Šiljo: HDZ 2020. = SDP 1990.

HDZ-u i njegovim kolovođama može sada Mario Radić s pravom držati lekcije i najavljivati im da će loše proći na lokalnim izborima. No oni mogu donijeti samo fragmentarnu preraspodjelu pozicija moći (ne nužno nabolje!) i biti pokazatelj trenda, ali ne i rješenje političke budućnosti na državnoj razini. Do organiziranja pozitivnijih ljudi, stranaka, snaga i ideja od onih koje sada imamo u strukturama vlasti i moći još je jako dug i težak put. Razumije se: mimo ovoga HDZ-a, koji je sada poput SDP-a 1990. – „kočničar (nacionalne i socijalne) revolucije“. Ako izborni inženjering ovaj put ne bude dovoljan za potvrđivanje povlaštene snage detuđmaniziranog HDZ-a i njemu satelitskih i tajno-ortačkih snaga, na novom putu prema hrvatskoj budućnosti tek će se morati ozbiljno raditi nakon 16. svibnja. Pokret za hrvatsku budućnost još je uvijek spreman biti motorom i katalizatorom u tom pothvatu, koji mora nadvladati (do)sadašnja ograničenja.

Zagreb – Marulićev trg, 20. travnja 2021.

U posljednjem dužem javnom nastupu, u Bujici, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta Mario Radić govorio je u ponedjeljak jezikom kakvim se govorilo početkom 1990-ih – odlučno i izravno.

Na meti njegovih kritika našao se je osobito Andrej Plenković, zatim i HDZ uzduž i poprijeko te ostali. Iz svega se vidjelo da Radić jako dobro poznaje stanje u Hrvatskoj, da razumije političke mice, trice i smicalice, da je svjestan potrošenosti dosadašnjega modela vladavine u kojoj glavnu ulogu imaju HDZ i SDP sa svojim kompićima i zečevima te da na ovaj način Hrvatska, po mnogim parametrima ionako vrlo loša u europskim razmjerima, može samo i dalje tonuti.

Od HDZ-a danas ne može se očekivati ono što se nije moglo očekivati od SDP-a 1990.

No dobro, reći će tko, bliže se izbori, i sve stranke i političari koji su u utrci za što boljim rezultatom pojačavaju retoriku. No ovo što je govorio Radić, u smislu kritičke analitike sadašnjega stanja, u velikoj mjeri stoji. S time u svezi potrebno je takvu negativnu ocjenu, koja nije ni usamljena ni najoštrija od onih koje se svakodnevno mogu čuti u dijelu nacionalno-opozicijskog i slobodnog javnog prostora, dopuniti jednom usporedbom između političkih subjekata odnosno stranaka danas i političkih subjekata odnosno stranaka na prijelomu između komunizma i demokracije u razdoblju 1989.-1990.

Ta usporedba i ujedno karakterizacija glasi ovako: Kao što se od SDP-a tada nije moglo očekivati da bude motor, nositelj, predvodnik i vizionar temeljnih političkih i ostalih promjena, tako se od HDZ-a ne može očekivati da bude motor, nositelj, predvodnik i vizionar temeljnih političkih i ostalih promjena danas. Matematički rečeno: SDP 1990. = HDZ 2020. Zašto 2020., a ne 2021.? Zato što je upravo lani HDZ definitivno potvrdio što je, na kojem je kursu, kako postupa, kamo smjera, što hoće, što ne će i do čega mu nije stalo. 

Stvarna i profilirana alternativa Plenkoviću unutar HDZ-a zapravo i ne postoji

Potvrdio je HDZ što je, kao prvo, na unutarstranačkim izborima, kada su hametice potučeni izazivači, a potvrđen Plenković sa svojim odabranicima za zamjenika i potpredsjednike. Nije sada bitno koliko je tu bilo političkih pritisaka, ucjena, potkupljivanja, zakulisnih igara, proceduralnog muljanja, manipuliranja time tko jest, a tko nije član, s brojenjem glasova i ostalim. Bitno je to da se neko drugo i drukčije vodstvo HDZ-a – o kakvu nerealno maštaju preostali unutarstranački nezadovoljnici i disidenti – nije pojavilo ni kao prava i ozbiljna alternativa, a kamoli da bi zadobilo većinsku potporu članstva. 

Stvarna i profilirana alternativa Plenkoviću unutar HDZ-a zapravo i ne postoji. Dapače, da takvo što realno i ne postoji kao frakcija koja bi se i prije i poslije izbora borila za neku svoju viziju, koncepciju, ideje i prioritete. Naprotiv, i glavni izazivači Plenkovića i njegovih ljudi, osim g. Ivana Penave, koji je napustio HDZ, sada očekuju da ih Plenković po svojoj kraljevskoj velikodušnosti zbrine na neka fina veleposlanička mjesta. 

Potvrdio je svoju neodgovornost HDZ time što je uspio imati takvu kandidatkinju koja je izgubila od Zorana Milanovića, a koji zasigurno ne uživa većinskog povjerenje hrvatskog naroda, iako ima nekih kvaliteta kojih sirota KGK nije imala (ona je imala nekih drugih, bar pojavno i retorički, kojih Milanović zasigurno nema).

Odvraćanje i sprječavanje birača, zloporaba manjinskih zastupnika

Potvrdio je to HDZ i time što se na opće izbore odazvalo manje od pola birača, čime je potvrdio svoj tvrdokorni kurs realnog sprječavanja mnogih glasača da izađu na izbore: od onih državljana  koji imaju prebivalište u inozemstvu i onih koji su napustili Hrvatsku iz ekonomskih i drugih razloga, pa odlaziti na rijetka i daleka biračka mjesta praktički ne mogu ili za to nemaju volje, preko onih koji su izgubili svaku volju i nadu u mogućnost promjene do onih koji su zbog koronavirusa ostali u sigurnosti svoga doma. Unatoč preporukama i same Europske unije, nomenklatura koja u neoboljševičkoj maniri vlada Hrvatskom nije nikako htjela omogućiti ni dopisno ni elektroničko glasovanje.

Potvrdio je to HDZ i time što je iskoristio nepravedan, nelogičan i nedemokratski izborni sustav kako bi još jednom institut manjinskih zastupnika zloupotrijebio, skupa s Pupovcem i ostalim manjincima, u svrhe kojima oni ni u kojoj normalnoj državi ne bi ni smjeli ni trebali služiti. Ne dopuštajući prethodno mijenjati izborni sustav, spriječivši referendum o njegovim promjenama, Plenkovićev HDZ formirao je u Saboru nepravednu i nakaradnu većinu sukladno nepravednu i nakaradnu izbornom sustavu i po metodi političkog bizantizma. Sve to kolovođi je trebalo da bi imao alibi za daljnju dekroatizaciju i desuverenizaciju Hrvatske, a ujedno za nastavljanje gaženja načela vladavine prava, zakona, etike i dobrih običaja. 

Dopuštanje da Hrvatskom upravlja neustavno tijelo i druge predaje

Potvrdio je to Plenkovićev HDZ i time što je dopustio da faktičko upravljanje mnogim bitnim odlukama i procesima u državi preuzme te ljudska i državljanska prava neustavno ograničava neustavno tijelo koje se zove „Stožer civilne zaštite“. Kojem je na čelu ministar unutarnjih poslova, a ne ministar zdravstva, što bi bilo normalno zato što nije riječ o zaštiti od nereda, migranata, terorista ili od šumskih požara, nego od – epidemije virusa. Riječ je o pojavi u nadležnosti onih koji upravljaju javnim zdravstvom, a ne policije i vatrogasaca.

Potvrdio je to Plenkovićev HDZ i time što je sva ekonomska očekivanja projicirao u strukturne fondove i u fond za oporavak u okviru Europske unije – umjesto da je čitavu strategiju nacionalnog razvoja i time nacionalne sigurnosti utemeljio na nacionalnim snagama i sredstvima, na hrvatskim izvorima, sposobnostima, znanjima i pameti, pri čemu bi sredstva iz EU-a bila samo korisna dopuna i pripomoć, a ne osnovni pokretač razvoja, oslonac i nada hrvatske budućnosti. „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, ta narodna mudrost Plenkoviću očito ništa osobito ne znači. Naprotiv.

Potvrdio je to Plenkovićev HDZ s hrvatsko-srpskom vladom u brojnim prigodama, od Knina, Srba i Grubora, preko Jasenovca i Vukovara pa sve do Jazovke i drugih masovnih grobnica Hrvata. 

Potvrdila je svoju nedemokratičnost i autokraciju Plenkovićev HDZ i na primjerima imenovanja ljudi na važna mjesta, posebice u pravosuđu i ondje gdje se raspolaže povećim proračunskim i ostalim sredstvima. A potvrdio ih je i u odnosu prema medijima, koje je i doslovce potkupljivao i davao im direktive u konkretnim situacijama, pod izlikom „borbe protiv pandemije“, ili bez izlike.

Devastacija hrvatske samosvijesti, ponosa i povijesnog pamćenja

Potvrdio je Plenkovićev HDZ i lišenost suverenizma i zdravog nacionalizma i u odnosu prema cjepivima i cijepljenjima, i na planu (ne)osposobljavanja hrvatskih oružanih snaga, i na planu kulture, a napose na planu zaštite hrvatskog identiteta, dostojanstva hrvatskih domoljuba i dopuštanja da se nastavi devastacija hrvatske samosvijesti, ponosa i povijesnog pamćenja.

Svoju upregnutost u uglavnom ljevičarski i neojugoslavenski establishment Plenkovićev je HDZ dokazao i tomu primjerenom kadrovskom politikom i „prepariranjem“ onih nacionalno svjesnih kadrova što ih se još uvijek nađe u stranačkim redovima i po institucijama. A svoju ogreznulost u sustav nadstranački, pa i protuhadezeovski umreženih interesa pokazao je kada je ponovno u korist novog mandata Milana Bandića žrtvovao jednog, a ustoličio drugog, posve bezizglednog kandidata za gradonačelnika Zagreba. Koji je i nakon Bandićeve smrti ostao kandidatom kojeg se sada ne može ili ne želi promijeniti – kao čudni stršeći torzo bez nogu, kukova i ruku koji svjedoči o podmukloj dvoličnosti upravljača nacionalnim i zagrebačkim HDZ-om (na njegovu i općenacionalnu štetu) u glavnom gradu Hrvatske koja traje još od 2001.

Masovnošću kadrova kojom raspolažu, razgranatošću struktura i umreženošću s raznima, establišmentom i nižim razinama koje (u „hranidbenom lancu“) su pod kontrolom vršnih postava HDZ-a, osobito samog Plenkovića i onih koje on sluša, samo se prikrivaju duboke, tektonske praznine, šupljine i mračne tajne uzurpacije i prolongacije vlasti, moći i crpljenja koristi. To je za njih zapravo mnogo veća briga od mnogo čega drugoga. Osim, naravno, od promicanja ljevičarsko-liberalističkih ideja, „vrijednosti“ i propisa u duhu novog zapadnjačko-globalističkog krivovjerja. 

HDZ kao godine 1990. SDP – „kočničar (nacionalne i socijalne) revolucije“

Zbog tih i drugih razloga, HDZ-u i njegovim kolovođama može sada Mario Radić s pravom držati lekcije i najavljivati im da će loše proći na lokalnim izborima. No oni mogu donijeti samo fragmentarnu preraspodjelu pozicija moći (ne nužno nabolje!) i biti pokazatelj trenda, ali ne i rješenje političke budućnosti na državnoj razini. Do organiziranja pozitivnijih ljudi, stranaka, snaga i ideja od onih koje sada imamo u strukturama vlasti i moći još je jako dug i težak put. Razumije se: mimo ovoga HDZ-a, koji je sada poput SDP-a 1990. – „kočničar (nacionalne i socijalne) revolucije“. Ako izborni inženjering ovaj put ne bude dovoljan za potvrđivanje povlaštene snage detuđmaniziranog HDZ-a i njemu satelitskih i tajno-ortačkih snaga, na novom putu prema hrvatskoj budućnosti tek će se morati ozbiljno raditi nakon 16. svibnja. Pokret za hrvatsku budućnost još je uvijek spreman biti motorom i katalizatorom u tom pothvatu, koji mora nadvladati (do)sadašnja ograničenja.

 Šiljo/Hrvatsko nebo