D. Dijanović: Budućnost svijeta krojit će SAD, Kina…

Geopolitička situacija u svijetu vrlo kompleksna

Nešto više od godine dana prošlo je od proglašenja pandemije Covid-19. Pred godinu dana Hrvatska je prvi ušla u tzv. lockdown, a od tada do danas uslijedilo je još nekoliko većih ili manjih „zaključavanja“. Prvo zaključavanje bilo je najintenzivnije, a tadašnju globalnu situaciju najbolje je opisala naslovnica britanskog magazina The Economist na kojoj je bila donijeta fotografija globusa uz natpis „Closed“ (zatvoreno). Situacija je danas nešto drugačija. Sve države provode određene mjere, ali čini se da neke poput Njemačke prednjače u epidemiološkim restrikcijama, dok druge imaju blaže mjere.

Korona-kriza, kao školski primjer „nepoznate nepoznanice“, nije samo javnozdravstvena kriza, nego je i ekonomska, sigurnosna, ali i geopolitička kriza. Ako je dugo 19. stoljeće trajalo od godine početka Francuske revolucije 1789. do početka Prvoga svjetskog rata 1914., moglo bismo reći da je prošle godine, izbijanjem korona-krize, završilo dugo 20. stoljeće.

Kissinger: Situacija kao pred Prvi svjetski rat

U listopadu prošle godine notorni Henry Kissinger upozorio je da je geopolitička situacija u svijetu vrlo slična razdoblju koje je dovelo do Prvoga svjetskog rata. Naime, korona-kriza dodatno je polarizirala globalnu geopolitičku scenu i učinila ju još kompleksnijom. Iako aktualna Bidenova administracija i dalje baštini određene recidive iz vremena hladnog rata, zbog kojih se Rusiju tretira kao prijetnju po američke interese, svakome tko išta zna o međunarodnim odnosima, geopolitici i međunarodnoj sigurnosti trebalo bi biti jasno da je Kina najveći američki geopolitički, geostrateški, geoekonomski i sigurnosni konkurent.

Sjedinjene Američke Države još su uvijek najveća svjetska sila, no više ne živimo u svijetu unipolarnosti u kojemu bi Washington mogao univerzalno nametati svoja rješenja bez da se išta pitaju drugi centri moći kao što su Peking i Moskva. Nedvojbeno se, naime, krećemo prema svijetu multipolarnosti. Kako stvari sada stoje, kineska ekonomija u kratkom će roku postati najveća svjetska ekonomija, a jačanje gospodarske moći praćeno je i jačanjem vojnih efektiva. Kina gradi treći nosač zrakoplova (zapravo drugi jer je prvi kupila od Ukrajine), a ukupna kvaliteta kineske vojske raste iz godine u godinu.

Prvi čelnik komunističke Kine Mao Zedong bio je zaokupljen kvazimesijanskom idejom da se nalazi na čelu revolucionarnog pokreta koji će uništiti zapadni kapitalistički svijet. Takvi rezoni rezultirali su time da je Maova kina financirala i poticala protuzapadne pobune, pokrete i gerilu od Južne Amerike do jugoistočne Azije i Afrike. Nakon smrti Mao Zedonga 1976. Kina započinje transformaciju koja je, prihvaćanjem elemenata tržišne ekonomije, dovela do onoga što se naziva kinesko gospodarsko čudo.

Zbigniew Brzezinski u svojoj poznatoj knjizi Velika šahovska ploča: Američki primat i njegovi geostrateški imperativi 1997. godine dao je prognozu da će Kina do 2020. još uvijek biti siromašna zemlja. Te su se prognoze pokazale netočnima, iako je Brzezinski spadao u trezvenije analitičare kad je u pitanja rast kineske moći. Aktualna korona-kriza razotkrila je cijelome svijetu činjenicu kineske moći: Kina se, naime, pretvorila u tvornicu svijeta u kojoj započinju mnogi opskrbni lanci za mnoge strateške proizvode.

Međunarodno projiciranje kineske moći

Kina je 2001. ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju, velik broj studenata iz Kine studira na američkim sveučilištima i očekivalo se da bi liberalizacija ekonomije mogla dovesti i do političke liberalizacije i smanjivanja moći Komunističke partije Kine. Međutim, do toga nije došlo. Ako su takvi trendovi ikada i postojali u tragovima, oni su sasječeni dolaskom na vlast Xi Jinpinga čije strukture odbijaju bilo kakve zahtjeve za liberalizacijom smatrajući ih pokušajima rušenja vlasti Komunističke partije i narušavanja kineskog suverenita. Dok je Deng Xiaoping smatrao da treba sakriti sposobnosti i snage i pričekati pravo vrijeme za otkrivanje te snage, Xi je otvoreno zaigrao na međunarodno projiciranje kineske moći. Dio te strategije je inicijativa Pojas i put i nastojanje Kine da postane predvodnik u visokim tehnologijama i pobjednik četvrte industrijske revolucije.

Kina se danas nameće kao američki rival ne samo u azijsko-pacifičkoj regiji (iznimno veliko tržište prema kojemu se pomiče fokus svjetske moći), nego i na globalnoj razini. Pritom valja imati na umu da je Kina i dalje vojno inferiorna SAD-u, ali je i njezina meka moć mnogo slabija od američke. Kina jednostavno nema za ponuditi univerzalni narativ svijetu kao Amerika (koliko god da su i američki narativi pomalo već izlizani), tako da su njezini modeli – koji danas uključuju i softversko prepoznavanje lica i orwellijanski sutav društvenog kredita – mnogi privlačniji u autoritarnim režimima.

Pored toga, SAD ima sigurnije geopolitičke okruženje (oceani), dolar je svjetska valuta, i u području obrazovanja SAD ima velike prednosti. Kao što danas postoji određeni strah od jačanja Kine, tako je u određenom razdoblju postojao i strah od jačanja Japana. Nakon što je japanski progres ipak oslabio, strahovi su nestali, pri čemu treba imati na umu da je Japan u tome razdoblju bio u nekoj vrsti sub-kolonijalnog odnosa prema Americi (s vojskom koja ne smije djelovati izvan svojih granica), dok je današnja Kina ipak nešto drugo. I šezdesetih odnosno sedamdesetih godina 20. stoljeća govorilo se o slabljenju Amerike, pa se američka moć ipak obnovila. SAD i danas ima iznimne mogućnosti političke, ekonomske, vojne i intelektualne mobilizacije, no SAD danas muči veliki problem unutarnje prirode, a to je snažna društvena polarizacija. Ovome treba dodati da je Kina već danas mnogo ozbiljniji protivnik nego što je to SSSR ikada bio.

Koncert velikih sila?

Strateško rivalstvo Amerike i Kine nedvojbeno će obilježiti budućnost međunarodnih odnosa. Toga su sve svjesniji i pripadnici onoga što nazivamo američkom Dubokom državom. Nedavno je tako u časopisu Foreign Affairs koji izdaje Američko vijeće za međunarodne odnose objavljen članak bivšega diplomata i predsjednika Vijeća za inozemne odnose (ovaj je institucija duboki glas Duboke države) Richarda Haassa i profesora međunarodnih odnosa Charlesa Kupchana u kojemu se ovi autori zalažu za formiranje svjetskog koncerta sila čime de facto impliciraju priznanje da se svijet kreće prema stanju multipolarnosti.

U uvodu eseja čitamo: „Međunarodni sustav nalazi se na povijesnoj raskrsnici. Kako Azija nastavlja svoj ekonomski uspon, dva stoljeća zapadne dominacije svijetom – Pax Britannica i Pax Americana – približavaju se svom kraju. Zapad gubi ne samo svoju materijalnu dominaciju, nego i svoj ideološki zamah. Širom svijeta, demokracije postaju žrtve neliberalnog i populističkog razdora, dok se rastuća Kina, uz pomoć svadljive Rusije, nastoji suprotstaviti autoritetu Zapada i republikanskim pristupima domaćem i međunarodnom upravljanju“.

Rješenje za današnju geopolitičku i sigurnosnu krizu Haasa i Kupchan pronalaze u modernom oživotvorenju koncerta svjetskih sila koji bi usklađivao suprotstavljene interese i jamčio globalnu stabilnost. Kao što je u 19. stoljeću, nakon napoleonskih ratova, nastao Savez četvorice koji su činili Velika Britanija, Francuska, Rusija i Pruska (kao države tada u mnogočemu suprotstavljenih interesa), tako bi današnji svjetski koncert sila činile Kina, Europska, Unija, Japan, Rusija, Indija i Sjedinjene Američke države koje zajednički obasižu oko 70 posto svjetskog BDP-a i vojnih izdataka. Kina i SAD bi predstavljale najmoćnije sile, dok bi preostale četiri države, ali i druge velike države poput Brazila, Indonezije, Nigerije, Turske i Južne Afrike naizmjenično igrale na kartu suradnje čas s jednom, a čas drugom supersilom nastojeći zadržati što više autonomije. Tako bismo zapravo imali sustav koje je i bipolaran i multipolaran.

Koncertu svjetskih sila u eseju se daju sljedeće uloge: „Globalni koncert bio bi savjetodavno, a ne tijelo za donošenje odluka. Bavio bi se krizama u nastajanju, a osigurao bi da hitna pitanja ne istiskuju važna, te bi se raspravljalo o reformama postojećih normi i institucija. Ova upravljačka skupina pomogla bi oblikovanju novih pravila puta i izgradnji podrške za kolektivne inicijative, ali operativna pitanja, poput raspoređivanja mirovnih misija, pružanja pomoći u slučaju pandemije i sklapanja novih klimatskih sporazuma, prepustila bi UN-u i drugim postojećim tijelima. (…) Globalni koncert tako bi dao prednost dijalogu i konsenzusu. Upravljačka skupina također bi priznala da će velike sile u multipolarnom svijetu biti vođene realističkom zabrinutošću zbog hijerarhije, sigurnosti i kontinuiteta režima, čineći nesklad neizbježnim. Članovi bi zadržali pravo na jednostranu akciju, samostalno ili putem koalicija, kada smatraju da su u pitanju njihovi vitalni interesi. Međutim, izravni strateški dijalog učinio bi poteze iznenađenja rjeđim, a u idealnom slučaju jednostrano djelovanje rjeđim. Primjerice, redovite i otvorene konzultacije između Moskve i Washingtona mogle bi proizvesti manje trvenja oko proširenja NATO-a. Kini i Sjedinjenim Državama je bolje da izravno međusobno komuniciraju oko Tajvana nego da zaobiđu to pitanje i riskiraju vojnu nesreću u Tajvanskom tjesnacu ili provokacije koje bi mogle eskalirati napetošću“.

Ključno je za spomenuti da, prema Haasu i Kupchanu, SAD i njihovi demokratski saveznici ne bi prestali kritizirati ne-liberalizam u Kini, Rusiji i drugdje, niti bi se odrekli nastojanja za širenjem tzv. demokratskih vrijednosti i prakse, a Kina i Rusija bile bi slobodne kritizirati domaće politike demokratskih članica koncerta i javno promicati vlastite vizije vladavine.

Svjetski koncert sila, ističe se u zaključku eseja „nudi najbolji i najrealniji način za unapređenje koordinacije velikih sila, održavanje međunarodne stabilnosti i promicanje poretka temeljenog na pravilima. Sjedinjene Države i njihovi demokratski partneri imaju sve razloge da ožive solidarnost Zapada. Ali trebali bi se prestati pretvarati da je globalni trijumf poretka koji su podupirali od Drugog svjetskog rata nadohvat ruke. Oni bi se također trebali trezveno suočiti sa stvarnošću da bi odricanje od vodstva vjerojatno dovelo do povratka globalnog sustava narušenog neredom i nesputanom konkurencijom. Globalni koncert predstavlja pragmatičnu sredinu između idealističkih, ali nerealnih težnji i opasnih alternativa“.

Jalta 2?

Predlaganje Koncerta svjetskih sila od strane predsjednika Vijeća za inozemne odnose predstavlja prijelomnu točku u shvaćanjima američke vanjske politike. Postojeća administracije ne će tek tako prionuti uz iznesene prijedloge, pa bi se u razdoblju koje slijedi mogla nerealno zanositi idejom dvostrukoga istodobnog obuzdavanja Rusije i Kine, no realnost je takva da će SAD u budućnosti iako će i dalje predstavljati najveću silu morati sjesti za stol s Kinom, Rusijom i drugim globalnim i regionalnim silama u nastajanju i dogovoriti određene politike kako bi se očuvala stabilnost međunarodnog poretka.

Hoće li se pritom raditi o Jalti 2 ili o nizu pregovora na visokoj razini ostaje nam vidjeti. Kako bilo, stabilnost je svima u interesu, a posebno uz SAD i Kini koja je posljednjih desetljeća prosperirala upravo u svijetu koji je jamčio kakvu takvu međunarodnu sigurnost i stabilnost. Raspad međunarodnog poretka i stanje potpune anarhije ne bi bilo niti u interesu kineskih ekonomskih ambicija, tako da Pekingu nije u interesu destabilizirati svijet u kojemu prosperira.

U kolopletu geostrateških igra i igrica na velikoj šahovskoj ploči Euroazije Europska unija pokazuje nevjerojatni nedostatak ikakve strateške pozicije. EU je rastrgana između želje za obnovom transatlantizma i težnji za postizanjem strateške autonomije. Države kao što su Njemačka i Francuska teže za time da postanu autonomni polovi u multipolarnome svijetu koji se stvara (o realnosti tih aspiracija dalo bi se raspravljati: prošla su vremena dok je primjerice Francuska na temelju povijesnog naslijeđa imala veću ulogu od teškaša kao što su Kina i Indija), dok države poput Poljske svoje sigurnosne saveznike traže u SAD-u.

Povratak realizma

Brojne države rastrgane su između sigurnosnog partnerstva sa SAD-om i ekonomske suradnje s Kinom. Do kraja Prvoga svjetskoga rata centar svijeta, Europa je danas periferni igrač u međunarodnim odnosima s perspektivom perpetuiranja njezine beznačajnosti. Kako je Europa postojala manje kršćanskom, tako je kopnio i njezin utjecaj u svijetu. Bez ikakvih kohezivnih čimbenika, osim čimbenika strasnoga obračuna s vlastitom poviješću, kulturom i tradicijom, izložena snažnim migracijskim procesima, Europa je danas kontinent kojemu prijeti potpuni identitetski i demografski slom.

Gdje je u cijeloj pripovijesti Republika Hrvatska? Hrvatska je danas država koja na vanjskopolitičkome planu luta između politike slijepe odanosti Bruxellesu (kad slijepci vode slijepce) i politike plivanja u balkanskome mulju. Bez snažnih saveznika u Srednjoj Europi, premrežena zastrašujućom 3 K mrežom kriminala, korupcije i klijentelizma, izložena demografskome pražnjenju, a sutra i migracijskim procesima, Hrvatska se sve više pretvara u vulnerabilnu državu čiju će sigurnost u budućnosti biti sve teže održavati, posebno ako dođe do radikalnijih sigurnosnih lomova u Europi i svijetu. Hrvatski geografski položaj iznimno je nezahvalan (sve lošiji status Hrvata u BiH dodatno ga komplicira), a jednadžba je jednostavna: bez ljudi nema efektivne kontrole prostora, a tamo gdje nema života nastupa smrti.

U svijetu realizma – u kojemu je moć u anarhičnome međunarodnom okruženju najvažnija kategorija – koji se na velika vrata vraća u međunarodnu politiku, a laktarenje oko nabave cjepiva i raniji odgovori na korona-krizu ponajbolji su primjer toga, samo će vođenje strateški inteligentne i lukave, u nekim aspektima multivektorske vanjske politike moći očuvati hrvatski identitet i hrvatsku poziciju na karti svijeta. Države bez čvrsto definiranog identiteta, bez formuliranih strateških ciljeva, jasno profilirane nacionalne politike i kvalitetnog ustroja nacionalne sigurnosti predstavljat će objekte međunarodnih odnosa i tijesto za modeliranje većih i bolje organiziranih državnih i nedržavnih aktera. Drugim riječima, s obzirom na ukupnu situaciju u Republici Hrvatskoj, kao i s obzirom na tektonske lomove svjetske geopolitičke scene (u situaciji dok stari poredak umire, a novi se još ne može roditi) bez zaokreta prema suverenističkoj politici hrvatske perspektive nisu nimalo idilične.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo