Damir Pešorda: Čovjek kao anakronizam
Vrijeme:4 min, 11 sec
Ovo proljeće nikako da oproljeti. Hladno je, vjetrovito, a svako malo i nešto pada… April is the cruellest month, kako reče pjesnik. Međutim, da si ne lažemo, nije stvar u mjesecu, stoljeće je u pitanju. Barem što se mene tiče. Definitivno mi nije sjelo dvadeset prvo stoljeće, u to nema više nikakve sumnje. Međutim, kada bih samo ja bio u pitanju, bila bi riječ o pehu pojedinca, jedva jedna fusnotica u knjizi vremena. Na žalost, ima nas dosta. Nas nasukanih u vremenu. S vremenom nas, istina, biva manje, ljudi se prilagođavaju ili otupe, a tu je i biologija. Stariji odlaze, a mlađe uče novim trikovima. Ukratko, čovjek je ili barem ono što se pod tim donedavno podrazumijevalo postao anakrono biće, a suvremeni okoliš izrazito nepovoljan za njegovo preživljavanje i opstanak.
Jedna mi se zgoda iz osnovnoškolskih dana usjekla u sjećanje. Bilo je to sedamdesetih prošloga stoljeća. Kroz moje je mjesto prolazila štafeta. Nas učenike dovelo s nastave da uveličamo događaj, a bila je tu i hrpa odrasloga svijeta: općinara, raznih službenika, električara, prodavača mješovite robe, radnika Duhanske stanice Grude, milicajaca i drugog besposlenog svijeta. Situacija napeta, iščekivanje na vrhuncu, čuje se muha u letu – kadli ulicom koja vodi iz polja u grad, između staroga hotela i stance milicije, dostojanstveno koračajući, izlazi magarac. Za magarcem polako, zadubljen u neke svoje misli, oniži, plećat seljak. Veličanstveno odsutan, neuronjen u sveopće atmosferu važnog događaja, kao da nikada nije čuo ni za Tita ni za štafetu. I tako su prešli glavnu ulicu u mjestu čovjek i njegov magarac te nastavili po nekom svom poslu cestom koja vodi u brdo.
Davno je to bilo, ali sjećam se detalja, sivog magarca s bijelom točkom na čelu, izlizanog i pretijesnog crnog, samtnog kaputa na seljaku, klašnjavica neodredive boje i gumenih bata. Štafete se – koju je trenutak kasnije, pretpostavljam, donijelo neko ushićeno dijete – uopće ne sjećam. Ne znam je li kasnije taj seljak imao problema s ”organima vlasti” zbog toga što im je pokvario ”doček štafete”, ali je taj njegov veličanstveni prelazak preko pozornice pripremljene za nešto sasvim drugo za mene ostao nenadmašan primjer ispravnog odnosa prema nametnutim recentnim trendovima. Kao seljak iz moga sjećanja prema štafeti tako se otprilike i ja nastojim odnositi i prema novonormalnim ludorijama. Rijetko kad mi uspijeva, ali tako je to s nedostižnim uzorima.
Što se mene tiče, sve je počelo u umjetnosti jer stvarnosti prethodi imaginacija. Poslužit ću se jednom analogijom, s kojom treba oprezno rukovati. Teolozi drže da samo Bog može stvarati. Vrag ne može, on djeluje tek kroz kvarenje stvorenoga. Otprilike od onda od kada se umjetnost počela svoditi na karikiranje i poigravanje s već stvorenim djelima, u njoj je ugasla božanska iskra, a ušlo je zlo u svijet. Zato se ja kad god čujem od nekog nesretnika, koji pretendira zvati se umjetnikom, kako je umjetnost provokacija, hvatam za pištolj. Koji, naravno, ne nosim. Pa je to hvatanje onako, figurativno. Međutim, svako zlo začeto u umjetnosti kad-tad uđe u politiku, u stvarnost, na ulicu. Stvari su se otele kontroli do te mjere da danas stvarnost preuzima inicijativu i umjetnosti preostaje tek da je blijedo slijedi.
Neću ovdje na široko razglabati o stvarima nedostojnim čovjeka koje su danas postale normalne i prihvatljive, štoviše poželjne. Tek: svi mi znamo da muškarac nije žena i obrnuto, da ne služe svi otvori na ljudskome tijelu za iste stvari, da grijeh postoji i kada ga proglasimo vrlinom, da laž ne postaje istinom ako je dovoljno dugo ponavljamo, da čovjek ne bi smio posezati za Božjim prinadležnostima itd. A prisiljeni smo graditi se kao da to ne znamo ili u najmanju ruku da to nije važno.
U romanu Richarda Matisona Ja sam legenda glavni junak Robert Nevill bori se protiv ljudi pretvorenih u svojevrsne križance zombija i vampira uslijed neobične zaraze, na koju je on stjecajem okolnosti postao još ranije imun. Danju krstari okolo i ubija vampire koji su na danjoj svjetlosti nemoćni, dok na kraju ne bude nadmudren i uhvaćen od skupine novih ljudi koji su se uspjeli prilagoditi i funkcionirati usprkos zarazi. Dok mu se približava kraj, on shvaća da je imaginariju tih novih ljudi on zapravo mitska prijetnja, veliki ubijač, legenda. U istoimenom filmu s Willom Smithom u glavnoj ulozi (2007.) kraj je malo promijenjen, kako to u filmovima već biva, te nije tako efektan. Realna opasnost koja prijeti ljudima staroga kova jest da se dožive sudbinu Roberta Nevilla. Ali to je još uvijek ljepše i neizmjerno časnije od onoga što čeka nove ljude, odnosno, po Nietzscheu posljednjeg čovjeka: ”Zemlja je tad malenom postala i po njoj skakuće posljednji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neiskorjenjiv, poput buha; posljednji čovjek živi najduže.”
Ili: ”Nema pastira, a jedno jedino stado! Svatko hoće jednako, svatko je jednak: tko drukčije ćuti, ide dobrovoljno u ludnicu.” Ili: ”Malo otrova tu i tamo: to stvara ugodne snove. I naposljetku puno otrova, za ugodno umiranje.” Ima toga još, ali koga zanima neka nastavi s Nietzescheom, ono što sam htio reći ovdje završava.
Damir Pešorda/HL/Hrvatsko nebo
