Đ. Vidmarović: Historiografsko istraživanje etničkog čišćenja Hrvata u Vojvodini 1986. – 1995.

Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, prosinac 2020.

Sa zadovoljstvom predstavljamo historiografsko istraživanje Zlatka Pintera o etničkom čišćenju Hrvata u Vojvodini 1986. – 1995. godine. Ovaj rad, objavljen kao iscrpna studija, dragocjen je prilog suvremenoj hrvatskoj, ali i srbijanskoj povjesnici. Tek ozbiljnim pristupom primarnim i sekundarnim povijesnim vrelima može se doći do zaključaka koje smatramo povijesnom istinom. Nisu nam potrebne pretpostavke, izmišljanja, nagađanja i zaključci na osnovu nesigurnih podataka. Tema je suviše ozbiljna, da ne kažem krvava, a da bi se o njoj pisalo površno i navijački. Hrvatski i srbijanski povjesničari, ako se drže etike svoje struke, na jednak će način analizirati povijesna vrela i na temelju tih analiza dolaziti do zaključaka. Historiografija ne smije biti sluškinja politike. Na žalost, koliko uspijevam pratiti, srbijanski povjesničari, kada istražuju povijest srpskohrvatskih odnosa čine upravo to – stavljaju se u službu osvajačkih politika svojih Vlada. Stoga sam sretan što je Zlatko Pinter izbjegao zamke generalizacije. Usredotočio se na etničko čišćenje.

Na žalost, upravo u vrijeme dok nastaje ovaj tekst (prva trećina 2021.) Vlada Republike Srbije ozakonila je bunjevački novoštokavski ikavski dijalekt hrvatskoga jezika kao poseban jezik, a Hrvate koji za sebe koriste i subetnički naziv Bunjevci, proglasila posebnim narodom. Time je nastavila s politikom etničkog čišćenja drugim sredstvima, ali jednako neprijateljskom prema Republici Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Stoga svi koji su skloni zaboravu i naivnoj vjeri u promjene „kursa“ i euro-orijentaciju Beograda, trebaju pročitati knjigu Zlatka Pintera „Progoni i stradanja Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata“. Tko ne poznaje vlastitu povijest biti će ju prinuđen ponoviti – stara je mudrost.
Naša tzv. šira javnost, poglavito novinari i intelektualci sa sindromom YU – nostalgije, nastoje „ispod radara“ propustiti tragedije Hrvata u Vojvodini tijekom velikosrpske agresije na RH. Bacaju u zaborav progone i stradanja koje su doživjeli pripadnici hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji tijekom Domovinskog rata od strane paradržavnih terorističkih četničkih skupina i službenih vojno-policijskih postrojbi pod kontrolom Slobodana Miloševića. Pred nama je znanstveno djelo koje je rezultat istraživalačkog rada Zlatka Pintera a koje je objavio ugledni hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu. Treba ga pročitati sine ira et studio.

U uvodnom slovu urednik ove studije, ugledni hrvatski povjesničar, dr. sc. Ante Nazor, objašnjava genezu rata na području bivše Jugoslavije i politike etničkog čišćenja:

Srpski narod mora živjeti u jednoj državi!

„Drži se da je ‘brak srpskih komunista i nacionalista’ glavni uzrok raspada Jugoslavije i ratu na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom 1990-ih. Velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH prethodile su smjene dotadašnjih kadrova u tijelima vlasti i ustanovama u jugoslavenskim republikama Srbiji i Crnoj Gori, te autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu krajem 1980-ih (‘događanje naroda’, odnosno ‘birokratska’ ili ‘jogurt revolucija’). Dovođenjem ljudi odanih srbijanskoj odnosno velikosrpskoj politici, predvođenoj Slobodanom Miloševićem, i stavljanjem pod kontrolu službenih medija, prije svega televizije, stvoreni su uvjeti za ostvarenje projekta ‘srpski narod u jednoj državi’. Budući da se to nije moglo postići mirnim putem, presudno za njegovu provedbu bilo je svrstavanje vodstva Jugoslavenske narodne armije uz tadašnju srbijansku politiku“.

Na udaru je AP Vojvodina kao multietnička zajednica

U skladu s politikom Slobodana Miloševića, stanje ljudskih prava u Vojvodini se pogoršavalo od 1988., nakon smjene starosjedilačkih vojvođanskih kadrova u tijelima pokrajinske vlasti i raznim državnim ustanovama, posebice u policiji. Dr. Nazor podsjeća kako su u toj pokrajini, demokratski izabrane vlasti zamijenili kolonisti ili „dođoši“, kako ih „lale“ (starosjedioci u Vojvodini) nazivaju. „Dolaskom izbjeglica iz Hrvatske i BiH od 1991., a protjerivanjem i odlaskom Hrvata i pripadnika ostalih nacionalnih manjina, posebice Mađara, uvjeti života Hrvata drastično su pogoršani, a nacionalni sastav stanovništva u Vojvodini, posebice u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, potpuno se promijenio. Kako je napisao D. Veselinov, – ističe A. Nazor – zavladalo je ‘brđansko srpstvo – koje u socijalnom smislu pothranjuje diktaturu, nasilje i distribucionu uravnilovku’, a koje se nije sukobilo samo s nacionalnim manjinama, nego i ‘sa Srbima starosedeocima“.

Kroatofobija

Pripreme za rat Beograd počeo je nacionalnom homogenizacijom uz huškanje javnosti o ugroženosti srpskoga naroda, još krajem 1980-tih godina. Najveći krivci postaju Hrvati. Cijela se etnička zajednica tretira kao remetilački čimbenik: „Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih srbijanski mediji su radi homogenizacije Srba u tadašnjoj Jugoslaviji i priprema za rat iznimno negativno predstavljali sve hrvatsko, a vrhunac su bile optužbe o krivici za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. To se odnosilo i na Hrvate koji su živjeli u Vojvodini. O njima su plasirane različite dezinformacije i laži, prozivani su da su ‘secesionisti’, optuživani su za ‘ustaštvo’, za financijsko pomaganje rata u Hrvatskoj i potajno naoružavanje u Vojvodini. Posebice je napadana i prozivana Katolička crkva, kao ‘glavni krivac’ u ‘razbijanju’ Jugoslavije. Huškačka politika medija rezultirala je nasiljem nad Hrvatima“.

Pripreme za etničko čišćenje i početak progona Hrvata u Vojvodini

„Plan je, dakle bio etnički očistiti prije svega Vojvodinu (posebno Srijem) od nesrpskog stanovništva i razbiti ovu multikulturalnu oazu te je konačno učiniti potpuno i zauvijek srpskom, a jednako su tako postupali i u Srbiji, pa i na Kosovu. Malobrojna i ranjiva populacija Hrvata na Kosovu koje kolokvijalno najčešće nazivamo ‘janjevskim Hrvatima’ također je bila na udaru. I k njima je dolazio Vojislav Šešelj sa svojim četnicima, a uz to su u krajnje nepovoljnom životnom okruženju trpjeli i mnoge druge pritiske, tako da su 1990-ih gotovo posve iselili sa svojih domicilnih područja (Janjevo, Letnica). Godine 1991. na Kosovu je popisano 8.800 Hrvata, a 1998. bilo ih je 1.800.

(…)

Propaganda koja je prethodila ratu i služila kao oslonac srpskom režimu, bila je vrlo ubojito oružje i njezin utjecaj na javno mnijenje u srpskom nacionalnom korpusu na području tadašnje Jugoslavije bilo je najblaže rečeno značajan. Njoj su podlijegali i mnogi dobronamjerni i pošteni ljudi koji su donosili prosudbe i zaključke pod uplivom medija, a da se nisu pitali koliko u svemu ima istine. (…) Vojvodina nije bila u stanju pružiti otpor ekstremistima iz više razloga. Prije svega, mora se uzeti u obzir mentalitet starosjedilačkog stanovništva (Mađara, Hrvata, Slovaka, Rusina i pripadnika drugih manjina, pa i Srba) koje nije imalo odgovor na agresiju kolonističke populacije kao nositelja velikosrpskog projekta od vremena ‘događanja naroda’ nadalje. (…)

Nevolje za vojvođanske Hrvate započele su odmah nakon što su se ‘drznuli’ politički organizirati u stranku Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (utemeljenu 15. srpnja 1990. u Subotici) i zalagati za političku, kulturnu i gospodarsku ravnopravnost svih Hrvata (i Hrvata – Bunjevaca i Hrvata – Šokaca) koji žive na teritoriju Vojvodine, a srbijanski teror pojačao se nakon početka otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. godine. Prijetnje smrću, čak i putem medija, razne uvredljive poruke, fizički napadi, protjerivanje s radnih mjesta u državnoj službi zbog nacionalne pripadnosti (vojska, policija, carina…), nasilna mobilizacija u JNA i tjeranje na bojišta u Hrvatskoj, bombaški napadi na kuće i imanja, pucanje po kućama, fizičko izbacivanje iz kuća i imanja, odvođenje na ‘informativne razgovore’, šikaniranje djece te ubojstva i slučaj silovanja motiviranih etničkim podrijetlom žrtve bile su metode pritiska na Hrvate da napuste područje istočnog Srijema, Banata i Bačke, odnosno Vojvodine“.

Neumoljiva statistika

„Od sredine travnja 1991. do kraja 1995. zabilježeno je više od sto bombaških napada te paljenja kuća i imanja Hrvata. Zabilježeno je i 16 bombaških napada i oštećivanja katoličkih crkava, samostana i drugih sakralnih objekata u mjestima gdje su vjernici većinom bili Hrvati. Već u rujnu 1990. podmetnuta je eksplozivna naprava u franjevačkom samostanu i crkvi u Baču, spomeniku kulture pod zaštitom države, a u veljači 1991. bomba je podmetnuta i pod vrata sakristije subotičke katedrale. Uslijedili su napadi eksplozivnim sredstvima na crkve i župne stanove i u drugim mjestima gdje žive vojvođanski Hrvati napose u Srijemu (u Šidu, Novom Slankamenu, Hrtkovcima, Novim Banovcima, Petrovaradinu, Rumi, Kukujevcima, Srijemskoj Mitrovici, Moroviću, Gibarcu, Sotu, Beški, Subotici…). Neke od crkava su u potpunosti uništene, poput crkve u Novim Banovcima i Vašici.

Najteže povrede i masovnije kršenje temeljnih ljudskih prava vojvođanskih Hrvata pretrpjeli su između 1990. i 1992. te tijekom 1995. godine. Mnogi su napadnuti samo zato što su Hrvati, no uz svećenike, srpski ekstremisti posebno su napadali viđenije Hrvate i članove DSHV – a, čija su imanja također oštećivana“.

U etničkom čišćenju Hrvata sudjeluju pored paravojnih i regularne vojno-policijske snage Republike Srbije.

Autor je proučavajući povijesnu građu došao do zaključka, o kojem se gorilo kao i činjenici, ali bez dokaza, kako je vladajuća vrhuška tadašnje Srbije, a činili su ju Predsjednik, Vlada, Parlament, vodstvo političkih stranaka i Srpska Pravoslavna Crkva, planski protjerivala Hrvate. Stoga se ovi zločini protiv mirnoga stanovništva, ne mogu pripisati samo jednog političara, povampirenog četnika Voju Šešelja, jer je on dio šireg kruga istomišljenika i egzekutora.

„Premda rata na teritoriju Srbije i Vojvodine nije bilo, u nasilju nad Hrvatima i planskom etničkom čišćenju mjesta s hrvatskim stanovništvom u Vojvodini sudjelovale su i regularne jedinice vojske i policije, kao i paravojne formacije političkih stanaka (uglavnom Srpske radikalne stranke).

Činjenica je da se nasilje i progoni lokalnih ili stranačkih ekstremista i raznih ‘paravojnih’, odnosno pročetničkih formacija nad Hrvatima nisu mogli provoditi tako dugo bez povezanosti sa srbijanskom policijom i Službom državne bezbednosti (odnosno ‘Resorom državne bezbednosti’), te s tadašnjim republičkim i pokrajinskim vlastima“.

Autor je došao do slijedeće spoznaje, a ona je važna kao povijesna istina, ali i kao optužba za planiranje etnocida nad Hrvatima, do otkrića državnoga plana za etničko čišćenje Hrvata:

„Na postojanje plana za protjerivanje ukazuje i interni dokument ‘Resora državne bezbednosti’ (RDB) Srbije iz listopada 1995., u kojem se navodi da je ‘u Vojvodini registrovana delatnost srpskih militantnih grupa koja je sračunata na podsticanje za etničko čišćenje i iseljenje lica hrvatske i muslimanske nacionalnosti’. Da je početkom 1990-ih u Vojvodini provedeno ‘etničko čišćenje’ govori i izjava pokrajinskog (vojvođanskog) sekretara za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, upravu i propise, Tamasa Korhecza, od početka prosinca 2000., kojom je najavio da će Izvršno vijeće Vojvodine otvoreno raspravljati o tome da je u proteklom desetljeću u Vojvodini bilo etničkog čišćenja: (Imali smo primere otvorenog etničkog čišćenja naročito u Sremu i naročito prema hrvatskoj nacionalnoj manjini, koja nije uživala ni elementarna prava. O tome se mora otvoreno govoriti. Mnogi ljudi tada su isterani iz državnih institucija. Pogledajte današnji sastav policije, sudstva, tužilaštva i usporedite ga sa onim od pre deset godina, pa ćete videti da je to tragično’ izjavio je za novosadski magazin ‘Bulevar’, dodavši kako je vršeno i ‘tiho etničko čišćenje’ pripadnika drugih manjina, ‘pošto se znalo da su oni protiv te nacionalističke politike“.

Autor s pravom zaključuje: „Odgovornost srbijanskih vlasti je i u zataškavanju zločina i nekažnjavanju njihovih počinitelja, čak i u slučajevima kad je policija podnijela prijavu. (…) Žalosno je da i danas srbijanska vlast uglavnom negira da je u Vojvodini bilo nasilja nad Hrvatima i progona“. Upravo ova posljednja spoznaja otkriva koliko su u zabludi oni koji vjeruju u skoro normaliziranje odnosa između dviju Država. Vlada Republike Srbije u negiranju učinjenog zla Hrvatima u Vojvodini, uživa podršku svojih etno-centrističkih i četničkim pansrpstvom opterećenih povjesničara.

Procjene o broju protjeranih i na iseljavanje prinuđenih Hrvata

„Procjene vojvođanskih Hrvata o broju protjeranih i zbog prijetnji otišlih Hrvata iz Vojvodine tijekom 1990-tih kreću se od 25.000 do 45.000. Statistički podatci (popis stanovništva iz 1991., 2002. i 2011.) i dokument vojvođanskoga ‘Pokrajinskog sekretarijata (ministarstva, op. ur.) za propise, upravu i nacionalne manjine’, pod nazivom ‘Informacija o kretanju broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u AP Vojvodini u periodu 1991. – 2002. godine’, od 20. rujna 2003. (sadržaj spomenutoga dokumenta naveden je u prilozima ove knjige), ne govore u prilog takvim procjenama. No, pri tom treba uzeti u obzir i moguće manipulacije s popisima (pa i podatcima navedenim u službenom dokumentu), odnosno nazivima kao što su Bunjevci, Šokci i ostali, te činjenicu da su se mnogi Hrvati u popisu stanovništva iz 1991. mogli izjasniti kao ‘Jugoslaveni i neopredijeljeni’. Moguće je i da podaci u navedenoj ‘Informaciji …’ nisu točni, ali su ‘službeni’. Kao mjesta iz kojih su Hrvati protjerani ili izbjegli spominju se Kukujevci, Novi i Stari Slankamen, Hrtkovci, Golubinci, Gibarac, Šid, Morović, Erdevik, Sot, Zemun, Beška, Srijemska Mitrovica, Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Plavna, Ruma, Vašice, Gibarac, Stanišić i druga mjesta“.

Broj Hrvata u Vojvodini 1948. – 2011.

U prilogu knjizi, dr. Nazor je priložio statističku tabelu koja prikazuje etnički sastav Vojvodine od 1948. do 2011. Iz tabele je vidljiv broj Hrvata u navedenom razdoblju: 1948.: 134.232; 1953.: 128.054; 1961.: 145.341; 1971.: 138.561; 1981.: 109.203; 1991.: 74.808; 2002.: 56.546 i 2011.: 47.033. Naravno, vidljivo je i to kako je tekao proces nestajanja Hrvata, bilo kroz asimilaciju, bilo iseljavanjem, tako da su srbijanske vlasti uspjele jednu prosperitetnu, radinu i vitalnu manjinsku zajednicu dovesti do uništenja.

Nestajanje Hrvata u Vojvodini u Hrvatskoj prolazi nezapaženo

„Stradanje Hrvata na području istočnog Srijema, Banata i Bačke, odnosno u Vojvodini i Srbiji, uoči i tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj nije izazvalo znatnije zanimanje hrvatskih medija u 21. stoljeću (nakon 2000. godine) niti je bilo česta tema raznih tribina i međunarodnih konferencija u organizaciji nevladinih udruga koje tragaju za tranzicijskom pravdom i suočavaju nas s prošlošću. (…) U razdoblju od 1991. do 1995. zbog etničke pripadnosti žrtava ubijeno je ili nestalo 17 osoba – 15 hrvatske narodnosti, jedan Slovak i jedna Srpkinja, udana za Hrvata“.

Zlatko Pinter je napisao predgovor svojoj knjizi u kome je podvukao slijedeće: „Knjiga je koncipirana tako da prvi dio sadrži kratku povijest vojvođanskog prostora, koji je kao malo koji u ovom dijelu Europe kroz stoljeća doživljavao česte i burne promjene, pa u nekim krajevima i potpunu izmjenu strukture stanovništva u vrlo kratkom vremenu, s posebnim naglaskom na planske kolonizacije i sustavno ‘posrbljivanje’ kroz dulje razdoblje. (…) Devedesete godine XX. stoljeća bile su sumorne, teške i mučne za manjinske narode u Vojvodini, pogotovo Hrvate, nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. On je još veći uzme li se u obzir da je uz činjenicu da na tom području nije bilo rata, riječ je o lojalnim građanima koji nikad ni jednom svojom gestom ili postupkom nisu izrazili bilo kakav neposluh ili neprijateljstvo prema Srbiji, čak ni onda kad su ubijani, zatvarani u logore, premlaćivani, kad su im paljene kuće ili u njih bacane bombe, kad su nasilno tjerani u rat protiv vlastitog naroda i protjerivani iz svojih domova. Jedina njihova ‘obrana’ ili ‘otpor’ bio je odlazak s pradjedovskih ognjišta“.

Na kraju ove kronologije autor u sažetku ističe:

„U Vojvodini je početkom 1990-tih nad Hrvatima počinjen zločin etničkoga čišćenja za koji je odgovorna tadašnja srbijanska vlast. Na takav zaključak upućuju i podaci brojnih međunarodnih institucija i organizacija za zaštitu ljudskih prava (tijela UN-a, Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu, Helsinki Watch, fond za humanitarno pravo iz Beograda, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji itd.), kao i sama srbijanska statistika, te pojedine presude najviših pravosudnih tijela Republike Srbije i osuđujuća presuda Vojislavu Šešelju od strane MICT-a (Mehanizma za međunarodne kaznene sudove) u travnju 2018., a nakon pada Miloševićevog režima priznali su je i pojedini dužnosnici državne vlasti.

U prilog tome govore i podaci o brojnosti hrvatskoga naroda u Srbiji i Vojvodini.

U Srbiji (s pokrajinama) je 1991. bilo 105.406 Hrvata, a 2002. godine 70.602 (u samo deset godina nestalo ih je 34.894., a njihov udio u ukupnom stanovništvu smanjen je s 1.3 % na 0.9 %. U istom razdoblju u Vojvodini je taj broj pao sa 72.394 na 56.546 (smanjenje od 15.848), dok je udio u ukupnom stanovništvu smanjen s 3,7 % na 2,8%. Promatramo li razdoblje između popisa 1961. i 2011., u samo pedeset godina došlo je do nepopravljive demografske devastacije hrvatske manjine, kako u Vojvodini, tako i u Srbiji.

U Vojvodini se 1961. ukupno 145.341 građanin izjasnio kao Hrvat (postotak u ukupnom stanovništvu bio je 7,8 %), a 2011. godine 47.033 (postotak u ukupnom stanovništvu je samo 2,44 %.

U promatranih pedeset godina apsolutni broj Hrvata u Vojvodini smanjio se čak za 98.308 (ili 67,64 %), dok je njihov udio u ukupnom stanovništvu 2011. više nego trostruko manji nego što je bio 1961. godine.

Hrvati su tijekom cijelog razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata bili izloženi asimilaciji i odnarođivanju. Tako je 1948. njihov udio u ukupnom stanovništvu Vojvodine bio 8,1 %, a 2011. samo 2,4 %; u Srbiji je to 1948. bilo 2,9 %, 2011. samo 0,8 %.

Ovo drastično smanjenje brojnosti pripadnika hrvatske manjine u Srbiji i Vojvodini još je očitije pogleda li se stanje po gradovima, selima i općinama.

(…)

U Zemunu je 1921. bilo 70 % Hrvata (u apsolutnom broju 18.528). Godine 2011. na području općine Zemun živjelo je ukupno 168.170 stanovnika od čega 1.411 Hrvata, što predstavlja samo 0,83 %. Ovaj je grad ogledni primjer koji dokazuje na kakvom su udaru bila sva mjesta sa značajnim postotkom hrvatske manjine.

(…)

Popisom iz 1869. godine Subotica je zabilježena kao jedan od gradova s najvećim postotkom katoličkog stanovništva. Od ukupno 56.323 stanovnika čak 92,7 % bilo je rimokatoličko. Prema popisu iz 1919. u Subotici je bilo 65.135 Hrvata, a prema onom iz 1931. njih 45.792 (od ukupno 100.059 stanovnika). Godine 1991. bilježi se broj od 10.683 Hrvata (10,64 % u ukupnom stanovništvu), a 2011. broj od 9.698 (9,18 % u odnosu na ukupno stanovništvo).

U svakom gradu u Srijemu, Bačkoj i Banatu odvijao se sličan proces demografskog nestajanja manjina od strane Srba. Dok su oni u razdoblju od 1921. do 1991. svoju brojnost gotovo udvostručili, broj svih manjina i etničkih zajednica (izuzev Albanaca i donekle muslimana) se drastično smanjio. No, ono što je još poraznije ogleda se u činjenici da se tamošnje Hrvate ni danas ne ostavlja na miru, nego se vrše nesmiljeni pritisci da i ti ostaci ostataka napuste svoje domicilne, autohtone prostore ili se odreknu nacionalnog identiteta i pretvore u Bunjevce ili Šokce odnosno ‘Srbe katoličke vere’ (tj. da ove subetničke odrednice prihvate u zamjenu za svoj nacionalni identitet) – što je samo prva stepenica k posrbljivanju i nestajanju“.

(…)

Završni uspjeh srpske ideologije etnocentrizma

„To što se 1990-tih godina dogodilo samo je završni udarac jedne ideologije koja je već u desetljećima postojanja prve Jugoslavije na prostorima Srijema, Banata i Bačke krenula u agresivno potiskivanje svih manjina pa i Hrvata, s namjerom njihova uklanjanja ili asimilacije. Beograd, Zemun, Surčin, Novi Banovci, Novi Slankamen, Stari Slankamen, Beška, Kukujevci, Golubinci, Hrtkovci, Novi Sad, Petrovaradin, Srijemska Kamenica, Srijemski Karlovci, Šid, Gibarac, Inđija, Ilig, Ruma, Srijemska Mitrovica, Morović, Vašica, Sot, Sonta, Sombor, Bačka Palanka, Plavna, Vajska, Bođani, Bač i brojna druga mjesta ili su potpuno očišćena od Hrvata ili je njihov broj drastično smanjen. (…)

Stvarni broj ubijeni nikad neće biti utvrđen. Diljem Vojvodine ima slučajeva ‘zagonetnih smrti Hrvata, Slovaka, Mađara i pripadnika drugih manjina (poput, primjerice, navodnog ‘samoubojstva’ Hrvata Ivice Budića iz Golubinaca, zagonetnih smrti Pavla Poljaka iz Novog Slankamena, Vjekoslava Karačića iz Beške itd.), koje vjerojatno nitko nije ozbiljno istraživao. Koliko je njih ‘slučajno’ poginulo u ratu, na odlasku na ratište ili pri povratku kućama, koliko ih je gurnuto u prve redove kako bi stradali, koliko ih je namjerno i planski likvidirano zato što su etiketirani kao ‘antisrpski’ orijentirani kako bi im se potom otela imovina a oni posmrtno okrivljeni da su bili povezani s ‘ustašama’, ‘mafijom’ ili ‘švercerima oružja’, sve to niti je tko istraživao niti će se istina ikad znati. U ozračju kaosa i bezakonja u Srbiji i Vojvodini koje je stvoreno 1990-ih, ljudski život općenito nije bio na cijeni, a životi onih koji nisu bili Srbi vrijedili su još manje.

Isto tako, mora se imati u vidu da su u nekim slučajevima kao ‘kolateralne’ žrtve ubijani i pripadnici drugih naroda (u Sotu su tri i pol mjeseca prije masakra nad obitelji Oskomić -Tomić isti ubojice lišile života Slovaka Stevana Krošlaka, a u Baču je s mužem Stevanom Guštinom ubijena i njegova supruga Nada koja je bila Srpkinja)“.

Zaključak

„Na kraju, moraju se još jednom ponoviti neke činjenice od značaja za razumijevanje događaja u Vojvodini i Srbiji tih 90-ih godina 20. stoljeća. Da se ne zaboravi:

1. Svi progoni, ubojstva i pritisci na građane nesrpske nacionalnosti (pa i u odnosu na demokratski orijentirane Srbe također, što se nikako i nikada ne smije zanemariti i prešutjeti) bili su planirani i provođeni kao državna strategija Srbije i njezinih institucija (policije, političkih struktura, sudstva, tajnih službi), s osloncem na JNA / VJ (u čijem su sklopu po potrebi bile razne ‘specijalne jedinice’, Teritorijalna obrana kao i oružane snage ‘krajinskih’ Srba i Srba iz ‘Republike Srpske’ te brojne četničke dobrovoljačke skupine), KOS i SDB, a svemu su obol dali i Srpska pravoslavna crkva, intelektualna elita, vodeće političke stranke i mediji.

2. Cilj terora bilo je stvaranje nacionalno homogene (srpske) Vojvodine koja je s etnički prilagođenom ‘užom’ Srbijom i Kosovom trebala biti jezgra buduće ‘Velike Srbije’. Da bi se to osiguralo, pristupilo se radikalnim obračunima sa svima u čiju se lojalnost sumnjalo ili su mogli biti smetnja na putu ostvarivanja novog projekta.

3. Protiv onih koji nisu pristali na velikosrpsku opciju, srbijanski režim i njegovi pomagači poduzimali su radikalne mjere, od prijetnji do bombaških napada, paljenja kuća, progona i ubojstava, uz vođenje jedne bjesomučne medijske harange. (U mnogim slučajevima čak ni sudjelovanje u ratu na strani Srbije u postrojbama JNA ili teritorijalnoj obrani, nije bilo jamstvo za ostanak na svom ognjištu. Tako je autor imao prigodu razgovarati s Hrvatom iz istočnog Srijema koji je kao pričuvni kapetan bivše JNA zapovijedao topničkom postrojbom u istočnoj Slavoniji, a nakon toga je protjeran s cijelom obitelji iz svoje kuće). Tako je korak po korak stvarano ozračje u kojem se nije moglo normalno živjeti, pa mnogi nisu ni čekali da ih se izbaci iz stanova i kuća, nego su odlazili i prije samih napada.

4. Da nisu samo oni koji su se ‘bavili politikom’ bili na meti, potvrđuju slučajevi ubojstava u Sotu i Kukujevcima, gdje je s umišljajem i okrutno ubijeno osam osoba (jedna slovačke i sedam hrvatske nacionalnosti) od kojih nitko nije pripadao niti jednoj političkoj stranci (pa ni DSHV – u). Ni žrtve iz Višnjićeva, Hrtkovaca, Golubinaca i Bača, kao i mnogih drugih mjesta, nisu imale nikakve veze s politikom, ali im to nije pomoglo“.

 Ne budimo lakovjerni

(…)

„Već se godinama govori o ‘Memorandumu 2’ čiji je cilj agresorsku Srbiju pretvoriti u žrtvu, krivnju za ratove iz 1990-ih godina prebaciti na narode koji su bili napadnuti, te nastaviti s projektom stvaranja ‘Velike Srbije’, što bi trebalo započeti ujedinjenjem ‘Republike Srpske’ sa ‘Srbijom’ i nastaviti se ‘oslobađanjem’ svih onih ‘srpskih zemalja koje su pod okupacijom’, uključujući i ‘Republiku Srpsku Krajinu’.

Uz sve spomenuto, opća društvena klima u Srbiji i Vojvodini je i danas (2020. godine) krajnje nezdrava i nepovoljna za normalan i slobodan život građana, pogotovo nacionalnih manjina i etničkih zajednica. Kod tamošnjih Hrvata vlada strah koji paralizira, naročito kada je riječ o svemu što su proživjeli 1990-ih godina. Zato se oni najradije odlučuju na šutnju i mnogi su skloni čak i relativizirati i zaboraviti zlo koje se dogodilo, ne bi li živjeli u kakvom – takvom miru i izbjegli srdžbu ‘patriotske’ srpske struje koja im je i onako oduvijek krajnje nesklona.

Žalosno stanje u kojem hrvatski narod u ovim krajevima nestaje u nijemoj šutnji bez prava da barem progovori o svemu što mu se događalo i događa, vidljivo je na svakom koraku, ponajprije ode li se u bilo koje mjesto u kojem su prije rata Hrvati činili većinu stanovništva.

(…)

Nad multinacionalnom i multikulturalnom Vojvodinom i njezinim narodima (uključujući sve manjine i Srbe starosjedioce) počinjen je velik, neoprostiv zločin čije krajnje posljedice danas još uvijek nismo u stanju sagledati u cijelosti. Prošlost se ne može popraviti, ali se iz nje mogu izvući neke pouke“.

Zlatko Pintere je ovom kronologijom stvorio važno historiografsko djelo koje pomaže sagledati početke, tijek i domete srbijanskog etničkog čišćenja Vojvodine od populacije hrvatske narodnosti.

O autoru

Zlatko Pinter rođen je 23. kolovoza 1954. u Zemunu. Odrastao je u selu Plavna nedaleko Vukovara (općina Bač), Bačka, Vojvodina, gdje je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje stječe u Bačkoj Palanci, a potom se po povratku iz vojske zapošljava u Novom Sadu, gdje uz rad studira na višoj ekonomsko – komercijalnoj školi koju završava 1983. godine. Poslije smrti oca 1981. vraća se u Plavnu, gdje živi do kraja kolovoza 1991., kada zbog prijetnji srpskih ekstremista s obitelji napušta svoju kuću i trajno iseljava u Hrvatsku.

Utemeljitelj je Zajednica izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine čija je osnivačka skupština održana 28. prosinca 1991. u Zagrebu. Od jeseni 1991. angažiran je u obrani RH kao dragovoljac, gdje provodi cijeli rat i ostaje u statusu profesionalnog časnika sve do umirovljenja 2007.godine.

Dio zapisa i dokumenata što ih je prikupio poslužilo je kao dokazni materijal za podizanje optužnice Vojislava Šešelja u Den Haagu 2002. godine. Posljednjih nekoliko godina surađuje s Hrvatskim memorijalno – dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, kojem je predao najveći dio prikupljenog gradiva (pisani materijal, dokumenti i izjave svjedoka i očevidaca događaja u Srbiji 1980-tih i početkom 1990-ih godina).

Autor je dvije knjige koje tematski predstavljaju cjelinu: Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća i Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih – Progon i etničko čišćenje 1991. – 1995., a njima se pridružuje i ova treća knjiga s kronologijom terora i progona Hrvata u Vojvodini 1986. – 1995. godina.

 Đuro Vidmarović/https://www.hkv.hr/iHrvatsko nebo