Šiljo: Devedeset zagrijanih za prošlost, jedan za sadašnjost i budućnost
Vrijeme:7 min, 33 sec
Pa ipak, razmišljati moramo. U tom razmišljanju nužno se javlja pitanje: Kako promijeniti sadašnje stanje u Hrvatskoj, i to nabolje? Ono je takvo da imamo državu, a da njome ne upravljamo mi, nego neki uglavnom odrođeni ili
anacionalni političari, takve stranke, institucije, poduzeća i udruge, takve strukture, takvi mediji, takvi kadrovi na položajima i takvi inozemni čimbenici? Možemo li stanje promijeniti tako da „mijenjamo“ prošlost kako bismo se oslobodili u sadašnjosti ili tako da mijenjamo sadašnjost kako bismo „oslobodili“, osvijetlili i istinu o povijesti? Gdje je ono pravo „bojno polje“? Neka svatko dobro promisli i u svojoj si svijesti na to pitanje odgovori! Šiljo odnosno članovi poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost već su se davno odlučili za ovaj drugi odgovor, iako dovoljno svjesni važnosti i onoga prvoga, onoga iz „mitske“ sfere. Dokle se dovoljno Hrvata ne odluči za suočavanje s današnjicom, prevelik dio hrvatskog naroda ostat će sužnjem prošlosti, sužnjem mitova, pa i mita o „Tuđmanovu HDZ-u“, ili pak nekih novijih mitova koji ga pokušavaju istisnuti, a ne će tražiti ni nalaziti zbiljske odgovore na zbiljske današnje izazove.
Zagreb – Teg Republike Hrvatske (bivši „Trg maršala Tita“), 11. travnja 2021.
Stjecajem okolnosti, Hrvati su iznova jače uronjeni u povijest, zaokupljeni poviješću, prkosni zbog negativnog prikazivanja vlastite novije povijesti, što je nedavno izazvalo i pokretanje peticije za utvrđivanje odgovornosti na HRT-u. Spremni su radije inatiti se na području u mitskim zonama 20. stoljeća nego se angažirati u pitanjima ovog stoljeća i ove uzburkane i možda politički prijelomne godine 2021.
Letimičan pogled na portale pokazuje prevlast usmjerenosti na prošlost
Da je tako, pokazuje već letimičan pogled na portale i druge medije, osobito kada dođu ili se problematiziraju Veliki Datumu kao što je 10. travnja, 8. svibnja, 30. svibnja, 25. lipnja, 5. kolovoza, 18. studenoga… Da je tako, potvrdit će svakomu i kratak uvid u dva od nekoliko posljednjih tekstova na portalu Hrvatsko nebo, trenutno (nedjelja u podne): bok uz bok jedan drugomu:
GLAS IZ WASHINGTONA Šime Letina: 10. travnja uspomena i nada
i
Prvi članak, koji pozitivno i informativno podsjeća na dan kada prije 80 godina bila uspostavljena „Nezavisna Država Hrvatska“, i na njegovo značenje i posljedice, označilo je dosad sviđalicom (što mogu učiniti samo oni koji su logirani na Facebook) više od 1500 čitatelja, što je iznimno velika brojka u usporedbi s prosječnim brojem sviđalica uz ostale članke na ovom portalu.
Drugi spomenuti članak, koji se bavi sadašnjim trenutkom te poziva na aktivnu nacionalnu mobilizaciju radi rješavanja nimalo ugodne situacije u kojoj se danas nalazi hrvatski narod u svojim dvjema nacionalnim državama (Hrvatskoj i BiH), skupa s iseljenima na sve strane svijeta kojima je i dalje stalo do domovine njih ili njihovih predaka, označilo je sviđalicom svega 17 osoba. Devedeset naprama jedan usporedi li se zagrijanost za prošlost sa zagrijanošću za sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda.
Možda ta usporedba nije reprezentativna, ali je svakako indikativna. Ako tko sumnja u to da bi ona bila dovoljno pouzdana, neka razmotri još jednu usporedbu. Peticiju kojom se traže smjene i utvrđivanje odgovornosti na HRT-u (zbog prosrpske i protuhrvatske uređivačke politike u informativnim i nekim drugim programima i servisima tzv. Hrvatske televizije i zbog ignoriranja same peticije) potpisalo je do sada nešto manje od tri tisuće ljudi, dakle ni dvostruko više od broja onih koji su tekst o 10. travnja 1941. ’lajkali’ samo na portalu Hrvatsko nebo! A da se peticija potpisuje, o čemu već dva tjedna izvješćuju brojni portali, dok se informacija i pozivi na potpisivanje šire i po društvenim mrežama i putem nebrojenih privatnih poruka i prosljeđivanja poveznice, stigla je zasigurno do više desetaka, ako ne i do više stotina tisuća Hrvatica i Hrvata, pa i do brojnih drugih ljudi!
Kao da nam je bliža 1941. negoli 1991. ili 2021.
Usporedo s time, ovih dana kolale su po društvenim mrežama i u privatnim dopisivanjima brojne poruke u kojima se izravno ili neizravno čestita 10. travnja kao dan prve hrvatske države u novijoj povijesti, tj. dan proglašenja NDH. Iako svi znaju da je ta država propala 8. svibnja 1945. i da ju nitko nikada više ne će oživiti ni uskrisiti, ni u ondašnjim ni u nekim drugim granicama, nego da od 25. lipnja 1991. imamo, iako ga na žalost službeno ne obilježavamo, Dan Republike Hrvatske (ne kao Dan državnosti, to je nešto drugo, to je dan višestoljetne ideje hrvatske državnosti i hrvatskoga državnog prava kojoj je čuvar do g. 1918. bio Hrvatski sabor!), dok u susjednoj BiH imamo neke druge datume kojima se obilježava ove ili one događaje kao datume konstituiranja današnje BiH, washingtonskim i daytonskim sporazumima ugašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili pak čega drugoga.
Ispada dakle da je za mnoge vremenski i afektivno bliži onaj datum iz 1941. nego ovaj iz 1991., koji je pola stoljeća bliži i koji opisuje realitet u kojem danas doista živimo mi koji živimo u Republici Hrvatskoj, koji imamo njezino državljanstvo (putovnicu) ili koji ju osjećamo kao formalno i stvarno matičnu domovinu svega hrvatskog naroda. Ispada i to da smo dramatičnije uzbuđeni zbog zbivanja iz godine Gospodnje 1941. negoli zbog zbivanja iz godine Gospodnje 2021., tj. onih koji se događaju sada, pred našim očima.
Zašto je tako, to bi se moglo i moralo i znanstveno i na druge načine istraživati i tumačiti. Općenito rečeno, mora se primijetiti kako nije normalno da je bilo koji narod neusporedivo „zagrijaniji“ za identificiranje s nečim iz prošlosti čega je davno nestalo i što je opterećeno određenim neopravdanim, ali dijelom i opravdanim hipotekama nego s nečim iz neposredne sadašnjosti. Osim, naravno, ako smo u religijskim, u vjerskim područjima, kao kada recimo obnavljamo sjećanje na Muku Gospodnju, na Križni put, tako kao da se evo-na Muka Gospodina našega upravo sada – ili iznova sada – događa pred našim očima i u našim dušama i tijelima.
Stalno se dosiplje nova sol na povijesne rane hrvatskog naroda
U svakom slučaju, okrenutost tolikih (koliko doista u postotcima od svega naroda, teško je reći) Hrvata bližoj i donekle daljoj prošlosti (kraljevina SHS i atentat na Radića u beogradskoj Skupštini, hrvatsko-srpska koalicija s početka prošlog stoljeća, Starčević, Strossmayer, Garašinovo „Načertanije“ /Nacrt/, ban Jelačić, Zrinski i Frankopani, Zrin, Gvozdansko, pad Bosne, Krbavska bitka… kralj Tomislav, Tanajske ploče) mora ima svoje opipljive uzroke. Oni su svakako u tomu što poglavito prošlostoljetna nacionalna povijest nije sustavno, objektivno ni pošteno istražena, opisana, vrjednovana ni prikazana do danas. A možda su još više u tomu što razni hrvatski neprijatelji, ideološki zaslijepljeni domaći „antife“, jugoslaveni, titoisti, neokumunisti, srpski mitomani i svakojaki tuđinski agenti i plaćenici odnosno produžene ruke struktura bivše države koje su se obnovile i ojačale praktički svaki dan u javnom prostoru povrjeđuju rane na biću onog dijela hrvatskog naroda, rane nanesene zlosiljima, neistinama i nepravdama. Riječ je o ranama koje znatan dio hrvatskog naroda već jako, jako dugo nosi na svom tijelu, a vlasti mu ne pomažu da ih zacijeli, nego čine ili omogućuju da se stalno dosiplje nova sol na te iste rane.
Taj dio Hrvata nije zadovoljan takvim stanjem, želi ga promijeniti, želi da ne ostane tako, želi uzvratiti onima koji siju laži i potvore, koji i mrtvima i živima stalno iznova nanose riječima i djelima nove nepravde, a što im omogućuje velika ’mašinerija’ i ’menažerija’ aktualne otuđene vlasti, takvih politika, struktura, institucija i medija, a osobito (unatoč svemu: najgledanije) javne, ali i privatnih televizija. Želja da ne ostanemo zatočenici „crnih legendi“, nego da istina u svojoj punini izađe na svjetlo dana i da se kao takva naučava posvuda pokretač je spomenute „zagrijanosti“. Ljutnja, srdžba i gnjev na osporavatelje, poricatelje, lažljivce i zatornike hrvatskih istina i hrvatskog ponosa i hrvatske samosvijesti pokreće mnoge Hrvate na posezanje za već davnim povijesnim datumima, za mitskim nadnevcima kao za svojevrsnim štitom kojim se brani i sebe današnje, kojim se iznova potvrđujemo mi današnji. I to je u tim i takvim dimenzijama posve razumljivo.
Razmišljati se mora: Kako promijeniti sadašnje stanje, i to nabolje?
Pa ipak, razmišljati moramo. U tom razmišljanju nužno se javlja pitanje: Kako promijeniti sadašnje stanje u Hrvatskoj, i to nabolje? Ono je takvo da imamo državu, a da njome ne upravljamo mi, nego neki uglavnom odrođeni ili anacionalni političari, takve stranke, institucije, poduzeća i udruge, takve strukture, takvi mediji, takvi kadrovi na položajima i takvi inozemni čimbenici? Možemo li stanje promijeniti tako da „mijenjamo“ prošlost kako bismo se oslobodili u sadašnjosti ili tako da mijenjamo sadašnjost kako bismo „oslobodili“, osvijetlili i istinu o povijesti? Gdje je ono pravo „bojno polje“? Neka svatko dobro promisli i u svojoj si svijesti na to pitanje odgovori! Šiljo odnosno članovi poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost već su se davno odlučili za ovaj drugi odgovor, iako dovoljno svjesni važnosti i onoga prvoga, onoga iz „mitske“ sfere. Dokle se dovoljno Hrvata ne odluči za suočavanje s današnjicom, prevelik dio hrvatskog naroda ostat će sužnjem prošlosti, sužnjem mitova, pa i mita o „Tuđmanovu HDZ-u“, ili pak nekih novijih mitova koji ga pokušavaju istisnuti, a ne će tražiti ni nalaziti zbiljske odgovore na zbiljske današnje izazove.
Šiljo/Hrvatsko nebo
