Zadar pod Titovim partizanima u poraću i politički bizantizam danas

Hrvatski tjednik objavio je u novom broju intervju s dr. sc. Zlatkom Begonjom, koji prenosimo uz njegovo dopuštenje, pod naslovom „Nisu Titovi partizani donijeli slobodu, demokraciju i napredak, nego likvidacije, okupaciju, otimačine i povijesni nazadak“. 

Piše: Ivica Marijačić Hrvatski tjednik

Dr. Zlatko Begonja pročelnik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, autor brojnih znanstvenih radova i knjiga o razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i gotovo jedini znanstvenik koji je rasvijetlio taj dio jugokomunističke povijesti, o kojemu se održavaju i dalje brojne dogme. S obzirom na to da je dr. Begonja upravo objavio novu knjigu o toj tematici, sa zadovoljstvom smo obavili ovaj razgovor s njim. 

* Upravo je iz tiska izašla vaša knjiga „Okupacija duha: Ideološka indoktrinacija u Zadru 1945.-1955.“. Već po naslovu lako je spoznati da je riječ o nastavku vaših istraživanja o političkim prilikama u poslijeratnome Zadru. Što biste rekli da je ipak novo u odnosu na dosadanje vaše radove na istu ili sličnu temu?

– Ovdje je riječ prvenstveno o predočavanju većega broja korištenoga arhivskoga gradiva koje čitateljima izravno pomaže proširiti vidike i pruža mogućnost boljega razumijevanja tijeka i okolnosti zbivanja u Zadru u neposrednom poslijeratnom razdoblju. Jednostavno kazano, ovo je do sada nedostajući pogled na naličje događaja koji su sve vrijeme brižljivo skrivani od javnosti, upravo kako bi se zameli tragovi i tako onemogućio uvid u stvarnu narav komunističkoga revolucionarnog režima, pa i na toj osnovi ustanovljenih struktura narodne vlasti, koja je s obzirom na okolnosti ustanovljavanja bila prigrabljena. U tom kontekstu u knjizi sam kroz nekoliko ključnih cjelina razložio, primjerice, problematiku revolucionarno-boljševičkog modela uspostave vlasti, arhitekturu indoktrinacije, širenje totalitarnosti, pitanje optanata, titoizam kao nadomjestak staljinizma, te konačno i društveno-političke prilike koje su nastupile tijekom prve polovine 50-ih godina. Sva ta poglavlja ukazuju na stvarnost događaja koji su uglavnom ostali obilježeni golemim rasponom provedbe represija, nasilja i počinjenja zločinstava narodnih vlasti prema svjetonazorski, ideološki i klasno neprihvatljivima, opravdavajući takva postupanja jednostavnom logikom zabilježenom u partizanskoj ratnoj pjesmici čiji je dio stihova glasio: „Hrabra vojska narodne slobode, Iz šume se spustila – narode, Ruši staro nevaljalo, trulo, Da bi sunce pravice granulo.“ Slijedom toga, knjiga pokušava ukazati na ideološku prevlast koja je za posljedicu imala takvo razumijevanje prava i pravde, pa shodno tome i ponašanje narodnih vlasti. Jednako tako u njoj sam posebice razložio aktualizirano vrijeme do 1947., koje se po naravi ne može promatrati izvan konteksta tadašnjega međunarodno-pravnoga položaja Zadra. Kako u tom smislu ne bi bilo možebitnih nerazumijevanja ili neispravnih zaključivanja, želim podvući da je aktualizirano razdoblje veoma kompleksno i povlači za sobom brojna pitanja i zahtijeva prikladne odgovore, naravno bez predrasuda i dominacije prevlasti dojmova. Uvažavanje činjenica, pa ako hoćete i potrebu razlikovanja de facto i de iure stanja, ne dopušta njihovo krivotvorenje, a interpretacija ne bi smjela ovisiti o ideološkim ili svjetonazorskim odrednicama jer nas to dovodi u slijepu ulicu. Kada se toga riješimo, otvorimo pa potom tako otvoreno zatvorimo, onda možemo racionalno raspravljati o navedenoj prošlosti. Dakle, pretpostavka je odbacivanje dosadašnjih ideoloških stereotipa, koji su po svojoj naravi priječili svaki objektivniji pristup pokušajima razrješenja nametnutih prijepora. Također, ukazao sam na važnu problematiku optanata i odnosa narodnih vlasti prema njima, kao i utjecaj Rezolucije Informbiroa iz 1948. na razvrgnuće dotadašnjega čvrstog komunističkog svežnja, odnosno raspuknuće velikoga prijateljstva koje je do tada vladalo između Staljina i Tita. Navedeno razdoblje bilo je bogato brojnim političkim odlukama na zadarskoj razini i takvima se ovdje dala značajna pozornost. U tom smislu napose su važni bili oni zaključci na partijskim forumima kako kod represivnih i pravosudnih tijela vlasti, tako i na partijskim organizacijama unutar sustava obrazovanja. Na takvima se kreirala politika stvaranja društvenoga ozračja koje je imalo za cilj stanovništvu nametnuti posvemašnji strah, stalnu sumnju, ali također i uvući ga u proces preodgoja, ili pak odgoja s ciljem stvaranja novih naraštaja spremnih na besprijekornu poslušnost narodnoj vlasti. Na ovome tragu izrasla je ideja naslova knjige.

Partijska diktatura potiskivala hrvatstvo u Zadru

* Na primjerima brojnih sudbina, stradanja, montiranih suđenja i odmazda u režiji novopridošle vlasti dočaravate stanje represije prema žiteljima Zadra koje je uslijedilo nakon 1945. Znam da je pitanje kompleksno, ali je logično: je li novopridošla vlast bila narodna, je li ta vlast uspostavila stanje slobode i je li dolazak te vlasti u Zadar označio povijesni napredak?

– Nije vlast bila narodna izuzev u izričaju, nije uspostavila stanje slobode izuzev u izričaju, i stoga nije dolazak takvoga oblika vlasti označio povijesni napredak izuzev u izričaju. Pojasnit ću to redoslijedom. Prvo, narodna vlast se beskrupulozno i bez uvažavanja civilizacijskih i pravnih normi obračunavala sa svima onima za koje je držala da su im u mirnodopskim okolnostima ideološki ili svjetonazorski protivnici, odnosno onima koje su po takvom obrascu smjestili u red neprijatelja. Na taj način narodna vlast je izvedbama teških oblika kažnjavanja, i nametnutim ozračjem straha, pokušavala ustrojiti i osigurati za sebe potporu javnosti, i to od istoga onoga naroda kojega je držala svojim taocem i zbog toga dijelom sumnjičila za protunarodna djelovanja. Dakle korištenje naroda za obračun s tim istim narodom nije moglo karakterizirati narodnu vlast, već samo biti krinkom za ideološko-revolucionarne potrebe svoje avangardne pozicije. Drugo, ako je sloboda, pojednostavljeno kazano, stanje u kojem pojedinci ili skupine donose bez prisile odgovorne odluke o sebi, vodeći pritom računa o punoj odgovornosti za slobodu drugih kao i za sveukupne funkcije društva, onda se u smjeni totalitarnih režima, u ovome slučaju nacionalsocijalističkoga onim komunističkim, ne može govoriti o uspostavi slobode. Naime, slom jednoga režima nije donio uspon demokracije, već nametanje oduzimanja svih oblika demokratskih načela. Ako su tijela narodne vlasti obavljali, a jesu, likvidacije vojnih i ideoloških neistomišljenika po kratkom postupku bez suđenja, otimali njihovu privatnu imovinu, donosili presude protiv pojedinaca ili skupina osoba za koje često nisu imali relevantne dokaze o tome da su u ratu djelovali protiv domicilnog stanovništva, onda o kakvoj se to slobodi može govoriti? Može se samo s obzirom na narav novouspostavljenog režima govoriti o partijskoj diktaturi i po njenim načelima ustrojenim republičkim ili državnim tijelima vlasti. Treće, držati komunistička revolucionarna postupanja povijesnim napretkom, jednako je nerealno kao tvrditi da je to bio u svojoj osnovi demokratski proces sa zanemarivim devijantnim pojavnostima. Pa s obzirom na takva određenja, režim se uspio koncem devedesetih godina dvadesetog stoljeća urušiti kao rezultat dugotrajne zablude, koja je uništila generacije ljudi natjeranih da mu služe i tako ih u mentalnom pogledu onečistiti za budućnost. Stoga je sasvim logično držati ga ozbiljnim povijesnim nazatkom, a ni na koji način napretkom.

* Je li tzv. antifašistička vlast započela njegovati hrvatski ili jugoslavenski etnički identitet?

– Radije bih koristio naziv narodna vlast, a ne tzv. antifašistička bez obzira koliko su sami sebi pokušavali tepati na takav način i uz potpuno krivo razumijevanje toga pojma. Polazeći s tih osnova držim potrebitim napomenuti kako im je glavni cilj u poslijeratnom razdoblju bio vezan uz potrebu veličanja revolucionarnih pothvata iz rata, što je po sebi označavalo njihova bitna stremljenja. Naravno da u tom okviru moramo promatrati i njihov odnos prema poticanju hrvatskog ili jugoslavenskog etničkog identiteta. Takva činjenica navodila je pojedine odgovorne sudionike iz struktura narodnih vlasti na lokalnoj razini da se u svojim brojnim istupima preko narodnih zborova, ili na različitim partijskim sjednicama, natječu u tome tko će više iskazati svoju lojalnost novom društvenom poretku u Jugoslaviji. Slijedom toga nisu mogli biti skloni, barem ne javno, iskazivanju hrvatskoga etničkog identiteta, sasvim sigurno i iz razloga u to vrijeme provođene agresivne promidžbe o negativnom pogledu prema svemu hrvatskom. Možda su kao potvrda toga najbolji primjeri obilježavanja ulaska partizanskih jedinica u Zadar iz konca 1944., kojega se službeno nazivalo oslobođenjem grada. U takvim prigodama obraćalo se pismenim putem za internu upotrebu republičkim i državnim visoko pozicioniranim političarima, od koji se molilo da preuzmu pokroviteljstvo nad tim proslavama. Rijetko se pritom koristilo ime Hrvatska, a kada bi se pojavilo, onda bi moralo biti naznačeno da je u sklopu zajednice svih naših naroda FNR Jugoslavije. S druge strane javnosti dostupnim krilaticama za takve prigode nije se uopće navodilo ime Hrvatska, već samo slavio Tito, jugoslavenska armija, partija i tome slično. Sličnih primjera, naravno za druge potrebe bilo je u velikom broju i takvi su ostali kao vjerodostojni dokazi o aktualnim promišljanjima.

Besmislica je da je Pavelić dao Zadar Italiji

* Premda su manje više poznati svi ključni međunarodni događaji koji se reflektiraju na Hrvatsku i Zadar, gotovo je nevjerojatno da se i danas čak i sa sveučilišnih i akademskih razina podvaljuju notorne besmislice, a jedna je od njih da je Pavelić prodao Zadar Italiji. Molim Vas, jednom za svagda, s obzirom na to da ste temeljito proučili taj dio povijesti Zadra, recite čitateljima i takvim „ekspertima“, tko je dao Zadar Italiji i kada?

– Naime, za razobličavanje nametnute laži potrebno je poznavati odredbe iz Londonskoga ugovora sklopljenog 1915. između tadašnjih sila Antante predvođenih V. Britanijom, Francuskom i carskom Rusijom s Kraljevinom Italijom kako bi je privolili da im se prikloni na njihovu stranu u Prvome svjetskom ratu. Tu su na određeni način zajamčene konkretne talijanske, ali i srpske pretenzije prema hrvatskim prostorima. Nakon toga uslijedio je Rapallski sporazum iz 1920. u kojemu je razriješeno pitanje razgraničenja između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Tako je i Zadar tim sporazumom pored ostalih hrvatskih područja dodijeljen Kraljevini Italiji. Za napomenuti je kako je Rapallski sporazum vrijedio do potpisivanja mirovnih ugovora u Parizu iz 1947. godine. Dakle, to je bio redoslijed događanja i na toj osnovi je određena sudbina upravno-političkog položaja Zadra. Sve ostalo, pa u tom sklopu i potpisani Rimski sporazumi iz 1941. između Italije i NDH, nisu zadirali u navedenu poziciju Zadra. Stoga se pozicija Zadra ne može vezivati uz Pavelića.

* U dodatku knjige objavili ste i popise ubijenih žitelja Zadra u režiji nove vlasti nakon 1945. Pišete da su postojala dva osnovna načina likvidacija nepodobnih ljudi: prvo su likvidacije po kratkome postupku, a drugo, po sudskim presudama na montiranim procesima. Ukratko, zašto se nova vlast imala potrebu na taj okrutni način obračunati s dijelom žitelja? Koji je bio grijeh likvidiranih?

– Narodna vlast imala je za potrebu u prvome naletu „čišćenja terena od neprijateljskih ostataka“, provedbom likvidacija po kratkom postupku, zatim kažnjavanjem na dugogodišnje zatvorske kazne ili na smrt strijeljanjem, uz otimanje privatne imovine uspostaviti dominantno ozračje straha. Takvi postupci bili su temeljeni na imperativnoj potrebi ostvarenja revolucionarnih ciljeva, pa ih se može promatrati kroz prizmu prevlasti ideološke strasti, ali i one obične pučke osvetoljubivosti. U oba slučaja posljedica je bila tragična za one prema kojima je bila uperena, i to je bio uglavnom ključni grijeh velike većine onih koji su stradali. Dodatak knjige čitateljima omogućava uvid u zapise predstavnika tadašnjih vlasti u kojima je pored imena i prezimena likvidiranih opisano na koji su način i od koga bili smaknuti. Tako je zabilježeno kako su pojedini stradali po osudi OZN-e ili UDB-e, što je izvrstan primjer priznanja o sudbinama tih osoba, a i dokaz da su komunistička represivna tijela uzimala na sebe ovlasti sudova. To je zapravo izravna potvrda izvedenih brojnih likvidacija po kratkom postupku.

Očajnički bijeg ljudi preko mora u Italiju

* Zašto su toj vlasti smetali poduzetnici pa je morala umoriti, primjerice tri brata Luxardo, vlasnike tvornice likera, osudila na zatvorske kazne i vlasnike tvornice duhana, i tome slično?

– Iz jednostavnih razloga – jer se trebao provesti klasni obračun. Kako bi se otela golema privatna imovina i takva nacionalizirala, neophodno je bilo sve bogatije pojedince i skupine osoba dovesti pred sud, ako to nije bilo moguće, onda u njihovoj odsutnosti proglasiti ih u namještenom postupku narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora i na toj osnovi preoteti im imovinu. Zadar je u tom smislu imao brojnih primjera, ali dva sam posebice istaknuo, a riječ je bila o vlasnicima tvornice likera Luxardo i vlasnicima tvornice duhana Pavlidis. I pored svjedočenja u njihovu korist, napose u slučaju Pavlidis, kazne su bile drastične i time je ispunjen onaj glavni razlog, dokopati se bogatih materijalnih vrijednosti tih osoba. U tom pogledu i sud je slijedio zacrtane ciljeve narodnih vlasti, pa se u mnogim slučajevima svjesno priklanjao korištenju lažnih podataka i često u obrazloženjima svojih presuda samo prepisivao optužnicu sročene od strane OZN-e.

* U prvih desetak godina jugokomunističke vlasti otkrivate da je Zadar napustilo i otišlo u Italiju gotovo 18.000 ljudi. Ako su očajnički htjeli pobjeći, ne govori li to o pseudodemokratskome, tzv. narodnom i tzv. slobodarskom karakteru te vlasti?

– Naravno da se nije odlazilo jer su životne okolnosti u to vrijeme bile prihvatljive. Totalitarni komunistički režim uskraćivao je sve oblike slobodnoga mišljenja, udruživanja, iznošenja svjetonazorskih stajališta, pa shodno tome i priječio privatne poslovne inicijative koje bi omogućile pojedincima neovisnost od države. U takvim okolnostima svi oni koji su držali tako uspostavljeni režim neprihvatljivim, upuštali su se u postupke bjegunstva ili u razdoblju odabira opcije za talijansko državljanstvo izjašnjavali se kao osobe koje imaju osnova za dostavljanje narodnim vlastima takvih zahtjeva. Kada se uvaže te činjenice, može se jednostavno zaključiti kako su to bile reakcije na postojeće stanje, koje je bilo potpuno nedemokratsko, neslobodno i težilo nadziranju stanovništva u svim segmentima njegova djelovanja. I bez obzira na rizike bjegunstava u koje su se upuštali pojedinci i skupine osoba, ipak nisu prezali od pokušaja napuštanja države čije je glavo obilježje bio potpuni nadzor stanovništva. No međutim, ne može se zanijekati i to da je bilo i onih koji su ideološki iskreno, ali i iz razloga ostvarenja osobnih probitaka, bili skloni vladajućem režimu i nisu se zbog toga upuštali u takve izlete.

HDZ-ovo sponzoriranje ustanka u Srbu politički je bizantizam

* Prošle godine vaš kolega povjesničar Tvrtko Jakovina objavio je o bivšem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova zloglasnome Budimiru Lončaru knjigu pod naslovom „Od Preka do vrha svijeta“, prikazujući ga kao svjetskoga, a ne samo hrvatskoga državnika. Stajališta povjesničara Jakovine u dijametralnoj su suprotnosti s dokumentacijom o Budimiru Lončaru. Prije nekoliko godina otkrili ste da je bio jedan od čelnika zloglasne OZN- e, odgovorne za okrutne smrti brojnih domoljuba nakon Drugog svjetskog rata. I u ovoj knjizi objavljujete više dokumenata iz Lončarove sramne oznaške karijere. Kako je moguće da čovjek koji je na zločinima i izdaji svoga naroda izgradio karijeru u samostalnoj hrvatskoj državi doživi takvu apologiju? Tko je, dakle, bio Budimir Lončar?

– Ključni problem nalazi se u još uvijek nerasvijetljenoj prošlosti, zbog čega je moguće da se razdoblje iz neposrednog poraća Drugoga svjetskog rata promatra kroz nekritičku prizmu o tada nastalim događajima. U tom kontekstu morate promatrati i pogled na prošlost Budimira Lončara kao člana i jedno vrijeme načelnika Okružne OZN-e za Zadar. Nije on iznimka, premda je važna figura koja je postigla u Jugoslaviji zavidnu diplomatsku karijeru, uglavnom zasnovanu na odmaku od bilo kakvoga oblika nacionalnog izražavanja. Pored toga, njegova uloga u početcima velikosrpske i JNA agresije na RH dovoljan je dokaz koliko je hladno i bez premišljanja pristupao pokušajima održanja Jugoslavije. Stoga se njegova postupanja ne mogu jednostrano promatrati, naprosto zato jer je to nedovoljno objektivan pristup. Kada k tome dodate nespornu činjenicu da se i danas u hrvatskome društvu čini sve kako bi se zaštitilo razdoblje djelovanja komunističkoga totalitarnog režima, pa onda i njegovih bitnih aktera bez obzira s kojih razina dolazili, onda postaje posve jasno kako se mogu pojavljivati ovakva djela.

* Gospodine Begonja, objavili ste znanstvene radove, uz ostalo imali ste i članak u Hrvatskome tjedniku u kojemu ste u cijelosti demistificirali velikosrpski mit oko tzv. antifašističkoga ustanka u Srbu, koji je zapravo bio četnički ustanak u njihovoj režiji s talijanskim fašistima. Vi niste samo povjesničar, nego i jedan od utemeljitelja HDZ-a u Zadru. Kako vam je gledati da vlast HDZ-a sponzorira proslavu događaja kojim organizatori pljuju i u lice čitavoj hrvatskoj naciji proglašavajući antifašističkim događaj koji su organizirali fašisti? 

– U životu sve podliježe mijenama, pa tako i političke stranke. Međutim, zadovoljstvo bi bilo vidjeti kada nešto važno u čemu ste sudjelovali, naravno pa i na spomenutoj razini, odrasta uz primljeni odgoj u svojem, rekao bih ranom formativnom razdoblju i to se kasnije u razumnom obliku primjenjuje adekvatno dostignutom uzrastu. Problem nastaje onda kada se odrastanjem zađe u procijep koji graniči s lutanjem, a pritom se takvo stanje opravdava prilagodbom novim vremenima ili jednostavno modernizmom. Time se zapravo zalazi u brojne probleme pa i one logičke naravi, naime, stranka koja je od svojih početaka vodila Hrvatsku bez ideoloških primjesa i predrasuda prema uvažavanju demokratskih procesa i euroatlantskim integracijama, smatrana je od drugačijih, kao nekakva politička opcija s tzv. ognjištarskim karakterom, dakle natražnjačkim, što bi u prijevodu značilo da je bila u suprotnosti s vlastitim programskim načelima. Poticani takvim okolnostima od 2000. pa nadalje, u HDZ-u je pokrenut proces odbacivanja svega onoga što bi ga vezivalo uz nametnute poglede, započinjući tako ulazak u čudne okvire i usvajajući još čudnije vrijednosti uglavnom svjetonazorskoga tipa, čime se i u tom dijelu odreklo pojedinih izvorišnih osnova. Zanemarimo ovdje ona prigodna izričajna pozivanja na Franju Tuđmana i vrijednosti koje je on zastupao. Pokrenuti proces nastavio se odvijati, pa je pored ostaloga „dobitak“ bio i ono što ste primijetili u pitanju. Shodno tome za konkretan slučaj želio bih naglasiti; HDZ Franje Tuđmana ukinuo je 1990. do tada obilježavani 27. srpnja kao Dan ustanka naroda u Hrvatskoj, i time se nedvosmisleno odredio prema tome događaju. Stoga ne uvažavati tu činjenicu znači omalovažavati postupak izvornoga HDZ-a, i tako u ovome slučaju postajati zarobljenikom prevladavajuće korisnosti, naravno na štetu vrijednosti, a sve to upakirano i opravdavano pojmom modernizma. Usput kazano, valjalo bi svima onima koji i danas ustrajavaju na ovome obilježavanju, bez obzira s koje strane dolazili i s kakvim motivima, skrenuti pozornost na činjenicu da su u spomenutim akcijama navedenoga nadnevka 1941. sudjelovali i pobunu vodili četnici, malobrojni komunisti i sve to materijalno potpomagali talijanski fašisti. Oko ovoga podatka nema nikakvih dvojbi, pa stoga obilježavanje na dosadašnji način u svojoj biti implicira krivotvorenje prošle zbilje. I tako se dolazi do ključne teškoće, naime, vjerujući u politički pragmatizam podržavatelji su se potpuno zagubili i za posljedicu priskrbili obilježje djelovanja koje odgovara ponašanju po načelu političkog bizantizma. Tako gledam na sve one koji u ovoj predstavi sudjeluju.

Goldsteinove simpatije prema Titu žal su za Jugoslavijom

* Ovih dana, jedan drugi vaš kolega, dr. Ivo Goldstein, sve najbolje govori o jugoslavenskome diktatoru Titu, a sve najgore o hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Smatrate li svojevrsnom travestijom diktatora i masovnoga ubojicu slikati pozitivnim bojama, a demokrata koji je ukinuo sve diktatorove modele gušenja slobode negativnim?

– Iskazi simpatija prema Josipu Brozu Titu označavaju i žal za njegovim, premda propalim, djelom – komunističke totalitarne Jugoslavije. To je osnovna pretpostavka od koje treba polaziti kada se promatra ukupno djelovanje Tita, pa onda time i njegovih bespogovornih sljedbenika. Pored toga valja kazati kako je legitimno izražavati svoje osjećaje, pa stoga i u ovakvim primjerima, i to naprosto zato jer je takva mogućnost izraz dostignute razine demokracije u hrvatskome društvu. Baš zato nemam namjeru ulaziti ni u čija opredjeljenja, ali ne mogu zanemariti činjenicu kako je Tito vodio ideološku borbu i na toj osnovi organizirao jugoslavenski poredak. S druge strane, Franjo Tuđman je vodio slobodarsku borbu za uspostavu samostalne i suverene RH, što znači bez ideoloških predrasuda. Upravo iz navedenih razloga njih dvojica se ne mogu ni na koji način uspoređivati. Svjestan sam da na ovu konstataciju može biti kazano kako su Tuđman i Tito svojedobno zajednički djelovali, što je također točno, kao što je točno da se već 60-ih godina 20. stoljeća Tuđman razišao s Titovim režimom. Ovo su činjenice koje ukazuju na to da je Tuđman ipak smogao snage odreći se određenih političkih zabluda, za razliku od onih koji još uvijek žive te zablude.

Zašto se šuti na patrijarhove krivotvorine

* Kako komentirate činjenicu da se brzo na sve povjesničare i istraživače koji dođu do otkrića što ruše jugosrpske historiografske mitove lijepi etiketa revizionista. Čini se da ovo, u smislu poticaja i stimulacija, nije doba istraživača i istinskih skeptičnih znanstvenika, nego doba povijesti kao sluškinje politike, napose jugoslavenske mitologije. Slažete li se?

– Intencija je da se neke pojedinosti iz relativno bliže prošlosti ostave po strani, skriju ili zapriječi mogućnost njihovog predočavanja, danas je jedno od obilježja prevlasti takvoga razumijevanja uloge povijesnih propitkivanja. Odatle i priprosto etiketiranje revizionizmom za sve ono čime se ukazuje na postojeće nedosljednosti, jer to je najbolji način da se spriječi prokazivanje dugogodišnje nametnutih ideoloških istina o dijelu prošlosti. To je veoma opasna težnja, koja ne stvara mogućnosti prevlasti slobodnoga društva, već ima potrebu zadržati se u ovoj problematici na dogmatskoj razini. Zato je važno ustrajavati na istraživanjima, pokušavati objasniti društvu da sve ima svoje lice i naličje i sukladno tome doći do mogućnosti da se rasvijetli svaki do sada zamračeni kutak aktualizirane prošlosti.

* Novi srpski patrijarh u elitnome je terminu Hrvatske televizije dijelio povijesne lekcije hrvatskome puku o zajedničkome klicanju crkvenih vrhova HKC i SPC u Jasenovcu, dovodio u pitanje čestitost Stepinca nekim „problematičnim pismima“. Kako ste to doživjeli? 

– U postojećem stanju u Republici Hrvatskoj doista više ništa ne može biti iznenađenje, pa tako ni primjer kojega navodite. Takav zapravo nadilazi probleme interpretacija povijesnih činjenica i može se svrstati u red klasičnih političkih zadiranja u strogo vjerska pitanja. Ipak mi je teško shvatiti kada vidim i slušam kako patrijarh SPC-e iznosi neutemeljene sumnje u djelovanje Alojzija Stepinca tijekom rata. Uostalom i mješovito povjerenstvo predstavnika Katoličke Crkve i SPC-a o tome je raspravljalo i nije našlo ništa problematično u Stepinčevom postupanju. I ne samo to, patrijarh ne preza progovarati i o događajima iz Drugoga svjetskog rata, vjerojatno s pozicija stručnjaka i vjerodostojnoga sudca za to razdoblje. Zato mi se nameće jedino logično pitanje – koju smo to razinu kao društvo dosegnuli kada nas na hrvatskoj javnoj televiziji patrijarh poučava o našoj prošlosti, i to isključivo s pozicija Srpske pravoslavne crkve. Na znanje, kao što i ime govori SPC-a, koji je nastao i jedino djelovao kao državna Crkva, upregnuta idejama svetosavlja, pa stoga može biti objektivna isključivo u takvim okvirima koje smo upoznali, ali i prema ovome primjeru od toga do danas ništa naučili. U tom smislu ovdje želim podvući kako je neophodno usmjeriti se na motive poticatelja i podržavatelja ovakvih javnih akrobacija, a koji, što je posebice važno, prolaze bez službeno izrečenih osvrta. To onda sugerira da se u budućnost može, naravno prema novopatentiranom načinu, i bez civiliziranog raščišćavanja prošlosti. Proizlazi kako je jedino važno ostvariti zacrtane političke ciljeve ili ambicije, pa zbog toga kada treba i pristajati na pojedine krivotvorine. U slučaju kao ovaj, kada se javni prostor u RH napuni navedenim sadržajima, onda neminovno ostaje u zraku kod većega dijela hrvatskoga naroda nezadovoljstvo i bespomoćnost. A posebice je ono izraženo smišljenim prilikama kada se nameću strogo ciljana pitanja i dobivaju na toj razini odgovori. I na koncu, Jasenovac je izvrstan alat kojim se hrvatski narod može držati u stalnoj pokornosti. Pritom, to je i vješto smišljeni plan kojim se onemogućuje rasvjetljavanje stvarnih činjenica, posebice onih o ulozi SPC-e u Drugom svjetskom ratu, ali i Domovinskome ratu. Njihova nastojanja u tom pravcu dobro su poznata, no zašto o tome šute oni u društvu od kojih se očekuje da dignu svoj glas protiv ustrajnoga nametanja hrvatske krivnje i odgovornosti? Upravo zbog razvoja demokracije i probitka istine.

HRVATSKI TJEDNIK /Ivica Marijačić

 Hrvatsko nebo