Bolesnik na Balkanu

Prilikom nedavnog posjeta Bosni i Hercegovini slovenski predsjednik Borut Pahor, potaknut glasinama o „dovršetku raspada Jugoslavije“, uputio je pitanje domaćinima, članovima Predsjedništva BiH: „Možete li se vi u BiH mirno razići?“ Kako navodi Željko Komšić, on i Šefik Džaferović rekli su da mirno razdruživanje nije moguće, dok je predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik iznio suprotno stajalište. Što se tiče Komšića, poznato je da on nikoga ne predstavlja, pa bi bilo pametnije da je Pahor uputio pitanje nekom stvarnom predstavniku Hrvata u toj zemlji, primjerice Draganu Čoviću. No, kakvo je zapravo hrvatsko stajalište o sudbini balkanskog „bolesnika“? O tome možemo samo nagađati! Dok Hrvati u BiH, poučeni dosadašnjim neugodnostima, izbjegavaju jasan odgovor na pitanje o budućnosti dejtonske tvorevine, dotle političari u Hrvatskoj uglavnom bježe od preuzimanja (ustavne) odgovornosti za sudbinu tamošnjih Hrvata. Što se tiče javnosti, ona je podijeljena; neki podržavaju sadašnje stanje, drugi bi jurišali na Drinu, treći traže povratak na izvorni Dayton… Najveću podršku uživa opcija koja zagovara hrvatski entitet, odnosno Herceg-Bosnu, no nitko ne zna kako to ostvariti. U međuvremenu, dok gospodarstvo propada a mladi bježe na Zapad, bliže se izbori i vrijeme teških odluka.

Pogled preko granice

Realno gledano, Hrvatskoj u ovom trenutku najviše odgovara održiva, federativno uređena Bosna i Hercegovina. Unitarni ustroj kakav predlažu muslimanski ekstremisti u Sarajevu nije moguć, pa o tome ne treba ni raspravljati. Opcija raspada BiH nije najbolje rješenje, ponajprije zbog složenog pitanja unutarnjeg razgraničenja, ali i nestabilnosti i mogućeg nasilja koji bi uslijedili nakon propasti „Jugoslavije u malom“. Hrvati se, dakle, trebaju kloniti ekstremnih rješenja koja zagovaraju predstavnici druga dva naroda, no isto vrijedi i za „minimalističke“ prijedloge hrvatskih političara, koji probleme samo odgađaju i guraju pod tepih. Nitko ozbiljno ne vjeruje da bi, primjerice, izmjena izbornog zakona riješila nagomilane suprotnosti u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji; bio bi to tek mali korak naprijed u odnosu na sadašnju paralizu. Uostalom, slično stanje imali smo i u prvim godinama nakon Daytona, pa smo vidjeli u što se to izrodilo – vlade Alijanse i Platforme, nasilje SFOR-a, pljačka Hercegovačke banke, pravosudni teror, demografsko propadanje, slučaj Željka Komšića … Ukratko, dvadeset izgubljenih godina!!! Umjesto ponavljanja starih pogrešaka puno je bolja opcija založiti se za raspuštanje Federacije i stvaranje novih entiteta, o čemu tek treba postići dogovor. U protivnom, hrvatsko-muslimanski sukobi mogli bi doista jednog dana uništiti zajedničku državu. Komu je to u interesu?

Pogled preko Miljacke

U posljednjih trideset godina muslimanska politika u Sarajevu čvrsto se držala stajališta da će u bliskoj budućnosti Muslimani postati temeljni narod Bosne i Hercegovine, te svojom brojnošću i natalitetom „pregaziti“ druga dva konstitutivna naroda. Vođen tom računicom, Alija Izetbegović čak je odbio i Cutileirov plan preustroja BiH koji je, u predvečerje rata, Muslimanima nudio nevjerojatnih 44 % teritorija države i pet velikih gradova! Neko vrijeme činilo se da bi Alijina računica mogla uspjeti; prema popisu iz 2013. godine Muslimani-Bošnjaci navodno su premašili polovicu ukupnog broja stanovnika države. Međutim, kad se razmotre i drugi pokazatelji, taj se uspjeh ne doima osobito značajnim. Naime, posljednjih godina kod muslimanske populacije opaža se veliki pad nataliteta, kao i pojačano iseljavanje u pravcu Zapada. Brojke su neumoljive – od 1991. do 2021. broj živorođenih smanjio se tri puta! I druga dva naroda doživjela su demografsku kataklizmu, no Hrvati i Srbi ipak mogu, zlu ne trebalo, računati na podršku matičnih država, dok je Muslimanima najbliži saveznik jako daleko. I pokušaj naseljavanja migranata iz Afrike i Azije pokazao se teškim promašajem. Umjesto da ojačaju islamsku komponentu, došljaci su svojim primitivnim ponašanjem potaknuli još veće iseljavanje domaćih ljudi. U tom pogledu najveću štetu pretrpio je Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću koji se ubrzano prazni, dok je prije rata imao „kosovski“ natalitet. Sve to u Sarajevu izaziva razumljivu zabrinutost, međutim, umjesto da sjednu za stol sa susjedima i dogovore suradnju, muslimanski vođe još se nadaju nekakvom čudu koje će Federaciju pretvoriti u građansku, bošnjačku državu. Što ako čudo izostane?

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo