Javna rasprava o nacionalnom planu oporavka – na neviđeno!?

Predsjednik vlade Republike nam Hrvatske pozvao je danas u Hrvatskom saboru neimenovane sudionike na „javnu raspravu“ o Nacionalnom planu oporavka i otpornosti (NPOO). Riječ je o planu po kojemu bi trebalo u ovoj i sljedećih šest godina svrhovito potrošiti maksimalno 227 milijarda kuna odnosno 30 milijarda eura, koliko nam, po Plenkoviću, EU stavlja na raspolaganje iz triju glavnih izvora u sljedećih sedam godina. 

Iznos je, naravno, maksimalno napuhan, u skladu s Plenkovićevim metodama financijsko-statističkog populizma. Točnije, uračunata su i hipotetska sredstava i ona iz europskih strukturnih fondova do 2020., a koja se mogu povlačiti za ugovorene projekte do 2023., i pomoć od potresa. Nisu spomenuta izdvajanja Hrvatske u proračun EU-a, dakle odljev čistog kapitala koji će iznositi najmanje 3,5 milijarde eura (više od 25 milijarda kuna). Nije objašnjeno da blizu pola sredstava iz Fonda za oporavak (više od pet milijarda eura, oko 40 milijarda kuna) ne dolaze bespovratno, nego kao zajmovi koji će se u nekom trenutku u tom razdoblju morati početi vraćati, s kamatama. Nije spomenuto ni to da rijetko koja zemlja uspije povući sve što joj je na raspolaganju, te da je veliko pitanje u kojem će postotku Hrvatska to uspjeti. Nije rečeno ni to da će se znatan postotak novca koji se tako bude formalno slijevao u Hrvatsku faktički odliti u druge članice EU-a i treće države. Nije spomenuto ni to da će istodobno EU početi ubirati prve poreze izravno iz država članica, recimo na plastiku, pa će hrvatski proračuni ostati bez dijela redovnih prihoda. I nije upozoreno kako će povlačenje sredstava biti dijelom uvjetovano provedbom bolnih reformi i kako će ona u velikoj mjeri smjeti biti odobrena samo ako projekti udovoljavaju prioritetima i kriterijima kako ih protumači Europska komisija.

Plan oporavka, objašnjeno je zastupnicima, bazira se na peterim „komponentama“, iako ih je Plenković nabrojio više: gospodarstvo, javna uprava, pravosuđe i državna imovina, obrazovanje, znanost i istraživanje, tržište rada i socijalna zaštita, zdravstvo, a dodana je  i obnova zgrada. „54 posto plana uložit ćemo u gospodarstvo, i to u niz sektora, kako bismo povećali konkurentnost“, poručio je zastupnicima neiskreni „premijer“ te istaknuo ulaganja u zelenu tranziciju, energetsku tranziciju, obnovljive izvore energije, prometni sustav, vodno gospodarstvo, širokopojasnu infrastrukturu…

Najzanimljivije je pak da ni zastupnicima ni javnosti Nacionalni plan nije stavljen na uvid. Zastupnici su dobili sažetak, točnije: prikaz na 80 stranica plana koji obuhvaća 700 stranica! Oporba je prigovarala, a Plenković je ponavljao da je u 80 stranica obuhvaćeno „sve što je bitno u velikom dokumentu od 700 stranica“. A zatim je posve šeretski pozvao državnog tajnika da zastupnicima pokaže cjelovit plan, kako bi time „dokazao“ da on postoji: „Evo, pokažite ga ovima koji misle da ga krijemo kao zmija noge, da papir stvarno postoji, to je ovaj bucmasti papir.“ Objasnio je da dokument ne donosi Sabor, nego Vlada, pa da ga zastupnici ne moraju ni dobiti cijeloga na uvid, dodavši da Nacionalni plan svakako „zavrjeđuje javnu raspravu“.

Takvim pozivom na javnu raspravu o dokumentu koji nije objavljen, a čini se da ne će ni biti, Plenković je nadmašio samoga sebe dosadašnjega. Je li to uvod i u javnu raspravu o prijedlozima zakona koji će prolaziti javnu raspravu a da pritom ne budu u cijelosti poznati ni zastupnicima ni javnosti? Ili je to skrivanje nečega što se vlada boji pokazati javnosti kako se ne bi vidjelo na što je konkretno odlučila potrošiti glavninu novaca. Kritičari su naime već prije tvrdili da će dvije trećine sredstava otići u javni sektor i državna poduzeća, a svega trećina u privatni sektor. 

U neznanju o sadržaju, orijentir nam mogu biti politički korektni i Vladi dosad lojalni „Hrvatski izvoznici“, pod vodstvom Darinka Bage. On je danas diplomatskim rječnikom u posebnoj izjavi upozorio na „više pitanja i nedoumica oko planirane alokacije raspodjele sredstava“. Izrazio je sumnju da planirana ulaganja ne će „povećati dugoročnu stopu rasta BDP-a, odnosno da ne će osigurati dugoročan održiv rast hrvatske ekonomije“. Opomenuo je vladu da će većina projekata stvoriti dodatne troškove za sve sudionike u projektima, što će inicirati potrebu za dodatnim izvorima financiranja, i to iz vlastitih izvora, a njih ne će biti dovoljno bez dovoljna rasta u proizvodnom i izvoznom sektoru. 

Bago u ime izvoznika sluti  i probleme povezane s kriterijima po kojima će se sredstva dodjeljivati jednima, a ne drugima, i po kojima će se odabirati izvođači. Boji se mijenjanja ’pravila igre’ i korupcije pri raspodjeli tako golemih sredstava. Ima dojam da će biti zanemarena „domaća proizvodno-izvozna prerađivačka industrija“. Primjećuje da „digitalizacija i zelena ekonomija uz predviđeni nivo sredstava za velika, mala i srednja poduzeća ne će biti dovoljni pokretači za snažan iskorak u razvoju i napretku domaće industrije“ te da „projekti usmjereni na infrastrukturu, energetiku, graditeljstvo i turizam ne će pridonijeti značajnom poboljšanju loše strukture hrvatskog gospodarstva“. Nužnim smatra i definiranje kriterija koji će zaštititi domaće gospodarstvo.

Hrvatski izvoznici potvrđuju i ono što je ovdje već spomenuto: da će „u realizaciji velikih i složenih projekata dominantan dio povučenih sredstava završiti s vremenom u inozemstvu – u rukama inozemnih poduzeća koja će na natječajima dobiti posao – bilo zato što alternativnih nema u Hrvatskoj, bilo zato što će imati konkurentnije ponude i kapacitet za uključivanje u velike projekte. A takva velika inozemna poduzeća, koja su već danas nositelji sličnih projekata u RH, tek u maloj mjeri pridonose poboljšanju ekonomske pozicije domaćih podizvođača i dobavljača, koji se često nalaze u ekonomski i ugovorno neprimjereno podređenoj poziciji.“ Neriješeno je i pitanje odakle radna snaga za potrebe gospodarstva. Izvoznici stoga „smatraju domoljubnom obvezom da se značajan dio sredstava iz NPOO-a iskoristi za programe povratka mladih iz inozemstva“. Osvrću se i na pojam „bespovratnih sredstava“, potvrđujući našu ocjenu da „najveći dio povučenih sredstava Hrvatska financira i financirat će u budućnosti uplatama sredstava u korist proračuna EU-a“. Smatraju korisnim da dio sredstava namijenjen Hrvatskoj bude stavljen na raspolaganje ne po općoj formuli na razini EU-a, nego s obzirom na specifičnosti zemlje.

(E, taj film ne bute gledali!)

(Z. G.)/Hrvatsko nebo