Jareb: Novi nastavak srpske kampanje u difamiranju bl. Stepinca

Novi nastavak srpske kampanje u difamiranju bl. Stepinca i zaustavljanju njegove kanonizacije

Prošlih smo dana iz pera jednog trbuhozborca SPC-a u Hrvatskoj (u partijskoj terminologiji riječ bi bila o „korisnoj budali“ – „useful idiot“ na engleskom jeziku) bili lobotomizirani „otkrićima“ o dva pisma koja je bl. Alojzije Stepinac u svibnju i lipnju 1941. pisao papi Piju XII, što je inače bilo na nešto drugačiji način prenošenje istih „otkrića“ iz snažne gebelsovski vođene kampanje u srbijanskim medijima. Pritom je bilo za očekivati da se kampanja koja se nadovezuje na naizgled ničim isprovocirane riječi patrijarha srpskog Porfirija za HRT i nastavi te se je to i dogodilo.

Ovaj put je udjela uzela i srbijanska podružnica ruske promidžbe pod nazivom Sputniknews. Riječ je o izjavama umirovljenog srbijanskog diplomata i nekadašnjeg srpsko-pravoslavnog člana mješovite komisije Darka Tanaskovića, koji je kao ondašnji predstavnik Srbije pri UNESCO-u očito bio svojevrsni časnik za vezu između srpske države i SPC-a (prilog Nataše Milosavljević, „Tanasković otkriva za Sputnjik: Sve su manje šanse da Stepinca kanonizuju u sveca”).

Tijekom rada Komisije nije ga se gotovo uopće čulo, no za pretpostaviti je da je kao čovjek upućen u svoj posao diplomata bar revno izvješćivao svoje pretpostavljene u Ministarstvu inostranih poslova Srbije, odnosno srbijansku vladu i predsjednika. Dakle, srpsko-pravoslavna strana Komisije odražavala je tadašnje i sadašnje srpsko društvo i državu – simbiozu cezaropapističkog SPC-a i srpske države. Tanasković nije dakle kojekakvo potkapacitirano piskaralo ili samozvani „stručnjak“, nego iskusan diplomat i sveučilišni profesor, pa njegovim stajalištima treba pridati posebnu pozornost.

Za pretpostaviti je da je diplomat takve razine bio dobro upućen u stajališta SPC-a i da njezini predstavnici pred njim nisu imali tajni. Na takav bi način trebalo gledati na njegove izjave, koje su posve u skladu sa stajalištima te Crkve i države koju je do nedavno predstavljao pokojni patrijarh Irinej u odnosu prema Katoličkoj Crkvi te prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, pa prema tome posebice prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. A one se već desetljećima svode na stereotipe o Katoličkoj Crkvi i njezinim prelatima kao „ustaškim vikarima“, kao onima koji ne samo da su navodno podupirali ustašku politiku i zločine nego ih i poticali pa i sudjelovali u njima. Predaleko bismo otišli u nabrajanju stereotipa koji su inače uglavnom plod mašte „hrvatskih“ komunista iz 1946. godine i koji se uvijek iznova recikliraju i umataju u novi celofan.

Zbog toga su srpskim mitomanima dobro došla dva javnosti dosad nepoznata pisma bl. Alojzija iz 1941., koja se nastoje prikazati duboko problematičnim. Pisma su u Vatikanskom arhivu pronašli istraživači koje je u tijeku rada Komisije angažirala srpsko-pravoslavna strana, čije je prijepise (ne i preslike izvornika) i prijevod prijepisa na srpski jezik na posljednjem zasjedanju Komisije u srpnju 2017. ostalim članovima ista i objavila. O tim pismima smo kolega Krišto i ja u posljednjih nekoliko dana dosta toga napisali i objavili u medijima, pa držim nepotrebnim osvrtati se više na njih.

Držim zanimljivijim smjestiti Tanaskovićeve izjave u kontekst kampanje koja se vodi u medijima, a naslanja se na Porfirijevu izjavu. On je pritom prvi član nekadašnje komisije koji se je opširnije osvrnuo na neke aspekte njezina rada. Njegove izjave o karakteru Stepinčeva djelovanja tijekom Drugoga svjetskog rata opće su mjesto srpsko-pravoslavnog shvaćanja i tumačenja njegovih poteza, pa ih on gotovo papagajski ponavlja. Pritom se i tu proteže uvijek prisutna relativizacija njegovih poteza o tome da je nešto morao znati iako nema nikakvih dokaza da je to znao („morao je da zna“).

Puno zanimljivije su neke Tanaskovićeve izjave koje govore o modusu operandi SPC-a u vezi nastojanja da zaustave kanonizaciju bl. Alojzija. Držim da pritom nije nebitna općepoznata činjenica da papa Franjo od početka svojega pontifikata iskreno i dosljedno zastupa ekumenski dijalog s pravoslavnim kršćanima. Pritom sam stekao dojam da iz perspektive nadbiskupa Buenos Airesa nije mogao steći potpun uvid u potankosti njihova odnosa prema Katoličkoj Crkvi u cjelini, a posebice prema Crkvi u zemljama koje su povijesno ili još uvijek na meti imperijalnih pretenzija država u kojima one djeluju kao cezaropapističke crkvene organizacije i čijim interesima uvelike služe, pri čemu se interesi crkve i države uvelike prožimaju.

Nije zbog toga neobično što Tanasković zapravo opisuje modus operandi nekadašnjeg patrijarha Irineja, koji je pretenzije SPC-a predstavio i kao uzajamne interese Pravoslavlja. Sputniknews naime tvrdi kako „Tanasković (…) otkriva i da je naš blaženopočivši patrijarh Irinej u prepisci sa papom Franjom upravo insistirao na tome da vernici SPC, Srbi u celini, a i većina pravoslavaca u svetu ne bi mogli da prihvate da nadbiskup Stepinac sa svojom ulogom u istoriji bude svetitelj u hrišćanstvu. [tekst podebljao M. J.] Papa Franja je, kaže Tanasković, to dobro razumeo i insistirao je na tome da ne smeju da se donose odluke koje će još više da podele hrišćane.“ Riječ je dakle o svojevrsnoj moralnoj ucjeni – ako ne prihvatiš naša stajališta nema dijaloga i dovodiš do podjele među kršćanima, a zna se pritom da je papi Franji na srcu upravo jedinstvo kršćana. Pritom ucjena nije dijalog!
Zanimljiva je i Tanaskovićeva ocjena rada Komisije. On naime tvrdi kako je „naš“ dio „komisije (…) imao uvid u sasvim dovoljan broj dokumenata uključujući i ova pisma da može da zastupa stav koji druga strana nije do kraja prihvatila.

Oni nisu poricali dokumenta, kaže naš sagovornik, ali ih jesu drugačije interpretirali.“ Ova je tvrdnja krajnje bezobrazna i ne temelji se na činjenicama. Kao prvo, hrvatsko-katolička strana ne samo da nije „do kraja prihvatila“ navedeni „stav“ srpsko-pravoslavne strane, nego ga uopće nije prihvatila i prema njemu se je potpuno niječno odnosila. To nije ni po čemu neobično s obzirom da je dobar dio „dokumenata“ na kojima je srpsko-pravoslavna strana temeljila svoje tvrdnje bio plod krivotvorina ili poluistina, i to dobrim dijelom onih iz 1946. godine. Zanimljivo je zbog toga ovom prigodom podsjetiti na tvrdnje Nikole Žutića, jednog od srbijanskih povjesničara koji su radili za srpsko-pravoslavnu stranu Nikole Žutića. On je, kako je to u svojemu prikazu knjige koje objavio u suatorstvu Ljubodragom Dimićem, naveo Jure Krišto (Jure Krišto, „Dva srpska povjesničara o Stepincu: Povodom knjige Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941) (Beograd: ‘Filip Višnjić’, 2017), 456 str.“, Časopis za suvremenu povijest (2019.), br. 3: 963.), istaknuo kako je „pakrački episkop Jovan Ćulibrk upozorio vodstvo SPC-a da ne bi bilo dobro upotrebljavati dokumente kojima su se komunisti služili na montiranome suđenju nadbiskupu Stepincu. Opet nas Žutić obavještava da je SPC zahtijevao od svojih eksperata pronalaženje novih dokumenata, iz čega proizlazi da, unatoč uvjeravanju predstavnika te Crkve i drugih krugova o postojanju novih dokumenata, nije bilo drugih dokaza za optužbe protiv Stepinca osim onih koje su komunisti upotrijebili na nadbiskupovu suđenju.“ Inače je zanimljiv izbor Žutića kao stručnjaka od strane SPC-a, s obzirom da on ne priznaje postojanje hrvatskoga naroda. Tako je 2012. godine u predgovoru knjige o Đuri Viloviću istaknuo kako je ista tiskana „srpskom latinicom zbog brojnih Srba rimokatoličke vjere tzv. Hrvata, i stranaca u njihovim nacionalnim redovima“. U knjizi o nadbiskupu Stepincu iz 2017. godine otvoreno nijekanje zamijenjeno je floskulama o „vatikansko-habzburškom projektu stvaranja hrvatstva“ te o tome da je navodno „nasilni“ državnopravni „nacionalizam hrvatstva jedinstvena pojava u svjetskim razmjerima, pošto je ta hibridna nacija stvorena bez jedinstvenog etničkog istorijskog korijena. Nacionalizam hrvatstva je državnopravjni nacionalizam proistekao iz vjerskog (rimokatoličkog) nacionalizma i izmišljenog (mitološkog) feudalno-staleškog nacionalizma (aristokratski nacionalizam tzv. Hrvatskog plemstva).“

Toliko o pristupu i „ekumenskim“ namjerama srpsko-pravoslavne strane. Sapienti sat!

Također se nadam da je napokon došlo vrijeme da se objave svi materijali nastali radom Komisije, bar oni s hrvatsko-katoličke strane. Držim da bi tim objavljivanjem, posebice naših prikaza radova koje je priložila srpsko-pravoslavna strana, vrlo brzo prestale manipulacije koje se ponovo ovih dana pojavljuju pred našim očima.

Vratimo se ipak Tanaskovićevoj izjavi o tome kako je jedan „od veoma značajnih aspekata rada ove komisije (…) privlačenje velike pažnje domaće i strane javnosti na ovaj slučaj što je pomoglo da se vidi da je stvar krajnje sporna i problematična tako da postaje sve teža za onoga ko bi želeo da ga kanonizuje da to zaista i učini.“ U središtu je dakle privlačenje „domaće i strane javnosti“, a jedino što je do javnosti moglo doći s obzirom da javnost zbog odluke da se ne ide van s detaljima u njezinu radu bili su halabuka i privlačenje pozornosti. SPC je dakle rad komisije shvatila kao mogućnost snažnog medijskog djelovanja, pri čemu su impotentnost i naivnost hrvatskih medija i krugova uvelike pomogli osnaživanju srpsko-pravoslavnih stajališta. Temelj je dakle srpsko-pravoslavnog pristupa u stvaranju dojma, percepcije, pa neka se na temelju takve percepcije i medijske navale netko usudi kanonizirati „duboko problematičnog“ Stepinca, kao da za postupke njegove beatifikacije i kanonizacije nisu proučene i raščlanjene tisuće i tisuće dokumenata i drugih dokazala.

Držim kako je spomenutoj percepciji očito pomogla i činjenica da se o radu Komisije nije u javnosti osim šturih propćenja moglo znati gotovo ništa. Sputniknews pritom tvrdi kako zbog „osetljive problematike, Mešovito pravoslavno-katoličke komisija koja je godinu dana razmatrala ulogu Stepinca u Drugom svetskom ratu, a čiji je Tanasković bio član, nije o svom radu obaveštavala širu javnost. Tako se, kaže on, sprečavalo da se šire različite poluistine.“ Pritom koliko mi je ostalo u sjećanju svojevrsni dogovor o tome da se ne će izlaziti s detaljima o radu komisije i nije bio dogovor dviju strana nego unaprijed priopćena odluka predsjedateljstva Komisije da se to ne će raditi. Držim da je šteta što je do toga došlo jer je upravo netransparentnost rada Komisije omogućila širenje poluistina, primjerice u jednom „hrvatskom“ mediju kroz tipkovnicu jednog „hrvatskog“ trbuhozborca SPC-a koji nas je unaprijed „obavještavao“ što sve srpsko-pravoslavna strana namjerava učiniti na nekima od tada budućih zasjedanja komisije. Držim da bi neposredna objava radova i stajališta dviju strana komisije puno više pomogla u dijalogu i uviđaju javnosti u to tko nastupa na temelju relevantnih povijesnih izvora, a tko na temelju protukatoličkih pamfleta iz četrdesetih godina 20. stoljeća. No, bilo je kako je bilo i to se nažalost ne može promijeniti, a članovi hrvatsko-katoličke strane Komisije su sve do pred nekoliko dana poštovali spomenuti dogovor. Pritom treba spomenuti kako su spomenutim stajalištima SPC-a i srbijanske politike pomagali i pomažu nastupi nekih „trbuhozboraca“ u Hrvatskoj, koji često u ime samozvanog antifašizma ocrnjuju vlastitu zemlji i osobito Katoličku Crkvu u njoj kao fašistoidne i krajnje crne. Ne treba pritom ni naglašavati da u Srbiji nema ni jednog takvog „srpskog“ glasa sličnih ovim „hrvatskim“ koji kopaju jamu vlastitoj zemlji i vlastitom narodu. Podsjetio bih ovdje na spomenuti partijski pojam „korisne budale“.

Pri kraju valja prozboriti i koju o Tanaskovićevoj tvrdnji o mogućem nastavku dijaloga o blaženom Alojziju. On tvrdi kako „ne verujem da će ova komisija i dalje raspravljati o ličnosti i delu nadbiskupa Stepinca pre, za vreme i nakon Drugog svetskog rata ali postoji želja i verujem da je obostrana, da se nastavi dijalog o toj teškoj temi, jer je i započet u jednoj korektnoj atmosferi.“ Kao prvo, komisija je završila sa svojim radom te više ne postoji, pa i zbog toga nije moguće da ona nastavi dijalog. Uz to je pitanje je li riječ o dijalogu. Ne držim naime raspravu koja se temelji na promicanju olinjalih tvrdnji iz poslijeratnih komunističkih pamfleta dijalogom nego o mučnom sukobu između promidžbe i historiografije. Držim da nitko normalan s hrvatske strane nema potrebe sudjelovati u takvom „dijalogu“ jer on to nije. Dijalog koji bi to stvarno bio temeljio bi se na uvriježenoj historiografskoj metodologiji koja bi se bavila raščlambom relevantnih povijesnih izvora, u što ulazi i njihovo kritičko preispitivanje, a ne nametanje krivotvorina i čudnovatih i izvan konteksta vremena izvučenih pogleda na prošlu stvarnost i konkretno djelovanje povijesnih osoba u njoj. U takvom pristupu nema floskula o tome da je netko „morao da zna“ za nešto što se je dogodilo ako za to nema konkretnih izvora koji bi to potvrdili, nema insinuacija o tome kako se je netko trebao ponašati u jednom posve drugačijem vremenu i kakav je rječnik tada morao koristiti bez poznavanja onoga što se je tada stvarno događalo.

Na samom kraju treba prokomentirati i Tanaskovićev zaključak kako su završni „sastanak članovi Komisije (…), dodaje naš sagovornik, imali sa papinim sekretarom kardinalom Pjetrom Parolinom i to je indikativno, jer je članove pre početka primio papa Franja, a na kraju nije. ‘To je jedan signal da Vatikan računa da će se o tome razgovarati.’“ Teško je govoriti o bilo kakvom signalu jer nije točno da je papa na početku primio članove Komisije. Tanasković nije bio nazočan na prvom sastanku Komisije u Rimu u lipnju 2016., pa je očito kako mu ostali članovi Komisije nisu dobro prenijeli što se je na tome zasjedanju dogodilo. Formalni prijam kod kardinala Parolina 2017., dakle visokopozicionirane osobe u službi Svete Stolice i Katoličke Crkve koja je po rangu (diplomatskim rječnikom rečeno) niža od osobe Svetoga Oca, stvarno se je dogodio, no ničeg sličnog nije bilo na prvom zasjedanju u Rimu 2016. godine. Točno je doduše da su članovi Komisije susreli papu, odnosno on im prišao i kurtoazno ih je pozdravio u prolasku prigodom dolaska na večeru prvog dana zasjedanja u restoranu Doma svete Marte, u kojemu su bili smješteni i u kojemu papa Franjo boravi. Dakle, usputni susret prije početka večere i formalni prijam kod kardinala Parolina su nešto što nije usporedivo i na temelju tako nečega ne mogu se izvoditi znakoviti zaključci. Pritom treba dometnuti kako su neki srpsko-pravoslavni članovi Komisije tijekom druge večeri na istom mjestu, u restoranu Doma svete Marte, imali još jedan susret s papom Franjom. Došavši naime na večeru i smjestivši se u svojemu kutu restorana s pratiocima, papa Franjo po svoj prilici nije očekivao da će mu ti članovi pristupiti i ponuditi ga rakijom iz bočica koje su sa sobom nosili. Možda je i tu gotovo felinijevsku scenu u restoranu Doma svete Marte u kojoj ozareni srpsko-pravoslavni članovi Komisije hitaju prema papi s bočicama rakije Tanasković uzeo kao nešto indikativno. Možda su to oni tako i shvatili, i možda je nuđanje rakije jedna od metoda djelovanja SPC-a, no ne držim da je indikativno u smislu u kojemu je to Tanasković shvatio.