘Hoćeš se poturčiti’“.

Nerijetko se događalo da se za nekoga lažno tvrdilo da želi postati ili je već postao musliman. Nakon toga ili je ta osoba, da bi je ostavili na miru, pristajala postati musliman, ili je u slučaju negiranja morala dokazati na sudu pred kadijom i svjedocima muslimanima da nije tako. To je značilo sudske troškove. Ranjivi su bili siromašni, a posebno žene, kojima se nije bilo lako oduprijeti ucjenama čak i u sredinama s brojnijim katolicima. Mnoge od njih su nakon otmica i ucjena rađale djecu muslimanima. Diva Grabovčeva je primjer onih koje nisu mogle prihvatiti takvu sudbinu.

Prema franjevačkom ljetopisu, 1770. „silovahu jajački turci jednu divojku krstjanskim imenom Anu Pilipovića iz Pijavica da se poturči obećavajući joj gospodsku udadbu. Divojka se svom snagom otimaše, niti ikako na to htjede privoljiti. “Morala je to izjaviti i pred pašom u Travniku, a jedino rješenje je na kraju bio bijeg „u zemlju krstjansku, u Sinj u Dalmaciju“. Zbog toga je paša silom oglobio s 1.200 groša katolike župa Jajce i Kotor (Varoš). Brojne su se optužbe uz dva muslimanska svjedoka, pojavljivale kada bi se kakva ljepša cura udavala, da su svećenici vjenčali djevojke „koje su rekle da će se poturčit“. Travnički je župnik 1771. zato zatvoren, okovan, a na kraju je platio i 1.000 talira.

Niti franjevci nisu bili pošteđeni priča da su odlučili postati muslimani, premda se i među njima ponekad našlo i čudnih likova. Zbog jednog laika, koji je održavao vrt kreševskog samostana, a u ove krajeve došao iz Carigrada, samostan je morao platiti 609 groša. Taj o. Ludovik 1779. u 70. godini „pobiže iz manastira u varoš, poturči se i uze ime Mula Mustafa.” Ali kad su ga htjeli obrezati, ispostavilo se da je već obrezan na što je priznao da je nekad bio Židov. Nakon toga “po svoj Bosni proglasiše da se je guardian u Kreševu poturčio s čim se mlogo smutiše krstjani.“ Samostan je 1787. morao u dva navrata platiti globe zbog pronošenja lažne vijesti da se fra Domin Paveša iz kreševskog samostana odlučio osunetiti, i pored njegovog nijekanja istinitosti toga pred kadijom.

“Samostan je 1787. morao u dva navrata platiti globe zbog pronošenja lažne vijesti da se fra Domin Paveša iz kreševskog samostana odlučio osunetiti, i pored njegovog nijekanja istinitosti toga pred kadijom.

Bijegovi i krštenja

Ako bi se musliman odlučio krstiti, to je zbog ugroze vlastitog života mogao učiniti samo kada bi iz Bosanskog ejaleta pobjegao u Dalmaciju ili Slavoniju. Bilo ih je i iz uglednih muslimanskih obitelji koje su, iako lojalne turskoj vlasti, bile svjesne svoga podrijetla.

Hasan (r. 1682.), sin Mehmeda Šitovića iz Ljubuškog, u 17. se godini krstio u Dalmaciji. Kasnije je postao redovnik franjevačke Provincije Bosne Srebrene, svećenik i spisatelj pod imenom fra Lovro Šitović. Pribježište preko granice tražile su i žene, vođene ljubavlju prema katoličkim mladićima.

Jedan diplomatski spor povezan je s takvim bijegom šesnaestogodišnje Lejle, kćeri bega Kopčića, s Ivanom Rado(še)m iz Duvna u Imotski 1745. godine. Poslije oružanih incidenata, pod prijetnjom rata upravitelja Bosanskog ejaleta, silnog vezira Ali-paše Hećimovića, mletački generalni providur Dalmacije i Epira (Albanije) i Lejlin kum na krštenju (dobila je ime Ruža), vratio ju je „u Tursku“ iz Splita, gdje je našla utočište. Budući da su Kopčići, pripadnici islamiziranog starog hrvatskog roda s posjedima u Rami i Duvnu, svjesni svoga podrijetla imali relativno zadovoljavajući odnos prema katolicima, kao i susjedima na mletačkom području, nisu poznate sankcije prema domaćim katolicima. Međutim, češće je bilo drugačije.

Kada se u jednog momka iz Dalmacije, najamnika kod bega u Draževu Dolcu (selu između Bugojna i Uskoplja), 1777. zaljubila begova kćer te s njim pobjegla u Split da bi se krstila i za njega udala, na prijetnje livanjskog kapetana mletačke vlasti su je vratile njezinu ocu. Beg je zato nakanio objesiti skopaljskog župnika, koji na savjet dobronamjernih muslimana uteče preko Save. Te sreće nije bilo petoro kršćana, četvorica muškarca i jedna žena, koje su uhvatili bijesni nasilnici. Nakon „nekoliko dana u najsmrdljivijem apstu i verugam teškim, zatim na višalam obisiše, prave-zdrave. Posli ovu župu oglobiše u groša 800 oli forinti“. A gvardijani tri franjevačka samostana poslije mučenja u tamnici morali su platiti još 900 groša da bi izašli na slobodu.

Nekultura suživota

Neki ovdje spomenuti događaji samo su djelić slike koju pružaju brojni izvorni dokumenti do kraja osmanske vladavine. A nakon vijesti o nedavnoj promjeni vjeroispovijesti, pitamo se čemu služi takva „reklama“ u Bosni i Hercegovini.

Niti je katolička zajednica izgubila deklarativnom promjenom vjerske pripadnosti osebujnog prezimenjaka kardinala Puljića, niti su se muslimani usrećili takvim džematlijom. A efendija Cikotić, brat tipa poznatog po ratnim zlodjelima prema Hrvatima, umjesto duhovnosti pokazao je primitivizam i netoleranciju, u višekulturnoj, višenacionalnoj i višekonfesionalnoj zemlji(u kojoj postoje i agnostici), ako se o takvom društvu upravo zbog takvih i može govoriti.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo