Damir Pešorda: Besmisleno ponižavanje

Uobičajilo se u posljednje vrijeme da nogometaši u zapadnom svijetu prije utakmice kleknu u znak podrške borbi pokreta Black Lives Matter protiv rasne diskriminacije. U tom klečanju posebno su revni Englezi i Amerikanci. Jedni najveći kolonijalni porobljivači i eksploatatori tuđih dobara u povijesti svijeta, drugi posljednji robovlasnici u kršćanskom svijetu. Kada oni kleče, valjda znaju zašto kleče. No, što u toj priči traže Hrvati? Reprezentativci hrvatske U-21 reprezentacije prije utakmice s Engleskom klečali su tijekom intonacije nacionalne himne. Tko ih je uputio da to čine, ne zna se, no očito je da u Bišćanovoj reprezentaciji pušu neki drugi vjetrovi, kojih, nadam se, nema u Dalićevoj reprezentaciji.

  Poljaci i Česi su u sličnim situacijama odbili kleknuti, svjesni da nema nikakve logike ni smisla da to čine. Takozvana ”bijela krivnja” u zemljama srednje i istočne Europe nema ama baš nikakva opravdanja. U zapadnoj Europi i u Americi možda premda je i to upitno, no suludo je očekivati od Hrvata ili Slovaka da osjeća krivnju zbog nepravdi nanesenih crncima. Međutim, Hrvati su usprkos tomu, čini se, uspjeli osjetiti dovoljno krivnje da kleknu u Engleskoj. Ili je netko stariji tim mladim  igračima sugerirao kako bi bilo uputno da budu u trendu. Ima ta udvorička, snobovska,. Imitatorska žica u hrvatskom biću. Na nju i naši neprijatelji uvijek računaju.

   Bit će, međutim, dobro ako je samo to u pitanju, ako nije u pitanju neka ozbiljnija napuklina u veličanstvenom monolitu hrvatskog reprezentativnog nogometa koji je do sada postojano odolijevao nasrtajima sa svih strana na jednu od posljednjih utvrda nacionalnog ponosa i hrvatskoga pobjedničkoga duha. Ukratko, bit će dobro ako nije riječ o smišljenom i ciljanom podrivanju pobjedničkog mentaliteta u hrvatskom reprezentativnom nogometu. Budimo realni, nije usahnula ona crna ruka koja je crtala kukasti križ na Poljudu. Naprotiv, mišićavija je i jača nego ikada od Domovinskog rata do danas. Fascinantno je kako smo mi kao narod mirno prešli preko toga da nas je netko, tko živi ovdje s nama i među nama, pokušao prokazati pred Europom i svijetom kao naciste. U ratu smo otkrili minere miniranje židovskog dijela groblja Mirogoj i židovske općine u Zagrebu, dok u miru crtače s Poljuda ne uspijevamo otkriti.

   Od Jovanovićeve najave čišćenja ”močvare” prošlo je dosta vremena, projekt rušenja hrvatskog nogometa i njegova utapanja u regionalno sivilo, kakvo god da tom sivilu dali ime, još nije uspio, ali se od njega nije odustalo. Naprotiv! Eliminacija Zdravka Mamića iz hrvatskog nogometa, što god tko mislio o njemu, jedno je od važnijih postignuća tih zakulisnih igrača. Kad i ako Dinamo preuzmu strukture nalik ekipi iz Udruge Naš Hajduk, hrvatski klupski nogomet će početi slabiti i kliziti prema nekom obliku regionalne lige, a ubrzo za njim počet će i kriza hrvatskog reprezentativnog nogometa. Na žalost, od dvije tisućite naovamo zakonomjerna je pojava da svaka promjena u hrvatskim kulturnim, političkim, sportskim i drugim institucijama ide u smjeru slabljenja hrvatskog i jačanja ”regionskog” pečata na njima.

   U klečanju hrvatskih mladih reprezentativaca nema vjerojatno takvih natruha, već je ono posljedica globalnih trendova, međutim svako ustupanje nacionalnog pred globalnim dovodi nužno i do otvaranja prema regionalnim projektima. Hrvatska je mala zemlja i njezina nacionalna vrsta u bilo kojem sportu zapažen rezultat može postići jedino pod uvjetom da je nošena izuzetnim nacionalnim nabojem. A što se tiče globalnih pitanja, Hrvatska također ne smije sebi dopustiti da snosi ikakvu odgovornost u ime zapadne civilizacije. Zbog svoga geografskoga položaja i povijesne sudbine Hrvatska je participirala u vrlo malo dobroga što je ta civilizacija svojim pripadnicima nudila, a stoljećima je trpjela napade i pustošenja braneći Zapad od Istoka. Stoga, osim pred Bogom, klečati možemo i trebamo jedino pred onima koji su se žrtvovali za slobodu koju danas imamo. I, bojim se, uludo je rasipamo.

Damir Pešorda/Hrvatsko nebo