Z. Miliša: Sluganski mentalitet

 “Tko nije svoj, taj je svačiji!”

Sluganski mentalitet se desetljećima stvarao i otisnut je u našem kolektivnom pamćenju. Taj mentalni sklop je generator različitih kriza jer (nekritička) poslušnost stvara višestruko pogubne posljedice u životu ljudi. Ljudski odnosi mogu se svesti na odnose suradnje ili moći. Autoritarni tipovi od odgoja do politike uspijevaju održavati svoju moć zahvaljujući svojim sljedbenicima, koji im se (najčešće zbog straha) sluganski dodvoravaju i podčinjavaju. Nikada nisam vjerovao ljudima koji se dodvoravaju.

Psihijatar Scott Peck u knjizi Put kojim se rjeđe ide upozorava: “Odugovlačimo, nadajući se da će problemi nestati. Ignoriramo ih, zaboravljamo ili se pravimo da ne postoje.”

Erich Fromm u knjizi Bjeg od slobode objašnjava kako je u čovjekovoj težnji za slobodom podjednako prisutna i želja za podčinjavanjem. Zato je Le Boétieva Rasprava o dragovoljnom ropstvu aktualnija negoli ikada ranije.

S druge strane, atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od promjena. Promjene ili propast, to je opis vremena u kojemu živimo.

Pedagoške posljedice bezuvjetne poslušnosti

Pedagoške “poruke” roditelja djeci (naslijeđene iz socijalizma) i danas su aktualne: “Tko šuti, dva uči”, “Ti prvi nemoj!”, “Šuti ako želiš mirno živjeti”, “Ne budi bijela vrana!” Time se dobiva(la) iskaznica filozofije nezamjeranja. Sve to je imalo i ima pogubne posljedice u odgoju jer vodi neiskrenosti, nekritičnosti, poltronstvu i odustajanju od građanske hrabrosti. Grozim se takvih “savjeta”. U konačnici, pojedinac postaje rezigniran jer mu se poručuje da odustane od borbe protiv nepravde /ili od promjena. Politička prepoznatljivost neiskrenosti vidljiva je u apolitičnosti i apsentizmu kod glasovanja na izborima. Takvim pristupom gubimo samostalnost osobito kod mlade generacije. U tom kontekstu ovdje je važno napomenuti da je još 1867. godine otac Domovine Ante Starčević izjavio: “Tko nije svoj, taj je svačiji!”

Pored toga takvim porukama se njeguje šutnja, koja je uvod u konformizam, ali i izdaju prijateljstva. Evo jednog primjera…

Chris Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja: “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emerson je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani?”

Kao što valovi vladaju morem, tako i mi možemo postati gospodari kada prestanemo vjerovati da nam je sve suđeno. Anthony De Mello u knjizi Svjesnost apelira: “Probudite se! Vaše društvo neće biti sretno kad to čuje jer će se počet plašiti vaših otvorenih očiju i shvaćanja. Kako kontrolirati takvu osobu? Presjekla je sve te veze, i više nije marioneta. Govori istinu, postao je neustrašiv. Riješio se svojega sluganstva.”

U autoritarnom odgojnom stilu često se pribjegava (tjelesnom) kažnjavanju i kontroli, bez topline i potpore. Djeca odgajana u takvom okruženju su često žrtve nerealnih roditeljskih očekivanja. Nesuradljivi ili autoritarni roditelji često se koriste bezuvjetnim zahtjevom: “Učiniti ćeš to zato jer ja to tako kažem!” Autoritarci nadziru, osuđuju i stvaraju okove u komunikaciji. Djeca koja su pod stalnim pritiskom nerijetko imaju nizak stupanj samopouzdanja. Greške u takvom stilu odgoja proizlaze zbog ignoriranja mišljenja djece i njihovih potreba, roditelji misle da su samo oni u pravu, nisu prilagodljivi, stalno prigovaraju, zapovijedaju ili zabranjuju (bez obrazloženja), prezahtjevni su – “kruti”, često (verbalno) agresivni, ne priznaju svoje pogreške…

Autoritarni tipovi su netolerantni, dijele savjete, od drugih ih ne žele čuti, traže pokornost, stvaraju napete odnose u komunikaciji, nemaju samokontrolu, ali kontroliraju druge, podcjenjuju ih te žude za moći.

U obranu osobnog dostojanstva ili puzanje pred nadređenim

Potlačeno Ja gušeno konformizmom vodi u bijeg od osobne i društvene slobode. Kada smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne pristajemo na puzanje ni pred kim. Austrijski filozof Karl Popper poručuje: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”, a francuski pedagog Alain Mougniote (u knjizi Odgajati za demokraciju) otkriva zašto nikada ne treba davati “slobodu neprijateljima slobode”. Odatle se dobro prisjetiti latinske izreke: “Tko zle štedi, škodi dobrima”.

Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je majka svih zala: “Da bi život imao smisla, mi moramo biti svoji gospodari, a ne tvorevine tuđih projekata, namjera i želja” (A. MacIntyre).

Evo jedne zgodne priče koja otkriva što se događa kada se odlučimo puzati nad nadređenim…

Jorge Bucay u svojoj knjizi Ispričat ću ti priču donosi jednu priču pod nazivom “Diogenov put”: „… Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće. U cijeloj Ateni nije bilo jeftinije hrane i jesti varivo od leće značilo je biti u najvećoj oskudici. Prolazio je vladarev ministar i rekao mu: “Da naučiš biti malo pokorniji i malo više laskati vladaru, ne bi morao jesti leću”. Diogen je prestao jesti, digao pogled i odgovorio mu: “Jadan ti, da naučiš jesti leću, ne bi morao biti tako pokoran i toliko laskati vladaru”. Diogenov put otkriva vrijednost samopoštovanja i obrane dostojanstva, nasuprot potrebi za stalnim dokazivanjem i puzanjem pred šefom.

EU-poltroni

Hrvatska je bila samostalna dvadeset godina, a onda su građani povjerovali u iluziju da će dobiti sigurnost pristupanjem Europskoj uniji. Takvu indoktrinirajuću poruku su prihvatile dvije dominantne stranke, kao posljedicu sluganske poslušnosti prema “velikima”, a sve na štetu hrvatskoga naroda i suverenosti države.

EU-foriju, nekada i danas potiču poslušnici, ignorirajući ili zanemarujući važnost nacionalnog identiteta. Tako je bilo i kod indoktriniranja građana prije referenduma o ulasku Hrvatske u EU. Taj diktat su prihvatili SDP i HDZ, zbog sluganske poslušnosti, sve na štetu hrvatskoga naroda i države.

U siječnju 2012. sam sudjelovao na okruglom stolu održanom u Splitu gdje sam s kolegom Branimirom Lukšićem konstatirao kako postoji veliki raskorak između političkih elita koje zagovaraju ulazak Hrvatske u EU i raspoloženja građana. Kolega Nenad Zakošek nije vidio u tome nikakav problem. Još tada sam konstatirao da su u Vladi RH i Saboru, izuzev rijetkih pojedinaca, svi redom europoltroni. Naglasio sam i kako se (pro)vodi indoktrinacija ulaska Hrvatske u Uniju, neviđena i u ranijoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji. Ovdje vrijedi citirati ironičnu primjedbu književnika i publiciste Stanka Bašića o tome kako su “Hrvati u Europi u situaciji djeteta koje je na svijet došlo protiv volje svojih roditelja, a koje se uzaludnom upornošću trudilo zadobiti roditeljsku ljubav”.

Pravo na samoodređenje omogućilo je da poslije raspada Austro-Ugarske 1918. godine svi narodi, uključujući i Hrvate, samostalno odluče o budućnosti svoje državne zajednice. No to pravo Hrvati su pretvorili u slugansku politiku prema Beču, a kasnije (u Jugoslaviji) prema Beogradu. Sada se to pravo ponovno isključuje, od kako smo postali članicom EU! Nastavilo se s reprogramiranjem dugova i rušenjem nacionalne samostalnosti, a posljedica je dužničko ropstvo.

Gospodari financijske moći pomažu vlastima ekonomski posrnulih država u stvaranju života na dug u svrhu legaliziranja eksploatacije. Slijedom toga ovdje izdvajam jedan grafit o dužničkom ropstvu: “Države imaju banke, a u nas banke imaju državu”. Nino Raspudić na jednoj je javnoj tribini slušateljima postavio pitanje: “Poznato je tko je na vlasti u Hrvatskoj, a znate li tko vlada Hrvatskom?”

Svi naši premijeri su loši gospodari (kod kuće) i dobre sluge (pred briselskim birokratima). Davor Dijanović u svojoj zadnjoj kolumni je utvrdio: „Hrvatska propada iz godine u godinu, po svim smo relevantnim pokazateljima samo dno Europske unije. Pritom samo još naivne budale misle kako je to tako zato što imamo loše političare i (pre)pošteni narod. Ne, narod je taj koji zbog sitne koristi glasuje uvijek za iste političke opcije, a oni koji ne glasuju najsnažnije perpetuiraju postojeće strukture jer omogućuju klijentelama da svojim discipliniranim izlaskom održavaju korumpirane upravljačke nomenklature.“

U tom kontekstu nije nam za tješiti se činjenica kako današnji svjetski poredak funkcionira po principu nezainteresiranosti za obespravljene, gdje potlačeni trebaju slušati i izvršavati zapovijedi moćnika. Otac Domovine Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”. I danas dopuštamo da nas vode kao “guske u magli” (Stjepan Radić). Dobro se ovdje prisjetiti još jednog velikana A. B. Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”

Poltroni, potlačeni i tlačitelji

Poltroni su oličenje beskičmenjaštva. Umjesto (čuvanja) vlastitog dostojanstva, odlučili su se za dodvoravanje ili puzanje pred autoriranim naredbodavcima. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: “Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta”. To su politički “zombiji”, figure u tuđim rukama. Takvih je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Poltron participira u vlasti zaslugom moći vladara, dajući mu svoju “slobodu” za mrvice sa stola. Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. “Svatko se nađe u situaciji kada je nemoćan spriječiti nepravdu, no to nas ne bi trebalo spriječiti da ukažemo na nju” (Elie Wiesel).

Paulo R. Freire, brazilski pedagog i filozof u svojoj knjizi Pedagogija obespravljenih otkriva skrivene poveznice između potlačenih i tlačitelja. Jednom kada je uspostavljen takav “savez”, dominacija dobiva na legitimnosti. Pristajanjem na sluganstvo stvaraju se generacije obespravljenih. U svijest im je utkana pasivnost. Tlačiteljima tako postaje jednostavnije koristiti brojna sredstva podčinjavanja. Ovaj fenomen se nadovezuje na tzv. Stokholmski sindrom u kojemu se žrtva (vremenom) identificira s nasilnikom, stajući na njegovu stranu. Kada se uspostavi autokratski stil vladanja, poniženi postaju podijeljeni. Privikavaju se na nova ponižavanja. To vodi odustajanju od slobode, kao posljedica “nedostatka dijaloga s obespravljenima” (u knjizi Pedagogy of Hope: Reliving Pedagogy of the Oppressed). Potlačeni svoj strah prikrivaju mehanizmom obrane kako ne bi bilo još gore. U strahu prihvaćaju nametnute odnose, gdje oni niže pozicionirani “treniraju strogoću” nad onima koji su još niže na hijerarhijskoj ljestvici moći. Ovo je netko sjajno ilustrirao…

 Sluganstvo iz socrealizma

Akademik Josip Županov 1982. godine u bivšoj je Jugoslaviji proveo istraživanje koje je pokazalo da je sklonost autoritarnosti jedna od dominantnih osobina radnika. To je, tvrdio je Županov, bio važan razlog zašto nije bilo socijalnih prosvjeda. U knjizi Kultura radničke omladine Županov otkriva kako je prihvaćanje autoritarnosti kroz spremnost na podčinjavanje omogućavalo tada jedinoj političkoj opciji da vodi zaposlene (u proizvodnji). Rezultate istraživačkog projekta European Values Study (EVS) u komparativnom slijedu za Hrvatsku tumači sociolog Krunoslav Nikodem u časopisu Društvena istraživanja 2019. godine. Mišljenje da zemlju vodi moćni vođa 1999. je podržavalo 11.5%, 2008. godine 28.8 %, da bi 2018. taj postotak narastao na 38.6% ispitanika.

Prvu i jedinu sociološku monografiju Politika kao sudbina napisao je Esad Ćimić u bivšoj Jugoslaviji 1982. godine. Ta je knjiga pr(a)vi primjer političkog stradalništva za vrijeme tzv. socijalizma; naišla je na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga “carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih normi”. Tanović je bio toliko drzak da je ustvrdio kako (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je “karakter Ćimićeva sudbina”. Kažem drzak zato što je upravo Ćimić u svojoj knjizi progovorio na temu zato što ondašnji političari nisu imali obvezu polagati račune “raji”, (i) zbog političkog načela “demokratskog centralizma”. Upravo je ta sintagma bila legitimno sredstvo korištenja pozicija uskog kruga režimlija u obračunu s neistomišljenicima. Zato je Tanović napravio zamjenu teza. Za loš karakter optužio je čovjeka koji je kao partijsku kaznu dobio Zadar kao odredište ideološki nepodobnih sociologa (u bivšoj Jugoslaviji), a na moju radost ja sam tako imao povlasticu biti njegov student. Tanoviću i njemu sličnim poltronskim režimlijama je doskočio Maksim Gorki s upozorenjem: “Ne sudi – da ti ne sude”. Njemačka poslovica kaže: “Tko trpi staru nepravdu, taj novu poziva u kuću.”

Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić, za života je političkoj eliti u Hrvatskoj dao snažno upozorenje: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali ni pred kim ne klečite!”

Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo